Kad je 19. srpnja 1545. potonuo kod Solenta tijekom bitke protiv francuske flote, brod “Mary Rose” bio je star 34 godine. Jedan od najjače naoružanih ratnih brodova Henrika VIII. iz do danas neutvrđenih razloga sa sobom je na dno povukao oko 500 članova posade

Olupina svjetski poznatog potopljenog broda “Mary Rose”, nakon 437 godina provedenih na dnu mora u blizini južne obale Engleske, konačno je 1982. izvađena, a sve do danas nepresušan je izvor za proučavanje života i društva iz vremena Tudora.

Želja engleskog kralja Henrika VIII. da njegova “Mary Rose” nakon potapanja bude spašena i opet zaplovi morem nije se ostvarila, ali zato je danas znatiželjnici mogu vidjeti u istoimenom muzeju u Portsmouthu.

Kad je “Mary Rose” 19. srpnja 1545. potonula kod Solenta tijekom bitke protiv francuske flote, bila je stara 34 godine i jedan od najjače naoružanih ratnih brodova Henrika VIII. Sve do izvlačenja ležala je na dnu Solenta, tjesnaca između engleskog kopna i otoka Isle of Wight.

Iz do danas neutvrđenih razloga “Mary Rose” sa sobom je na dno povukla oko 500 članova posade. Posada je na palubi bila zarobljena zaštitnom mrežom, koja je trebala spriječiti ukrcaj neprijatelja, te je potapanje, koje se odvilo u tek nekoliko minuta, preživjelo ne više od 35 ljudi.

Od velikog broja poginulih do danas je utvrđen identitet samo jednog člana posade. Riječ je o admiralu Georgeu Carewu (oko 1504. – 1545.), koji je u ljeto 1545. isplovio brodom “Mary Rose” iz luke Portsmouth u obranu od francuske invazije. Gađao je prema neprijatelju, a već idućeg trenutka, tijekom manevra kojim je trebao izbjeći nasukavanje, brod se iznenada prevrnuo i potonuo.

Engleski Pompeji

Ostatke na dnu mora kroz stoljeća je prekrio mulj i tako ih sačuvao, učinivši “Mary Rose” bogatim svjedočanstvom o pomorskim vještinama i životu na brodu u vrijeme dinastije Tudor. Zbog toga je brod prozvan i Engleski Pompeji – tragičan moment života sačuvan u vremenu.

Unatoč velikoj tragediji, “Mary Rose” bila je jedini engleski gubitak u bitki koja je dospjela do mrtve točke. To je pogodovalo Englezima, koji su imali zalihe i pojačanja, pa je samo nekoliko dana nakon potapanja “Mary Rose” francuski admiral Claude d’Annebault (1495. – 1552.) donio odluku o povlačenju.

 

“Mary Rose” jedan je od prvih ratnih brodova koje je Henrik VIII. naručio nedugo nakon što je 1509. došao na prijestolje. Gradnja je počela 1510., a porinut je iduće godine. Pretpostavlja se da je ime dobio po sestri Henrika VIII. te amblemu dinastije Tudor na kojem se nalazi ruža (engl. Rose). “Mary Rose” sudjelovala je u dva rata protiv Francuske i u ratu protiv Škotske.

Iskazi očevidaca o potonuću navode da je brod ispaljivao sve svoje streljivo na jednu stranu te se počeo okretati kad ga je uhvatio jak vjetar. U drugim se izvještajima navodi da se okretao, ali razloga potonuća tijekom manevra moglo bi biti više.

Brod je, međutim, svjetski poznat po velikoj operaciji izvlačenja 1982., kad je u prijenosu uživo 60 milijuna ljudi pratilo kako nakon četiri i pol stoljeća izlazi iz mora. U izvlačenje je bio uključen velik tim ronilaca, arheologa i znanstvenika. Preostali dio brodskog trupa dospio je u muzej u Portsmouthu, zajedno s brojnim predmetima od ukupno 19 tisuća pronađenih. Upravo je web-stranica Muzeja “Mary Rose” jedan od bogatih izvora za potrebe ovog teksta, a zasigurno ga vrijedi obići – makar i virtualno.

