U prvom dijelu teksta pobliže smo opisali stanje indijske vojske i razvojne planove njezine ratne mornarice. U ovom ćemo više reći o indijskom ratnom zrakoplovstvu. Modernizacija ratnog zrakoplovstva uključuje nabavu skupocjene kapitalne opreme čiji se radni vijek proteže i više od četiri desetljeća. Glavne značajke procesa kapitalnih nabava u prošlosti su bile sporo donošenje odluka i zamršenost procedura što je dovodilo do godina kašnjenja u razvoju i uvođenja aviona u operativnu uporabu. Dugoročni planovi indijskog ratnog zrakoplovstva, ali i oružanih snaga u cjelini temelje se na zahtjevima i potrebama koje se postavljaju pred indijsku državu i oružanu silu:
– Spremnost vođenja dugotrajnog sukoba na više bojišnica s Kinom uz malu vjerojatnost uporabe nuklearnog oružja.
– Spremnost za vođenje kratkog i intenzivnog sukoba s Pakistanom s realnom mogućnošću da neprijatelj prvi uporabi nuklearno oružje.
– Spremnost za vođenje sukoba s oba potencijalna neprijatelja koji djeluju u zajedničkom pothvatu.
– Održavanje sposobnosti vođenja dugotrajnog sukoba niskog intenziteta u Kašmiru i drugim osjetljivim područjima u zemlji radi zaštite nacionalnih interesa.
– Razvoj i održavanje sposobnosti za brze strateške intervencije i demonstraciju moći u regiji, i to od tjesnaca Mallaca do središnje Azije i Zaljeva.
– Dominantna uloga u otklanjanju posljedica elementarnih nepogoda u području interesa.

Radi ostvarenja tih ciljeva Indija je odlučila jačati ratno zrakoplovstvo kako bi i u budućnosti ostalo vodeće u regiji. Iako četvrto najsnažnije u svijetu, indijsko ratno zrakoplovstvo zabrinuto je da bi dugoročno moglo doći do iscrpljivanja snaga zbog sve veće starosti zračne flote i tehnološkog zaostajanja. Kako bi zadržale kritičnu marginu prednosti, indijske zračne snage odlučile su kupiti 126 srednjih višenamjenskih borbenih aviona u programu M-MRCA, što bi indijsku državnu blagajnu moglo stajati i do devet milijardi dolara. Poticaj za provođenje tog programa bila je najava da će Pakistan dobiti 30 potpuno novih F-16 i modernizirati 32 aviona istog tipa starije generacije. Povrh toga pakistanske zračne snage planiraju se opremiti švedskim AEW&C (Airborne Early Warning and Control Aircraft) avionima, kao i najnovijim kineskim borbenim avionima J-10 i JF-17. Osim toga, neizvjesnost oko projekta razvoja indijskog LCA (Light Combat Aircraft – laki borbeni avion) Tejas aviona, znači i neizvjesnost programa zamjene zastarjele zračne flote MiG-ova 21.

Najava ubrzane procedure kupovine 126 aviona najnovije generacije objavljena je u rujnu 2006. kao mjera koja će omogućiti zadržavanje prevlasti i kako bi se premostilo razdoblje do uvođenja Tejasa te lokalno proizvedene inačice aviona Su-30MKI u znatnijem broju u indijske zračne snage. Raspisivanje formalnog RFP zahtjeva za ponudama očekuje se u prvom kvartalu 2007., a ponude se očekuju za MiG-35K, Rafalea, F-16E/F Block 60, Gripena i Typhoona II. Pod pretpostavkom da se RFP izda u predviđenom roku, do potpisivanja ugovora mogu proći i dvije godine. Nakon toga prva tranša od 20 aviona bit će kupljena izravno od proizvođača s rokom isporuke od 42 do 54 mjeseca, dok će ostatak biti proizveden po licenci u Indiji, a kao proizvođač u svim opcijama pojavljuje se državno poduzeće HAL (Hindustan Aeronautics Ltd). Vrijeme do završetka isporuke cijele narudžbe moglo bi potrajati i cijelo desetljeće.
Posebna zanimljivost ovog programa je što će prvi put u ponudama sudjelovati najveći američki proizvođači borbenih aviona. No, s indijske strane postoje rezerve prema kupovini američkih aviona. Tu je prije svega bojazan od prekida logističke potpore, stalne prijetnje sankcijama, a upitne su i performanse ponuđenih aviona. Uz sve to, ponuđeni F-16 nalazi se i na listi kupovine pakistanskih zračnih snaga, što ga indijskoj strani čini manje privlačnim. Jedan od problema je i što se indijske zračne snage sastoje od ruskih i francuskih aviona. Stoga bi kupovina američkih aviona zahtijevala niz ulaganja u logističku infrastrukturu potpore, kao i u nove oružne sustave koji bi mogli djelovati s njih.

