U posljednjim desetljećima XIX stoljeća predvodničku ulogu u konstrukciji podmornica i podvodnoj navigaciji preuzima Španjolska. Posebno se na tom planu istaknuo pomorski časnik, konstruktor i znanstvenik Isaac Peral Caballero

Isaac Peral se rodio 1. srpnja 1851. u gradu Cartageni, na obali Sredozemnog mora. Velika luka bila je u to doba domicilno uporište i sjedište španjolske mediteranske flote. Mladi Peral je vrlo rano vezao svoj životni poziv i svoju sudbinu za more i brodove. Nakon završene pučke škole, s netom navršenih 14 godina Peral se upisuje na španjolsku pomorsku akademiju. S navršenih 16 godina kao mladi kadet prvi put se na španjolskom ratnom brodu otisnuo na more. Kao mladi mornarički časnik imperijalne sile sudjeluje u mnogim borbama koje španjolska monarhija vodi u svojim kolonijama i prekomorskim teritorijama protiv domaćih oslobodilačkih pokreta. Njegova mornarička služba vodi ga preko Mediterana, do Kariba i na kraju do dalekih Filipina. Odlikovan je za iskazano junaštvo pokazano tijekom borbi na Kubi. Za vrijeme boravka i službe na Filipinima bavio se hidrografskim ispitivanjima koja su se pokazala vrlo vrijednim za španjolsku mornaricu.

Bavljenje naučnim ispitivanjima u području oceanografskih znanosti, ali i iskazani interes za druge znanstvene discipline etablirale su ga kao znanstvenika. Zahvaljujući takvom ugledu 1883. izabran je za načelnika katedre za fiziku i kemiju na Pomorskoj akademiji španjolske mornarice. Sloveći kao jedan od najvećih domaćih autoriteta na novom tehničkom polju – primjeni elektriciteta – Peral se posve posvećuje problemima podvodne navigacije i konstrukciji podmornice, odnosno problemima kojima se sve više okreću i ostale vodeće pomorske sile tadašnjeg svijeta. Od 1884. nastupa revolucija u pomorskom ratovanju koju je uzrokovalo uvođenje modernog torpeda u naouružanje ratnih brodova. Već tu se naslućuju prvi obrisi torpedne podmornice, koju je trebalo opskrbiti uređajima za kontrolu zarona da bi se novo oružje moglo uspješno uporabiti.

Nakon što je Španjolska ušla u diplomatski spor (i izgubila ga) s Njemačkom u svezi protektorata nad Karolinskim otočjem u Pacifiku, bilo je potpuno jasno da je Španjolska imperijalna sila na neminovnom zalazu. Svi realni poznavatelji stanja u tadašnjoj Španjolskoj znali su neugodnu istinu: Španjolska je zakasnila s industrijskom revolucijom, njezina privreda neće moći osigurati sredstva za izgradnju dostatnog broja sve boljih i skupljih bojnih brodova kojima bi se mogli obraniti prekomorski teritoriji i kolonije. Bez njih ugrožene su kolonije, ali i morski putevi kojima još uvijek pristižu materijalna bogatstva i sirovine u metropolu.

U takvim okolnostima, skupina njegovih prijatelja nagovara ga da svoja razmišljanja koja je skupio u jednom projektu podmornice prilagođene za vojnu uporabu predstavi španjolskoj vladi. Tadašnji ministar mornarice viceadmiral Manuel de la Pezuela y Lobo, i sam bivši mornarički časnik i praktičar, odmah je shvatio bit Peralovog projekta. Pezuela je u projektu torpedne podmornice odmah vidio ono sredstvo koje će španjolskoj mornarici osigurati prednost na moru pred tradicionalnim protivnicima Britanijom i Francuskom, ali i brzorastućim mornaricama Njemačke, SAD i Italije. Podmornica bi mogla postati sredstvom koja će španjolskoj mornarici vratiti slavu “Nepobjedive armade” koja je u čast i slavu španjolskih kraljeva rušila i osvajala bogatstva tisućljetnih prekomorskih civilizacija.
Zahvaljujući velikom utjecaju ministra Pezuele mornarica je osigurala određene financijske fondove za Peralova ispitivanja i pripremu izgradnje prvog prototipa njegove podmornice.
Uz pomoć stalnog priljeva sredstava Isaac Peral je uspio završiti i provjeriti sve svoje proračune pa je potkraj 1887. u brodogradilištu Cadiz, na atlanskoj obali otpočela gradnja njegove podmornice. Gradnja podmornice pod njegovim nadzorom trajala je blizu jedanaest mjeseci. Ceremonijal porinuća u more obavljen je u rujnu 1888.

