Činilo se da mungos ima puno potencijala za uporabu kod brojnih korisnika. No, to se nije dogodilo. “Novu mladost” udahnula mu je proizvodnja u Turskoj, koja je tamošnjoj obrambenoj industriji donijela vrijedna iskustva

Pedesetih godina prošlog stoljeća u jačim se vojskama počelo javljati novo oružje koje je pokazivalo potencijal da znatno izmjeni način vođenja borbe na kopnu. Radilo se o protutenkovskim projektilima koji su zahvaljujući brzom razvoju postajali sve ubojitiji i fleksibilniji za uporabu. Trend nije ostao nezapažen ni u Italiji, gdje su već šezdesetih počela testiranja instalacije i uporabe protutenkovskih projektila s helikoptera. Za to su poslužili helikopteri američkog podrijetla Bell 47 i Bell 205 koje je po licenciji proizvodila tvrtka Agusta. Međutim, rezultati testiranja nisu sasvim ispunili očekivanja jer ručno navođeni projektili nisu bili dovoljno precizni ni učinkoviti. Tad se pojavio novi projektil TOW (Tube-launched, Optically tracked, Wire-guided), dovoljno ubojit i dobrog dometa, ali helikopter Agusta AB205 (Bell 205) nije bio dovoljno pokretljiv. Kako bi cijeli koncept “ubojice tenkova” zaživio, trebalo je naći alternativnu platformu. Ona je uskoro pronađena u lakom i pokretljivom helikopteru A109 Hirundo, Agustina dizajna i proizvodnje, koji je počeo ulaziti u uporabu sredinom sedamdesetih. Krajem 1977. testirana su dva A109 opremljena ciljnicima Hughes M65 i projektilima BGM-71 TOW, a rezultati su bili više nego zadovoljavajući. Na temelju tih iskustava nastala je zamisao i operativni zahtjevi za novi jurišni protutenkovski helikopter koji će dobiti oznaku A129 i nadimak Mangusta (mungos). Trebao je biti sposoban za dnevna i noćna djelovanja te u otežanim meteouvjetima, u prostorima zagađenim nuklearnim, biološkim ili kemijskim oružjem te u uvjetima snažnog elektroničkog ometanja. Program je za to vrijeme bio jako ambiciozan. Ni jedna zapadnoeuropska zemlja nije ni posjedovala namjenske jurišne helikoptere, a kamoli samostalno planirala njihov razvoj. Razvoj Manguste išao je brzo te je prvi testni let prototipa pod oznakom P-1 obavljen 11. rujna 1983., a prvi službeni let četiri dana kasnije, što je bilo čak tri godine prije dogovorenog roka. U sljedećih nekoliko godina izrađena su još tri prototipa i jedan “neleteći” primjerak na kojima su počele različite procjene i testiranja. Otpočetka je bilo jasno da uspjeh Manguste uvelike ovisi o izboru motora, a to je bio Gem 2 tvrtke Rolls-Royce, koji će biti izrađivan po licenciji u tvrtki Piaggio. Zanimljivo je da zbog mase i cijene nije bio prvi izbor.

