Hibridni zrakoplovi bili su tek jedan od (neuspješnih) pokušaja stvaranja novih oružja koji će preokrenuti tijek II. svjetskog rata

Inženjeri i tehničari na objema zaraćenim stranama tijekom II. svjetskog rata uvelike su se trudili kako bi riješili probleme navođenja bespilotnih i eksplozivom opremljenih letjelica do izabranih ciljeva. Krajem rata, američko ratno zrakoplovstvo kapitaliziralo je napore svojih znanstvenika na tom polju i izvelo masovni bombarderski napad daljinski upravljivih bombardera B-17 na veliku njemačku raketnu bazu u Francuskoj, odakle su trebale biti lansirane V-1 i V-2 na Veliku Britaniju.

No, davno prije USAAF-a, odnosno još 1940. godine, njemački RLM dao je zadaću institutu DPS da riješi taj problem. Specifikacije koje je RLM zadao institutu uključivale su i tzv. parazitski ili prateći lovac-jednosjed te teški bombarder koji bi bio bez posade i koji bi se na prikladan način doveo kao leteća bomba u zonu cilja i zatim se samostalno strmoglavio na njega.
Prvo rješenje o kojem se razmišljalo bilo je da jedan zrakoplov tegli drugi uz pomoć čeličnih sajli i električnih kabela ili nekog drugog polukrutog sustava poluga. Sustav je zahtijevao da ta “pupčana” veza osigura prijenos i obavljanje letnih manevara s lovačkog zrakoplova na bombarder, ali i opskrbu gorivom u suprotnom smjeru: s bombardera prema lovcu. Prema izvješćima pronađenim u njemačkim arhivima, čini se da je ta inačica tegljenja dosta obećavala i da su se eksperimenti s takvim tipom navođenja nastavili sve do početka 1945. godine. Isto tako, vidljivo je iz tih izvora da je ta inačica bila bremenita i mnogim problemima koje tadašnji njemački zrakoplovni stručnjaci nisu uspjeli razriješiti.

Već u drugoj polovici 1941. godine jedan od istraživačko-projektnih timova u DPS-u počeo je razvijati novi koncept daljinskog navođenja. Novi koncept osnivao se na postavljanju lovačkog zrakoplova na “leđa” velikog bombardera. U siječnju 1942. taj koncept je i službeno predstavljen pod kodnim imenom Mistel. Vrlo brzo nakon službene prezentacije, RLM je naložio da proizvođač zrakoplova, tvrtka Junkers, i proizvođač auto-pilota, tvrtka Patin, u suradnji s DPS- om izradi prototipnu konstrukciju predstavljenog koncepta. Za manje od godine dana započelo je spajanje prototipne konstrukcije, koju su činili bombarder Junkers Ju 88 A-4 i Messerschmittov lovac Bf 109 F-1.

Mistel 1
Prva zadaća Instituta DPS bila je razvoj prihvatljive strukture, kojom bi se povezala međusobno dva različita tipa zrakoplova i kojom bi se na jednostavan način moglo mehaničkim i električnim vezama prenositi upravljačke zapovijedi s lovca na bombarder. Rezultat tog razvoja bio je jedan par tripoidnih (trostrukih) potpornja, koji su osim zadaće nošenja lovačkog zrakoplova bili namijenjeni za smještaj mehaničkih i električnih veza.

Lovački zrakoplov Messerschmitt Bf 109 F-1 imao je s donje strane trupa dvije posebne ploče ugrađene u sam korijen krila, na koje se spajala noseća konstrukcija. Dva vanjska nosača imala su ulogu potpornja, a unutarnji nosači bili su namijenjeni za smještaj mehaničkog sustava upravljanja. Repni dio lovačkog zrakoplova bio je poduprt samo jednim vitkim nosačem, koji je imao zadaću držati lovački zrakoplov u usporednom položaju s bombarderom. U kasnijim kombinacijama, lovački zrakoplov je bio postavljen pod nosnim kutom od 15°.
Sustavi kontrole i upravljanja bili su smješteni u stražnjem dijelu trupa Junkersova bombardera. Sustavi su bili sastavljeni od glavnog kompasa, navigacijskog kompasa i troosnog autopilota tvrtke Patin. Sva ta aparatura bila je namijenjena za upravljanje tom letećom kombinacijom u normalnom letu pomoću servouređaja i dva jednostavna ručna prekidača smještena u kokpitu lovačkog zrakoplova. Jedan prekidač bio je namijenjen za upravljanje kormilima pravca i eleronima, a drugi za upravljanje elevatorima velikog bombardera. Pri takvom načinu upravljanja, komande i sustav upravljanja lovačkim zrakoplovom ostajali su slobodni.

