Nosač zrakoplova Fujian ima tri elektromagnetska katapulta, koji Kini otvaraju potpuno nove mogućnosti djelovanja. Međutim, za pravi iskorak u borbenoj moći potrebna je i letjelica koja će biti puno modernija od aktualnog palubnog aviona J-15

Suvremeni nosač zrakoplova velika je i složena struktura. Jedna od najvećih što je čovjek uspio napraviti. I najmanji nosači imaju posadu koju čini više od tisuću članova. Oni najveći i više tisuća. Stoga se kvaliteta svakog nosača ocjenjuje po tri osnovna čimbenika. Prvi je veličina. U svijetu nosača zrakoplova veličina je itekako važna. Više mjesta na letnoj palubi i u hangarima znači više aviona i helikoptera. Drugi je čimbenik opremljenost letne palube. Prije svega, ključno je nalaze li se na njoj katapulti ili je opremljena skakaonicom. Samo su nosači s katapultima učinkoviti u punom smislu riječi. Skakaonica je tek rješenje u nuždi. I treći čimbenik, onaj najvažniji, jest: koji se helikopteri i avioni nalaze na letnoj palubi i u hangarima. Prava borbena moć svakog nosača zapravo se ocjenjuje po borbenoj moći njegove letne skupine. Golema je razlika nalaze li se u letnoj skupini višenamjenski borbeni avioni četvrte ili pete generacije. Američki nosači s letnom skupinom sastavljenom isključivo od aviona F/A-18E/F Super Hornet, barem na papiru, nisu posebno velika prijetnja suvremenim ratnim zrakoplovstvima jer je Super Hornet stariji borbeni avion. No ako se letna skupina sastoji od aviona F-35C Lightning II, onda je to nešto sasvim drugo. Dvije eskadrile palubnih Lightninga imaju veću borbenu moć od 60 posto ratnih zrakoplovstava. Dodajte treću eskadrilu, plus avione za elektroničko djelovanje EA-18G Growler te leteće radare E-2D Hawkeye, i dobit ćete snagu jaču od četiri petine svjetskih ratnih zrakoplovstava. Zapravo jaču od svih ratnih zrakoplovstava koja nemaju višenamjenske borbene avione pete generacije.

 Skakaonica i motor

U skladu sa spomenutim kriterijima, moglo bi se reći da su nosači zrakoplova kineske mornarice, čiji puni naziv glasi Ratna mornarica Narodnooslobodilačke vojske, još uvijek daleko od snage američkih nosača. To se odnosi prije svega na nosače Liaoning i Shandong. S istisninom oko 70 000 tona i duljinom preko svega većom od 300 metara, to uopće nisu mali nosači zrakoplova. Zapravo ulaze među najveće na svijetu. Za usporedbu, francuski nosač Charles de Gaulle ima istisninu od 42 500 tona i duljinu samo 261,5 metara. No, ipak se smatra da je znatno bolji od kineskih nosača. Jedan od razloga je pogon. Dok kineske nosače pokreću parni kotlovi na mazut, francuski pokreću nuklearni reaktori. Da budemo precizni, dva nuklearna reaktora. Francuski nosač može bez problema oploviti svijet i pritom krstariti brzinama većim od 20 čvorova. Potpuno je drugi problem što to ne može niti jedan francuski ratni brod dostatno naoružan za eskortiranje nosača. Pogonjeni parnim kotlovima, kineski nosači Liaoning i Shandong radije se drže teritorijalnih voda i blizine pomorskih baza. Međutim, pogon nije najveći ograničavajući faktor na spomenutim kineskim nosačima. Najveći je tzv. skakaonica (ski-jump), smještena na samom pramcu, bez koje kineski palubni višenamjenski borbeni avioni J-15 ne bi mogli polijetati. Iako, iskreno govoreći, jedva polijeću i s pomoću nje. Skakaonica je konstruirana pod kutom od 14,3 stupnja. To i ne bi bio neki problem kad bi J-15 imao mogućnost za zalet od recimo 400 ili barem 300 metara. Međutim, nemaju. Uzletna staza koja se nalazi na desnoj strani letne palube duga je samo 105 metara. Usto, uzletna staza koja polazi s lijevog boka letne palube duga je 195 metara. Problem s duljom uzletnom stazom u tome je što piloti, zbog naglog ubrzanja i skretanja nosača ulijevo na smjer kretanja aviona, imaju problem s održavanjem smjera. Zbog toga velika većina fotografija i filmova o djelovanju aviona J-15 s Liaoninga i Shandonga prikazuje kako polijeću sa staza duljine 105 metara.