Rusija će, sa svoje strane, nastojati zadržati vodeći položaj na indijskom tržištu borbenih aviona agresivno nudeći MiG-35 kao posljednju i najnapredniju inačicu poznatog MiG-29. Rusko poduzeće RAC koje proizvodi MiG-29 već je najavilo kako je spremno poduprijeti sve indijske zahtjeve za kooperacijom i sudjelovanjem indijske industrije, uključujući i puni transfer tehnologije potreban za licenčnu proizvodnju. MiG-35 se hvali najnaprednijom avionikom, četverostrukim FBW sustavom, većim borbenim teretom i većim doletom pri izvođenju borbenih zadaća. MiG-35 opremljen je i trodimenzionalnim vektorskim potiskom što mu omogućuje superiorne letne performanse. Lošije strane ruske ponude su problemi u servisiranju i opskrbi pričuvnim dijelovima, što je karakteristično za sve sustave nakon raspada bivšeg SSSR-a.

Dio indijskih vojnih analitičara drži kako bi se na kraju utrke kao pobjednik mogao pojaviti švedski Gripen, jer je poznato da udovoljava većini specifikacija, ali i da je cijenom blizak indijskoj strani. U Gripenu International vjeruju kako će u pogledu sposobnosti za vođenje zračne borbe, napada na ciljeve na zemlji i izviđanja Gripen pružiti i više od traženih specifikacija. Iako je i europski Typhoon II zanimljiva ponuda, neugodna je činjenica što je on trenutačno raspoloživ samo u konfiguraciji za zračnu borbu, dok je razvoj inačice za djelovanja po ciljevima na zemlji još u tijeku.

Francuski Dassault Aviation ponudio je Rafale što je donekle iznenađenje. Dio vojnih analitičara je očekivao da će zbog zadovoljstva postojećom flotom Miraga-2000 Dassault Aviation ponuditi isti avion. Negativan aspekt francuske ponude je neiskustva u provođenju offseta i organiziranja licence proizvodnje u inozemstvu.
Zbog očekivanog kašnjenja u provođenju programa M-MRCA i nabave 126 aviona, došao je prijedlog za brzom kupovinom 12 polovnih aviona Mirage 2000-5 koji su se pojavili kao višak u katarskoj vojsci. Kao mjere sigurnosti u očuvanju borbene moći do potpune realizacije programa M-MRCA indijsko ratno zrakoplovstvo otkrilo je plan modernizacije postojeće flote MiG-ova, Miragea i Jaguara. Tijekom prosinca 2006. potpisan je ugovor s RSK MiG, vrijedan 850 milijuna USD, o modernizaciji svih 66 MiG-ova 29. Modernizacijom bi avionima trebali biti obnovljeni kompletni resursi, planirana je potpuna modernizacija elektronike, ugradnja novog radara, napredne avionike, sustava za popunu gorivom u letu kao i novih motora. Na sličan način, potpisan je ugovor od čak 1,5 milijardi eura za modernizaciju 52 aviona Mirage 2000H. Avioni bi trebali dobiti novi radar, borbeni displej, novi sustav za elektroničku borbu kao i data-link sustavom JTIDS. Modernizaciju bi trebao provoditi francusko-indijski konzorcij Dassaulta, ASTRACA i HAL-a.

