Misija u Afganistanu, prva izvan euroatlantskog područja, u mnogo područja ispit je za NATO savez. No, operacija je pokazala kako se Savez prilagođava suvremenim asimetričnim izazovima, stvarajući mogućnost sudjelovanja u NATO-vođenim operacijama i zemljama nečlanicama. ISAF je doživljavao mijene, koje su vodile prema učinkovitosti u provedbi ključnih zadaća: osiguranja mira i dugoročne stabilnosti na području Afganistana

Najveći pomak u djelovanju NATO-a od vremena blokovskih suočavanja, a zbog promijenjene geopolitičke situacije, bila je izražena potreba za sudjelovanjem u operacijama kojima je cilj izgradnja i dugoročno održavanje stabilnog globalnog okružja, neovisno o prostoru odgovornosti Saveza. Kako je novo vrijeme donijelo asimetrične ugroze, Savez se u transformciji svoje strukture, ali i u uskoj suradnji sa zemljama partnerima, prilagođavao načinu djelovanja koji ga danas, na globalnoj razini čini jedinom relevantnom snagom za operacije održavanja mira. Savez je svoje djelovanje širio, i nakon operacija u Bosni i Hercegovini i na Kosov,u svoj fokus proširio je i na područje središnje Azije, na Afganistan, primjenjujući u praksi nove koncepte, tražeći preko zahtjevne operacije kakav je ISAF verifikaciju djelovanja snaga saveznica u, ponajprije, novom okružju, suočene s počesto netradicionalnim zadaćama. To je zahtijevalo prilagodbe, ponekad i iznuđene. No, Savez se transformirao i učio. Mada je Afganistan veliki izazov, NATO je pokazao i dokazao da je spreman suočiti se sa zadaćama koje su nastale u vremenima kada međunarodni terorizam postaje glavna prijetnja svjetskom miru.

Izgraditi stabilnost i povjerenje
Međunarodne sigurnosne snage za potporu – ISAF (International Security Assistance Force) u Afganistanu su angažirane u mandatu nametanja mira što je predviđeno glavom 7. Povelje Ujedinjenih naroda. Iako je prividno riječ o istom modelu mandata kao i u Bosni i Hercegovini za vrijeme mandata SFOR-a, treba reći kako je on sadržajno poprilično različit. I u BiH, ali i na Kosovu snage NATO-a su imale poglavito ulogu održavanja sigurnosti. U Afganistanu Savez ima ulogu potpore lokalnoj vladi u izgradnji autoriteta i stabilnosti zemlje koja je u potpunosti iscrpljena beskrajnim ratovima i režimom talibana koji je razorio ionako krhko, kompleksno afgansko društvo. Operacija je započeta u kolovozu 2003. kada je NATO preuzeo UN-ov mandat. Treba napomenuti kako je ISAF prva NATO-ova misija izvan euroatlantskog područja. Njome je NATO pokazao odlučnost i sposobnost u sučeljavanju s novim sigurnosnim izazovima. Također, ta operacija značila je posredno i pomoć u povratku afganistanskog naroda i vlade u zajednicu Ujedinjenih naroda. Afganistan je postao prioritet djelovanja NATO-a. Mandat ISAF-a kreiran je u skladu sa zaključcima Bonnske konferencije koja je održana u prosincu 2001. Na toj konferenciji pozvane su sve afganistanske strane da se uključe u proces rekonstrukcije zemlje. Taj, objektivno govoreći, ključni čimbenik uspjeha, detaljno je razrađen u Vojnom tehničkom sporazumu između zapovjednika ISAF-a i afganistanskih prijelaznih vlasti u siječnju 2002. Prva faza angažiranja NATO-a u Afganistanu predviđala je pomoć prijelaznim vlastima u izgradnji sigurnosti u glavnom gradu Kabulu i okolnim područjima kako bi se prijelaznim afganistanskim vlastima i UN-ovom osoblju stvorili uvjeti za djelovanje u sigurnom okružju. Treba prepoznati kako na terenu imamo trostrano partnerstvo između afganistanskih vlasti, ISAF-a i Misije UN-a za pomoć Afganistanu (UNAMA) koji definitivno imaju zajednički cilj: pripomoći Afganistanu u ulasku u mirniju i prosperitetniju budućnost. Operacija ISAF-a od početka je bila zamišljena u fazama, tako da se zona odgovornosti, područje operacije širilo od Kabula i okolice, preko devet provincija do današnjeg stanja kada je ISAF odgovoran za cijelo područje Afganistana.