Još je veći problem u tome što se J-15 pri polijetanju mora pouzdati isključivo u snagu dvaju ruskih motora Saturn AL-31F3. Činjenica da kineski avion rabi ruske motore ne iznenađuje s obzirom na to da je vjerna kopija sovjetskog palubnog višenamjenskog aviona Su-33, koji rabi jednake motore. Problem nedovoljnog potiska nije otklonjen ni ugradnjom kineskih motora WS-10H jer je identičan kao i na ruskom motoru. J-15 s motorima AL-31F3 ili WS-10H i s punim spremnicima goriva može poletjeti s Liaoninga ili Shandonga s najviše dvije tone korisnog tereta. To bi otprilike bilo za dva protubrodska projektila i dva projektila zrak-zrak srednjeg dometa. Za usporedbu, Super Hornet s pomoću katapulta može poletjeti s velikim dodatnim spremnikom za gorivo smještenim ispod trupa, dvama protubrodskim projektilima, četirima projektilima zrak-zrak srednjeg dometa i dvama projektilima zrak-zrak malog dometa. Razlika je očita. Ne iznenađuje zato da je kineska mornarica klasificirala nosače Liaoning i Shandong kao brodove za obuku. Nije da ih nema namjeru iskoristiti u nekim budućim ratovima, no zasad služe za složenu obuku, prije svega letačkog osoblja.

 Smanjenje premoći?

Kineski nosač koji bi po gotovo svim odlikama trebao parirati američkim nosačima porinut je 17. lipnja 2022. pod imenom Fujian. Pune istisnine 85 000 tona i duljine preko svega 316 metara, veličinom je gotovo jednak američkoj konkurenciji – supernosačima klasa Nimitz i Ford. Najveća je razlika u pogonu. Fujian i dalje rabi parne kotlove koji pokreću turbine, a ne nuklearni pogon kao američka plovila. Kina se najvjerojatnije odlučila za tu kombinaciju jer je primarna zona djelovanja Fujiana oko otoka Tajvana pa nosač ne treba veliku autonomiju. Jedan od odlučujućih faktora zasigurno je i kinesko neiskustvo s nuklearnim pogonom na tako velikim brodovima. Lako je moguće da Kina nije razvila odgovarajuće nuklearne reaktore, a osim toga, klasični pogon puno je jeftiniji od nuklearnog. Međutim, ono što je puno važnije od samog pogona jest činjenica da Fujian ima tri elektromagnetska katapulta, koji Kini otvaraju potpuno nove mogućnosti djelovanja. Za početak, može razviti izvedenicu aviona J-15 koja će se moći nositi s Super Hornetom.

Neki izvori navode da je J-15T ušao u operativnu uporabu u listopadu 2024. Osim što ima mogućnost polijetanja s pomoću katapulta, tu su i mnoga druga poboljšanja. Zasad nije potpuno jasno koje motore ima J-15T. Je li zadržao stare WS-10H ili je dobio nove i puno jače WS-10G? Ono što je sigurno jest da je u letjelice ugrađena znatno modernija avionika zajedno s AESA radarom. Taj će radar omogućiti uporabu svih kineskih projektila zrak-zrak, pa i onih s najvećim dometom. Polijetanje s pomoću katapulta omogućit će puno veću poletnu masu, a to znači i više naoružanja i više goriva za avion. Tako će J-15T, kad uskoro postane operativan na Fujianu, potencijalno postati opasan protivnik Super Hornetima.

Višenamjenski borbeni avion J-15T, novi kineski avion za elektroničko ratovanje J-15D i palubni leteći radar KJ-600 ipak ne bi bili dostatni da se nose s američkim nosačima zrakoplova. Ključnu razliku u kvaliteti čini F-35C Lightning II. Kineska ratna mornarica najnovijim palubnim višenamjenskim borbenim avionom pete generacije J-35 namjerava smanjiti američku premoć. Počeci aviona J-35 sežu u devedesete i kineski program J-XX, koji je na kraju rezultirao prvim tamošnjim višenamjenskim borbenim avionom pete generacije J-20. I taj je program spadao u tajne kineske projekte, a njegovo postojanje otkriveno je 1997. godine. Međutim, američki izvori tad su tvrdili da se radi o projektu pokušaja kopiranja aviona F-15 Eagle, te da bi novi kineski borbeni avion mogao 2015. postati operativan. Tek nekoliko godina poslije postalo je jasno o kakvom se zapravo programu radi. Kineska zrakoplovna industrija imala je 1990-ih vrlo malo znanja o tome kako smanjiti radarski odraz aviona i koje materijale uporabiti. Prema brojnim medijima, prve konkretne spoznaje dobila je analizom ostataka američkog nevidljivog jurišnog aviona F-117 Nighthawk, koji je 27. ožujka 1999. oboren iznad SR Jugoslavije tijekom NATO-ove operacije. Navodno su diplomati iz kineskog veleposlanstva obilazili sela u blizini pada i kupovali od seljaka ostatke aviona, a nešto su im ostataka poklonile lokalne vlasti.