Sa druge strane licenčna proizvodnja Su-30 MKI je ubrzana i HAL je pristao da se kompletna isporuka od 140 aviona dovrši do 2015. umjesto u razdoblju od 2017.do 2019. U međuvremenu IAF je zatražio od Suhoja pomoć u modifikaciji nekoliko primjeraka SU-30MKI kako bi se osposobili za lansiranje supersoničnog krstarećeg projektila BRAHMOS. Na Aero Indiji u veljači ove godine zapovjednik indijskog ratnog zrakoplovstva (Air chief Marshall) S. P. Tyagi objavio je namjeru Indije da kupi dodatnih 40 ruskih Su-30MKI. Vrijednost posla procjenjuje se na 1,6 mlrd dolara, a isporuka bi trebala biti dovršena u roku od tri godine od potpisivanja ugovora. Uz tih 40 aviona Su-30MKI Indija otprije u naoružanju ima 50 Su-30, a u tijeku je realizacija 140 Su-30MKI.

Program Tejas
Treći prototip (PV-3) indijskog domaćeg projekta lakog borbenog aviona (LCA) Tejas obavio je svoj prvi i besprijekorni let u Nacionalnom centru za letenje 1. prosinca 2006. Tijekom tog prvog 27 minutnog leta avion je postigao visinu od 8000 stopa i brzinu od 0,8 Macha. PV-3 pridružio se već postojećoj floti koju čine dva tehnološka demonstratora (TD-1 i TD-2), kao i dva prototipa (PV-1 i PV-2). Četvrti prototip dvosjedne inačice za obuku trebao bi poletjeti u prvoj polovici 2007. Program razvoja domaćeg aviona LCA započeo je prije gotovo dva desetljeća, u kolovozu 1983., kako bi zadovoljio potrebe indijskog zrakoplovstva za jednomotornim avionom koji bi trebao zamijeniti dosad već zastarjelu flotu MiG-ova 21. Nažalost, došlo je znatnog usporavanja programa što zbog američkih sankcija poslije indijskog nuklearnog testa, zastoja u razvoju oružnih sustava za avion, kao i razvoja nekih drugih ključnih komponenti. Posebice su problematične teškoće u razvoju motora Kaveri, što je indijske oružane snage natjeralo da prihvate američki mlazni motor GE-F404 koji se rabi i u prototipovima i tehnološkim demonstratorima. Spomenuti zastoji u razvoju već su natjerali indijske zračne snage da pokrenu postupak modernizacije (uz znatan trošak) aviona MiG-21 Bison, a što je dovelo i do spomenutog programa nabave 126 lakih aviona iz uvoza. U međuvremenu je HAL naručio 24 motora General Electric F404-GE-IN20 za prvih 20 aviona Tejas. Krajnji rok za razvoj domaćeg avionskog motora odgođen je za 2009.

LCA je do sada obavio više od 570 letova, međutim indijske zračne snage i dalje odbijaju certificirati bilo koji tehnološki dio aviona, osim strukturne snage. Probni letovi koji bi uključivali i uporabu borbenih sustava trebali su započeti 2003., međutim zbog kašnjenja su pomaknuti na prosinac 2007. i trebali bi završiti 18 mjeseci nakon toga. Inicijalna operativna sposobnost očekuje se do kraja 2008., ali i to može biti preoptimistična procjena.

