U svome izvješću o stanju nacije i države 1995. na zajedničkoj sjednici obaju domova Hrvatskog sabora, 15. siječnja 1996., predsjednik Tuđman govorio je o vojnim uspjesima 1995. i gospodarskom stanju. Pritom je poimence naveo neke od poginulih i stradalih hrvatskih vojnika i policajaca, kao i ratnih snimatelja, fotografa i novinara u Domovinskom ratu, te neke od zapovjednika, gospodarstvenika, liječnika i umjetnika koji su se posebno istaknuli, a iznio je i mnoge važne podatke o Domovinskom ratu. Naveo je i poduzeća zaslužna za proizvodnju vojne opreme i kvalitetnu opskrbu Hrvatske vojske u Domovinskom ratu. Predsjednik Tuđman govorio je i o državnoj upravi i lokalnoj samoupravi, istaknuvši da su ”sveukupni državni ustroj, a time i državna uprava, ostvarivani na temeljima svehrvatske pomirbe, kojoj je bio stran svaki revanšizam, no da se danas, nakon definitivne pobjede i ustroja hrvatske države, ne mogu tolerirati pojave da ostaci starog jugokomunističkog birokratskog ustroja, zlorabeći demokraciju, postaju kočnicom i osloncem opstrukcije na pojedinim područjima provedbe državne politike“, te da ”hrvatski ljudi, koji su očitovali spremnost na mnoge žrtve da bi imali svoju hrvatsku vlast, s pravom negoduju na svaki nehumani i birokratski postupak vlasti koja mora u svemu biti drugačija od one prošle birokratske i korumpirane, nenarodne i tuđinske vlasti“ jer ”hrvatski čovjek očekuje da njegova demokratska vlast bude uljudna, učinkovita i nepodmitljiva u zaštiti državnih interesa i u službi građana kao pojedinca.”

IZVOR:
Iz Izvješća predsjednika Tuđmana o stanju hrvatske države i nacije u 1995. godini, 15. siječnja 1996.:
”U 1995. godini proslavili smo petu obljetnicu uspostave samostalne i nezavisne, suverene i demokratske hrvatske države. Već zbog te činjenice, a pogotovo zbog načina na koji smo to obilježili – svečana sjednica hrvatskog državnog Sabora, prvi vojni mimohod i svečane proslave u čitavoj Hrvatskoj – prošla bi godina bila iznimno zapamćena. Međutim, u njoj se zbilo toliko događaja, i od takvoga sudbonosnoga značenja, da je možemo nazvati godinom dovršenja uspostave samostalne Hrvatske, i njezine potpune, pa i izvanredne, međunarodne afirmacije. Bila je to godina napregnutih političkih i diplomatskih pregovora, i takvih za mnoge iznenađujućih, velikih političkih i vojnih pobjeda Hrvatske, koje su stubokom izmijenile i njezin položaj i međunarodne okolnosti. Munjevitim, velikim i složenim ratnim pothvatima oslobođena su područja središnje Hrvatske i zapadne Bosne. Time je za buduća stoljeća osigurana opstojnost, ali i strateški interesi hrvatske države. Hrvatska je nanijela potpun poraz velikosrpskom imperijalizmu, i njegovim dvostoljetnim planovima za osvajanje hrvatskih krajeva i hrvatskoga mora. (…)
Sve u svemu, 1995. godina bila je godina burnih zbivanja, i važnih događaja od najvećeg povijesnog značenja. Godina najvećih uspjeha od dana uspostave samostalne i demokratske hrvatske države! Stoga je više no začuđujuće, što smo suočeni s pojavama koje sve te uspjehe negiraju, s otvoreno izraženim nakanama da kompromitiraju i destabiliziraju postojeću demokratski uspostavljenu vlast, bez koje svih tih zadivljujućih uspjeha uopće ne bi bilo. Takve su pojavnosti štetne po hrvatsku državnu politiku, kako s obzirom na rješavanje glavnih unutarnjih, tako i međunarodnih problema.