Pametna odluka

Američka mornarička obavještajna služba objavila je 2001. godine da u razvoju kineskog borbenog aviona sudjeluju tvrtke Chengdu Aerospace Corporation (CAC) i Shenyang Aircraft Corporation (SAC). Obje su se korporacije, prema američkim tvrdnjama, u razvoju snažno oslanjale na rusku zrakoplovnu industriju. Ona je tad bila u krizi i vjerojatno bila spremna, za odgovarajuću naknadu, prodati sve projekte i tehnologije. U to je vrijeme Rusija nudila i Kini i Indiji sudjelovanje u razvoju višenamjenskog borbenog aviona pete generacije. Indija je prihvatila, a Kina odbila prijedlog, smatrajući da će Rusija imati više koristi od nje nego oni. Rezultat je rusko-indijske suradnje avion Su-57. Razvoj prototipa T-50 tekao je relativno dobro do 2012., kad su nastali problemi. Jako je sumnjivo bilo kad Rusija nije dopustila indijskim probnim pilotima let na prototipu. Sve je postalo jasnije kad je Indija objavili šokantan podatak: 45 nedostataka aviona, i to samo onih velikih. Rusija je nastavila po starom: nedostaci nisu otklonjeni, a indijski piloti tek su 2016. prvi put poletjeli u avionu. Najveći problem bio je razvoj motora radnog naziva Izdelije 30 (danas ima oznaku Saturn AL-51), čiji je završetak Rusija službeno objavila tek nedavno. Zbog toga ne čudi da se Indija početkom 2018. povukla iz projekta, a strani kupac za Su-57 nije pronađen. Kina je ipak bila u pravu. Njezin pristup da će od Rusije kupovati samo one tehnologije i tehnološka rješenja koja joj trebaju bio je ispravniji. U to se vrijeme SAC snažno oslanjao na Suhoj, s kojim je imao jake veze zbog licencijske proizvodnje lovca Su-27/J-11. Uostalom, tvrtka Suhoj bila je u puno boljem stanju od tvrtke Mikojan-Gurevič (MiG), čija se prodaja strmoglavila. S MiG-om je surađivao CAC, ne toliko jer je želio, već više zbog toga što nije imao izbora. Na kraju se pokazalo da je suradnja CAC-a s MiG-om bila dobitna kombinacija. Kinesko ratno zrakoplovstvo zaključilo je da je J-20 bolji prijedlog od SAC-ova lovca-bombardera J-19.

Međutim, to nije bio kraj razvoja višenamjenskog borbenog aviona pete generacije korporacije SAC. Na osnovama J-19 pokrenut je potpuno novi projekt J-31. Zanimljivo je da su kineski izvori prije deset godina tvrdili kako je J-31 isključivo razvijen za izvoz te da mu je prava oznaka FC-31. To je vjerojatno bila istina jer je u to vrijeme kinesko zrakoplovstvo željelo sva dostupna sredstva usmjeriti isključivo u razvoj aviona J-20. Stoga je FC-31 bio svojevrsni privatni projekt SAC-a. Kako SAC nije imao potporu ratnog zrakoplovstva, razvoj J-31/FC-31 se oduljio. Prvi je prototip prvi put poletio još 2012., a drugi tek 2017. godine. U međuvremenu je izrađeno najmanje osam prototipova J-20 i pokrenuta je predserijska proizvodnja.

