Ricardo Montana, ime koje gotovo priziva glazbu. A kad ga upoznate, shvatite da iza tog imena stoji mladi kadet koji u jednakoj mjeri živi ritam klavira i ritam vojne obuke. Upoznajte kadeta Hrvatskog vojnog učilišta “Dr. Franjo Tuđman“ koji svoje dane raspoređuje između klavira i vojnih obuka, prirodno noseći i glazbu i odoru kao dijelove istog puta

Kadet narednik Ricardo Montana pripada onoj skupini mladih ljudi koji nenametljivom karizmom odmah privlače pozornost. Iako dolazi iz Like, zadnjih deset godina živi u Splitu, gradu koji smatra svojim pravim domom. Ondje je, kaže, oblikovao karakter, prijateljstva, ali i jasnu sliku o tome kakvu budućnost želi. Danas je kadet Hrvatskog vojnog učilišta “Dr. Franjo Tuđman“, četvrte godine Vojnog pomorstva, smjer nautika, na Sveučilištu obrane i sigurnosti “Dr. Franjo Tuđman“, smjer koji vrlo precizno spaja dvije njegove velike ljubavi: more i vojnički poziv. Razmišljati o vojnoj karijeri počeo je još u srednjoj školi, dok je trenirao borilačke vještine i interesirao se za blisku borbu. Ondje je prvi put susreo pripadnike Oružanih snaga koji su prepoznali njegove afinitete i rekli mu da će, ako želi preuzimati odgovornost i voditi ljude, vojska biti pravi put. Paralelno je imao još jednu stranu života, glazbu, a obje su se borile za jednako mjesto. Na kraju je prevagnula Hrvatska vojska, ali glazba ga nikad nije napustila.

“Klavir sam počeo svirati u trećem razredu osnovne, 2013. godine“, prisjeća se. “Roditelji su me upisali kako bi, iskreno, zauzdali moje viškove energije“. Smije se dok to govori, ali odmah dodaje da je učitelj glazbenog vrlo brzo shvatio da je riječ o talentu koji treba njegovati. Tako je klavir postao dio njegove svakodnevnice, a danas, unatoč vojnom ritmu, i dalje traži mjesto u danu za vježbanje. “Tko želi – nađe način“, kaže jednostavno. “Nekad ujutro, nekad navečer, nekad i oba puta. Klavir čeka, a i ja njega.“ U razgovoru se prirodno nameće pitanje: postoji li poveznica između glazbe i vojničke discipline? Ricardo samo potvrdi glavom, kao da je to pitanje toliko logično da bi ga i sam postavio. “Glazba zahtijeva ritam, preciznost i ponavljanje, iste one elemente koji čine temelj vojnog drila. U vojsci ritam je jedan od ključnih faktora: od sinkroniziranog kretanja do koordinacije unutar tima. Glazba također razvija fokus, strpljenje i kontrolu nad vlastitim tempom, što je izravno primjenjivo u zadaćama u kojima se od svakog pripadnika traži pribranost i pouzdano izvršavanje zadataka“.

Obuka zna biti intenzivna, a tempo zahtijevan. Pa ipak, Ricardo glazbu nikad ne koristi kao bijeg, nego kao alat. “Pomaže mi vratiti fokus, smiriti se, držati ritam u glavi. Ne odmičem se od stvarnosti, samo je na trenutak organiziram.“ Kad govori o skladateljima, ne želi se ograničiti na jednog, jer u svakom prepoznaje posebnu nijansu. Ali ipak izdvoji jedno ime. Vivaldi. Njegova energija i dinamika su nevjerojatni. Čak i kad sviraš solo, osjećaš kao da orkestar diše s tobom“. Da njegovi kolege znaju za taj talent, nije potrebno ni pitati. Ricardo se i sam našali:

“Teško da ne znaju. Klavir se čuje kroz zidove. Sviram im, htjeli oni to ili ne, ali većinom hoće.“
Ipak dodaje da mu često priđu i zamole omiljenu skladbu, što uvijek učini s veseljem. Njegovo glazbeno iskustvo uključuje i ozbiljnije nastupe. Posebno pamti onaj iz 2022. godine, u Gradskom kazalištu mladih Split, gdje je pratio pjevačicu Editu Kolombo, dugogodišnju suradnicu Doris Dragović. “Izvodili smo Stand By Me i What a Feeling. Bio je to dobrotvorni koncert. Nakon godina pauze, vratiti se pred tako veliku publiku – to vam se ureže.“

U jednom trenutku pitamo ga kako vidi ulogu glazbe u životu vojnika. Odgovor dolazi brzo i promišljeno: “Vojska često stvara situacije koje simuliraju stres. U takvim okolnostima glazba može biti način da se pripremiš za dan, ali i da se spustiš nakon napora. Ona je rijedak spoj motivacije i smirenosti.“ Razgovor završavamo uz pitanje što bi poručio mladima koji žele biti vojnici, ali i glazbenici, sportaši…. Ricardo se zamisli tek na trenutak. “Usudite se razmišljati izvan postavljenih granica. Ako volite svirati, trenirati, učiti ili sve od navedenog pa i bilo što drugo, onda sve to i možete. Ne dopustite da vam drugi govore što je moguće, a što ne. Granice su često samo u glavama“.

U njegovoj se priči vidi kako se u jednoj osobi mogu spojiti različiti svjetovi, a da se nijedan ne izgubi. Zato njegov primjer nije tek priča o talentu, nego podsjetnik da se istinski vojnik oblikuje u trenucima u kojima njeguje ono što ga nadahnjuje i održava uspravnima. Jer, kako sam kaže, granice postoje samo dok ih prihvaćamo; onima koji se usude misliti šire, ritam klavira i ritam vojne službe mogu kucati u istom tempu.

Tekst: Ines Grossi; Foto: Tomislav Brandt