Veliki izbjeglički valovi Palestinaca nakon izraelsko-arapskih ratova stvorili su u Jordanu brojnu palestinsku zajednicu koja je počela stvarati paralelnu vlast. Nakon što je jordanska vlada neuspješno pokušala politički suzbiti utjecaj PLO-a, odlučila je oružanim sredstvima povratiti suverenitet nad cjelokupnim teritorijem. Konflikt dobiva međunarodnu dimenziju nakon što se na strani palestinskih gerilaca u sukobe umiješala Sirija. Tijekom nekoliko tjedana borbi jordanske snage uspijevaju potisnuti palestinske gerilce te zaustaviti napredovanje sirijske vojske, a u ljeto 1971. i u potpunosti likvidirati PLO s jordanskog teritorija

Poraz arapskih vojski u prvom Izraelsko-arapskom ratu 1948. godine stvorio je velike izbjegličke kolone Palestinaca. Iz Palestine je izbjeglo 780 tisuća od ukupno milijun i tristo tisuća palestinskih Arapa, koliko ih je tamo živjelo prije izbijanja rata. Ostatak područja Palestine na zapadnoj obali rijeke Jordan pripojila je Kraljevina Jordan, a pojas Gaze Egipat. Novi poraz u ratu s Izraelom 1967. godine proizveo je novu veliku izbjegličku krizu u kojoj je samo s područja Zapadne obale na istočnu stranu rijeke Jordan prebjeglo novih 250 tisuća Palestinaca. Vojni i politički utjecaj palestinskih skupina u Jordanu tijekom godina je rastao, a istodobno je u palestinskim izbjegličkim naseljima PLO uspostavio paralelan sustav vlasti. Prvi znatniji upliv Palestinaca u jordansku politiku dogodio se 1951. godine ubojstvom tadašnjeg jordanskog kralja Abdullaha, a potpuni palestinsko-jordanski raskol spriječen je posredovanjem arapskih zemalja. Tijekom šezdesetih godina učestali su napadi palestinskih fedajina s jordanskog teritorija na Izrael, na što je Izrael odgovarao napadima na Jordan. U srpnju 1966. Jordan je prvi put uskratio potporu PLO-u, no izraelska vojna odmazda na jordanski teritorij stvorila je unutrašnji pritisak zbog čega je nastavljena praksa potpore PLO-u. Postupno se težište aktivnosti palestinskih militanata u Jordanu preusmjerava s borbe protiv Izraela na pokušaje svrgavanja jordanskog kralja Husseina. U studenom 1968. izbjegnut je oružani sukob palestinskih fedajina s jordanskom vojskom, ponovno zahvaljujući posredovanju arapskih zemalja, pri čemu je postignut politički dogovor u korist Palestinaca. Tijekom prve polovine 1970. godine dolazi do oružanih okršaja palestinskih militanata s jordanskom vojskom u kojima je poginulo oko 200 ljudi, a sukob je, uz vanjsko posredovanje, riješen prije eskalacije. U ljeto 1970. sastavljena je nova jordanska vlada u kojoj sudjeluje više simpatizera PLO-a, a najistaknutiji bio je general bojnik Hayari na mjestu ministra obrane. Jordanska je strana nastavila s ustupcima Palestincima tako što je u lipnju 1970. potpisan sporazum kojim je fedajinima dopuštena sloboda kretanja, a PLO je pristao na povlačenje fedajina iz glavnog grada Ammana i većih jordanskih gradova te na priznavanje autoriteta jordanskog kralja. No, ni nakon tog sporazuma nisu prestali oružani incidenti. Potkraj kolovoza u Ammanu se sukobljavaju jordanske snage sigurnosti i palestinski gerilci, a početkom rujna je kralj Hussein zamalo izbjegao i drugi pokušaj atentata u istoj godini. Za razumijevanje događaja u Jordanu važno je poznavanje odnosa Jordana i Sirije. Krajem pedesetih godina postrevolucionarni Egipat i Sirija privremeno se ujedinjuju u Ujedinjenu Arapsku Republiku, dok su konzervativne monarhije Jordan i Irak najavile stvaranje Arapske Federacije. No, na poticaj iz UAR-a u srpnju 1958. u Iraku je izvedena revolucija koja je na vlast dovela stranku Baas te projekt stvaranja Arapske Federacije neslavno propada. Iako su privremeno prekinuti diplomatski odnosi ubrzo uspostavljeni, događaj će još dugo vremena biti kamen spoticanja u odnosima Jordana sa Sirijom i Egiptom.

