Hrvatski je sabor na temelju rezultata referenduma hrvatskih građana, 25. lipnja 1991. donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti RH, Ustavni zakon o izmjeni i dopuni Ustavnog zakona za provedbu Ustava RH, Deklaraciju o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske, te Povelju o pravima Srba i drugih nacionalnosti u RH. No, donošenje Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti nije prošlo bez polemike u Saboru o njezinu sadržaju i načinu donošenja, jer je SDP zahtijevao da se Hrvatska obveže da nakon proglašenja neovisnosti odmah pokrene postupak udruživanja u ”Savez suverenih republika“ (bivše SFRJ). O događajima u Saboru 25. lipnja 1991. mediji su izvijestili: ”Jednoglasno usvajanje Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti bilo je ponešto narušeno budući da su protiv nje glasali zastupnici Stranke demokratskih promjena. Ivica Račan je u ime kluba zastupnika SDP-a tijekom rasprave predlagao novu ustavnu odluku ‘koja polazi od ideje da je savez suverenih republika oblik rješavanja državne krize koji je za većinu republika prihvatljiv’ te da ‘istodobno s pokretanjem postupka razdruživanja valja pokrenuti i postupak udruživanja u savez suverenih republika’, odnosno ustanoviti prijelazni režim za uređenje međusobnih odnosa što bi se postiglo ‘ustanovljavanjem konfederalnog statusa Hrvatske, a ne jednostranom odlukom o osamostaljenju’” (Večernji list, 26. 6. 1991: 4).

U postojećim političkim, ali i vojnim okolnostima, moguće je da se SDP-ov pristup činio pragmatičnim, jer je međunarodna zajednica bila protiv osamostaljenja Hrvatske i Slovenije, a snage Srbije i JNA činile su se prejakim da se Hrvatska obrani bez potpore Europe i međunarodne zajednice, koje će to ocijeniti kao jednostrani akt odcjepljenja, pa Hrvatska neće biti prihvaćena ni priznata izvan “jugookvira”. Uostalom, ideju sličnu spomenutom Račanovu zahtjevu, predsjedniku Tuđmanu iznio je drugi čovjek britanskog Foreign Officea, ministar Douglas Hogg već 28. siječnja 1991., predloživši mu ”da sve republike proglase suverenost, ali da odmah potom paralelno uslijedi i dogovor o zajednici jugoslavenskih republika, za što bi osnovni interes bilo jedinstveno tržište te jedan glas u EZ-u“ (Andrea Bekić, ”London i Bonn – dva pola politike Europske zajednice prema priznanju Republike Hrvatske 1991. godine“, Časopis za suvremenu povijest, br. 2, Zagreb 2010., 345). Naime, upoznata s hrvatsko-slovenskim prijedlogom iz listopada 1990. za preustrojem jugoslavenske federacije u konfederaciju, britanska politika pokušavala je u siječnju 1991. spriječiti sukob u Jugoslaviji koji je prijetio najavom uporabe JNA, ne samo zbog toga što bi taj sukob mogao prerasti u rat, nego i zbog toga što bi se time smanjili izgledi za održanje SFRJ.
Predstavnici HDZ-a odgovorili su zastupnicima SDP-a da nema potrebe donositi takvu ”ustavnu odluku“, koja obvezuje, nego da je dovoljno ostaviti mogućnost sklapanja spomenutog saveza suverenih država, ako se za to steknu uvjeti, a neki su taj zahtjev protumačili kao stvaranje ustavnoga temelja za uspostavu nove Jugoslavije, jer bi Hrvatska, zajedno s odlukom o razdruživanju, ne samo mogla, nego i morala pokrenuti postupak udruživanja. Ivica Račan je takvo razmišljanje u svom govoru ”energično odbacio“, navodeći da “do udruživanja u Savez suverenih republika može doći samo sa onima koje to žele, i ako to žele, i da se ništa više od toga ne prejudicira“. Na kraju je, pomalo kontradiktorno, napomenuo da SDP ”podržava i odluku i postupak suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske“, ali da će zbog nezadovoljstva što ustavnom odlukom nije izražena i namjera da se pokrene postupak udruživanja s drugim republikama koje i ako to žele, glasati protiv te odluke.
