Izraelski zračni napad na irački nuklearni reaktor (1981.)

Šezdesetih godina Irak je počeo graditi svoj nuklearni potencijal, koji je uz francusku pomoć rezultirao gradnjom nuklearnog reaktora Osirak nedaleko od Bagdada. Međutim, iračke nuklearne ambicije su okončane prije dovršetka projekta. Početkom lipnja 1981., nekoliko mjeseci prije nego što je trebao početi s operativnom uporabom, nuklearni reaktor su bombardirali izraelski borbeni zrakoplovi. Reaktor je u izraelskom napadu potpuno uništen, a irački nuklearni potencijal gotovo je sveden na nulu

Pogled na reaktor kroz kokpit izraelskog zrakoplova

Uporaba nuklearne energije u Iraku ima razmjerno dugu povijest. Postrevolucionarni Irak je još šezdesetih godina počeo graditi svoj nuklearni potencijal, točnije 1963. kada je s radom počeo nuklearni reaktor koji su dopremili Sovjeti i koji je služio svrsi do 1969. godine. Irak je početkom sedamdesetih pokušao nabaviti nuklearni reaktor od Italije koja je odbila irački zahtjev, no 1975. dobili su pozitivan odgovor od Francuske koja se pokazala spremnom Iraku prodati nuklearni reaktor, prvobitno namijenjen civilnoj svrsi a mogao je poslužiti za testiranje nuklearnih materijala i proizvodnju obogaćenog urana. Francuzi su reaktor nazvali Osirak po kombinaciji imena egipatskog boga Osirisa i riječi Irak, dok je za Iračane nuklearni reaktor nosio oznaku Tarmuz I. Gradnja reaktora vrijednog 275 milijuna dolara počela je 1977. godine, a osim gradnje i projektiranja reaktora Francuska je osigurala i tehničku potporu, kao i 12 kg urana-235. Osirak je imao snagu 40 MW i podignut je u nuklearnom središtu al Tuwaitha, južno od glavnog grada Bagdada. Reaktor se koristio visokoobogaćenim uranom koji je pored ostalog bio podoban za razvoj i proizvodnju atomskog oružja. Iako je Irak pred međunarodnom javnošću gradnju nuklearnog reaktora opravdao mirnodopskim ciljevima, kao jedan od najvećih izvoznika nafte malo je vjerojatno da je iračko vodstvo dugoročno razmatralo uporabu nuklearne energije isključivo u civilne svrhe. Međutim, Irak je bio vrlo kooperativan s međunarodnom zajednicom u pogledu nadzora nad uporabom nuklearne energije te je od 1969. godine i potpisnik Sporazuma o zabrani trgovine nuklearnim materijalom, a početkom programa Osirak 1976. dopustio je nadzor nad programom inspektorima Međunarodne agencije za nuklearnu energiju (IAEA). Posljednja inspekcija IAEA je obavljena u siječnju 1981. nedugo uoči izraelskog zračnog udara. Za razliku od Iraka, izraelski nuklearni potencijali nisu bili otkriveni za javnost niti je Izrael potpisao Sporazum o zabrani trgovine nuklearnim materijalima, a zanimljivo je da je Francuska za Izrael sagradila nuklearni reaktor identičan Osiraku.

Napasti reaktor?
Mogućnost da neka arapska zemlja stekne nuklearni potencijal predstavljala je prvorazrednu opasnost za izraelsku nacionalnu sigurnost, kao i izazov opstanku izraelske države. Jačanje iračke vojne moći potkraj sedamdesetih sa zebnjom je promatrano u Izraelu. Irak je brzo gradio svoje oružane snage pa je uoči izbijanja iračko-iranskog rata držao 190 tisuća vojnika pod oružjem te raspolagao s 2200 tenkova i 450 zrakoplova. Uvrštenje nuklearnog oružja u postojeći irački vojni arsenal iz temelja bi izmijenilo strateške odnose na Bliskom istoku. U srpnju 1979. na čelu Iraka je predsjednika al-Bakra naslijedio mladi Sadam Husein, čija je agresivna politika već sljedeće godine rezultirala ratom s Iranom. Početkom osamdesetih opala je iračka kooperativnost s inspekcijama IAEA, što je potvrdilo sumnje Tel Aviva da se irački nuklearni program kreće u drugom smjeru. Izrael su zabrinjavali i bliski odnosi između Iraka i Pakistana, koji je u to vrijeme također užurbano radio na svojoj nuklearnoj bombi i čija bi tehnička pomoć Iraku u realizaciji projekta premostila nekoliko godina potrebnih za razvoj takvog ambicioznog cilja. Uzevši sve to u obzir, izraelske obavještajne službe procijenile su kako vrijeme potrebno da Irak dođe u posjed nuklearnog oružja varira između deset i samo dvije godine. Gradnja reaktora Osirak u al Tuwaithi dugo je bila visokorangirana tema izraelske politike – prvo se njome bavila laburistička vlada s mandatom od 1974. do 1977., a potom i desni Likud koji je sastavio vladu 1977. godine. Laburisti su se uglavnom oslanjali na političke metode u rješenju problema iračkog nuklearnog programa, prije svega diplomatskim pritiskom na Francusku da obustavi tehnološku pomoć Iraku. No, dolaskom Likuda na vlast izraelski odnos prema problemu reaktora Osirak se mijenja. Novi izraelski premijer Menachem Begin zaključio je da tako važno pitanje za nacionalnu sigurnost ne smije biti prepušteno slučaju ili volji