Mandat ISAF-a uključivao je i rad na razvoju učinkovitih sigurnosnih struktura Afganistana. Jedno od netipičnih područja za NATO bio je puni angažman u prepoznavanju prioriteta obnove, a zanimljivost ISAF-ovog međunarodnog legitimiteta je i to što se četiri rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a odnose na snage Saveza, no treba jasno reći kako ISAF nisu snage UN-a. Točno je kako je ISAF koalicija voljnih stavljena pod autoritet Vijeća sigurnosti, poduprta i na kraju NATO-vođena, a financirana od država čije postrojbe sudjeluju u operaciji. Broj pripadnika ISAF-a raste, a čine ga pripadnici 36 zemalja, uključujući sve NATO članice. Glavna zadaća ISAF-a bila je i ostala osnaživanje vjere u dugoročni mir i rastući gospodarski prosperitet koji će osigurati afganistanska vlada snažno potpomognuta međunarodnom zajednicom. ISAF u partnerstvu s afganistanskom vladom i međunarodnom zajednicom planira dugoročnu budućnost Afganistana. U svojim akcijama koristi se i kratkoročnim mjerama, no one su uvijek u skladu s dugoročnom vizijom. ISAF je, što proizilazi iz njegove zadaće, u potpunosti posvećen djelatnostima u pomoći afganistanskoj vladi i narodu, zajedno sa svojim međunarodnim partnerima, koji nisu nužno i saveznice iz NATO-a. Vrlo pozorno, ISAF je svoje djelovanje uskladio s nacionalnom afganistanskom razvojnom strategijom, koncentrirajući se na napore koji će transparentno i brzo pripomoći lokalnim naporima na putu uspostave održivog gospodarskog rasta o kojemu ovisi budućnost zemlje. Spomenute mjere mogle bi se svesti na tri glavna područja, od kojih bi prvo bilo pomoć u osiguranju mineralnih resursa, graničnih prijelaza i transportne mreže, kao i vodovodne i električne mreže. Drugo veliko područje djelovanja ISAF-a u svakom slučaju je sudjelovanje u kampanji borbe protiv proizvodnje narkotika.

Poznata je činjenica kako je Afganistan jedna od najvećih zemalja izvoznica narkotika na svijetu. Treće područje djelovanja ISAF-a je u svakom slučaju potpora vladinim strateškim mjerama razvoja gospodarskih i ljudskih resursa koji dugoročno omogućuju toj državi samoodrživost. Posredno, u ovu točku zasigurno treba uključiti i rad na zaustavljanju konflikata i smanjenju tenzija diljem Afganistana, koji proizilaze iz plemenske, nacionalne te ideološke podijeljenosti zemlje. Naravno, ono što je već rečeno, ova zadaća ostvarljiva je samo onda ako snage ISAF-a uspiju u teškom poslu ustrojavanja i osposobljavanja afganistanskih nacionalnih sigurnosnih snaga, kako bi one, iz dana u dan, bile sve sposobnije prihvatiti na sebe punu odgovornost za unutarnju i vanjsku sigurnost zemlje. Proces demobilizacije, razoružanja i reintegracije, poznatiji kao DDR proces vrlo je važan za uspjeh ISAF-a. Zanimljivo je pripomenuti kako je vodeća zemlja u procesu DDR-a Japan. Taj proces uključuje prikupljanje teškog naoružanja i njegovo uništavanje, kao i demobilizaciju i reintegraciju različitih afganistanskih milicija. Kao primjer može se navesti kako je već u prosincu 2004. godine 2800 komada teškog naoružanja od procijenjenih 4500 u provinciji Kabul bilo prikupljeno i neutralizirano. Vrlo brzo konačni broj je dostignut i u provinciji Kabul nema više teškog naoružanja u rukama protuvladinih skupina. Ovim podatcima možemo pridodati i onaj kako je oko dvadeset tisuća bivših pripadnika različitih milicija razoružano, razvojačeno i reintegrirano u društvo. Vodeća zemlja ustrojavanja Afganistanske nacionalne vojske su Sjedinjene

