Dan za danom, tog lipnja 1991. godine u Hrvatskoj su samo nadolazile nove napetosti, prijetnje i zastrašivanja. Krvavi Uskrs, Pakrac i zločin u Borovu Selu već su se dogodili. Tutnje oružja. Rat je.

Kad je 25. lipnja Hrvatska proglasila razdruživanje od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, “Velika narodna skupština Srba iz Slavonije, Baranje i zapadnog Srema” je na sjednici održanoj u Borovu Selu brzo odgovorila odlukom kojom danom odcjepljenja, odnosno razdruživanja Hrvatske, “srpski narod i dijelovi drugih naroda i nacionalnih manjina koje žive na teritoriju Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema ostaju u zajedničkoj državi srpskog i drugih jugoslavenskih naroda koji se opredijele za takvu državnu zajednicu”. Hrvatski i slovenski izlazak iz jugoslavenske zajednice pokušavao se svim načinima spriječiti.

Osječani su 27. lipnja 1991. na ulicama svojeg grada proživljavali agresiju i demonstraciju gole sile JNA – vojske koja je tad još bila razmještena po osječkim vojarnama i koja je otvoreno branila interese pobunjenih Srba. Tog dana JNA je izvela tenkove na ulice grada. Tek tako, da pokažu da mogu i da od njih jačih nema. I Osječani su bili na ulicama svojeg grada, četvrtak je bio, odlazili su ili dolazili s posla, vozili se svojim automobilima ili u gradskim autobusima, s djetetom liječniku ili s fakulteta kući, u kratkim hlačama i sandalama. Ljeto je, vruće je, asfalt se topi, predvečerje… a u zraku vonj tenkovskih ispuha i nadiruća tutnjava.

U mahnitom divljanju kroz grad, gurajući se i jureći među kolonama automobila na cestama i civilima, tenkovi i transporteri pregazili su četiri automobila, pucali prema ljudima u gradu, iz vojarne su pucali po koloni osobnih vozila i ranili 16 civila, pa su pucali po gradskom autobusu i bolnici. Još sedam civila je ranjeno. Još tri automobila smljevena pred semaforima, pred kućama i na križanjima pod gusjenicama tenka. Pa oni opet pucaju iz vojarne prema koloni automobila i gradskom autobusu, ranjavaju još 17 ljudi. A Osječani zatečeni na cesti, gađaju tenkovske mrcine kamenjem, bocama, granama, psovkama.

U predvečerje, na uglu Vukovarske i ondašnje Klajnove ulice, usred vriske, lomljenja i krša, crveni fićo u brzini skreće, naglo koči i staje na križanje kojem se, u oblaku crnog dima i uz tutnjanje, brzo približavaju tenkovi u koloni gazeći sve pred sobom. Tren kasnije iz fiće izlazi Branko Breškić, mlad i visok, kuštravi brko u kratkim bijelim hlačama, tren zastaje kao da oklopljeno čudovište koje juri želi pogledati ravno u oči, pa se polako odmakne. Par sekundi kasnije tenk se u punoj brzini zabija u sitnog fiću, gura ga pred sobom i nakon desetak metara smrskava ga i drobi.

 

Crvenog fiću tog je dana vozio Branko Breškić, a tenkom T-55 upravljao je ročni vojnik Josip Ilić, Hrvat iz Županje koji je kasnije pobjegao iz JNA. Ročniku u tenku zapovjednik je u leđa uperio pištolj prisiljavajući ga da bez oklijevanja gazi sve pred sobom. I Breškić, i Ilić kasnije su postali hrvatski branitelji, pripadnici 3. gardijske brigade. Umrli su nakon rata.  

 

Tad nastaje jedna od najupečatljivijih snimki iz Domovinskog rata, autora Žarka Plevnika, koja je brzo obišla svijet otkrivajući bit ratne agresije kojoj je Hrvatska bila izložena. Sraz tog sitnog fiće i golemog oklopa postaje dio kolektivne svijesti, sjećanja na Domovinski rat, priče o Osijeku nepokorenom gradu i simbol puta koji je Hrvatska u ratu prolazila.

Da, u prvom činu tenk je zdrobio fiću. Pobijedio ga je brutalnošću, svojim nadmoćnim tonama i silom. Ali u zadnjem činu taj je fićo pobijedio tenk. Pregazio je on njega i u zemlju ga zabio. U spomen na to, u Osijeku, na mjestu događaja od prije 29 godina stoji umjetnička instalacija postavljena 2011. godine.

Crveni fićo je pobijedio.

Lada Puljizević

Foto: Mladen Čobanović