U ”Izvješću o stanju nacije u 1995.“, koje je podnio Hrvatskom saboru 15. siječnja 1996., o čemu je bilo govora u prošlim brojevima Hrvatskog vojnika, predsjednik Tuđman govorio je o vojnim pobjedama u 1995. i njihovu značaju, o ”Vlaku slobode“ i povezivanju sjevera i juga Hrvatske, o ukupnim gubicima hrvatskih snaga u 1995. godini, ali i tijekom čitavog rata, kao i o zaslužnim hrvatskim braniteljima. Pritom je zaključio da je ”svojim pobjedama Hrvatska promijenila strateške odnose snaga te kao regionalna sila postala uvaženi međunarodni čimbenik“. U istom je izvješću spomenuo i podatke o uništavanju ”gospodarskih kapaciteta“ i ”stambenog fonda“, o ”zagađenosti“ Hrvatske minama, kao posljedicom ratnih djelovanja, o veličini Hrvatske vojske u 1995., ali i ukupnom broju mobiliziranih vojnih obveznika u Domovinskom ratu, navodeći pritom u postocima njihovu nacionalnu pripadnost. Jednako tako upozorio je i na zadaću provedbe sporazuma o mirnoj reintegraciji preostalog okupiranog područja Republike Hrvatske u hrvatskom Podunavlju, naglasivši da je Hrvatska mogla nastaviti vojne operacije za oslobađanje tog područja i Banja Luke. Posebno se osvrnuo i na događaje u Bosni i Hercegovini, na mirovnu inicijativu zemalja Kontaktne skupine – SAD-a, Njemačke, Francuske, Velike Britanije i Rusije – pod vodstvom SAD-a, koja je na kraju dovela do postizanja Daytonskog sporazuma i njegova potpisivanja u Parizu. Bio je uvjeren da je spomenutim sporazumom osigurana ”opstojnost i ravnopravnost hrvatskog naroda u Federaciji BiH“, te njegova povezanost s Hrvatskom. Svoje izlaganje zaključio je mišljenjem da je ”Hrvatska, stvarni, jedini pobjednik u ratu“.

IZVOR:
 ”Oštećeno je ili uništeno, oko 25 % proizvodnih gospodarskih kapaciteta, 9 % stambenog fonda, što čini oko 145.000 stambenih jedinica, oštećeni su, ili potpuno uništeni, brojni nepokretni spomenici kulture, oteta je golema hrvatska imovina u zemljama bivše zajednice. U naveden iznos još nisu uključene vrijednosti oduzete vojne imovine, štete na području ekologije, štete na pokretnoj spomeničkoj baštini, gubici u prometnoj i gospodarskoj strukturi, te sve posredne štete. (…)
Potpisivanjem Temeljnog sporazuma o mirnom vraćanju hrvatskog Podunavlja, te Daytonskog sporazuma o miru u BiH, stvorene su pretpostavke za demobilizaciju i prijelaz na mirnodopski ustroj hrvatskih oružanih snaga. U prošloj 1995. godini veličina Hrvatske vojske kretala se od 96.800 do 205.397 ljudi, a od tog broja bilo je 158.412 mobiliziranih vojnih obveznika.
U Domovinskom ratu sudjelovalo je i 38.350 pripadnika redarstvenih snaga Ministarstva unutarnjih poslova. (…) Koliki je ratni napor Hrvatska morala podnositi proizlazi iz činjenice da je u vremenu od 1991. do 1995. mobilizacijom bilo obuhvaćeno 360.070 vojnih obveznika, koji su 92,1 % bili hrvatske nacionalnosti, 2,40 % srpske, 1,18 % muslimanske, a udio svake od desetak drugih manjina bio je ispod 1 % (…)
Moderne i jake hrvatske oružane snage jamstvo su mira i sigurnosti, štoviše i same opstojnosti suverene hrvatske države, pa i njenog svekolikog gospodarskog napretka. Za normalizaciju sveukupnog života na oslobođenim područjima poseban je problem uklanjanje mina i neeksplodiranih ubojitih sredstava. Prosuđuje se, da je u tijeku Domovinskog rata s obje strane bojišnice, postavljeno oko dva milijuna protuoklopnih i protupješačkih mina, te da je ispaljeno više od milijun različitih topničkih projektila, od kojih najmanje 10 % nije eksplodiralo. Zamašnost čišćenja proizlazi iz činjenice, da su raspoređene na prostoru u dužini 1180 km i u širini od 4-10 km, i još k tome u okviru mnogih gospodarskih objekata. Trenutno je na deminiranju angažirano 1100 vojnika, redarstvenika i pripadnika Civilne zaštite, ali na toj zadaći mora se naći i civilna vlast. (…)
U izgradnji hrvatskih oružanih snaga i u iznimno teškim uvjetima Domovinskog rata, posebnu važnost posvećivali smo školovanju kadrova, koji su svoje borbeno iskustvo i ratno umijeće dokazali na bojištima, u ‘Bljesku’, ‘Oluji’ i u drugim pothvatima. U našim vojnim školama do danas je uspješno završilo školovanje oko 6800 časnika i dočasnika, od kojih su oko 10 % svih polaznika pripadnici HVO. (…)
U ovoj godini predstoji nam provedba sporazuma o mirnoj reintegraciji okupiranog hrvatskog Podunavlja (istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem) koje čini 4,5 % kopna ili 2,8 % ukupnog teritorija. Prije rata (po popisu 1991.) na području hrvatskog Podunavlja živjelo je ukupno 194.809 osoba, i to: 87.051 Hrvata (ili 44,7 %), 39.880 Mađara i ostalih (20,5 %) te 67.878 Srba (34,8 %). Hrvati i ostale nesrpske manjine činili su, dakle, 65,2 % od ukupnog stanovništva. Prognanika iz okupiranog područja hrvatskog Podunavlja ima oko 100.000, od kojih je trenutno u Hrvatskoj 76.669.
