Budući časnici Hrvatske vojske na poligonu “Gašinci” imali su priliku testirati svoju preciznost sa sustavom RPG-22

“Prošli ste obuku, prošli ste uvježbavanje, budite fokusirani!“ govori pukovnik Andrej Smolek skupini mladih ljudi u odorama, kacigama i zaštitnim prslucima, naoružanih jurišnim puškama VHS-2. Slušaju ga vrlo pažljivo, jer njihov nastavnik s Hrvatskog vojnog učilišta “Dr. Franjo Tuđman“ i provoditelj vojnostručne prakse priprema ih za trenutke koji će istodobno biti značajni i uzbudljivi. Na vojni poligon “Gašinci“ kod Đakova stigli su 9. prosinca kao kadeti HVU-a, polaznici četvrte godine studija Vojnog vođenja i upravljanja – smjer pješaštvo. Jednostavno i službeno rečeno – zadaća im je bila provedba pripremnog bojnog gađanja na rednom broju 4 iz protuoklopnih ručnih raketnih bacača RPG-22.  Aktivnost je bila organizirana u okviru redovne nastave i obuke kadeta, a cilj joj je stjecanje kompetencija u području protuoklopne borbe. Naravno, budući časnici pješaštva dosad su se itekako susretali s bojnim gađanjima vatrenim oružjem, no prije svega sa službenim puškama i pištoljima. No, moraju se upoznavati sa svim vrstama naoružanja koja su u uporabi u OSRH. RPG-22 svakako nije novo sredstvo. Sovjetskog podrijetla, prvi je put predstavljen još sredinom 1980-ih godina.

U Hrvatskoj vojsci u istoj je klasi jednokratnih ručnih raketnih bacača u uporabi i moderniji švedski AT-4. Nedavno je stigao i puno napredniji te sposobniji njemački RGW90 poznat i pod imenom Matador. Međutim, obuka iz gađanja s potonjim oružjem većinom se provodi na naprednom simulacijskom sustavu ili kroz gađanje s potkalibarnim projektilom kalibra .300 BLK, odnosno 7,62 x 35 mm.

Test za buduće zapovjednike

Ispit s RPG-om 22 za kadete je bila prilika testirati gađanje s pravim oružjem, u kalibru 72,5 mm, s visokoeksplozivnom protuoklopnom (HEAT) bojnom glavom koja može probiti do 400 mm čeličnog oklopa, 1,2 m ciglenog zida ili jedan metar armiranog betona. Ali, kako je riječ o nevođenom projektilu, operater se može osloniti jedino na vlastite oči i ruke, te jednostavni ciljnik koji se može podešavati na udaljenosti od 50, 100 i 250 metara. Zahvaljujući suradnji sa Zapovjedništvom za potporu, HVU je za gađanje osigurao velik broj RPG-a. Istu priliku dobili su i nastavnici Katedre taktike rodova HVU-a, koji su došli na Gašince kako bi gađali u okviru obuke osvježavanja.

Domaćini na protuoklopnom strelištu Gašinaca bili su pripadnici Bojne za specijalističku vojnu obuku Središta za obuku pješaštva i oklopništva Zapovjedništva za obuku i doktrinu HKoV-a. Oni su osiguravali da gađanje protekne uz sve propisane organizacijske i sigurnosne mjere te procedure. No, kako smo velik dio dana bili na poligonu, i sami smo se uvjerili da su kadeti ne samo uvježbani za takve događaje, nego i vrlo disciplinirani. Sve procedure tekle su neprekinuto, bez ikakve potrebe za intervencijama nastavnika i instruktora. Konačno, kao budući zapovjednici kadeti su obučavani ne samo za gađanje, nego i za sve elemente vezane uz njegovu pripremu, organizaciju i provedbu.

Nakon uvodnih riječi, budući časnici prionuli su pripremi poljskog skladišta. Pravilno su naslagali sanduke u kojima su bili lanseri, a osigurali su i zbrinjavanje lansera koji bi bili netom iskorišteni. Na gađanje su išli po dvoje te zauzimali položaje koji su od poljskog skladišta bili udaljeni dvjestotinjak metara. Ako ste zauzeli dobru poziciju na brežuljku, mogli ste praktički istodobno pratiti lansiranja, te njihove rezultate, tj. pogotke. Cilj je bio stari tenk T-34, i to udaljen 250 metara od položaja operatera. Gađalo se iz klečećeg stava, a maksimalno vrijeme za gađanje iznosilo je 60 sekundi po projektilu. I nakon što je prvi kadetski dvojac zauzeo položaje i opalio, ostali smo iznenađeni bukom koju podiže lansiranje projektila, a još više bukom koju podiže pogodak u stari oklop. Čepići za uši za nas promatrače možda i nisu bili nužni, ali bili su dobrodošli.

Izlaz iz komfor-zone

Instruktori su u više navrata spomenuli da su najučinkovitiji pogodci oni u područje između tijela tenka i kupole. A takvih je pogodaka bilo mnoštvo, podizali su najviše buke i vatre, a dimni oblak otišao bi petnaestak metara u visinu. Kako bi neki kadetski dvojac izvršio svoje gađanje, brzo su ih dočekivala znatiželjna pitanja kolega koji se još nisu okušali. A oni najprecizniji imali su i pokoji savjet, poput “najbolje ti je nišaniti u sredinu gusjenice“. Među kadetima koji su uspješno prošli gađanje bio je i Zagrepčanin Krunoslav Kocen, koji je ukratko opisao dan kao dinamičan i zanimljiv. “Evo, pogodio sam dva od dva. Rukovati s oružjem nije mi bilo teško, jer ne trza niti zanosi. No, iza svega su stajale kvalitetne pripreme s našim obučavateljima. One su pokazale da je sve u ponavljanjima, u drilanju, jer uz njih vam rukovanje oružjem postaje prirodna stvar i budete opušteniji, a onda dolaze i rezultati“, prokomentirao je kadet. U budućnosti, vidi se kao gardist, pripadnik Gromova. Tako će nastaviti s vojničkom obiteljskom tradicijom koju je utemeljio njegov otac, pripadnik Bojne Frankopan.   

Kadetkinja narednica Lucija Tunjić iz Ogulina također je pošla stopama oca branitelja, a želi zaslužiti beretku Vukova koju je on nosio. Gađanje snažnim raketnim sredstvom nazvala je jednim od najuzbudljivijih događaja dosad, svojevrsnim izlazom iz komfor-zone. I ona je bila zadovoljna, jer je pogodila onaj najranjiviji dio tenka. “Možda je u početku i bilo nekakve treme, ali ona je nestala kad sam zauzela položaj za gađanje. Sve što smo uvježbavali i ponavljali, za što su nas pripremali naši instruktori, odjednom je postalo kristalno jasno. Jednostavno, znala sam što radim“, zaključila je kadetkinja.

TEKST: Domagoj Vlahović; FOTO: Tomislav Brandt