Hindustan Aeronautics Ltd (HAL) priprema se za početak proizvodnje prve serije od osam pretprodukcijskih aviona koji su već naručeni, a planira se proizvodnja još četiri u sljedećih 15 mjeseci. U ovom je trenutku IAF (indijske zračne snage) još uvijek sumnjičav u pogledu borbenih sposobnosti Tejasa, te je planirani broj od 200 aviona trenutačno opao na 20 predprodukcijskih primjeraka (vrijednih oko 444 milijuna dolara), pod uvjetom da se zadovolji uvjet ulaska u operativnu uporabu najkasnije do 2010.
U međuvremenu na međunarodnoj sceni se traže rješenja brojnih tehnoloških problema, kao što je razvoj domaćeg MMR (multi-modalni radar) radara. Razvoj i proizvodnju domaćeg radara predvodi organizacija ERDE (Elekctronics and Radar Development Establishment) i HAL. Od radara se očekuju sposobnosti djelovanja u modovima zrak-zrak, zrak-zemlja, zrak-more i sposobnosti otkrivanja, praćenja meta, mapiranja terena i potpora uporabi oružnih sustava za djelovanje izvan vizualnog dometa. MMR je bio pokusno ugrađen na testni avion HS-748, međutim problemi sa softverskom potporom i procesiranjem signala nisu bili riješeni.

Uzimajući u obzir činjenicu da Tejas može ući u indijsko ratno zrakoplovstvo u većem broju tek nakon 2012., što je optimistična procjena, postavlja se pitanje hoće li indijske zračne snage zapravo trebati 126 aviona iz programa M-MRCA koji je u tijeku. Uspjeh LCA je važan za razvoj i opstanak indijske zrakoplovne industrije. Od tog programa se očekuje razvoj vlastitih sposobnosti u tehnologijama kao što su umjetna stabilnost, fly-by-wire sustavi, napredni digitalni cockpit, napredni kompozitni materijali za strukturu aviona itd. I doista, moglo bi se tvrditi kako je zapravo glavni razlog razvoja Tejasa stjecanje navedenih sposobnosti, a samo u manjoj mjeri zahtjevi indijskog ratnog zrakoplovstva. Ne treba smetnuti s uma da su u program Tejas uložena i značajna financijska sredstva. Prema posljednjim službenim procjenama LCA program (uključujući radar, motor i inačicu za ratnu mornaricu) do 2010. apsorbirati će 2,1 mlrd dolara. Naveden iznos predstavlja neku vrstu jamstva da će politički pritisak na indijske oružane snage biti dosta snažan kako bi se ratno zrakoplovstvo opremilo sa svih 200 planiranih aviona.

Helikopterski programi
Kako bi zadovoljio potrebe IAF-a, ali i mornarice i kopnene vojske HAL je objavio RFP (poziv na ponudu) sa ciljem osnivanja zajedničke tvrtke u svrhu dizajna i razvoja 10-tonskog višenamjenskog helikoptera. Očekuju se odgovori najvažnijih proizvođača kao što su AgustaWestland, Eurocopter, Sikorsky, Kazan i drugih. Kako bi ojačale svoje transportne mogućnosti indijske zračne snage pri kraju su procesa nabave 30 helikoptera Mi-171V, vrijedne 600 milijuna dolara. Helikopteri tvrtke Kazan služit će za prijevoz trupa i tereta, medicinsku evakuaciju, kao i zadaće traženja i spašavanja. Indijsko ministarstvo obrane međutim već planira nabavu 12 novih transportnih helikoptera koji bi trebali ući u operativnu uporabu do 2010. Osam od tih helikoptera biti će u VIP funkciji, pa će biti opremljeni sustavima upozorenja od napada raketama, laserskog i radarskog zračenja. Bit će opremljeni sustavima ometanja i raspršivačima kao i senzorima koji će upozoravati na paljbu sa zemlje.
Od helikopterskih programa indijske zračne snage pripremaju teren za uvođenje aviona koji bi trebao djelovati na velikim visina, a u klasi od 5,5 tona kao inačica helikoptera DHRUV. Nova inačica opremljena motorom visokih performansi Shakti imat će mogućnost nošenja većeg tereta (+ 300 kg) u odnosu na standardnu.
Kako bi se zadovoljile potrebe IAF-a za borbenim djelovanjima na velikim do ekstremno velikim visinama HAL je krenuo u razvoj lakog borbenog helikoptera (LCH) u klasi od 6 tona. Potreba za takvom letjelicom proizašla je iz iskustva, odnosno nedostatka letjelica ruskog podrijetla tipa Mi-24 i Mi-36 tijekom sukoba Kargil 1999. Potrebe IAF-a za lakim borbenim helikopterom procjenjuju se na 60 letjelica.