Bez obzira na svu različitost njihovih izvora i nakana, one mogu služiti, i biti sredstvo, samo onim snagama koje su zainteresirane za povratak na staro stanje, bez suverene Hrvatske. Ni jednog momenta, ne smije se smetnuti s uma, da se sustavni napori za obaranje demokratske vlasti, koja je dovela do uspostavljanja samostalne hrvatske države, odigravaju u sjeni, pače i u okviru planova, neprestano prisutnih, itekako, utjecajnih međunarodnih čimbenika i silnica, o potrebi vraćanja Hrvatske u nekakve jugoslavenske, pa i šire balkanske zajednice, kojima se daju i primamljiviji nazivi: Euroslavija, Jadranska konfederacija, Unija Jugoistočne Europe. Samo stabilna i snažna Hrvatska može se othrvati novim povijesnim zamkama. Rezultati koje smo dosada postigli, posebno u protekloj (1995.) godini, jamstvo su – na osnovama nacionalne sazrelosti hrvatskog naroda – i opstojnosti i budućnosti samostalne i suverene hrvatske države (…).
Svojim udjelom u ratu u Bosni i Hercegovini, Hrvatska je u najvećoj mogućoj mjeri zaštitila tamošnji hrvatski narod, pružila pomoć bošnjačko-muslimanskom narodu, a vojnim pobjedama u zapadnoj Bosni i Sporazumom o Federaciji osigurala i strateške interese hrvatske države. (…)
Unatoč tome, takav ishod glede bosanske Posavine bolan je za cijeli hrvatski narod, a posebno je težak Hrvatima s tog područja. Koliko god treba s njima suosjećati, toliko treba razumjeti nužnost prihvaćanja Daytonskog sporazuma, jer je on u interesu hrvatskog naroda u cjelini. Izostanak područja, koje je izgubljeno ratom, bit će nadoknađeno područjem koje je hrvatski narod dobio u zapadnoj Bosni, gdje će – kao i u zapadnoj i istočnoj Slavoniji – Hrvati iz Posavine moći naći novi miran i siguran dom, ako se ne stvore uvjeti za povratak.
Jedan od najbitnijih rezultata Daytonske mirovne konferencije, od dalekosežne važnosti, jest sporazum, između hrvatskog i srpskog izaslanstva, o mirnom vraćanju još okupiranih područja hrvatskog Podunavlja, u ustavnopravni poredak Hrvatske. Hrvatska državna politika izjasnila se od samog početka krize za normalizaciju hrvatsko-srpskih odnosa na osnovama međusobnog priznanja, tj. nakon što Srbija odustane od okupacije hrvatskih područja i prizna teritorijalni integritet hrvatske države. Normalizaciju hrvatsko-srpskih odnosa smatrali smo nužnom pretpostavkom, kako za rješenje srpske pobune u Hrvatskoj, tako i za postizanje mira, i za stvaranje novog međunarodnog poretka na tlu bivše Jugoslavije, štoćereći i na čitavom području Balkana i jugoistočne Europe.

Hrvatska i europske integracije
Kao što sam već spomenuo, jedna od zadaća hrvatske vanjske politike jest uključenje u srednjo-europski civilizacijski i gospodarski prostor, odnosno usmjerenje prema ciljevima europske integracije. Premda se može reci, da smo s najvažnijim europskim zemljama ostvarili bitan napredak u međusobnim odnosima, ne možemo biti zadovoljni napretkom našeg uključivanja u europske integracije.
Usprkos tome što smo ispunili sve bitne uvjete za ulazak u Vijeće Europe i za zaključenje sporazuma o suradnji s Europskom Unijom, te da je već načelno, i u potankostima, dovršen sporazum o uključenju u PHARE program, još uvijek se odlažu konačne odluke o tim pitanjima. Ima mnogo osnova za pretpostavku, da se odluka o hrvatskom sudjelovanju i članstvu odgađa zbog toga, da se i nadalje zadrži mogućnost pritiska na Hrvatsku, koja – zbog svojeg sadašnjeg položaja i utjecaja u ovom dijelu Europe – nije potpuno po volji nekim europskim čimbenicima, jer čini smetnju nekim njihovim političkim ciljevima.
Nije slučajno, da se u posljednje vrijeme, u pojedinim krugovima, pojavljuju ideje o potrebi neke nove jugoslavenske, ili balkanske, ili jadransko-crnomorske zajednice država, neke Euroslavije ili Unije Jugoistočne Europe. A sve se to obrazlaže potrebom tobožnjeg boljeg gospodarskog, carinskog i prometnog povezivanja ovog područja s Europskom Unijom. Takve zamisli vuku korijen iz uvjerenja da je raspad bivše Jugoslavije bio nepotreban, jer se taj prostor mogao održati cjelovitim poticanjem demokracije i tržišnog gospodarstva. One su ne samo pogrešne, zbog nepoznavanja povijesnih prilika, i stečenih iskustava civilizacijski različitih naroda, nego su u suprotnosti sa stvarnošću, a za Hrvatsku su potpuno neprihvatljive.
