Na crti razgraničenja Izraela i Egipta kasnih je šezdesetih godina vođen neobjavljeni rat s velikim ljudskim i materijalnim gubicima na obje strane. Naime, nedugo nakon svršetka Šestodnevnog rata 1967. egipatska vojska počela je izazivati oružanim incidentima duž Sueskog kanala, koji od lipnja 1968. prerastaju u masovne topničke napade na izraelske položaje. Izraelski oružani odgovor višestruko je nadmašio egipatske provokacije i kulminirao kampanjom zračnih napada na Egipat u rujnu 1969. Nakon pojačanog angažmana Sovjetskog Saveza na strani Egipta, Izrael je u kolovozu 1970. pristao na prekid vatre

U kratkotrajnom izraelsko-arapskom ratu u srpnju 1967. godine, poznatom kao Šestodnevni rat, Izrael je teško porazio arapske vojske i osvojio četiri puta veći teritorij od područja koje mu je prvotno namijenila UN-ova podjela Palestine 1948. Izraelci su u ratu 1967., osim zauzimanja teritorija na sjeveru od Egipta preoteli pojas Gaze i Sinajski poluotok te tako izbili na Sueski kanal i približili se egipatskoj prijestolnici Kairu na manje od stotinu kilometara. Takva situacija bila je krajnje ponižavajuća za egipatskog lidera Nasera koji je figurirao kao neslužbeni lider arapskoga svijeta. Naser je unatoč izraelskoj vojnoj lekciji i sugestijama iz inozemstva zadržao tvrd stav u odnosu prema Izraelu, a kao rezultat nemoći na bojnom polju egipatska je vojska ubrzo nakon okončanja ratnih djelovanja u srpnju 1967. počela oružane provokacije na crti razdvajanja. Incidenti su trebali prerasti u smišljeno iscrpljivanje izraelskih resursa bez ulaska u izravne ofenzivne akcije. Naime, oslanjajući se na mnogo veće ljudske potencijale, egipatski stratezi su kroz brojne i uporne pogranične provokacije planirali Izraelu nanijeti velike ljudske gubitke i tako ga prisiliti na povlačenje s područja zauzetih u ratu 1967. godine. Inspiracija za takav rat iscrpljivanja pronađena je u njemačkoj strategiji u Verdunskoj bitci tijekom I. svj. rata. Zahvaljujući novim isporukama oružja pristiglih iz Sovjetskog Saveza, Egipat je uspio nadoknaditi veliki gubitak ratnog materijala pretrpljen u ratu 1967., a u sklopu vojne suradnje sa Sovjetskim Savezom u Egipat stižu i sovjetski vojni savjetnici te borbeno osoblje, kojih je 1968. bilo oko tisuću i petsto.

Sukobi uzduž Sueskog kanala
U lipnju 1968. počinju napadi egipatskog topništva na izraelske postrojbe stacionirane uzduž sjevernog područja Sueskog kanala. Kao protumjera na udare egipatskog topništva u rujnu 1968. izraelska se oklopna skupina iskrcala na egipatskoj strani Sueskog kanala i deset sati uništavala egipatske vojne instalacije koje su im se našle na putu. Operacija je trebala pokazati Egipćanima da su vrata unutrašnjosti Egipta i dalje otvorena izraelskom prodoru. Krajem listopada Izraelci su izveli smjelu komandosku akciju u kojoj je uništen egipatski elektroenergetski sustav. Nakon te uspjele izraelske diverzije privremeno su oslabili egipatski napadi tijekom kojih se Egipat fokusirao na podizanje sustava obrane oko vitalnih objekata u državi. Izrael je u isto vrijeme užurbano gradio svoj sustav fortifikacija uzduž Sueskog kanala koji je trebao osigurati južnu izraelsku granicu, tzv. Bar-Lev liniju. Pored okršaja s egipatskom vojskom na području Sueskog kanala, Palestinska oslobodilačka organizacija Jasera Arafata izvela je i niz napada na sjever Izraela iz svojih uporišta na jordanskom i libanonskom teritoriju. Izrael je odlučno odgovorio napadima na Jordan i Libanon, što je pak imalo za posljedicu jačanje pritiska libanonske i jordanske vlade na palestinske skupine na svom teritoriju, a u Jordanu indirektno dovelo do rata jordanske vlade i palestinskih gerilaca 1970. godine. Početkom ožujka 1969. ponovno su eskalirali egipatski topnički napadi uzduž cijelog Sueskog kanala, u kojima su Izraelci imali razmjerno velike ljudske gubitke, a u napade se uključuju i avioni MiG-21 dobiveni od Sovjetskog Saveza. Do obnove borbi došlo je nakon što je Naser objavio da je prekid vatre potpisan nakon rata 1967. ništavan. Krajem šezdesetih godina Izrael je bio na vrhuncu vojne moći i nije bio spreman dugoročno tolerirati egipatske topničke napade. Dolaskom odlučne Golde Meir na čelo izraelske vlade 1969. Izrael je promijenio strategiju prema egipatskim provokacijama. Meir je zagovarala strategiju višestruko jačeg izraelskog odgovora na egipatske napade, koja je simbolično nazvana “asimetričnim odgovorom”. U rujnu 1969. u rat iscrpljivanja uključilo se moćno izraelsko ratno
zrakoplovstvo, koje počinje sustavno bombardiranje egipatskog teritorija. Na meti izraelskih zrakoplova osobito su bile egipatske radarske stanice, topničke bitnice i sve koncentracije egipatskih trupa. I uz pilote školovane u Sovjetskom Savezu, pokušaji Egipćana da u zraku pariraju izraelskim pilotima uglavnom su završavali neuspješno. Stoga je Egipat bio prisiljen oslanjati se gotovo isključivo na protuzračnu obranu, prije svega protuzračne projektile SAM-2 i SAM-3 dobivene od Sovjetskog Saveza.