Dva zrakoplova su bila tako međusobno povezana da se upravljanje obavljalo iz lovačkog zrakoplova uobičajenom kombinacijom poluga i pedala preko servouređaja. Ovisno o traženoj brzini i udaljenosti cilja, ta leteća kombinacija mogla je letjeti pokretana samo snagom bombarderovih motora, ali se prema potrebi mogao uključiti i motor na lovcu radi povećanja brzine. Kompletno napajanje gorivom oba zrakoplova za vrijeme zajedničkog leta temeljilo se na dobavi iz bombarderovih tankova pomoću jedne tlačne crpke. Sustav goriva i napajanje lovačkog zrakoplova gorivom nije bila jedina modifikacija izvedena na bombarderu Ju 88 A-4.

Zapravo, taj bombarder je bio iznutra potpuno preuređen u odnosu na osnovni model. Istodobno broj potrebnih radova na prilagodbi lovačkog zrakoplova bio je minimalan. Radi smještaja eksplozivnog punjenja, odnosno bojne glave, uklonjena je postojeća nosna sekcija uključujući i ostakljeni pokrov pilotske kabine. Na njezino mjesto ugrađena je čvrsta i aerodinamična nosna sekcija. Unutar te nosne zašiljene sekcije nalazila se čelična jezgra težine 1000 kg, oko koje je bilo raspoređeno 3500 kg visoko razornog eksploziva u kumulativnoj konfiguraciji punjenja kako bi se povećala prodorna i razorna moć. Radi uvježbavanja i trenažnih zahtjeva, umjesto borbene inačice montirala bi se standardna dvosjedna pilotska kabina, čiji bi kokpit bio oslobođen od svih nepotrebnih uređaja.

Prvi probni let hibridne kombinacije Mistel 1 (Ju 88 A-4 + Me Bf 109 F-1) izveden je u lipnju 1943., a testiranje napadnih procedura uspješno je završeno do listopada iste godine. Istodobno su nastavljeni radovi na usavršavanju bojne glave bombardera Ju 88 A-4. Tvrtka Junkers je dobila zadaću da pripremi prvih 15 bombardera za operativnu uporabu. U travnju 1944. osnovana je unutar Luftwaffe mala postrojba s oznakom 2/KG 101 pod zapovjedništvom kapetana Horsta Rudata. Odmah po formiranju, ta postrojba je otpočela s uvježbavanjem napadnih procedura. Trening postrojbe 2/KG 101 počeo je na Junkersovu tvorničkom aerodromu u Norhausenu, a poslije je nastavljen u zrakoplovnoj bazi Kolberg smještenoj na obalama Baltičkog mora.

Sredinom travnja 1944. prvi put su bili definirani ciljevi na koje će Luftwaffe udariti svojim novim oružjem, u početku sa samo pet uvježbanih pilota. To su bili sljedeći ciljevi: Scapa Flow – sidrište britanske Domovinske flote na Orkneyskom otočju, pomorska baza u Gibraltaru i sovjetski strateški ciljevi u Lenjingradu. Vrlo brzo se odustalo od Gibraltara i Lenjingrada zbog njihove velike udaljenosti od aerodroma s kojih bi hibridni zrakoplovi mogli polijetati na svoje zadaće. Kao izabrani cilj ostao je samo Scapa Flow.

Operativni plan napada na Scapa Flow uključivao je polijetanje iz zračne luke Grove u okupiranoj Danskoj i prelet preko Sjevernog mora, a pritom se pratilo signale prije toga postavljenih i pozicioniranih radioplutača što su ih “posijale” njemačke podmornice. Planiranje ove akcije bilo je u završnoj fazi kada su se Saveznici iskrcali u Normandiji. Postrojba 2/KG 101 već je sredinom lipnja 1944. bila prebačena na aerodrom u St. Dizeru (jugoistočno od Pariza), odakle je prvih pet Mistela 1 krenulo u svoj prvi napad u samo predvečerje 24. lipnja 1944. Cilj toga prvog napada bilo je savezničko brodovlje usidreno u zaljevima na ušću rijeke Seine. Prema njemačkim operativnim izvješćima, četiri pilota su uspješno lansirala, odnosno usmjerili privješene bespilotne bombardere na izabrane ciljeve. Peti pilot se morao prisilno osloboditi svog bombardera zbog tehničkog kvara na sustavu upravljanja i autopilotu.