Međuarapski rat
Događaji u Jordanu kulminirali su u rujnu 1970. koordiniranom otmicom pet međunarodnih putničkih zrakoplova, koju je izvela jedna od brojnih palestinskih skupina koje djeluju u Jordanu – Narodna fronta za oslobođenje Palestine. Tri oteta zrakoplova prizemljena su u jordanskoj pustinji na uzletište Dawson`s Field koje kontroliraju Palestinci, te su kasnije pred televizijskim kamerama uništena. Za jordanskog kralja Husseina ta je akcija bila kap koja je prelila čašu. Dana 16. rujna 1970. počinje napad jordanske vojske na paravojne palestinske formacije na jordanskom tlu. U zemlji je proglašeno ratno stanje, a za vojnog guvernera zemlje imenovan je feldmaršal al Majali. Sukobi su prerasli u otvoreni rat po jordanskim gradovima, koji će kasnije među Palestincima i arapskom svijetu postati poznat kao “Crni rujan”. Sukob dobiva međunarodni karakter nakon što 20. rujna u pomoć Palestincima priskače susjedna Sirija, čijih 250 tenkova prelazi jordansko-sirijsku granicu. Malobrojnija jordanska vojska angažirana u borbama s palestinskim fedajinima pruža odlučan otpor Sirijcima, no prvih nekoliko dana situacija za jordansku stranu bila je iznimno teška. I Irak, koji je na jordanskom teritoriju držao desetak tisuća vojnika, prijetio je upletanjem u borbe na palestinskoj strani. Suočen s mogućnošću poraza od premoćnih sirijskih snaga, jordanski kralj Hussein donosi odluku da se tajno obrati za pomoć zakletom arapskom neprijatelju – Izraelu. Izraelski su zrakoplovi u brišućem letu preletjeli iznad sirijskih tenkova, a uvidjevši mogućnost da Izrael uđe u rat te nakon gubitka više od polovine tenkova, sirijska vojska 24. rujna zaustavlja ratne operacije protiv Jordana i počinje s povlačenjem.

Prekid vatre
Na posljetku, 25. rujna palestinski fedajini i jordanske vlasti dogovorili su prekid vatre, koji je dva dana kasnije potvrđen potpisima jordanskog kralja Husseina i lidera PLO-a Yassera Arafata na hitnom sastanku poglavara arapskih država u Kairu. Na temelju sporazuma, svi palestinski fedajini trebali su biti povučeni iz Jordana na “pozicije prikladne za nastavak borbe s Izraelom”. Sredinom listopada u gradu Ammanu potpisan je novi sporazum Husseina i Arafata kojim su palestinski fedajini priznali jordanski suverenitet. No unatoč formalnom prestanku neprijateljstava, povremeno dolazi do novih incidenata, osobito u gradovima Ammanu, Irbidu i Jarashu, gdje se nalaze najveće gerilske baze. U srpnju 1971. jordanska vojska pokreće odlučujuću ofenzivu protiv fedajina sjeverozapadno od Ammana na planinskom području Ajluna, gdje se nalaze posljednja palestinska uporišta. Nekoliko dana nakon početka operacija jordanska je vlada objavila da su likvidirane posljednje palestinske baze na jordanskom tlu te da je većina od 2300 fedajina zarobljena. Procjene broja poginulih u rujanskom ratu 1970. te u idućih nekoliko ratnih mjeseci kreću se između dvije i pet tisuća na obje strane, dok je oko deset tisuća ljudi bilo
ranjeno. Posljedice nasilnog obračuna s Palestincima za jordanski su režim u arapskom svijetu bile velike. Nakon rata 1970. jordanski kralj Hussein bio je potpuno izoliran u arapskim političkim krugovima koji su ga smatrali najodgovornijim za izbijanje međuarapskog rata. Inspirirana krvavim događajima iz rata u jesen 1970., godinu dana kasnije nastaje palestinska teroristička skupina koja uzima ime po tom ratu. “Crni rujan” kasnije pokušava atentat na jordanskog premijera Tala u Kairu, kao i još nekoliko neuspjelih atentata na jordanske dužnosnike. Vodstvo PLO-a, kao i veliki dio palestinskih izbjeglica, napušta Jordan i odlazi u drugu susjednu zemlju Libanon, koji će se sedamdesetih godina pretvoriti u novo ratno žarište regije.

Kronologija
1951. – ubojstvo jordanskog kralja Abdullaha
rujan 1970. – uništenje otetih zrakoplova na jordanskom tlu
16. rujna 1970. – jordanska vojska napada palestinske fedajine na jordanskom tlu
20. rujna 1970. – sirijska vojska intervenira u sukob
srpanj 1971. – jordanska ofenziva na posljednje baze fedajina

Hrvoje BARBERIĆ