Hrvatska je spremna na održavanje normalnih i ravnopravnih odnosa, i na široku suradnju sa svim susjednim zemljama, i sa svim državama Europe ili Europske Unije, ali se neće odreći svoje samobitnosti i samostalnosti. S obzirom na svoja povijesna iskustva, Hrvatska, koja je, htio to netko ili ne, sastavni dio srednjo-europske civilizacije, može ući samo u one integracijske odnose, koji joj jamče pripadnost toj civilizaciji, i – u prvom redu – njezinu neovisnost kao državnog subjekta. Kad je riječ o europskim integracijama, možemo istaći da sa zemljama Europske Unije, a i s NATO-om imamo uspješnu suradnju i bez formalne pridruženosti tim savezima. (…)

Demokracija i ljudska prava
U protekloj godini postignuti su znatni rezultati u demokratskom razvitku društva, te u poštivanju ljudskih prava, usprkos još uvijek teškom bremenu komunističkog nasljeđa i veoma nepovoljnim pače i ratnim prilikama u kojima se stvarala samostalna hrvatska država. Na pravnoj, ustavno-zakonskoj razini hrvatska se demokracija, sa svojim sustavom jamstva i zaštite ljudskih prava, može bez ikakvog pretjerivanja usporediti s najrazvijenijim demokratskim državama. No, kao i u svim novim demokracijama u Srednjoj i Istočnoj Europi, u ozbiljenju i poštivanju ljudskih prava, bilo je i ima nerazumijevanja i samovoljnih protuzakonitih pojava, pa i kršenja pojedinih prava. Većim dijelom to je uvjetovano posljedicama jugokomunističke i srpske agresije, strahotama stradalništva hrvatskih ljudi iz okupiranih područja, ali dijelom i neobuzdanim nasilničkim i nedopustivim osvetničkim porivima pojedinaca. Uvjeren sam, međutim, da će u novim mirnodopskim uvjetima toga biti sve manje, a hrvatske vlasti moraju biti djelotvornije u sprečavanju takvih pojavnosti. Sva tijela hrvatske državne, izvršne i sudske vlasti odgovorna su, u okviru svog djelokruga, za zaštitu i poštivanje svih pravno zajamčenih ljudskih prava. Demokratska hrvatska vlast mora osigurati punu zaštitu prava građana i nacionalnih manjina, sukladno svom Ustavu i Ustavnom zakonu o ljudskim pravima i pravima nacionalnih manjina.
Radi boljeg uvida u realno stanje stvari, ovom prigodom, moram ukazati i na one koji se u proteklih pet godina predstavljaju kao ‘dežurni borci za demokraciju’. I u najtežim vremenima i okolnostima po sudbinu hrvatske države, oni su i na najbezočnije načine, u ponekim javnim glasilima u zemlji, i u inozemstvu, sustavno blatili i dovodili u pitanje temeljne odrednice i vrijednosti hrvatskog demokratskog poretka. Posebnu težinu te su aktivnosti imale stoga što su, svjesno ili nesvjesno, bile u funkciji destabilizacije i obaranja demokratske vlasti, u okolnostima kada samostalna, samosvjesna, jaka i neovisna hrvatska država nije bila poželjna brojnim međunarodnim čimbenicima. Ciljevi takvog proizvoljnog, politikantskog poigravanja s demokracijom, protiv interesa vlastite države, uvjetovani su njihovim ishodištem, to su ponajčešće pojave iz onih krugova koji su na različite načine bili itekako važni dijelovi, čak i najrepresivnijih sastavnica, prošlog jugokomunističkog režima.
U razdoblju koje slijedi, sva tijela hrvatske državne vlasti dužna su učiniti veće napore da bi se što potpunije ostvarila ustavna načela, po kojima je Hrvatska demokratska država slobodnog tržišta, ali i socijalna država, a socijalna pravda jedna od temeljnih ustavnih vrednota. Pritom posebnu pozornost treba usmjeriti na socijalni položaj umirovljenika, invalida, prognanika i svih stradalnika rata. (…).“

dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj HMDCDR