Zbog toga su predstavnci SKH-SDP-a uglavnom napustili Sabor i nisu glasovali za Ustavnu odluku o suvernosti i samostalnosti RH. Prema podacima koje mi je proslijedio gospodin Vladimir Šeks, na temelju uvida u gradivo Ureda predsjednika RH u Hrvatskom državnom arhivu, u Saboru je tada, u sva tri vijeća, bilo 356 zastupnika; od toga: 205 zastupnika Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), 107 zastupnika SKH-SDP i Socijalističkog saveza Hrvatske (SSH), 21 zastupnik Koalicije narodnog sporazuma (KNS), 13 nezavisnih zastupnika, pet ostalih i pet zastupnika Srpske demokratske stranke (SDS). Od spomenutog ukupnog broja zastupnika SDP-a (vjerojatno svi zastupnici SDP-a nisu bili na spomenutoj sjednici), njih 49 ostalo je na glasanju i 48 ih je glasalo protiv. Za Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti RH glasao je samo jedan zastupnik SDP-a.
Deklaracija o suverenosti i samostalnosti RH donesena je jednoglasno jer je u njoj navedeno da ”Republika Hrvatska poziva i ostale republike dosadašnje SFRJ na stvaranje saveza suverenih država“, naravno, uvjetovavši tu mogućnost nekim ”pretpostavkama“, prije svega ”priznavanjem međusobnog državnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta“ tadašnjih republika SFRJ.
U svom govoru na sjednici Hrvatskog sabora 25. lipnja 1991., predsjednik Tuđman je, među ostalim, naglasio da Hrvatska činom donošenja Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti pokreće postupak razdruživanja od drugih republika i međunarodnog priznanja, dakle naglasio je da je riječ o procesu razdruživanja, da dosadašnje granice Republike Hrvatske postaju državne, te da je hrvatsko vodstvo za poštivanje svih tadašnjih granica republika SFRJ, a posebno granice Bosne i Hercegovine, no da Hrvatska treba biti spremna reagirati na zahtjeve ”stvaranja velike Srbije“, odnosno provođenje planova ”da svi Srbi žive u jednoj državi“.

IZVOR:
Iz govora predsjednika Tuđmana u Hrvatskom saboru 25. lipnja 1991. (nastavak 17. skupne sjednice svih vijeća Sabora RH nakon stanke u 18:50 sati – završni i svečani dio):
„(…) Štovani saborski zastupnici, ustavnom odlukom koju danas donosimo u ovom visokom domu Republika Hrvatska proglašava se suverenom i samostalnom državom. Ovim činom Republika Hrvatska pokreće postupak razdruživanja od drugih republika i SFRJ. U isto vrijeme time započinjemo postupak za međunarodno priznanje Republike Hrvatske, a kako danas svoju samostalnost proglašava i prijateljska Republika Slovenija, to predlažem da ovaj visoki dom donese odluku kojom Republika Hrvatska priznaje samostalnu Republiku Sloveniju u međunarodno-pravnom smislu, kao što će na današnjem zasjedanju Skupštine Republike Slovenije Republika Slovenija priznati samostalnu i suverenu državu Hrvatsku. (Pljesak.)
U isto doba s postupkom za razdruživanje mi i nadalje predlažemo ostalim republikama stvaranje saveza suverenih republika kao suverenih država. Na ovom mjestu treba ujedno istaknuti da smo s državnim vodstvom Slovenije postigli načelan sporazum da Hrvatska s Republikom Slovenijom uspostavi ugovorni odnos između dviju samostalnih i suverenih država, i za takav savez otvoreni smo i sa svim ostalim republikama koje prihvaćaju ona načela o kojima smo govorili u svojoj naprijed spomenutoj rezoluciji. Proglašenjem samostalnosti sadašnje granice Republike Hrvatske postaju državne granice prema drugim republikama i susjednim državama SFRJ.