Postignuto primirje
Zbog ustrajnog izraelskog zračnog bombardiranja, egipatska vojska se potkraj 1969. godine nalazila na rubu novog uništenja pa stoga u siječnju 1970. Naser odlazi u posjet Moskvi, gdje je od Sovjeta zatražio više bitnica projektila SAM te prateće vojno osoblje. No, Sovjeti nisu bili spremni dublje se involvirati u bliskoistočni sukob koji ih je vodio u dalju konfrontaciju sa Sjedinjenim Državama te je Moskva tek na Naserove prijetnje da će se okrenuti Washingtonu odlučila povećati broj svojih vojnika u Egiptu na više od deset tisuća, uključujući i stotinjak pilota. Na području kanala povećan je broj protuzračnih bitnica, koje su stvorile kišobran za egipatsko topništvo i uvelike ograničile učinkovitost izraelskog zrakoplovstva. I dolazak sovjetskih pilota brzo je registriran na nebu iznad Sueskog kanala rušenjem dvaju izraelskih zrakoplova u travnju 1970., tijekom kojeg je registrirana komunikacija pilota na ruskom jeziku. Pojačano uplitanje Moskve u konflikt na Bliskom istoku zabrinulo je Sjedinjene Američke Države, koje su pritiskale Izrael da obustavi zračne napade. Bijela kuća je poslala i tadašnjeg državnog tajnika Williama Rogersa da postigne primirje između zaraćenih strana, a Rogersov je plan predviđao povlačenje Izraela sa Sinajskog poluotoka u zamjenu za egipatsko poštovanje prekida vatre, što je Izrael odbio. U ožujku 1970. Sjedinjene su Države odlučile obustaviti ranije dogovorenu prodaju borbenih zrakoplova Izraelu te tako privoljeti Izrael na prestanak zračnih akcija. No, izraelski je stav omekšala tek potvrda sovjetskog vojnog angažmana na egipatskoj strani u proljeće 1970. te je druga američka inicijativa za primirjem našla plodno tlo u Tel Avivu. Na posljetku su 7. kolovoza 1970. Izrael i Egipat te Jordan prihvatili tromjesečni
prekid vatre. No unatoč dogovorenom moratoriju na sve vojne aktivnosti u području kanala, Egipat je prekršio primirje razmještajući stotinjak protuzračnih baterija bliže Sueskom kanalu, ali se Izrael suzdržao od reagiranja na egipatsko kršenje dogovorenog primirja te se prekid neprijateljstava održao. Tijekom dvije godine rata iscrpljivanja poginulo je više od 1400 izraelskih i oko deset tisuća egipatskih vojnika, a u zračnim borbama srušeno je 114 egipatskih zrakoplova te samo 15 izraelskih letjelica. Jordansko prihvaćanje prekida vatre izazvalo je sukobe s palestinskim gerilcima na jordanskom teritoriju, koji su prerasli u otvoreni rat i uništenje PLO-a na tom području. Indirektnim žrtvama izraelsko-egipatskog pograničnog konflikta krajem šezdesetih mogu se smatrati i izraelski premijer Levi Eshkol, koji je umro od srčanog udara u veljači 1969., te egipatski predsjednik Naser, koji od istog uzroka umire u rujnu 1970. Postignuti prekid vatre između Izraela i Egipta nije donio trajni mir u regiji, već je samo predstavljao svojevrsni intermezzo uoči izbijanja novog izraelsko-arapskog rata u listopadu 1973. godine.