Gradnja reaktora

Francuske te su izraelske tajne službe već 1979. izvele diverziju dijelova reaktora u proizvodnji na francuskom teritoriju. Nakon što irački nuklearni program time ipak nije zaustavljen, jedina preostala mogućnost bila je uništavanje reaktora na iračkom tlu. Međutim, napad na irački teritorij povlačio je ozbiljne međunarodnopravne i vojne konsekvence, uključujući i mogućnost iračke odmazde na Izrael te sigurnu osudu napada u međunarodnoj zajednici. Još jedna činjenica dovodila je u pitanje isplativost napada na irački nuklearni reaktor – mirovni proces s Egiptom. Naime, postojala je mogućnost da akcija ugrozi odnose Izraela s njegovim najtežim arapskim neprijateljem Egiptom, koji su nakon potpisivanja Campdavidskog sporazuma bili u uzlaznoj putanji. Na teškoj debati u izraelskoj vladi početkom lipnja 1981., na kojoj se raspravljalo o pitanju Osiraka, donesena je odluka da se izvede zračni napad na irački nuklearni reaktor. Za Begina, koji je preživio Holokaust, gradnja Osiraka za židovski narod bila je jednaka tehnološki unaprijeđenoj inačici Hitlerovog konačnog rješenja. No, prema nekim procjenama, osim strateškog imperativa koji je nalagao nužnost napada na Osirak, Begina je u donošenju odluke o napadu i njegovom timingu vodio puki politički pragmatizam. Naime, njegov Likud je stajao loše u predizbornim procjenama uoči predstojećih parlamentarnih izbora te se očekivalo da uništenje iračkog nuklearnog reaktora sasvim sigurno ojača potporu izraelskih birača Beginovoj stranci. Izraelska akcija imala je i određeni vremenski presing. Naime, morala je biti izvedena prije nego obogaćeni uran stigne u proizvodnju u Osirak, budući da bi uništenje reaktora u kojem se procesuira uran izazvalo veliku ekološku i ljudsku katastrofu te dovelo i do nesagledivih političkih posljedica za Izrael. Napad na reaktor na tragu je izraelske vojne doktrine koja se oslanjala na preventivni napad i koja se najbolje ogledala u udaru na okolne arapske zemlje u trećem Izraelsko-arapskom ratu 1967. te u odlučnoj akciji oslobađanja talaca iz otetog zrakoplova u Entebbeu 1976. godine. Nuklearni reaktor Osirak je prije izraelskog zračnog napada u lipnju 1981. već jednom bio metom zračnog napada. Osim spomenute diverzije izraelskih tajnih agenata, koji su na francuskom tlu uništili komponente reaktora u izgradnji, 30. rujna 1980. tijekom Iračko-iranskog rata iranski je borbeni zrakoplov raketirao i lakše oštetio Osirak.