U međuvremenu, Eurocopter sa AS550 Fennec i Bell 407 Shen bore se za pobjednika u programu zrakoplovnog dijela indijske kopnene vojske za nabavu 197 lakih helikoptera koji bi trebali zamijeniti već zastarjelu flotu letjelica Alouette II i Alouette III. Od planiranog broja 60 će biti kupljeno od ugovornog dobavljača, a preostalih 137 biti će proizvedeno po licenciji u proizvodnim pogonima HAL-a. Ovo je vjerojatno prvi ugovor koji uključuje 30% offset, što je nova obveza po indijskim zakonima. Cijeli posao vrijedan je između 600 i 700 milijuna dolara. Američki Bell taj posao vidi kao ključ opstanka na indijskom obrambenom tržištu, a Eurocopter nade polaže na dugu europsku tradiciju na tržištu helikoptera u Indiji.

Transportni avioni
Iako transportno zrakoplovstvo ima ključnu ulogu u održavanju strateške superiornosti, IAF još nije priveo kraju planove nabave nove generacije teških transportnih aviona. Povremeno se raspravlja o namjeri kupovine 20-tonskih transportnih aviona koji bi trebali zamijeniti ruske tipa Il-76 i An-32, što je kontradiktorno navodnim planovima njihove modernizacije i obnove resursa. Donesena je odluka od nabavi dodatnih šest Il-78 letećih cisterni, kako bi se dopunila flota od šest postojećih. Potkraj prosinca 2006. HAL i Irkut Corporation najavili su potpisivanje ugovora vrijednog 700 milijuna dolara o joint venturu za razvoj i proizvodnju novog višenamjenskog transportnog aviona (MRTA). Prema odredbama tog ugovora Ilyushin Design Bureau bi trebao dizajnirati avion, Irkutu je povjeren razvoj, dok će se serijska proizvodnja odvijati u proizvodnim pogonima HAL-a. Prema procjenama, MRTA bi trebao imati maksimalnu težinu od 60 tona, uz korisni teret od 18 do 20 tona, što znači da bi bio otprilike u istoj klasi kao i An-12 ili C-130J, ali uz pogonski sustav koji bi bio nalik onima na civilnim avionima. Tijekom indijske zrakoplovne izložbe održane u veljači ove godine zapovjednik indijskog ratnog zrakoplovstva objavio je da su u tijeku uznapredovali pregovori o kupovini šest transportnih aviona C-130J Super Hercules namijenjenih posebnim zadaćama. Moguću prodaju tog aviona Indiji trebao bi odobriti američki Kongres, a to bi bila prva indijska kupovina američkih aviona u više od pet desetljeća. Prema izvorima iz Lockheed Martina, prodaja C-130J trebala bi se odvijati kroz FMS (Foreign Military Sales) program.

Suradnja s Izraelom
Sve do ranih devedesetih zbog ideoloških afiniteta prema arapskom svijetu Indija nije dopuštala pristup Izraelu svom tržištu naoružanja i vojne opreme. Nakon nabave nekoliko bespilotnih letjelica iz Izraela, započeo je njegov prodor i utjecaj na indijske programe nabave. U ožujku 2004. indijsko ministarstvo obrane i izraelsko poduzeće Elbit započeli su posao vrijedan 1,1 mlrd. dolara za isporuku tri sustava AEW&C (Airborne Early Warning and Control Aircraft) za zračni nadzor i rano upozorenje. Prema sporazumu tri aviona Il-76 bit će modificirane za smještaj Phalcon sustava sposobnog za otkrivanje ciljeva u zraku na udaljenostima od 300 km.
IAF također ima namjeru nabaviti Spyder protuzračnog sustava od Rafael Armament Development Authority Ltd.