Premijera u Somaliji

U hladnoratovsko vrijeme najvjerojatniji scenarij uporabe Manguste bio je sukob sa snagama istočnog bloka na sjeveroistoku zemlje. Prodor protivničkog oklopništva trebali su spriječiti kombinirani timovi izvidničkih i protutenkovskih inačica helikoptera. No prilika za prve, potpuno drukčije misije došla je tek krajem 1992., kad su Manguste bile dio UN-ove operacije u Somaliji. Italija je bila jedan od važnijih sudionika, a jedna od postrojbi bila je helikopterska bojna kopnene vojske. Među 15 talijanskih helikoptera koji su siječnju 1993. stigli u afričku zemlju bile su i tri A129 Manguste. U prvom dijelu angažmana Manguste su djelovale s aerodroma u blizini glavnog grada Mogadiša. Zbog temperatura viših od 35 ºC misije su djelovale na granici maksimalne poletne mase, a pustinjski pijesak ugrožavao je turbine motora neopremljene potrebnim filtrima. Zadaće Mangusta uglavnom su obuhvaćale dnevne i noćne misije izviđanja i oružane pratnje konvoja s UN-ovim vozilima. U takvim su misijama raspolagale lanserima nevođenih projektila 81 mm Medusa i projektilima TOW, koji su bili učinkoviti u kombinaciji s ciljnikom HeliTOW: ciljevi su mogli biti eliminirani izvan dometa i bez rizika od uzvratne paljbe. Gađani ciljevi uglavnom su bili utvrđeni položaji i vozila s različitim montiranim oružjima. U zadnjim danima intervencije u Somaliji početkom 1995. godine četiri su A129 djelovala i s nosača zrakoplova Giuseppe Garibaldi. Za to su opremljeni preklopivim krakovima elise kako bi se olakšao smještaj u brodskim hangarima. Usprkos zahtjevnim pustinjskim i pomorskim uvjetima i relativno kratkoj operativnoj uporabi, prvi europski jurišni helikopteri ostavili su dobar dojam. No, bilo je i nedostataka. Bilo je potrebno brzo prilagoditi kabine za uporabu naočala za noćno motrenje. Tražio se i pravi GPS sustav jer je u Somaliji korištena improvizacija, odnosno sustav komercijalnog podrijetla. No, najveći problem Manguste bio je izostanak topničkog oružja. To je značilo nemogućnost gađanja više vrsta ciljeva zbog kolateralne ljudske i materijalne štete, ali i neučinkovito gađanje manje vrijednih ciljeva skupim projektilima.

Evolucija prema višenamjenskom

Pozitivna iskustva i naučene lekcije iz Somalije ubrzo će biti primijenjeni u razvoju nove inačice A129 namijenjene izvozu. Agusta 129 International zamišljen je kao evolucija prema višenamjenskom helikopteru osposobljenom za više tipova misija. Najvažnije su se razlike odnosile na promjenu pogonske skupine i dodavanje topničkog oružja. Na koncu su serijski instalirani već dokazani i snažniji motori LHTEC CTS800 od kojih je svaki imao nove filtre i maksimalnu snagu od 1362 KS. Instalirana je i nova transmisija koja je pokretala novu peterokraku elisu od kompozitnih materijala. Helikopter je tako bio za trećinu snažniji od originalne inačice te nije bilo problema da se nosi s nekoliko stotina kilograma većom maksimalnom masom, rezultatom novougrađenih komponenti i sustava. Što se tiče streljačkog ili topničkog naoružanja, eksperimentiralo se s više sustava, koji su uključivali strojnicu 12,7 mm tvrtke Lucas, top GIAT M621 20 mm i rotirajući top M197 tvrtke General Electric. Odabir je pao na M197, koji će se proizvoditi u talijanskoj tvrtki Alenia-Difesa pod oznakom TM-197B. Top je smješten na prednjem donjem dijelu nosa letjelice unutar kupole koju je izrađivala još jedna domaća tvrtka, OtoBreda. Zona gađanja topa iznosi +/–90 stupnjeva po smjeru i +20/–40 stupnjeva po elevaciji. Kako bi se smjestilo topovsko streljivo, ali i nova avionika, proširena je bočna oplata kod prednjeg dijela letjelice, slično kao i kod helikoptera Apache. Novost je bila i nošenje vođenih projektila zrak-zrak, za što je odabran sustav Stinger Block II iako su razmatrani i teži projektili većeg dometa Mistral i Sidewinder. Na svakom nosaču mogle su biti dvije rakete Stinger, dok je zahvat ciljeva bio moguć preko sustava FLIR (Forward-Looking InfraRed) ili sustava IHADSS (Integrated Helmet And Display Sight System) montiranog na kacigama pilota.