Nuklearni duh Bagdada vraćen natrag u bocu
Izraelski planeri detaljno su isplanirali akciju uništenja iračkog nuklearnog reaktora, za što su odabrani najbolji piloti moćnog izraelskog ratnog zrakoplovstva. Lokacija reaktora nalazila se otprilike 1100 kilometara zračne linije udaljena od Izraela, što je zahtijevalo dugi let preko neprijateljskog teritorija te su za uspješnu provedbu izvedene opsežne pripreme koje su uključivale i vježbu dugotrajnog leta na trasi te duljine, kao i gađanje sličnog objekta. Skupina od osam izraelskih zrakoplova F-16, namijenjenih za uništenje cilja, i šest letjelica F-15, koji su im trebali pružiti zračnu potporu, uzletjela je 7. lipnja 1981. u 15,55 po lokalnom vremenu iz zračne baze Etzion na jugu Izraela. Nakon niskog leta zračnim prostorima Jordana i Saudijske Arabije, kako bi izbjegli radare arapskih zemalja, izraelski zrakoplovi u popodnevnim satima dosegnuli su metu. Nakon identifikacije cilja, u 17,55 sati prvi je izraelski zrakoplov raketirao nuklearni reaktor, nakon čega je cilj bombardiralo preostalih sedam F-16. Iračka protuzračna obrana bila je zatečena napadom i nije stigla pravodobno reagirati te je u samo osamdeset sekundi reaktor Osirak uništen. Povratak letjelica u Izrael protekao je u redu te se svih četrnaest izraelskih zrakoplova uspješno vratilo u polaznu bazu. Izraelski zračni napad imao je samo jednu žrtvu – život je izgubio francuski tehničar koji je radio na održavanju. Vijesti o izraelskom napadu na irački reaktor Osirak objavljene su u medijima tek 24 sata nakon što je napad izveden, a zanimljivo je da je Irak tek tada priznao da se napad dogodio. Izraelska je vojska s dozom ironije priopćila da je napadom “nuklearni duh Bagdada vraćen natrag u bocu”. Sasvim očekivano, izraelska akcija naišla je na oštre reakcije u inozemstvu a napad je osudilo i Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda uz sudjelovanje glasa čvrstog izraelskog saveznika, Sjedinjenih Država. Izraelu, koji je i sam vrijedno radio na svom nuklearnom programu, u međunarodnoj su javnosti zamjerana dvostruka mjerila. Reaktor Osirak je u izraelskom zračnom napadu u potpunosti uništen, a gubitak reaktora značio je težak udarac iračkom nuklearnom programu od kojeg se Irak nikad nije u potpunosti oporavio. Unatoč tome, Sadam Husein nije namjeravao odustati od nuklearnog programa te je zatraženo od Francuske da obnovi reaktor. Irački zahtjev za obnovom Osiraka francuska je vlada isprva prihvatila, no Pariz se kasnije povlači, a 1984. godine objavljuje da je nuklearna suradnja
Francuske i Iraka okončana. Ostavši bez reaktora Osirak, Irak je osamdesetih godina bio prisiljen okrenuti se manje ambicioznom procesu obogaćivanja urana elektromagnetskom separacijom izotopa. Mjesto na kojem se nuklearni reaktor nalazio zatvoreno je nakon napada te se i dalje nalazilo pod nadzorom inspektora IAEA. Iako su inspektori UN-a nakon Zaljevskog rata 1991. godine pronašli dokaze iračkih namjera razvoja nuklearnog oružja, nisu pronađeni čvrsti dokazi o postojanju programa prije 1981. godine, odnosno dokazi o namjeri uporabe Osiraka u vojne svrhe. Iako izvan funkcije, irački reaktor Osirak bio je visokorangirana meta savezničkih zrakoplova tijekom Zaljevskog rata te je tada i treći put bio metom zračnog napada. Angloameričkom invazijom Iraka 2003. godine iračkom nuklearnom programu u potpunosti je došao kraj.

Iračka vojna moć
Začanje iračke vojne moći potkraj sedamdesetih sa zebnjom je promatrano u Izraelu. Irak je početkom osamdesetih godina vrlo vjerojatno još uvijek bio daleko od stvaranja nuklearne bombe, no sama mogućnost da jedna arapska zemlja dođe u posjed nuklearnog oružja predstavljala je prevelik rizik za izraelsku nacionalnu sigurnost. Dolaskom desnog Likuda na vlast u Izraelu potkraj sedamdesetih donesena je odluka da pitanje iračkog nuklearnog nuklearnog potencijala bude skinuto s dnevnog reda
Prvi izraelski astronaut sudjelovao u akciji
Jedan od izraelskih pilota koji su sudjelovali u akciji na nuklearni reaktor Osirak bio je i Ilan Ramon, prvi izraelski astronaut koji je poginuo u udesu Space Shuttlea Columbija u veljači 2003. godine.
Izraelski nuklearni arsenal
Izrael je također posjednik nuklearnog oružja koje brižljivo drži u tajnosti. Prva izraelska nuklearna bomba proizvedena je još 1974. godine. Izraelski nuklearni arsenal procjenjuje se na između stotinu i dvije stotine bojnih glava koje mogu nositi zrakoplovi ili balistički projektili, a pretpostavlja se da Izrael raspolaže i termonuklearnim oružjem. Izrael u Dimoni posjeduje istraživački reaktor za preradu teške vode jačine 150 MW koji nije pod nadzorom IAEA te još jedan znatno manji petmegavatni reaktor u gradu Sorequ koji nadziru inspektori IAEA.

Hrvoje BARBERIĆ