Američke Države, dok se Njemačka zauzela u uvježbavanju afganistanske nacionalne policije. U ovoj podjeli Velika Britanija je vodeća zemlja međunarodnih napora u pomoći u borbi protiv proizvodnje i trgovine narkoticima. Treba napomenuti kako se prema riječima vrlo ozbiljnih analitičara proizvodnja opijuma širi poput raka u mnogim ruralnim provincijama zemlje. Prema nekim podacima Afganistan osigurava 95% heroina koji se konzumira u Europi a drži 75% opskrbe na svjetskoj razini. S problemom droge povezane su i naoružane skupine koje grčevito brane trenutačno stanje, omogućujući gospodarima rata nevjerojatno bogaćenje. Afganistanska nacionalna vojska (ANA) ima trenutačno oko četrnaest tisuća pripadnika, uključenih u prve elemente četiri regionalna korpusna stožera u Gardezu, Kandaharu, Heratu i Mazar-e-Sharifu. Afganistanska nacionalna policija (ANP) broji oko oko četrdeset i osam tisuća pripadnika. Borba protiv narkotika jedna je od glavnih strateških ciljeva afganistanske vlade. Planovi pokazuju kako je cilj da se tijekom 2007. godine proizvodnja narkotika smanji za sedamdeset posto, a da se eliminira do 2012. godine. Kolikogod ti planovi, objektivno, izgledali optimistični, nema druge no fokusirati međunarodne napore kako bi se lokalnim vlastima omogućila njihova provedba.

Naravno, uz sve rečeno, i dalje nije minula opasnost od poraženog talibanskog režima i djelatnosti Al-Qaide. Na žalost, svjedoci smo tijekom godine koja je za nama žestokih borbi na jugu i jugoistoku Afganistana koji ne pridonose stabilnoj sigurnosnoj klimi. Treba znati kako trgovina drogom kao i zabrinjavajuće stanje lokalne infrastrukture predstavljaju golemi izazov kako za afganistanske vlasti tako i za međunarodnu zajednicu u naporima obnove zemlje. I dok bi za obnovu infrastrukture i bilo lako pronaći novaca i kapaciteta, veći izazov predstavlja obnova društva koje je tijekom dugih i iscrpljujućih sukoba u potpunosti dezintegrirano i kojem preostaje dugi put izgradnje kohezije koju bilo tko izvana može tek poticati. Činjenice nas nagone kako moramo primijetiti da je glavni čimbenik uspjeha tog teškog, dugog i iscrpljujućeg procesa upravo afganistanski narod i njegova vlada. O volji centara moći unutar zemlje ovisit će silnice koju zemlju vode u dugo čekanu sigurnost i izvjesnost. Osim spomenutog, glavna zadaća ISAF-a ostaje težnja izgradnji multietničkog, spolno ravnopravnog i stabilnog društva ulažući goleme napore u uspostavljanju i izgradnji potrebnih sposobnosti lokalnih sigurnosnih snaga za dugoročni mir i stabilnost u zemlji.

 sada svim provincijama Savez radi na osiguravanju tehničke i logističke pomoći za različita područja djelovanja lokalnih vlasti. Osim tehničke i logističke pomoći treba spomenuti i bitnu uključenost u pomoć različitim političkim čimbenicima u promicanju političke suradnje i snaženju vladavine prava. Takav angažman urodio je plodom uspostavljanjem afganistanskih institucija, na prvom mjestu ustrojavanjem Loya Jigre ili Velikog vijeća u prosincu 2003. i siječnju 2004., kada je donesen ustav, te osobito veliki uspjeh – predsjednički izbori u listopadu 2004. Projekt uspostave civilne vlasti nastavio se i tijekom 2005. godine, kada su održani parlamentarni, provincijski i lokalni izbori. To je u zemlji kakav je Afganistan, bio golemi napredak. Ne treba zaboraviti kako je zemlja i prije dolaska talibana na vlast bila jedna od najsiromašnijih na svijetu, izmorena ratovima, a od vremena sovjetske invazije 1979. godine gotovo dva milijuna Afganistanaca poginulo je u ratovima i sukobima koji su vođeni. Zbog neprestanih sukoba pojavio se i novi problem: zemlja je preplavljena minskim poljima. Upravo minska polja su jedna od golemih izazova s kojima se susreće svatko u Afganistanu.