Poboljšanja, ali ne sva

Nove sposobnosti i mogućnosti nisu privukle neke nove inozemne narudžbe, ali zato su bile dovoljne da zainteresiraju zrakoplovstvo talijanskog KoV-a za narudžbu dodatne proizvodne serije helikoptera A129. Broju od 45 isporučenih trebalo se pridružiti još 15 primjeraka nove inačice koja je dobila oznaku A129CBT (Combattimento). Ipak, kako bi se smanjili troškovi, nije uključivala sva poboljšanja uvedena kod inačice International. Iako je usvojena nova transmisija i rotor, zadržani su motori RR1004 kojih je bilo dosta na zalihama, ali i zbog kompatibilnosti s ostatkom flote. Kako time nije znatno povećana snaga CBT-a, zbog boljeg raspoređivanja mase nisu dodani ni prednji bočni spremnici. Za skladištenje topovskog streljiva ugrađen je uzdužni spremnik koji se protezao uz lijevu stranu trupa helikoptera. Nije usvojena ni nova staklena kabina. Prve isporuke inačice A129CBT počele su u listopadu 2002., a te je godine donesena i odluka da se prethodnih 45 primjeraka nadogradi na novi standard. Danas zrakoplovstvo KoV-a koristi 32 nadograđena helikoptera pod oznakom A129D. Kod te inačice uvedeno je više sustava avionike zajedno s dva višenamjenska prikaznika u kabini, potpuno novi elektrooptički sustav te novi oružni sustavi. Umjesto starijeg sustava HeliTOW ugrađen je moderniji EO/IR sustav Toplite tvrtke Rafael. Time je višestruko povećana sposobnost i domet otkrivanja, klasifikacije i gađanja ciljeva, pogotovo u uvjetima magle, kiše, dima i prašine. Sustav raspolaže s više senzora, koji pokrivaju više pojaseva infracrvenog spektra, dnevnom dvopojasnom kamerom visoke razlučivosti te laserskim daljinarom i laserom za obilježavanje ciljeva. Nakon projektila TOW i kasnije Hellfirea, dodana je i sposobnost nošenja protutenkovskih projektila Spike ER, također Rafaelovih. Spike ER navođen je s pomoću optičkog i slikovnog infracrvenog tražila, a maksimalni mu je domet 8000 metara.

Neuspjeh u Europi

Helikopteri Mangusta po svojim su značajkama isprva obećavali da imaju velik izvozni potencijal, posebno u druge zapadnoeuropske zemlje. Zbog niže cijene, manjih dimenzija i dobre pokretljivosti bili su na prvi pogled prikladniji za europske korisnike od tadašnjih letjelica američkog ili sovjetskog podrijetla. Pomagalo je i to što su se helikopter i većina njegovih komponenata proizvodili u Europi, točnije u Italiji i Ujedinjenom Kraljevstvu. S takvim je razmišljanjima potpisan 1986. godine sporazum o razumijevanju između Ujedinjenog Kraljevstva, Italije, Nizozemske i Španjolske vezano uz razvoj zajedničkog jurišnog helikoptera. Program se vodio pod imenom Tonel, a kao osnova trebala je poslužiti upravo Mangusta. Krajem 1986. glavni su proizvođači iz zemalja potpisnica – Westland, Agusta, Fokker i CASA – osnovali i zajedničku tvrtku Joint European Helicopter (JEH). Nakon nekoliko godina i više mogućnosti smjera razvoja, predstavljen je 1989. odabrani koncept koji je trebao ući u drugu fazu razvoja. Planirano je da nova letjelica 1997. uđe u uporabu, ali već tad počela su razilaženja među partnerima i sumnje u to može li Mangusta ispuniti sva očekivanja. Cijeli je program otkazan krajem 1990., u prvom redu od strane Nizozemske i Ujedinjenog Kraljevstva, koji su se ubrzo odlučili za nabavu helikoptera McDonnell Douglas AH-64 Apache. Otkazivanju projekta Tonel pridonijelo je i ponovno pokretanje programa CATH (Common Attack Helicopter) 1987. godine pod pokroviteljstvom SR Njemačke i Francuske te tvrtke Eurocopter. Iz njega će se kasnije razviti helikopter Tiger, za koji će se odlučiti oružane snage Španjolske, ali i Australija, koja je također bila jedan od potencijalnih kupaca Manguste.