Peralova cigara
Početni projekt podmornice koju je konstruirao Isaac Peral imala je duljinu od 18,81 m i širinu od 2,75 m, gotovo isto toliku visinu na središnjem, najvišem dijelu trupa te deplasman od 61 tonu. Na kraju, nakon nekoliko preinaka dobila je konačne dimenzije od 22 m duljine, širinu od 2,87 i visinu od 2,76 m. Povećanje dimenzija i povećanje broja baterijskih članaka uvjetovalo je i znatno povećanje deplasmana na 77 tona u površinskoj plovidbi. Radnici u brodogradilištu nazvali su je od milja “Peralova cigara”, jer ih je svojim vretenastim oblikom podsjećala na već tada poznati kubanski proizvod. Bilo kako bilo “Peralova cigara” predstavljala je sam vrhunac, ono najbolje što je tadašnja svjetska brodogradnja mogla ponuditi kako u znanstvenom tako i u vojnom smislu.

Bila je to prva, potpuno elektrificirana podmornica. Imala je instalirana tri elektromotora. Glavni istosmjerni motor snage 40 KS pokretao je glavne propelere i uz to punio baterijske članke. Dva manja elektromotora služila su za pokretanje dvaju pomoćnih propelera (na pramcu i krmi) i ostalih elektrouređaja. Uvidjevši da potrebu za električnom energijom neće moći zadovoljiti baterija od 430 ćelija (članaka), Peral je njihov broj morao povećati na čak 613. S obzirom da je svaka od njih bila teška 50 kg, samo na bateriju je otpadalo više od 30 tona od ukupnog deplasmana podmornice. Uz normalnu potrošnju podmornica je imala teorijski doplov od čak 396 Nm. Njezina maksimalna brzina na površini prelazila je 10 čvorova, dok je ona podvodna bila oko 4,5 čvorova. “Peralova cigara” bila je konstruirana za šesteročlanu posadu (prema nekim podacima mogla je primiti još šestoro ljudi). Uz već standardnu opremu kao što su horizontalna i vertikalna kormila, posada je imala na raspolaganju najmoderniji periskop, kemijski sustav za proizvodnju kisika potrebnog posadi za disanje, brzinomjer, dubinomjer, unutrašnju električnu rasvjetu te vanjske reflektore.

Da bi podmornica mogla udovoljiti vojnim zahtjevima, koje je pred njezinog konstruktora postavila španjolska mornarica, Peral je na pramcu konstruirao jednu torpednu cijev koja je bila predviđena za ispaljivanje triju torpeda (u početnom projektu Peral je predvidio četiri torpeda, ali je odustao od jednog zbog ionako znatno povećane težine podmornice) koliko ih je podmornica nosila u svom borbenom kompletu. Naoružana novim i razornim oružjem kojeg su konstruirali Lupis i Whitehead, Peralova podmornica postala je jedno od najrazornijih borbenih sredstava koje je svijet do tada vidio.

Dani Peralove slave
Pod Peralovim zapovjedništvom i nadzorom nad svim fazama otpočeo je proces ispitivanja podmornice u nadvodnoj i podvodnoj plovidbi, Tijekom serije pokusnih plovidbi koje su obavljene u godinu dana (1889.- 1890.) i koje su prošle gotovo bez i jednog ozbiljnijeg izgreda, podmornica je bila izvrgnuta neprestanom sudu javnosti.
Kad bi Peral isplovljavao na testiranje podmornice u vodama zaljeva Cadiz, ne bi bila rijetkost da se na obali skupi znatiželjno mnoštvo od nekoliko tisuća gledatelja.Sa zebnjom u srcu ispraćali bi podmornicu kada bi ona nestajala s horizonta i nestajala u morskim dubinama Atlantika. U tadašnjim novinama koje su izlazile u Cadizu ostalo je zabilježeno da je uzduž prostranog zaljeva sve odzvanjalo od gotovo deliričnih poklika oduševljenja svaki put kada bi nakon podvodne plovidbe podmornica izranjala na površinu.

Jedan od takvih dana zbio se 7. lipnja 1890. Tog dana Isaac Peral je zaronio s podmornicom na dubinu od 10 metara. Vozeći maksimalnom brzinom u unaprijed zadanom kursu, podmornica je pod vodom provela puni sat vremena, preplovivši pri tom razdaljinu od 3,5 nautičke milje. Nedugo zatim Isaac Peral i njegova “cigara” stavljeni su pred do tada najveću kušnju. U simuliranom dnevnom (25. lipnja 1890.) i posebno u noćnom napadu na ratni brod koji očekuje napad, podmornica je trebala dokazati svoje mogućnosti. Kao brod-meta izabran je bojni brod Colon za kojeg se smatralo da u tom trenutku ima za zapovjednika jednog od najboljih i najsposobnijih španjolskih pomorskih časnika i najuvježbaniju posadu. Samouvjerenost pojedinih časničkih krugova koji nisu voljeli Perala bila je golema – nisu mu davali ni najmanju šansu protiv moćnog bojnog broda. Zahvaljujući svom pomorskom iskustvu i koristeći se svim taktičkim prednostima koje mu je podmornica pružala, pred strogim i nepristranim sucima Peral je u simuliranom napadu uspio neprimjećen ispaliti sva tri torpeda i zabilježiti sva tri pogotka. Svojim uspjehom Peral je i najtvrdokornijim protivnicima podmornice uspio pokazati da će u vrlo bliskoj budućnosti i najmoćniji brodovi, prekriveni debelim oklopom biti i te kako ranjivi pred novom opasnošću koja će vrebati iz morskih dubina.