U svezi s tim dopustite mi štovani zastupnici da se osvrnem na neke rasprave koje se vode u javnosti pa i neke dezinformacije. Vodstvo Republike Hrvatske opetovano je isticalo da je ono za poštivanje svih granica današnjih republika SFRJ, a posebno u odnosu na Bosnu i Hercegovinu. Ali vodstvo Republike Hrvatske također je opetovano isticalo da ako oni koji se bave idejama o prekrajanju sadašnjih jugoslavenskih granica radi stvaranja velike Srbije, odnosno u sklopu planova da svi Srbi žive u jednoj državi, ili pak nekih drugih planova s čime bi bile dovedene u pitanje postojeće granice, da se onda u tom slučaju postavlja pitanje onog dijela hrvatskoga naroda koji živi izvan Republike Hrvatske najvećim dijelom u Bosni i Hercegovini, a manjim dijelom i u Republici Srbiji i Crnoj Gori.(Pljesak.)
Samo je po sebi razumljivo da Republika Hrvatska mora voditi računa i o tom dijelu hrvatskoga naroda i o svojim državno-političkim granicama, ako ih drugi počinju prekrajati. U rješavanju svih tih pitanja treba poštivati pravo naroda svih republika da sami odlučuju o svojoj sudbini, a o bilo kakvom rješavanju među svim elementima, koje treba uzimati u obzir, naročito i u prvom redu valja voditi računa o njima, nacionalne, povijesne, geopolitičke i prometne naravi.
Visoki dome, proglašenjem samostalnosti na području Republike Hrvatske vrijede samo oni zakoni koje je donio i koje će donositi Sabor Republike Hrvatske. (Pljesak.). (…)
Proglašujući samostalnost Hrvatske, mi s ovoga mjesta poručujemo da istodobno s postupcima razdruživanja s naše strane iskazujemo najbolju volju i spremnost za razgovor oko postizanja ugovornog sporazuma i, ako je moguće, o stvaranju saveza suverenih država. Ali, pod jednim jedinim uvjetom: Da se pritom osigura puna suverenost i samostalnost Republike Hrvatske u odnosu na sve druge članice takvog jednog možebitnog saveza, saveza koji bi se mogao graditi po uzoru na europsku zajednicu. (…)
Isto tako, želim posebno istaknuti da smo odlučni u naporima za dosljedno demokratsko rješenje svih pitanja što proizlaze iz stvarnog života Srba u Hrvatskoj, pa i onih što su umjetno izazvani obmanama ili insceniranim odmetništvom. U svezi s tim pozivamo sve one što su bili uvučeni u odmetništvo prisilom četničkih ekstremista da se bez bojazni vrate mirnom životu. U uspostavi ustavno-pravnog poretka na odgovornost će biti pozvani samo oni koji su izvršili teroristička zlodjela. U tu svrhu bit će potrebno da Vlada u sklopu poduzimanja svih mjera za uspostavu narušenog ustavno-pravnog poretka predloži i posebne pravne mjere za aboliciju onih prekršitelja zakona koji su bili samo sudionici odmetništva, a ne i izvršioci težih nedjela.
Držim da je upravo proglašenje samostalnosti pogodan trenutak da i na ovaj način dokažemo da demokratska vlast Republike Hrvatske želi zajamčiti punu sigurnost i sva nacionalna i građanska prava i Srbima, kao i svim drugim nacionalnostima koji Hrvatsku smatraju svojom domovinom.”

(iz transkripta: “Nastavak 6. dana 17. skupne sjednice svih vijeća Sabora Republike Hrvatske, održane 25. lipnja 1991. u Velikoj vijećnici Sabora RH”, INFODOK služba, Hrvatski sabor)

Ante Nazor, ravnatelj Centra