Odluka u Anatoliji

Prava prilika za izvoz, ali i daljnji razvoj helikoptera A129, javila se tek 1997. za vrijeme velikog turskog natječaja ATAK vrijednog četiri milijarde dolara za čak 145 borbenih helikoptera. Takav zahtjev bio je rezultat pozitivnih turskih borbenih iskustava od početka devedesetih godina kad su nabavljeni prvi primjerci Super Cobre, ali i već korištenih Cobri iz američkih zaliha. Razlog za još veću žurbu vjerojatno je bilo i to što je susjedna Grčka već bila u procesu nabave helikoptera AH-64 Apache. Na natječaju su ponuđeni sljedeći helikopteri: američki Boeing AH-64D Apache i Bell AH-1W Super Cobra, europski Eurocopter Tiger i ruski Kamov Ka-50 djelomično opremljen izraelskim sustavima. S vremenom se činilo da najveće izglede za izbor ima Bell s inačicom AH-1Z King Cobra te su u rujnu 2000. počeli detaljniji pregovori s Turskom. Do dogovora nije došlo, a glavni kamen spoticanja bile su izvozne restrikcije vlade SAD-a vezano uz neke kritične komponente. U svibnju 2004. cijeli je program otkazan i donesena je odluka o novom natječaju. Za glavnog izvođača novog programa odabrana je tvrtka Turkish Aerospace Industries (TAI). Te je godine pokrenut projekt istraživanja, dizajna i razvoja tehnologija, komponenata te sustava koji će biti primijenjeni na novom helikopteru. Unutar tog programa trebalo je razviti domaće ciljničke uređaje, glavne sustave avionike, misijsko računalo i sustave za upravljanje letom. Glavni izvođač postala je tvrtka ASELSAN i vijeće za znanstveno i tehnološko istraživanje TÜBİTAK. Konkurent za temeljnu leteću platformu bio je južnoafrički AH-2 Rooivalk, ali u srpnju 2007. odabran je helikopter A129, sad već talijansko-britanske tvrtke AgustaWestland. Glavni izvođač ostao je TAI, a ASELSAN i AgustaWestland bili su glavni kooperanti. Najveći udio u poslu vrijednom tri milijarde dolara pripao je AgustaWestlandu (nešto više od pola), dok je ostatak podijeljen između turskih tvrtki. Ugovor je uključivao isporuku 51 helikoptera T129 s mogućnosti narudžbe još 40. U studenom 2010. potpisan je dodatni ugovor za isporuku devet primjeraka zbog hitnih operativnih potreba turskog KoV-a. Time su u sastav vojske trebali ući barem godinu ranije nego što je planirano i nije bilo vremena za ugradnju nekih sustava. Prva serija dobila je oznaku T129A EDH (Early Delivery Helicopter). Isporuka prvih četiriju primjeraka počela je u travnju 2012., a ostalih pet tijekom 2013. godine. Planirano je da letjelice kasnije budu nadograđene na standard serijske proizvodnje pod oznakom T129B. Ti su helikopteri podijeljeni na dvije konfiguracije – stariju T129B1, kod koje je znatno proširen izbor mogućeg naoružanja, te noviju T129B2, kod koje je dodano desetak uređaja uključujući obrambene sustave s indikatorima radarskog i laserskog zračenja te ometačem radiovalnog pojasa. Serijski proizvedeni primjerci, uz ciljnički sustav i prikaznike na kacigi, bili su spremni i za korištenje puno šireg izbora naoružanja, primjerice projektila Hellfire II, UMTAS i CİRİT.