Osiguranje temeljnih ljudskih potreba
Na početku operacije ISAF je bio fokusiran na kabulsku međunarodnu zračnu luku, koji je žila kucavica za dostavu pomoći Afganistanu. ISAF koordinira stotine civilno-vojnih projekata kojima je cilj osigurati temeljne ljudske potrebe, povećati kvalitet življenja i učvrstiti povjerenje civilnog pučanstva u napore međunarodne zajednice. ISAF je zajedno sa snagama operacije Enduring Freedom razvio sasvim novi koncept provincijskih rekonstrukcijskih timova (PRT) koji u konačnici trebaju biti uspostavljeni u svim afganistanskim provincijama. Upravo na razvoju i širenju PRT-a fokusirani su NATO-ovi napori, koji su na određeni način postali sinonim širenja ISAF-a na ostale dijelove zemlje. Mreža NATO-vođenih PRT-a počela se širiti od sjevera prema zapadu zemlje, zahtijevajući specifične, prepoznatljive vojne sposobnosti za zajedničko djelovanje. Za njihov uspjeh bilo je potrebno osigurati zračnu potporu koja je sadržavala taktički zračni lift te blisku zračnu potporu, izbačene potporne (logističke) baze za opskrbu i održavanje mreže, C2 strukturu, snage za brzo djelovanje lako opremljene kako bi trenutačno mogle reagirati na nepredviđene situacije. Trebalo je razviti i komunikacije, obavještajne strukture kako i izvidničke kapacitete koje bi osiguravale informacije o područjima u kojima PRT-i nisu još bili razvijeni. Njihov cilj je koordinirati sve oblike napora na tranziciji afganistanskog društva, nastojeći u suradnji sa svim čimbenicima na terenu, pri čemu se poglavito misli na nevladine organizacije, ali i na vlade koje su voljne pomoći obnovu, tražeći u sinergiji multipliciranje efekata u afganistanskom društvu. To su timovi međunarodnog civilnog i vojnog osoblja koji rade u afganistanskim pokrajinama na proširenju autoriteta središnjih vlasti te olakšanju razvoja i obnove. Naime, stratezi operacije od samog početka uočili su golemu važnost tranzicije afganistanskog društva, što je od ključne važnosti za uspjeh cijelog kompleksa. Treba imati u vidu kako NATO, a poglavito ISAF kao njegov organski dio, nisu financijeri projekata, bar ne u njihovoj većini. Oni su moderatori, usudili bi se reći, katalizatori pomoći, kako bi ona u sferama u kojima se daje, postigla što veće učinke. Naravno, ISAF ni na koji način ne pokušava “zapovijedati” nevladinim organizacijama, već samo uputiti na područja gdje bi njihov angažman bio od veće koristi. Kao prvi korak u uspostavi PRT-a NATO je preuzeo zapovjedništvo nad PRT-om u Kunduzu u siječnju 2004. godine.

Taj PRT poslužio je kao pilot-shema za ostale ISAF-ove PRT-e. Na samitu saveznica u Istanbulu, kojem je nazočio afganistanski predsjednik Hamid Karzai, zemlje saveznice preuzele su zapovjedništvo nad još četiri PRT-a, u Mazar-a-Sharifu i Maimani pod britanskim vodstvom, u Feyzabadu pod njemačkim vodstvom, te Baghlanu pod nizozemskim vodstvom. Osim spomenutih PRT-a tada su ustrojene i logističke baze u blizini Mazar-a-Sharifa, kao i privremene postaje u Sar-e-Polu, Samanganu i Sherberghanu. U tom vremenu NATO je osigurao razvoj dodatnih snaga za potporu izbornom procesu. Uspjeh NATO-a u Afganistanu, provedba svih ciljeva smjernice uvelike ovise o snažnoj mreži PRT-a. Upravo nazočnost na terenu i njihova djelatnost uvelike pridonosi izgradnji stabilne zajednice.