Oduševljenje koje je zahvatilo zemlju poslije tog testa bilo je veliko. Val entuzijazma zapljusnuo je ne samo domicilni španjolski poluotok već i gotovo sva prekomorska područja u kojima se govorilo španjolski. Isaac Peral slavljen je kao nacionalni heroj, proglašavan je restauratorom stare španjolske već podosta izblijedjele pomorske moći i slave. U tim trenucima uspjehu mladog poručnika nije mogla odoljeti ni tadašnja kraljica-regentica Maria Christina. Svom osobnom pobočniku zapovjedila je da prati Perala na jednom od njegovih uspješnih zarona i da mu potom po povratku u Cadiz uruči njezin osobni poklon: mač ukrašen draguljima.

Opstrukcija i pad
U trenucima najveće slave počeo je i pad Isaaca Perala. Od samog početka zametka ideje i razvoja projekta podmornice, Peral je stjecao mnogo prikrivenih neprijatelja koji su na svaki način nastojali otežati pa čak i zaustaviti izgradnju podmornice. Njegova je podmornica čak dvaput doživjela sabotaže dok se gradila u brodogradilištu Cadiz. Razlog tomu bila je netrpeljivost određenih mornaričkih krugova koji nisu mogli izaći iz svojih uskih i kratkovidnih okvira i prepoznati podmornicu kao oružje budućnosti. Domaća aristokracija, koja se dičila svojom pomorskom tradicijom nije bila spremna na inovacije, na novu vrstu elitizma koju je podmorničarstvo sa sobom donosilo. Njihovi nerealni snovi bili su vezani za velike površinske, oklopne brodove s moćnim topništvom. Sasvim nerealno s njihove strane. Španjolska je već bila na nezaustavljivom putu gubitka stečenih pozicija. Razvoj budućih događaja potkraj XIX. stoljeća samo će potvrditi tu tezu.

Nakon uspješnog završetka ispitivanja podmornice, španjolska mornarica je potvrdila rezultate, ali je odbila Peralovu zamolbu za odobrenje financijskih sredstava za izgradnju još veće i naprednije podmornice kojom bi Španjolska uspješno parirala britanskoj i francuskoj pomorskoj moći. Potkraj 1890. njegov patron i veliki zaštitnik, viceadmiral Pezuela morao je odstupiti s mjesta ministra mornarice. Bio je to znak Peralovim neprijateljima da krenu u frontalni napad. Mladi i ambiciozni pomorski časnik postao je meta mnogih krugova kod kojih se probudila zavist i strah, ali i bojazan za povlastice stoljećima stjecane aristokratskim podrijetlom. Njegova podmornica i on osobno postali su središtem mnogih afera i spletki. S današnje točke gledišta potpuno je nerazumljivo kako su se tadašnji političari i vojnici mogli tako kratkovidno odnositi prema sredstvu koje je moglo spasiti njihove temeljne interese.
Štoviše, nevjerojatno zvuči podatak da se stari politički lisac i politički arbitar iz tog vremena Antonio Canovas del Castillo priklonio takvim razmišljanjima ustvrdivši da bi uvođenje podmornice samo povećalo antagonizam vodećih evropskih pomorskih sila prema Španjolskoj. Zanimljivo je da čak ni njega, vrsnog poznavatelja svjetskih političkih prilika nije zanimala narastajuća pomorska i ekonomska moć SAD-a.

Psihički slomljen i razočaran vrtlogom intriga i podlosti koje su se dešavale oko njega Isaac Peral je napustio španjolsku mornaricu u siječnju 1891. koja je do tada bila sav njegov život. Gotovo sve novine kojima se obratio odbile su objaviti razloge njegovog istupanja iz službe. Konačno, tek nakon nekoliko mjeseci uspio je o vlastitom trošku objaviti svoje razloge u jednoj lokalnoj tiskovini vrlo ograničene tiraže. Mada su domoći oponenti gotovo uspjeli u svojoj namjeri diskreditacije podmornice i njezinog konstruktora, Peral još nije bio do kraja zaboravljen. Odjednom su počele pristizati strane ponude na njegovu adresu za otkup patenta i licence za proizvodnju podmornice.