Oružja i sustavi

Kod helikoptera T129 zadržan je rotirajući top M197 sa spremnikom od 500 granata kao i kod inačice International. Iako su kod T129 ugrađeni znatno snažniji motori LHTEC CTS-800, primijenjeno je talijansko rješenje s uzdužnim spremnikom streljiva s lijeve strane trupa. Helikopter je tako imao za trećinu veću snagu, ali dobio je i veću masu na samom prednjem dijelu trupa zbog ugradnje znatno sposobnijeg, ali i masivnijeg elektrooptičkog sustava domaće proizvodnje ASELFLIR-300T. Unutar kupole sustava smješten je laserski daljinar dometa 20 kilometara i laserski obilježivač ciljeva te infracrvena kamera visoke razlučivosti koja radi u dugovalnom infracrvenom pojasu. Sustav ima sposobnost automatskog praćenja ciljeva te točnog određivanja njihovih lokacija. Osim glavnog ciljničkog sustava, ASELSAN je osigurao i kacige AVCI s integriranim prikaznicima koji posadi povećavaju situacijsku svjesnost projicirajući slike s infracrvene kamere ili sustava za noćno motrenje, kao i informacije prikupljene od senzora oružnih i navigacijskih sustava. Glavna su protutenkovska oružja T129 vođeni projektili UMTAS, koji se navode na cilj s pomoću tražila sa slikovnim infracrvenim senzorom, odnosno L-UMTAS, kod kojih se navođenje obavlja preko lasera za obilježavanje cilja. Masa obaju projektila nešto je manja od Hellfireove te iznosi 38 kilograma, ali imaju jednak maksimalni domet od 8000 te minimalni domet od 500 metara. Projektili su opremljeni tandem kumulativnom bojnom glavom za oklopljene ciljeve, a za druge vrste ciljeva postoji mogućnost instaliranja visokoeksplozivne fugasne bojne glave. Obje rakete mogu biti ispaljene uz način “ispali i zaboravi” uz zahvat cilja prije lansiranja, dok inačica UMTAS ima mogućnost zahvata cilja nakon lansiranja uz dvosmjernu RF podatkovnu vezu i izbor načina napada na cilj koji može biti izravni ili s veće visine i pod većim kutom. T129 može ponijeti najviše osam projektila UMTAS na dvama lanserima na vanjskim potkrilnim nosačima. Za gađanje manje vrijednih ciljeva na raspolaganju su vođene rakete CİRİT koje popunjavaju prostor između skupih vođenih projektila s jedne i topničkog oružja te nevođenih raketa s druge strane. Namijenjene su gađanju lakooklopljenih i neoklopljenih, pokretnih ili nepokretnih ciljeva, a laserski ih mogu obilježiti helikopter ili tim na zemlji. Na vrhu tijela rakete montirano je pasivno lasersko tražilo koje upravlja raketom u zadnjem stadiju navođenja. Rakete CİRİT imaju kalibar 70 mm, maksimalni domet 8000 m te masu 15 kg. Višenamjenska bojna glava ima trostruku namjenu s protupješačkim, protuoklopnim i zapaljivim učinkom pri udaru u cilj. Opcija je i visokoeksplozivna fugasna bojna glava. Rakete su smještene unutar praktičnog lansera u kojem mogu biti i skladištene. Lanseri mogu biti nošeni na svim četirima nosačima tako da helikopter može nositi najviše 16 raketa CİRİT. Na raspolaganju su i klasične nevođene rakete 70 mm koje mogu biti nošene unutar starijih lansera cilindričnog tipa (19 raketa) ili novijih lansera od kojih svaki može primiti 12 raketa. Ovisno o tipu lansera, najveći broj raketa može biti 48 ili 76. Za borbu sa zračnim ciljevima na raspolaganju su rakete zrak-zrak Stinger koje su nošene na dvostrukom nosaču te ih T129 može ponijeti najviše osam. Za povećanje doleta i letne izdržljivosti na vanjskim nosačima mogu biti dodana dva spremnika od 300 kilograma.

Najveći posao u povijesti

Što se tiče Turske, zasad je u planu isporuka 59 helikoptera T129 za potrebe KoV-a te 24 za potrebe Ministarstva unutarnjih poslova. Ukupan broj mogao bi biti i veći ako se ostvare i opcije za još 32 primjerka za KoV i tri za snage unutarnje sigurnosti, koje uključuju Žandarmeriju, ali i policiju, koja je ove veljače primila prvi T129 od devet planiranih.