U vremenu izbora NATO je imao oko deset tisuća vojnika u Afganistanu, uključujući u taj broj snage za brzi odgovor, one na terenu i one koje su bile spremne na reakciju. Takve snage zasigurno su pridonijele provedbi izbora, zapravo početku demokratskih procesa u zemlji, u kojima je registrirano deset i pol milijuna birača od kojih je oko osam milijuna sudjelovalo na samim izborima. Na predsjedničkim izborima je, kao što je poznato, pobijedio Hamid Karzai s 55,5% glasova te time od privremenog vođe postao legalno izabrani predsjednik Afganistana. Osiguranje i provedba izbora na provincijskoj i lokalnoj razini bili su zadaća ISAF-a u 2005. godini. Kako bi adekvatno obavio postavljenu zadaću NATO je nastavio povećavati broj PRT-a pod svojim zapovjedništvom šireći svoju nazočnost, u toj fazi, prema sjeveru zemlje. Danas je ISAF ustrojio PRT u svim dijelovima zemlje, a ne bez ponosa može se reći kako pripadnici hrvatskih oružanih snaga sudjeluju u radu PRT-a u Chagcharanu, u središnjoj afganistanskoj provinciji Ghor.

Evolucija ISAF-a
I prije no što je NATO u kolovozu 2003. godine preuzeo ISAF, pripadnici oružanih snaga saveznica činile su devedeset posto ISAF-ovih snaga. Od 2003. uveden je princip rotacija vodeće zemlje ISAF-a. Takav pristup polučio je impresivne rezultate na terenu. Jedina njegova manjkavost bilo je svojevrsni izostanak kontinuiteta. Ovakav model stvara golemi pritisak na vodeću zemlju koja je odgovorna za strateške smjernice misije, planiranje i osiguravanje snaga kako bi se osigurale temeljne operativne sposobnosti, poput obavještajnih i komunikacijskih. U kasnijim fazama ovaj koncept je pomalo modificiran kako bi se izbjegla situacija da svaka vodeća zemlja u šestomjesečnom razdoblju treba nanovo ustrojavati stožer i ostale funkcionalne dijelove. Uspostavljanjem stalnog ISAF-ovog stožera postigao se efekt kontinuiteta, stabilnosti, ali i ohrabrile male zemlje, koje su u okvirima svojih mogućnosti snažno pridonosile ISAF-u, poput Hrvatske, da imaju snažnu ulogu unutar multinacionalne strukture. Stratešku koordinaciju nad operacijom ima Vrhovno zapovjedništvo savezničkih snaga u Europi (SHAPE) u Monsu, Belgija, u kojem se nalazi i ISAG-ova međunarodna koordinacijska ćelija u koju su uključene i zemlje koje nisu članice NATO-a. Savezničko Zapovjedništvo združenih snaga u Brunssumu u Nizozemskoj zaduženo je za operativnu razinu stožera koji je veza između SHAPE-a i ISAF-ovog zapovjedništva u Kabulu.

Zapovjedništvo ISAF-a u Kabulu ima kapacitete i sposobnosti izrade stožernih ekspertiza i specijalističkih pristupa u nekim područjima strategijskih planiranja neovisno o snagama izvan Afganistana. U listopadu 2003. godine Vijeće sigurnosti UN-a donijelo je rezoluciju 1510 koja je otvorila mogućnost za širenje misije izvan Kabula kako bi afganistanskoj vladi pomogla u osiguranju sigurnosnog okružja u prvoj fazi kako bi mogli provesti slobodne i poštene izbore, ali i kako bi širili vladavinu prava i napore u rekonstrukciji Afganistana. To je bio početak širenja misije ISAF-a na svekoliko područje Afganistana. Misija ISAF veliki je ispit za Savez i prema svemu sudeći Savez ga polaže uz manje ili veće teškoće. Misija ISAF ispit je i za članice aspirantice za članstvo u NATO-u kakva je Hrvatska i njezine oružane snage. U raznim segmentima misije, od početnog angažiranja voda vojne policije, preko stožernih elemenata, pa do angažiranja svojim pripadnika u kompleksnim zadaćama nadgledanja i izgradnje civilno-vojnih veza, pokazalo se kako su pripadnici OSRH i te kako dosegli tražene sposobnosti i kako bez većih problema sudjeluju u ovoj misiji i rade u međunarodnom okružju.

Pripremio Dražen JONJIĆ

Foto: Fiona Stapley/ISAF