Novi početak

Projekt J-31/FC-31 vjerojatno bi propao da kineska mornarica nije trebala hitnu zamjenu za neuspješne palubne višenamjenske borbene avione J-15. Zbog specifične konfiguracije i veličine, J-20 bilo je vrlo teško prilagoditi za uporabu s nosača zrakoplova. Budući da mu je duljina prelazila 21 metar, nije baš da bi lako stao u hangare i na dizala. No znatno manji i kompaktniji J-31, koji ima klasičnu aerodinamičku konfiguraciju, bio je puno bolji izbor. Pojava drugog, znatno naprednijeg prototipa 2020. godine pokazala je da je razvoj J-31/FC-31 krenuo u novom smjeru. Novi je prototip dobio i novu oznaku J-35. Prvi je put poletio 29. listopada 2021., gotovo devet godina nakon prvog leta prvog prototipa J-31. U međuvremenu su se dogodile i neke promjene. Razvoj J-35 preuzeo je Chinese Aeronautical Establishment, koji je u sastavu korporacije Aviation Industry Corporation of China (AVIC). Sastavni dio AVIC-a je i SAC. Na taj je način razvoj znatno ubrzan. U međuvremenu se za J-35 zainteresiralo i kinesko zrakoplovstvo, tražeći nasljednika J-10. Navodno ima i upita iz Kini politički bliskih zemalja. Stoga je 23. listopada 2023. poletio prvi prototip J-35A, izvedenice namijenjene djelovanju iz zrakoplovnih baza (klasične). J-31/GC-31 bio je dobra osnova za razvoj palubnog višenamjenskog borbenog aviona pete generacije iako je bilo itekako puno posla. Prije svega zato jer je J-31/FC-31 bio namijenjen djelovanju iz zrakoplovnih baza, a J-35 trebalo je prilagoditi zahtjevnim uvjetima djelovanja s letnih paluba nosača zrakoplova. To je zahtijevalo nužna ojačanja trupa i podvozja te veća krila, što je neizbježno dovelo do povećanja mase. Novi je avion dobio i novu oznaku – J-35.

Jedan je od najvećih nedostataka bio pogon. Oba su prototipa J-31/FC-31 pokretali ruski motori RD-33 (s aviona MiG-29), koji nemaju ni približno dovoljno potiska za avion pete generacije. Zbog toga je drugi prototip naknadno opremljen s dva motora WS-13E (prije toga ugrađeni su u avione FC-1/JF-17), koji prema većini izvora imaju potisak od 87,2 kN s naknadnim izgaranjem. Iako je WS-13E donio znatno poboljšanje, ono ipak nije bilo dovoljno. Stoga je prototip J-35 opremljen s dva motora WS-21. Taj je motor prvotno označen kao WS-13X, što upućuje na osnovu na kojoj je nastao. S naknadnim izgaranjem, potisak WS-21 iznosi 93 kN. Još je važnije da mu je vijek uporabe čak 2200 sati, barem prema kineskim tvrdnjama. S dva motora WS-21, avion J-35 ima tek nešto manji potisak u odnosu na američki F-35, čiji jedini motor Pratt & Whitney F135 daje 190 kN s naknadnim izgaranjem. Kao i F-35, i J-35 trebao bi imati sposobnost krstarenja nadzvučnom brzinom. Međutim, dva motora znače veću potrošnju, veću masu i puno veće troškove održavanja. To se zasigurno neće svidjeti potencijalnim stranim kupcima, no kineska mornarica nema ništa protiv uporabe dvomotornih borbenih aviona. Američka ratna mornarica, uostalom, također preferira dvomotorne avione na nosačima zrakoplova.

Naprednija američka avionika

Ako J-35 ima približno jednake letne značajke kao F-35, to ne znači da imaju i jednake borbene sposobnosti. Najbolji je dio Lightninga avionika, u kojoj se ističe radar AN/APG-81 tvrtke Northrop Grumman Electronic Systems. J-35 opremljen je AESA radarom KLJ-7A. Taj je radar izvorno razvijan za opremanje aviona JF-17 Block-3 namijenjenih izvozu, prije svega za pakistansko zrakoplovstvo. Stoga su se mnogobrojni indijski izvori bavili njim. Oni često navode da je KLJ-7A solidan AESA radar, čije se odlike mogu usporediti s onima AESA radara ELM-2052, koji se ugrađuje na višenamjenske borbene avione Tejas Mk1A. Indijski izvori tvrde da KLJ-7A cilj radarskog odraza površine pet četvornih metara otkriva s udaljenosti od 150 kilometara, što je za jedan suvremeni AESA radar skromno. Stoga se može vjerovati da je ipak nešto veća. U svakom slučaju, indijske analize tvrde da KLJ-7A ima jednake ili slabije odlike od ELM-2052, što znači da je znatno slabiji od američkog AN/APG-81. Ako su izraelski izvori točni, AN/APG-81 ima domet motrenja veći od tisuću kilometara. Prema tome su kineske tvrdnje da je KLJ-7A na razini AN/APG-81 više marketinški trik nego realnost.