U srpnju 2018. činilo se da je turska vojna industrija pred najvećim izvoznim poslom u svojoj povijesti. Naime, objavljeno je da su Ankara i Islamabad potpisali dogovor o proizvodnji i isporuci helikoptera T129 vrijedan 1,5 milijardi dolara. Njim je bila predviđena isporuka trideset letjelica sa svom logističkom i zemaljskom potporom, obukom i streljivom. Tri primjerka koja su u Pakistanu obavila više letnih testiranja i ispitivanja čak su sudjelovala u preletu na vojnoj smotri za Dan državnosti u ožujku 2018. godine. U drugoj polovini 2018. počela je i proizvodnja trupova za spomenute letjelice, a tijekom 2019. trebala je početi i obuka pakistanskih pilota. Do zastoja posla dovela je odluka američke vlade kojom je uskraćena izvozna dozvola za motore CTS800-4A tvrtke LHTEC koja je u vlasništvu britanskog Rolls-Roycea i američkog Honeywella. Početkom 2020. objavljeno je da je pakistanska strana produljila rok za realizaciju posla za jednu godinu, a to se ponovilo i početkom ove godine. Zanimljivo je da se zrakoplovstvo pakistanskog KoV-a našlo u jedinstvenoj situaciji jer je u zadnjih nekoliko godina naručilo čak tri tipa jurišnih helikoptera različitog podrijetla. Osim naručenih Bellovih AH-1Z Vipera američke i TAI T129 turske proizvodnje, u uporabi je odnedavno i desetak helikoptera Mil Mi-35M ruske proizvodnje. Ne treba isključiti ni kineski Z-10, čija su tri primjerka u Pakistanu već obavila letna testiranja i moguća je narudžba njihove naprednije inačice ako posao s T129 ne bude realiziran. Ipak, Turska se nada da će uspjeti osigurati američku izvoznu dozvolu za motore ili da će uspjeti dovršiti vlastiti turbovratilni motor koji će zadovoljiti potrebe pakistanskog OS-a. Radi se o motoru TS1400 čiji je razvoj pokrenut početkom 2017. unutar nacionalnog programa razvoja turbovratilnog motora TEDP (Turboshaft Engine Development Project). Cilj projekta pod vodstvom tvrtke TUSAŞ Engine Industries (TEI) bilo je smanjenje ovisnosti o vanjskim dobavljačima, uspostava vlastite proizvodnje kritičnih komponenata i povećanje domaćeg udjela u proizvodnji zrakoplovnih sustava. Maksimalna snaga motora je 1400 KS pri polijetanju ili 1660 KS pri hitnim situacijama i unutar pola minute. Prvi prototip predstavljen je u prosincu prošle godine, a u siječnju ove i drugi je prototip počeo testiranja. Osim za T129, motor je predviđen i za novi višenamjenski helikopter T625 Gökbey kod kojeg bi također trebao zamijeniti motore LHTEC CTS800-4A. Rasplet čekaju i Filipini, odnosno njihovo ratno zrakoplovstvo, koje se 2018. također odlučilo za helikopter T129 premda je razmišljalo o nabavi AH-1Z Vipera ili AH-64E Guardiana. Na tursku je stranu prevagnula povoljnija cijena, koja Filipinima omogućuje kupnju šest letjelica.