Dvaput izgubljena i nađena

“Mary Rose” pronađena je 1971. zahvaljujući predanosti pokojnog Alexandera McKeeja, inicijatora projekta istraživanja olupina u Solentu, koji se nadao da će pronaći upravo taj brod. Sonarom je na dnu mora otkriven neobičan oblik, a ronilac amater Percy Ackland te je godine otkrio dijelove davno potonule olupine. Istraživanje ostataka i planiranje operacije izvlačenja moglo je početi.

Međutim, to nije bio prvi put da je olupina pronađena, kao ni prvi pokušaj njezina izvlačenja.

 

Henrik VIII. želio je odmah nakon bitke vratiti “Mary Rose” u pogon. Izvlačenje je povjereno venecijanskim stručnjacima, koji su planirali služiti se tradicionalnom metodom – ispod trupa provući užad i izvući je uz pomoć dva broda te je premjestiti u pliće more, gdje bi je ispraznili i ispumpali.

Trebala je to biti jednostavna operacija jer je “Mary Rose” potonula u relativno plitkom dijelu i njezini su jarboli stršili iznad morske površine. Međutim, tijekom operacije jarboli su slomljeni, a brod nije ugledao svjetlo dana. Nakon neuspjelih pokušaja odustalo se od spašavanja broda, ali trebalo je spasiti vrijedne predmete poput topova.

Kroz iduća je stoljeća brod zaboravljen i može se reći zagubljen, dok ga 1836. godine ribari nisu slučajno “uhvatili” u svoje mreže. Zavladala je gotovo manija za “Mary Rose”, ali interesi su bili više financijske nego istraživačke prirode. “Mary Rose” nakon toga opet je pala u zaborav i u mulju se skrivala još stoljeće i pol.

---

Teorije oko potonuća

Ljudska pogreška

Sir George Carew prvi je put zapovijedao brodom, što otvara mogućnost da možda nije bio dovoljno upoznat sa sposobnostima “Mary Rose” te je izdao zapovijed koja je ugrozila posadu i brod. Otvorena je također i mogućnost da je posada ignorirala njegove zapovijedi ili ih nije razumjela, što je u konačnici dovelo do katastrofe.

Vremenske neprilike

Svjedoci su opisivali pojavu vjetra dok se “Mary Rose” zakretala, što je navodno dovelo do prevrtanja. Ipak, postavlja se pitanje kako onda u 34 godine plovidbe i ratovanja nije imala sličnih problema.

Francuzi

Časnici francuske konjice koji su bili prisutni tijekom bitke tvrdili su da su “Mary Rose” potopili francuski topovi, za što nisu pronađeni čvrsti dokazi.

Preopterećenje

Topovi su ukrcani na brod u Londonu, dakle, “Mary Rose” s njima je uspješno stigla do Solenta prešavši La Manche. Budući da je još prije na brodu plovio velik broj vojnika, ni ta teorija nema čvrste temelje.

---

Život na brodu

Iako je pola broda “pojelo” vrijeme, rekonstruirana je njegova struktura, a život kakav su na njemu vodili mornari otkrivaju na tisuće izronjenih predmeta: od kostiju, oružja pa do onih za svakodnevnu upotrebu.

Prema zapisima, na brodu je 1513. godine služilo 415 ljudi, ali u vrijeme ratnih operacija taj je broj vjerojatno dosezao i 700. Oni su na brodu radili i živjeli. Mulj je, prekrivši brod, sačuvao mnoštvo vrijednih predmeta poput stolarskog alata te boca s mastima i lijekovima kojima se koristio brodski liječnik.

Šest kostura pronađeno je na palubi u blizini brončanog topa koji je imao masu od dvije tone. Pet kostura pripadalo je muškarcima sa snažnom muskulaturom, koji su vjerojatno činili poslugu topa, a smatra se da je šesti, manji kostur, pripadao dječaku koji im je nosio barut. Na brodu je nađeno više od 130 dugih lukova i nekoliko tisuća strijela, što znači da su ondje bili i brojni strijelci.

“Mary Rose” dala je i izvanredan uvid u odjeću običnih ljudi iz doba Tudora, a predmeti pronađeni u olupini otkrili su kako su se u slobodno vrijeme muškarci opuštali uz knjige, glazbu i igre.

Među ostalim, pronađen je kostur psa koji je služio za hvatanje štakora. Analizom DNK utvrđeno je da je bila riječ o vrsti terijera, najbližoj današnjoj pasmini Jack Russel.

Tekst Petra Kostanjšak