Radar AN/APG-81 nije jedini motrilački sustav F-35. Tu je i EOTS (Electro-Optical Targeting System) tvrtke Lockheed Martin, prvi elektrooptički sustav koji objedinjuje FLIR i IRST mogućnosti. Precizni taktičko-tehnički podaci nisu javno dostupni. Vjerojatno je da s više stotina kilometara može otkriti i pratiti relevantni cilj (primjerice, veličine višenamjenskog borbenog aviona). Fotografije kineskog J-35 pokazuju da je i on opremljen sustavom koji barem izgledom oponaša EOTS.

Treća važna komponenta avionike F-35 jest Northrop Grummanov jedinstveni elektrooptički sustav AN/AAQ-37 Distributed Aperture System (DAS), također proizvod tvrtke Northrop Grumman (kao osnova poslužio je sustav razvijen u BAE Systemsu). Njegovi senzori pokrivaju cijeli krug oko aviona i zaduženi su za otkrivanje prijetnji poput protuzračnih projektila ili protivničkih aviona. Navodno može detektirati te zajedno s EOTS-om pratiti projektil zrak-zrak lansiran s velikih udaljenosti, koje su prema nekim izvorima gotovo 2000 km. Nije poznato da je J-35 opremljen nečim sličnim. Uz letne značajke i avioniku, za svaki je borbeni avion podjednako važno i naoružanje. I F-35 i J-35 imaju spremnike za naoružanje unutar trupa, iako postoji i mogućnost postavljanja potkrilnih nosača. Spremnici u trupu prije svega služe za očuvanje malog radarskog potpisa iako dobro dođu i za smanjenje aerodinamičkog otpora, što olakšava nadzvučno krstarenje. Nosivost je obaju aviona gotovo identična. F-35C službeno može ponijeti 8160 kg naoružanja, od toga 1360 kg u dvama spremnicima u trupu i još 6800 na potkrilnim nosačima. Procijenjena nosivost J-35 iznosi oko 8000 kg, od kojih su 2000 kg u dvama spremnicima u trupu i još oko 6000 kg na potkrilnim nosačima.

Domet oružja

Suvremena doktrina zračnog ratovanja traži izbjegavanje bliske zračne borbe jer je ona uvijek neizvjesna. U bliskoj zračnoj borbi na nekoliko kilometara ili čak nekoliko stotina metara umijeće i izdržljivost pilota mogu biti presudni. Tako jedan teoretičar zračne borbe dogfight opisuje kao borbu noževima. Prema njegovu mišljenju, možete imati dulji i oštriji nož, no to ipak neće jamčiti da vas protivnik neće nabosti na svoj. Stoga bi se suvremeni zračni boj trebao odvijati na srednjim ili velikim udaljenostima, na kojima tehnologija ima glavnu ulogu. AESA radari omogućavaju otkrivanje protivnika na više stotina kilometara pa je glavni ograničavajući faktor domet projektila zrak-zrak. Kinesko ratno i mornaričko zrakoplovstvo u naoružanju imaju projektil zrak-zrak velikog dometa PL-21. O tom projektilu zapadni izvori navode sve i svašta. Tako za projektil dug 5,5 metara navode da ima domet od 300 do 400 kilometara. Neki, međutim, navode puno realniji domet od 150 do 200 km. Neki izvori pak navode da mu je domet zaista veći od 300 km, ali samo zato jer nije namijenjen za zračnu borbu, već za obaranje letećih radara koji lete na velikim visinama relativno malim brzinama. S obzirom na to da je pokretljivost letećih radara vrlo slaba, projektil ne treba imati veliku energiju odnosno brzinu na krajnjem dometu da bi pogodio cilj. Drugo je pitanje može li projektil PL-21 duljine 5,5 m i mase 270 kg uopće stati u spremnike u trupu aviona J-35. Dosad je J-35 prikazivan s projektilima PL-10E i PL-15E.

Američko zrakoplovstvo te ratna mornarica već su dulje vrijeme svjesni da ni najnovije inačice AIM-120 AMRAAM-a dometom ne zadovoljavaju potrebe suvremene zračne borbe. Stoga je pokrenut razvoj projektila AIM-260 Joint Advanced Tactical Missile (JATM). JATM je još uvijek klasificiran kao tajni program te o njemu nema službenih podataka. Različiti izvori navode procjene da mu je domet od minimalno 200 do više od 300 kilometara. Prvotni planovi predviđali su da će JATM postati operativan 2022. godine. Naknadno je to pomaknuto na 2024., no ni to se nije ostvarilo. Pentagon je umjesto toga povećao narudžbe za AMRAAM-e.