Rješenje za budućnost

Današnje bi se inačice Manguste A129D u talijanskom OS-u trebale zadržati najmanje do 2025., kad bi ih trebao početi zamjenjivati helikopter novog dizajna. Ministarstvo obrane Italije i tvrtka Leonardo potpisali su u siječnju 2017. ugovor vrijedan 487 milijuna eura o višegodišnjem razvoju novog helikoptera za izviđanje i pratnju u okviru programa NEES (Nuovo Elicottero da Esplorazione e Scorta). Dogovorena je studija, razvoj, proizvodnja i testiranje helikoptera sljedeće generacije pod oznakom AW249. Italija prema prošle godine usvojenom višegodišnjem planu za obranu 2020. – 2022. planira nabavu 48 helikoptera zaključno sa 2027. godinom i uz trošak od 2,77 milijardi eura. AW249 trebao bi imati maksimalnu poletnu masu između 7,5 i 8 tona i biti sposoban za nošenje korisnog tereta većeg od 1800 kilograma. Odnedavno je poznato da su za pogon odabrani motori General Electric / AVIO CT7-8E6 svaki od 2500 KS, koji bi trebali omogućiti krstareću brzinu od 260 km/h. Uz pomoćni agregat, pogonska skupina omogućit će djelovanja na velikim nadmorskim visinama i ekstremno visokim i niskim temperaturama zraka. Glavni rotor imat će pet, a stražnji četiri kraka, što će znatno smanjiti buku tijekom leta. Leonardo ističe da će zahvaljujući kombinaciji velike brzine i letne izdržljivosti od tri sata AW249 biti sposoban za misije bliske potpore i misije pratnje. Od samog početka projekta predviđena je i operativna uporaba letjelice s brodova. Kao topničko naoružanje trebao bi ostati provjereni trocijevni rotirajući top TM-197B, ali broj nosača za podvjesno naoružanje u odnosu na prethodnika bit će povećan na šest, s dva nova na krajevima krila. Arsenal projektila Spike vjerojatno će biti povećan sa sposobnošću nošenja inačica LR I i LR II, ali i s vođenim projektilima sustava APKWS II. AW 249 bit će opremljen i podatkovnom vezom Link 16 te će u realnom vremenu biti sposoban prenositi podatke s drugih platformi ili prema njima. Osim talijanskih, kod proizvođača postoji nada da bi helikopter mogao ispuniti i zahtjeve poljskih oružanih snaga. Tamošnji program Kruk traži jurišne helikoptere koji bi zamijenili zastarjele letjelice Mil Mi-24 (Hind D/E). Stoga je Leonardo sredinom 2018. potpisao pismo namjere s holdingom Polska Grupa Zbrojeniowa (PGZ) kojim je dogovorena moguća suradnja u dizajnu, proizvodnji, završnom sklapanju, prodaji i poslijeprodajnoj potpori za helikoptere AW249. U cijelom bi pothvatu veliku ulogu imao i poznati domaći proizvođač helikoptera PZL-Świdnik, koji je od 2010. u Leonardovu vlasništvu.

Turski pogled unaprijed

Nedugo nakon dogovora o početku razvoja talijanskog AW249, tvrtka TUSAŞ (Turkish Aerospace), objavila je u listopadu 2017. da je počela razvoj novog borbenog helikoptera pod programom ATAK II. I tu se radi o puno većoj letjelici od helikopera T129, s gotovo dvostruko većom poletnom masom, za koju je planirano da će iznositi između 10 i 11 tona. Najveća nosivost ubojitog naoružanja iznosila bi oko 1500 kilograma, a uključivala bi radarski i laserski navođene projektile, vođene ili nevođene rakete kalibra 70 mm i top kalibra 20 ili 30 mm. Kao i kod T129, izazov je osiguranje adekvatne pogonske skupine s dva motora od po 2500 KS koji bi trebali omogućiti maksimalnu krstareću brzinu od 314 km/h. Temel Kotil, generalni direktor TAI-ja, ovog je ožujka izjavio da će novi motori biti nabavljeni iz Ukrajine. Pretpostavlja se da bi se moglo raditi o najnovijoj inačici turbovratilnih motora TV3-117 tvrtke Motor Sich. Ponovno okretanje nabavi iz inozemstva očekivano je zato što alternativni motor domaće proizvodnje i takvih performansi u Turskoj ne postoji. Usprkos tomu, u razvoju i opremanju ATAK-a II ističe se namjera što većeg oslanjanja na sustave domaće proizvodnje zbog sigurnosti njihove nabave i mogućnosti izvoza helikoptera zainteresiranim zemljama. Jedan je od takvih sustava i elektrooptički sustav CATS (Common Aperture Targeting System), koji je prema nekim izvorima već trebao biti instaliran na najnovije primjerke različitih letjelica turske proizvodnje. CATS bi trebao zamijeniti više vrsta sličnih senzora i biti ugrađen na helikoptere T129, T929 te besposadne letjelice Anka i Bayraktar. Još se veći utjecaj Manguste ili T129 može zamijetiti kod prototipa novog helikoptera T629 koji je tvrtka TAI predstavila u veljači ove godine. Nova besposadna letjelica razvija se još od 2017., a koristi električni pogon i ima maksimalnu poletnu masu od šest tona. Letjelica bi navodno mogla biti korištena kao potpora postojećim helikopterima T129 ATAK u izvidničkim misijama ili kao platforma za traganje i spašavanje te za borbu protiv površinskih brodova i podmornica.