Na temelju toga prvog 80% uspješnog napada u sljedeća četiri mjeseca Luftwaffe je nastavila obučavati dodatni broj pilota koji su trebali sudjelovati u sljedećim napadima eskadrile 2/KG 101. Ubrzo su bila isplanirana i izvedena još dva napada. Prvi napad izveden je na savezničko brodovlje u La Mancheu, a drugi na sidrište u Scapa Flowu. Ni jedan ni drugi napad nisu bili uspješni. Pri prvom napadu su tri Mistela 1 bila uočena na vrijeme i oborena od savezničkog lovačkog zrakoplovstva, a u drugom slučaju Misteli su se našli na pogrešnom kursu i nisu uspjeli pronaći svoje ciljeve.

Nekako u to vrijeme zrakoplovna tvrtka Junkers počela je isporučivati Luftwaffeu novije inačice zrakoplova bombardera Ju 88 (G1 i G 10), koji su “sparivani” s lovačkim zrakoplovima tipa Focke – Wulfe Fw 190. Proizvodni pogoni u Bernbergu proizvodili su tada nove hibridne kombinacije koje su dobile službene nazive Mistel S2 i Mistel S3, od potpuno novih zrakoplova, a ne od već rabljenih i modificiranih letjelica.

Pozornost Luftwaffe okrenula se u studenom 1944. prema Istočnoj fronti i uvježbavanju posada, ponajprije bombarderskih, za izvođenje akcije planirane pod kodnim nazivom Eisenhammer, u kojoj je trebalo sinkroniziranim zračnim udarima uništiti električna i energetska postrojenja u europskom dijelu SSSR-a. Kako su se savezničke armije približavale njemačkom teritoriju i s istoka i sa zapada, mostovi preko velikih riječnih tokova postali su vrlo važni strateški ciljevi. Zbog toga su se od početka proljeća 1945. godine sve raspoložive Mistel konfiguracije upotrebljavale su se isključivo za napade na te strateške ciljeve. Posljednji takav napad na jedan od mostova izveden je 16. travnja 1945.

Mnoge kombinacije različitih zrakoplova bile su projektirane (a neke od njih su bile i izgrađene) radi izvođenja Mistel operacija. Jedna od takvih hibridnih kombinacija bila je i ona koju je činio bombarder Dornier Do 217K s jedrilicom DFS 228, namijenjena za izviđanje. Bombarder je trebao poslužiti kao mobilna, visokoleteća lansirna platforma za jedrilicu opremljenu startnim odbacivim raketama. Druga inačica sastojala se od bombardera Dornier Do 217 i lovca Fw 190, i bila je namijenjena za eskortno-zaštitne misije pri kojima bi lansirani lovac štitio svoj bombarder-nositelj.

Osim spomenutih projektirane su i sljedeće hibridne Mistal konfiguracije: Ta 154/Fw 190; Me 262/Me 262; Ju 287/Me 262 i Ju 268/He 262. Sve kombinacije bile su predviđene za uporabu i napade na protivničke visokovrijedne ciljeve, gdje se vjerovalo da brzina prilaza ciljevima može odigrati najvažniju ulogu u prolazu kroz protuzračnu obranu. Početkom 1945. godine Institut DFS započeo je ispitivanja i eksperimentiranje sa sustavima daljinskog upravljanja zasnovanog na radio i televizijskom navođenju. Takvi sustavi su već prije bili razvijeni i korišteni za navođenje protubrodskih raketnih projektila tipa Henschel Hs 239 (koji su temeljito opisani u Hrvatskom vojniku br. 109).

Bio je izgrađen i eksperimentalni zrakoplov opremljen tim sustavima ali je uništen u jednom požaru nakon savezničkog bombardiranja, prije nego što su i započeli njegovi testni letovi.

 

Igor SPICIJARIĆ