Vrijednost ugovora procjenjuje se na 240 milijuna dolara. Kao i nekoliko puta dosad odluka o uvozu donesena je nakon neuspjeha ili zastoja u razvoju vlastitog rješenja – sustava Akash. Borbeni sustav za protuzračnu obranu Spider opremljen je s dva projektila koji su prvobitno razvijeni za zračnu borbu. Projektil Python-5 s infracrvenim navođenjem za djelovanja na kratkim udaljenostima i radarski vođen Derby za borbu na srednjim udaljenostima. Prema tvrdnjama iz Rafala Spyder omogućuje brz odgovor na zračne napade aviona, helikoptera i bespilotnih letjelica, a tvrdi se da je uspješan i u presretanju preciznih oružja. Pri kraju su i pregovori s Izraelom vrijedni 230 milijuna dolara o nabavi bespilotne letjelice Heron. Da Izrael postaje sve značajniji partner Indije pokazuju i podaci. U 2006. najveći uvoznik izraelskog oružja bila je Indija sa 1,5 mlrd. dolara, dok su SAD bile druge. Najveći pojedinačni izraelski izvozni posao sklopljen je između Israel Aircraft Industries i indijske organizacije DRDO o razvoju Barak 8 projektila brod-zrak u vrijednosti od 400 milijuna dolara.

Suradnja s Izraelom odvija se i na području pješačkog oružja. Indija se sprema uvesti u naoružanje 3070 jurišnih pušaka kalibra 5,56 mm Tavor 21 (TAR-21) za specijalne postrojbe, prema ugovoru vrijednom 20 milijuna dolara sklopljenog prije pet godina. Ugovor daje Indiji pravo na kupovinu dodatnih 1500 TAR-21 pušaka po istoj cijeni, ali u roku od samo 12 mjeseci od izvorne isporuke. Do isporuke ugovornih pušaka došlo je tijekom 2006. nakon uklanjanja problema u operativnoj uporabi koju su prijavile specijalne postrojbe kojima su puške i namijenjene. O nezadovoljavajućim performansama puške govorila su i izviješća izraelske vojske. No, nastavlja se suradnja proizvođača IWI (Israel weapons industries) s indijskim državnim poduzećem OFB (Ordnance Factory Board) na lokalnoj proizvodnji TAR-21 u inačici od 9 mm za indijske specijalne postrojbe i postrojbe padobranaca.

U programima modernizacije kopnene vojske najvažniji projekti pripadaju ruskim dobavljačima, tako da program modernizacije kopnenih snaga uključuje nabavu 300 moderniziranih tenkova T-90. Prema ugovoru vrijednom 950 milijuna dolara tenkovi T-90S trebali bi biti opremljeni usavršenim sustavom za upravljanje paljbom, a bit će isporučeni tijekom iduće dvije godine. Ugovor je dio sporazuma o isporuci i licencnoj proizvodnji koji je sklopljen u 2001., kad je Indija kupila 310 tenkova T-90S za 800 milijuna dolara. Isporuka je započela prvom narudžbom od 124 tenka u 2002., a bit će završena tijekom ove godine. Preostalih 186 tenkova biti će sastavljeno u Indiji u tvornici Avadi Heavy Vehicles factory. Ugovor o licencnoj proizvodnji omogućava proizvodnju do 1000 tenkova, a proizvodnja bi trebala započeti u 2007. Posljednja narudžba rezultat je kašnjenja u proizvodnji domaćeg tenka Arjun. Osim toga, modernizacija 1500 sovjetskih tenkova T-72 koji čine kralježnicu indijskih oklopnih snaga, u kašnjenju je.