Kontrolu okupiranog teritorija drže srpske snage tzv. 11. istočnoslavonskog korpusa, ali ima i dijelova 12. novosadskog korpusa jugoslavenske vojske, a i dobar dio stanovništva je naoružan. U okviru daytonskih pregovora pristali smo na potpisivanje Temeljnog sporazuma o području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema (potpisan 12. studenoga 1995.), da bismo izbjegli nove ljudske i materijalne žrtve. (…)
Na kraju ovog osvrta valja podsjetiti da smo pune četiri godine vodili rat, a da formalno nismo mogli navijestiti ratno stanje. Nakon izbijanja srpske pobune, kolovoza 1990., na prijedlog Vlade i Predsjedništva Sabora, donio sam Odluku o uvođenju mjera pripravnosti. (…)
Od početka agresije na Hrvatsku i BiH bilo je očito da je kriza u BiH jedna od najzamršenijih kriza u današnjem svijetu, zbog dubokih uzroka civilizacijsko-vjerskih, kulturnih i nacionalnih ili političkih suprotnosti, uvjetovanih ne samo naslijeđem povijesti. Na osnovi tih spoznaja osobno sam još na početku 1993. predlagao da se SAD odlučnije uključe u rješavanje te krize i da jedino NATO, kao vjerodostojna vojna sila, može osigurati mir, koji treba i nametnuti onima koji ne prihvate političko rješenje. No, tek su promijenjenom strateškom situacijom, do koje je došlo nakon hrvatskih vojnih uspjeha, stvorene pretpostavke za mirovnu inicijativu država Kontaktne skupine – SAD-a, Njemačke, Francuske, Velike Britanije i Rusije – pod vodstvom SAD-a, što će reći i pretpostavke za postizanje daytonskih sporazuma i za njihovo potpisivanje u Parizu (14. prosinca 95.).
Nakon ‘Oluje’ Hrvatska je sa svojim snagama bila u mogućnosti da nastavi operacije za oslobođenje Banja Luke i hrvatskog Podunavlja. To, međutim, međunarodni čimbenici nisu htjeli prihvatiti, zbog procjena da bi novih 300-500.000 izbjeglica, iz tih područja, neizbježno dovelo do izravnog uključivanja SRJ u sukob, i tako do opasnosti proširivanja rata, što bi onemogućilo započete mirovne napore. (…)
Opstojnost i ravnopravnost hrvatskog naroda u Federaciji BiH, na osnovi njegove trajne povezanosti s Hrvatskom, osigurana je Sporazumom o uspostavi Zajedničkog vijeća za suradnju Republike Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom i Federacijom Bosne i Hercegovine. Taj su sporazum u Daytonu pripremili, a u Parizu potpisali Predsjednik Republike Hrvatske, predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović i predsjednik Federacije Krešimir Zubak. Zajedničko vijeće bavit će se: poticanjem, strateškim planiranjem i usklađivanjem suradnje na svim područjima gospodarskog, kulturnog i znanstvenog života, usklađivanjem vanjske i obrambene politike, te svim pitanjima od obostranog interesa. (…)
U rješavanju bosanske krize, glavni međunarodni čimbenici polazili su od stanja nastalog četverogodišnjim ratom, s tim da se ono, u razgraničenju između Federacije i Srpske Republike, uobliči prema ranije predviđenoj osnovi 51:49 %. Da bi se to postiglo, hrvatska delegacija morala je pristati na odstupanje područja Mrkonjić grad – Šipovo, ali joj je za uzvrat srpska strana na naše uporno zahtijevanje morala ustupiti područje Odžaka u Bosanskoj Posavini. Prema tome, Hrvatska nije izgubila Bosansku Posavinu u Daytonu, već ju je tu dijelom vratila, na podlozi svojih pobjeda i svoje politike.
Bosansku Posavinu izgubila je Republika Bosna i Hercegovina u ratu, usprkos tomu što smo za njezinu obranu slali i postrojbe Hrvatske vojske, za što smo bili optuživani pred svijetom gotovo kao agresori. Uz izravnu hrvatsku pomoć održalo se jedino područje Orašja, ali unatoč izravnog sudjelovanja Hrvatske vojske i zapovjedi za obranu, pao je Bosanski Brod (listopad 1992.), zbog čega sam imenovao dvije komisije. Uzroci gubitka tog područja bili su u nesrazmjeru snaga, ali i zbog izbjeglištva posavskog pučanstva u Slavoniju, te zbog velikog stradanja slavonskih gradova i velikih žrtava koje smo imali zbog rata u Posavini. (Samo kroz bolnicu u Slavonskom Brodu prošlo je više od 7000 ranjenih u Bosanskoj Posavini). (…)
U cjelini, ulogu Hrvatske u mirovnom procesu pozitivno je ocijenila čitava svjetska javnost, a većina političara i ozbiljnih svjetskih komentatora ocjenjuju da je iz rata i mirovnih pregovora jedino Hrvatska izašla kao stvarni, veliki, pobjednik. (…)“ (iz Izvješća predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana o stanju hrvatske države i nacije u 1995. godini, na zajedničkoj sjednici obaju domova Sabora, 15. siječnja 1996.).

dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj HMDCDR