Peral, koji nikada nije imao nikakvih drugih novčanih prihoda osim svoje skromne poručničke plaće i naoružan samo svojim domoljubljem smatrao je da su planovi i dokumentacija podmornice isključivo državno vlasništvo. Odbacio je redom sve strane ponude od kojih su neke bile iznimno primamljive. Bio je nepokolebljivo odlučan da njegova “cigara” može ploviti u slavu i čast Španjolske i nikoga drugoga. Na njegovu žalost, visoki mornarički krugovi i autoriteti nisu ni izdaleka dijelili njegovo mišljenje. Njegov je projekt definitivno odbačen kao neuporabljiv i nekoristan. Istodobno je ministarstvo mornarice zapovjedilo da se Peralov prototip razoruža i da se s njega skine sva uporabljiva oprema, a sve ostalo proda kao otpad. Naravno da je odmah (iako su mnogi bili protiv samog projekta podmornice) nastao grabež za pojedinim vrijednim dijelovima opreme za koje se s pouzdanošću znalo da se mogu dobro unovčiti na crnom tržištu. Zahvaljujući jednom od malobrojnih Peralovih prijatelja koji su mu ostali vjerni, uništeni su skupi i za tadašnje doba vrlo precizni instrumenti za kontrolu urona podmornice i lansiranje torpeda. Također, njegovim prijateljima uspjelo je sačuvati ogoljeni trup podmornice koji je kasnije restauriran i u Peralovu čast postavljen kao izložak u parku u njegovoj rodnoj Cartageni. Konačno u lipnju 1892., točno dvije godine nakon uspješnog testa i pokazanih mogućnosti s podmornice su demontirani elektromotori i torpedna lansirna cijev.

Epilog
Totalno dignuvši ruke od daljnje borbe za svoju podmornicu, Isaac Peral pokušao se baviti politikom. Na lokalnim, kako se kasnije pokazalo namještenim izborima u Cadizu nije uspio biti izabran pa je tako neuspjehom završio njegov izlet u političke vode. Poslije toga se pokušao baviti privatnim poduzetništvom i osnovao je malu tvrtku koja se bavila električnim poslovima. Na njegovu žalost osim patriotizma, znanstvene podloge i pomoračkog znanja, Peral nije imao drugih vještina uz koje bi mogao opstati. I taj mu je posao nesretno propao.
Pogođen mnogim nedaćama koje su ga pratile u životu, ozbiljno se razbolio. Bolujući od nekog malignog oboljenja medicinsko liječenje i pomoć potražio je u jednoj tada poznatoj klinici u Berlinu. Tamo je i preminuo 22. svibnja 1895. od posljedica operativnog zahvata nešto malo prije svog četrdesetpetog rođendana.
Isaac Peral završio je kao i njegov sunarodnjak Narcis Monturiol, razočaran, usamljen i zaboravljen. Na svu sreću povijest i vremenski odmah dali su pravu sliku o vrijednosti Peralovih ideja i konstrukcija.

Prerana smrt je na sreću uskratila još jednu možda i najveću čašu žuči koju bi Peral morao istrpjeti. Samo nekoliko godina poslije njegove smrti, na samom kraju XIX. stoljeća nova svjetska ekonomska i vojno-pomorska sila SAD odlučno izlazi na svjetsku scenu. Nastojeći zaštititi svoje prekomorske teritorije i kolonije u ratu koe nije mogla izbjeći a za kojega nije bila ni po čemu spremna, Španjolska je izgubila puno više od samih teritorija. Izgubila je najveći dio svoje flote, svoje najbolje brodove i ljude. Poraz u Američko-španjolskom ratu konačno je dokinuo mit o španjolskom imperiju koji se od Europe i Afrike, preko Srednje i Južne Amerike prostirao sve do Filipina. Poražena u tom ratu Španjolska se konačno srozala na razinu drugorazredne, možda i trećerazredne vojne i pomorske sile. Madridski političari poslali su svoje flote u propast a svoje mornare na klaonicu u kojoj tehnički dominantna mornarica SAD-a gotovo da i nije imala žrtava. Odmah nakon poraza krenule su rasprave i špekulacije o tome koliko je Španjolska propustila što nije uvela podmornicu u naoružanje svoje flote. Za to su imali dosta vremena i sredstava, ali ne i političke i vojne mudrosti. Tko zna kakva bi bila povijest svijeta da je španjolska mornarica imala na raspolaganju podmornice pred Manilom na Filipinima te u zaljevu pred Santiagom de Cuba u proljeće 1898. Poraz u te dvije pomorske bitke Španjolskoj je za dugo vremena odredio položaj među starim, ali i novim pomorskim silama svijeta.

Igor SPICIJARIĆ