Trenažni programi
Kako bi se smanjila ovisnost Indije o ruskim borbenim sustavima u ožujku 2004. sklopljen je ugovor o nabavi 66 naprednih trenažnih aviona Hawk u vrijednosti od 2,6 mlrd. dolara od BAE Systema. Prema ugovoru, 24 aviona će Indiji biti isporučena izravno iz proizvodnog programa u Broughtonu, dok će preostalih 42 biti licencno proizvedeno u tvornicama indijskog HAL-a. Prvi britanski avioni Hawk trebao bi stići u Indiju tijekom 2007., a prvi Indijski proizveden Hawk trebao bi biti izručen u 2008. Kao dio sporazuma oko 75 indijskih pilota bi trebalo proći obuku u BAE Systemsu. Prema izjavama iz indijskom ratnom zrakoplovstva, piloti koji se školuju u Engleskoj su fleksibilniji i imaju bolju percepciju situacije nego piloti koji se školuju u domaćim centrima. U tijeku je razvoj aviona za osnovnu obuku IJT-35 Sitara, za kojeg se očekuje da će zamijeniti HJT-16 Kiran, s početnom narudžbom od 12 aviona i procijenjenim potrebama od 225 aviona (što uključuje i 24 za mornaričko zrakoplovstvo).

Nova politika nabave i offseta u sektoru obrane
Plan velikih modernizacija indijskih oružanih snaga nakon Kargilskog rata protiv islamskih militanata 1999. dobio je gotovo nezaustavljiv momentum proteklih nekoliko godina. Sve se, od pješačkog naoružanja do topova velikih kalibara, aviona i brodova modernizira ili novo nabavlja. Kako bi se proces uspješno provodio i kontrolirao indijska vlada izdala je dokument pod nazivom Procedure obrambenih nabavki 2005 (DPP – defence procurement procedures) koje sadrže opsežnu listu smjernica među kojima:
– dosljednu politiku offseta,
– “sporazum o integritetu” kao pokušaj da se smanji mogućnost korupcije od strane posrednika i trgovaca naoružanjem,
– Jasan vremenski slijed s rokovima nabavke. Opći cilj je da proces nabave ne bi trebao trajati duže od 35 mjeseci.

Nova opsežna politika offseta zahtijeva da se offset poslovi uključe u svaku nabavu koja prelazi vrijednost od 75 milijuna dolara a u visini od 30% ugovorne vrijednosti koja će se uložiti u indijsko gospodarstvo. Indijska industrija dugo je lobirala za takvo rješenje, obrazlažući to potrebom razvoja domaće vojne industrije. Trenutačno, najveći proizvođači vojne opreme su poduzeća u državnom vlasništvu kao što su HAL (Hindustan Aeronautics Limited) ili BEL (Bharat Electronics Limited), dok je vrlo mali broj domaćih poduzeća u privatnom vlasništvu angažiran u proizvodnji vojne opreme. Od nove politike se očekuje da angažira u većoj mjeri privatni sektor, uzimajući u obzir da će strane korporacije prilikom prodaje vojne opreme tražiti partnere u Indiji kako bi ispunile svoje offset obveze. Mogućnosti offseta da pridonesu razvoju indijske privrede su goleme, imajući u vidu proces modernizacije i planove nabave u vrijednostima milijardi dolara.

Drugi važan dio DPP-a je odredba o nepodmićivanju (no bribe clause) koja je integrirana sporazumom o integritetu kakav je, na primjer, potpisan u slučaju nabave podmornica Scorpene i kakav je obvezan za sve ostale sporazume koji će se potpisivati u budućnosti. Spomenuta klauzula izričito zabranjuje neprikladan utjecaj kako bi se sklopio ugovor. Indijski dužnosnici se nadaju da se zahvaljujući toj klauzuli neće ponoviti blamaža pri nabavi haubica 155 mm od Boforsa, kad je posredniku isplaćena provizija. Klauzula izričito zabranjuje sudjelovanje lokalnih posrednika i nalaže da prodavatelj mora neposredno surađivati s Ministarstvom obrane oko svih aspekata nabave.

Igor KARNJUŠ