Naser, Gamal Abdel (1918. – 1970.), egipatski vojnik i predsjednik. Rođen u gradu Aleksandriji, 1938. godine završava Kraljevsku vojnu akademiju i služi kao časnik egipatske vojske. Njegov politički uspon počinje u srpnju 1952. vojnim udarom kojim je zbačen kralj Faruk. Nakon ukidanja monarhije 1953. i uspostave jednostranačke republike, koju je u početku vodio general Muhammad Naguib, 1954. Naser preuzima vlast. Uspješno vodi pregovore s Britancima oko povlačenja iz Egipta, dovodeći tako kraju njihov višedesetljetni nadzor nad Egiptom. Naser je 1956. izabran za predsjednika, a iste godine donosi odluku o nacionalizaciji Sueskog kanala. Godine 1958. nastoji konkretizirati svoje zamisli o arapskom jedinstvu formirajući federaciju između Egipta i Sirije (Ujedinjena Arapska Republika) pod njegovim predsjedništvom, no UAR doživljava krah nakon vojnog udara u Siriji. Naser uvelike udaljava Egipat od zapadnih zemalja te se proslavlja konceptom arapskog socijalizma i podržavljivanjem financijskih institucija kojima se trebala financirati industrijalizacija zemlje, pa određeno vrijeme figurira kao najutjecajniji lider arapskog svijeta. Napad Izraela na Egipat 1967. godine u Šestodnevnom ratu i težak egipatski poraz koji je uslijedio, razlog je zbog kojeg je ponudio ostavku. Na zahtjev egipatske javnosti vraća se na predsjedničku dužnost, ali nikad ne uspijeva vratiti ugled panarapskog lidera kakav je imao do rata.
Meir, Golda (1898. – 1978.), izraelska političarka i premijerka. Pravim imenom Goldie Mabovich, rođena je u Kijevu u Ukrajini, a u ranoj je mladosti zajedno s obitelji emigrirala u Sjedinjene Države, gdje je završila učiteljsku školu. Udana Meyerson, nakon razvoda 1956. promijenit će ime u hebrejsko Meir. Zajedno sa suprugom 1921. godine iselila je u tadašnju Palestinu, gdje je postala aktivna u cionističkom pokretu te tijekom tridesetih i četrdesetih djeluje u raznim cionističkim organizacijama u Palestini, Europi i Sjedinjenim Državama. Jedna je od potpisnica dokumenta kojim je 1948. proglašena država Izrael, a 1949. izabrana je u Knesset te iste godine ulazi u vladu kao ministrica rada i socijalne skrbi. Godine 1956. postaje ministricom vanjskih poslova i na tom mjestu ostaje do 1966., kada podnosi ostavku. Služila je na mjestu glavnog tajnika stranke Mapai, odnosno ujedinjene Laburističke stranke od 1966. do 1968., a 1969. godine naslijedila je Levija Eshkola na položaju premijera te je na tom mjestu bila do 1974. kada daje ostavku zbog optužbi za nepripremljenost zemlje tijekom Yom Kippurskog rata.

KRONOLOGIJA
9. lipnja 1967. – kraj borbi na Sinajskom poluotoku u trećem izraelsko-arapskom ratu
lipanj 1968. – početak egipatskih topničkih napada na području Sueskog kanala
9. rujna 1968. – u protuakciji izraelska vojna kolona prelazi na drugu stranu Sueskog kanala i nanosi gubitke egipatskoj vojsci
30. listopada 1968. – u akciji izraelskih komandosa onesposobljen je egipatski elektroenergetski sustav
8. ožujka 1969. – novi val egipatskih topničkih napada na Bar Lev liniju
rujan 1969. – početak izraelske kampanje zračnih udara na Egipat
4. travnja 1970. – potvrđeno sudjelovanje sovjetskih pilota u zračnim borbama
8. travnja 1970. – nakon pogrešnog raketiranja egipatske osnovne škole, kraj izraelske zračne kampanje
7. kolovoza 1970. – prihvaćeno primirje, kraj neprijateljstava

Hrvoje BARBERIĆ