U međuvremenu su se pojavili tekstovi koji spominju da Američka ratna mornarica razmatra nastavak razvoja projektila AIM-174B, koji je u ograničenoj operativnoj uporabi od 2021. godine. Osnova je za taj projektil brodski protuzračni projektil RIM-174 Standard Extended Range Active Missile (ERAM), koji se po drugoj oznaci zove Standard Missile 6 (SM-6). Projektil je opremljen aktivnim radarskim sustavom samonavođenja preuzetim s AMRAAM-a. Kad se lansira s broda, SM-6 pri brzini od 3,5 Macha ima domet od 200 nautičkih milja (370 km). Međutim, projektil lansiran s borbenog aviona ne treba trošiti energiju na ubrzanje od 0 km/h do letne brzine i pritom povećavati visinu. Stoga bi domet AIM-174B lansiranog s aviona trebao biti znatno veći od 400 km. Zapravo bi bio ograničen tek mogućnostima radara aviona s kojeg se lansira.

Radarska (ne)zamjetljivost

Američki izvori rado spominju da je J-35 kopija F-35 Lightninga II, posebno što se tiče izgleda i stealth značajki. Kako bi anulirala zaostatak u razvoju, Kina je, prema različitim izvorima, u prva dva desetljeća ovog stoljeća stvorila snažnu špijunsku mrežu s ciljem prikupljanja što više podataka o američkom naoružanju i tehnologijama. Među ukradenim podacima navodno je i dokumentacija koja se odnosila na američke stealth avione pete generacije F-22 Raptor i F-35 Lightning II.

Kineski inženjeri mogli su na temelju toga preraditi i poboljšati projekte i za J-20 i za J-35. U tom kontekstu znakovito je da je J-35 izgledom prilično vjerna kopija F-35. Drugo je pitanje koliko je Kina uspjela prikupiti podataka o RAM materijalima, koji su ključni za smanjenje radarskog odraza F-35. Pri projektiranju Lightninga posebna je pozornost posvećena povećanim stealth značajkama prednjeg dijela aviona, otprilike do napadnih rubova krila, tj. dijelova koji su tijekom napada najviše izloženi radarskom zračenju. Na tim je dijelovima smanjenje radarskog odraza prije svega postignuto posebnim oblikom trupa. Smanjenje stražnjeg dijela postignuto je uporabom RAM materijala. S obzirom na to da je nosni dio J-35 vrlo sličan F-35, može se zaključiti da im je radarski potpis podjednako nizak. Tek će masovna uporaba J-35 otkriti sve njegove tajne. Kad ga prvi put američki radari osvijetle i dobiju povratni odraz, znat će se koliko su kineski napori bili uspješni.

---

Pandan Growleru i Hawkeyju?

Po uzoru na američki EA-18G Growler, koji se temelji na platformi Super Horneta, Kina je razvila posebnu izvedenicu aviona J-15 – to je J-15D namijenjen elektroničkom djelovanju. Kao i Growler, i J-15D je dvosjed nakrcan sustavima za elektroničko izviđanje i ometanje. I opet, kao i na Growleru, i na J-15D znatan broj tih sustava nalazi se na potkrilnim i podtrupnim nosačima. Iako avion prikazan na sajmu Zhuhai Airshow održanom u studenom 2024. nije imao prednju nogu podvozja prilagođenu katapultu, to je samo neznatno tehničko pitanje. Vjerojatno se radi o jednom od prototipova koji ionako nisu bili namijenjeni slijetanju i polijetanju s nosača zrakoplova, već isključivo za letna testiranja. Jedan je od najvećih nedostataka kineskih nosača sa skakaonicom Liaoning i Shandong nemogućnost djelovanja letećih radara. Kao ne baš uspješna zamjena, rabe se helikopteri Z-18J opremljeni AESA radarom sa zonom motrenja protiv aviona širokom oko 200 kilometara. To ni izdaleka nije dostatno za suvremeno ratovanje. Stoga će Fujian zahvaljujući katapultu dobiti leteće radare KJ-600. Velika antena AESA radara omogućava motrenje na velikim udaljenostima. Nije velika kao ona na radarima AN/APY-9 na američkim avionima E-2D Advanced Hawkeye, no mogla bi biti zadovoljavajuća.

---

Tekst Mario Galić