Pogled prema Apacheu

Helikopter A129 zbog manjih je dimenzija i jednostavnosti te europskog podrijetla puno obećavao. Činilo se da ima potencijal za uporabu kod brojnih korisnika. No, pad Berlinskog zida promijenio je mnoge doktrine na kojima je bio temeljen, ali ni promjene zahtjeva tijekom razvoja nisu mu išle naruku. Dojam je da se previše očekivalo od dizajna te da se stalno dodavanje novih sposobnosti, naoružanja i konfiguracija pokazalo pretjeranim za letjelicu koja je originalno trebala biti samo izvidnički ili helikopter za protutenkovsku borbu. Po dimenzijama i snazi pogona originalna Mangusta slična je današnjim helikopterima Harbin Z-19 i Kawasaki OH-2 (Ninja), koji su namijenjeni ponajprije misijama izviđanja i nemaju topničko naoružanje. Zemlje koje su razmatrale njegovu nabavu, poput Ujedinjenog Kraljevstva ili Nizozemske, radije su se odlučile za “prave” jurišne helikoptere velikih sposobnosti kao što je AH-64 Apache. Turski odabir A129 dao je mungosu “novu mladost”, međutim, to nije bilo motivirano izborom najsposobnijeg helikoptera. Turska je željela sustav koji će uključiti što više domaće industrije te imati mogućnosti daljnjeg razvoja i samostalne prodaje na međunarodnom tržištu. Najveća je korist od projekata A129 i T129 za talijanske i turske proizvođače u tome što su stekli veliko iskustvo s tipovima letjelica kakve ranije nikad nisu proizvodili. Također, talijanske i turske oružane snage itekako su ih rabile ili ih rabe u oružanim sukobima u Somaliji, Afganistanu, Iraku, Siriji i sjeveroistočnoj Turskoj. Daljnji razvoj novih helikoptera AW249 i T929, koji se oslanja upravo na ta njihova iskustva, samo potvrđuje da je za obje zemlje cilj znatno veća, snažnija i sposobnija letjelica na razini Apachea, čiji je dizajn već tri desetljeća svjetski “zlatni standard” jurišnog helikoptera.

_______________________________________________________________________________________________________________________

Budući sustavi

Turska vojna industrija predstavlja sve više sustava koji su u fazi testiranja te će možda kasnije biti primijenjeni na helikopteru T129 ili, vjerojatnije, na njegovu nasljedniku iz programa ATAK II. Jedan je od takvih sustava radar milimetarskog opsega MILDAR koji omogućuje lakše otkrivanje i praćenje pokretnih i nepokretnih ciljeva unutar 360 stupnjeva oko letjelice u svim vremenskim uvjetima, a pogotovo pri smanjenoj vidljivosti. Proizvođač navodi najveći domet praćenja ciljeva od 27 kilometara, rakete s mogućnošću radarskog navođenja, a može poslužiti i za potrebe navigacije. Tvrtka CTech predstavila je pokretnu satelitsku antenu (SOTM) koja bi mogla biti montirana s gornje strane repne grede helikoptera T129. Antena koristi valne oblike koji joj omogućuju nesmetan rad usprkos smetnjama koje mogu prouzročiti rotacije elisa glavnog rotora. To bi omogućilo različite taktičke scenarije pri kojima se helikopter može povezivati s besposadnim letjelicama i kopnenim postrojbama izvan područja vidljivosti te razmjenjivati podatke i postizati bolju situacijsku svjesnost.

_______________________________________________________________________________________________________________________

Marin MARUŠIĆ