SAD je nakon 27 mjeseci rigoroznih ispitivanja 19. travnja službeno potvrdio izbor tvrtke SIG Sauer za glavnog dobavljača pješačkog naoružanja nove generacije

Sjedinjene Države programom NGSW (Next Generation Squad Weapon) zamjenjuju kultne automatske puške M4 i lake strojnice M249 SAW kalibra 5,56 NATO. SIG Sauerova pobjeda u programu objavljena prošlog mjeseca još je jedan veliki zamah za tvrtku. Naime, 2017. njezin je pištolj SIG P320 postao pobjednik programa Modular Handgun System te je pod vojnom oznakom M17 nakon tridesetak godina zamijenio pištolj M9 (Beretta 92FS). Novom je pobjedom SIG Sauer dobio desetogodišnji ugovor početne vrijednosti 20,4 milijuna dolara za isporuku nove jurišne puške i lake strojnice kao i pripadajućeg streljiva novog hibridnog kalibra 6,8 x 51 mm. Američka vojska prema proračunskom zahtjevu za fiskalnu 2022. godinu raspolaže sa 97 milijuna dolara za nabavu 339 komada lake strojnice NGSW-AR (Automatic Rifle), 3725 komada automatskih pušaka NGSW-R (Rifle) i 8093 sustava za kontrolu paljbe NGSW-FC (Fire Control). Vojska planira do kraja programa dostaviti postrojbama čak 107 711 automatskih pušaka NGSW-R, 13 205 lakih strojnica NGSW-AR i ukupno 120 916 sustava NGSW-FC. Tim ugovorom SIG Sauer postaje najveći dobavljač malokalibarskog / pješačkog naoružanja kojim bi se trebale opremiti udarne postrojbe Američke vojske, dok bi postrojbe drugog i trećeg borbenog postroja zadržale stare puške M4/M16.

Među strukom u Američkoj vojsci već desetljećima vlada nezadovoljstvo postojećim arsenalom pješačkog naoružanja. To se posebice odnosi na puške M4/M16, koje nosi većina vojnika, marinaca i pripadnika specijalnih postrojbi. Dosad je postojalo nekoliko ambicioznih razvojnih programa za zamjenu postojećih pušaka, najviše onih tipa M16, no zadovoljavajuće rješenje nije pronađeno, a utrošena su velika sredstva. Vojska je i dalje razvijala streljivo 5,56 mm za M4/M16 platforme koje su uz laku strojnicu M249 činile oslonac paljbene moći na razini vodova. Glavni je problem slaba učinkovitost metka 5,56 x 45 mm, posebice ispaljenog iz puške M4.

Ehrhartova studija

Provodeći globalni rat protiv terorizma, američke snage sve intenzivnije počinju usvajati i koristiti skraćene inačice M16, polako se prebacujući na M4 standard. Zbog specifičnosti suvremenog ratovanja, standardne vojne puške duljih cijevi postaju sve neprikladnije. One kraće, kompaktnije i lakše puške bile su bolje za borbu u skučenim prostorima i transport postrojbi suvremenim sredstvima. Međutim, kraća cijev puške M4, osim prednosti, donijela je i probleme s kalibrom 5,56, smanjujući mu učinkoviti domet i učinkovitost na cilju. U usporedbi s duljinom cijevi od
508 mm (20 inča) standardne puške M16, cijev puške M4 znatno je kraća – 368 mm (14,5 inča). Tako kratka cijev ne dopušta metku 5,56 x 45 mm da se u potpunosti razmaše i dostigne krajnji balistički potencijal. Učinkovitost na cilju limitirana mu je na eventualnih 150 m. Smanjena izlazna brzina na ustima cijevi posljedično je smanjila i kinetičku energiju udara na cilj. Kad se tomu pridoda lako zrno, koje nerij-etko mijenja smjer kretanja prilikom pogotka čak i u najmekšu zapreku, sasvim je jasno zašto su pritužbe na učinkovitost kalibra 5,56 postale sve agresivnije.

Zapaženu studiju o slaboj učinkovitosti standardnog američkog pješačkog oružja kalibra 5,56 x 45 napisao je 2009. godine tadašnji bojnik Thomas Ehrhart. Rad pod naslovom Increasing Small Arms Lethality in Afghanistan: Taking back the Infantry Half-Kilometer, temeljio se na iskustvu američkih vojnika u borbenim djelovanjima u Afganistanu. Časnik je posebice istaknuo da se pola tamošnjih borbenih djelovanja pješačkih postrojbi odvijalo na udaljenostima većim od 300 metara, na kojima se učinkovitost metka kalibra 5,56 x 45 mm drastično smanjivala. U studiji je ponudio dva rješenja: učinkovitiju laboraciju metka kalibra 5,56 x 45 mm ili, kao bolju opciju, usvajanje kompletno novog kalibra, promjera zrna u rasponu od 6,5 do 7 mm. Citirao je i drugu studiju iz 2006. godine, koju je proveo jedan stručni tim, a donijela je identičan zaključak.

Amerikanci su s kalibrom u tom rasponu zrna eksperimentirali još od 1920., u sklopu programa zamjene tadašnje standardne vojne repetirke Springfield M1903 novom poluautomatskom puškom. Na udaru je bio stari kalibar .30-06 (7,62 x 63). Tako je prva inačica buduće američke standardne vojne poluautomatske puške Garand bila napravljena upravo za kalibar .276 Pedersen (7 x 51 mm). Novi je metak bio kraći i lakši, a slabiji su tlakovi izazivali i manji trzaj oružja. No, izradu i usvajanje Garanda u tom kalibru osobno je zaustavio tadašnji načelnik Stožera Američke kopnene vojske general Douglas MacArthur (1880. – 1964.). Razlog za takvu odluku ležao je u golemim količinama streljiva kalibra .30-06 u vojnim skladištima, a Garand se mogao prilagoditi i tom kalibru.

Snažnija laboracija i kompromis

Streljivo u rasponu do 7 mm (.280”) dugo se smatralo povoljnijim za vojnu uporabu od streljiva tzv. pune snage kao što je .30-06 Springfield, 7,92 x 57 mm, 7,62 x 54R ili .308 Winchester. Uvijek postoje i tradicionalisti koji inzistiraju na tome da vojni metak treba biti sposoban gađati mete na udaljenosti većoj od 500 metara. Na bližim, realnim borbenim udaljenostima, kalibri manjeg promjera zrna jednako su učinkoviti i omogućuju vojniku nošenje više streljiva uz zadržavanje smrtonosne učinkovitosti. Valja napomenuti da su mnoge druge zemlje u prošlom stoljeću već proizvodile i rabile oružja u sličnim odličnim kalibrima: Italija s puškom Carcano kalibra 6,5 x 52 mm Carcano; Švedska s puškom kalibra 6,5 x 55 mm Swedish; Japan s puškom Arisaka kalibra 6,5 x 50SR Arisaka; Grčka s austrijskom puškom
6,5 x 54 mm Mannlicher-Schönauer itd. Britanci početkom 1950-ih razvijaju iznimno snažan metak kalibra .280 British (7 x 43 mm), koji je mogao ući u povijest samo da je usvojen. Naime, Otočani su na temelju iskustava iz Drugog svjetskog rata bili impresionirani njemačkom jurišnom puškom Stg44. Osim konstrukcije oružja, pažnju im je privukao i kalibar
7,92 x 33 Kurtz. Uzimajući u obzir da se većina okršaja odvijala na udaljenostima do 300 metara, Britanci su vrlo brzo shvatili da je metak pune snage nepotreban te da ograničava razvijanje efikasnijeg, odnosno praktičnijeg oružja. Usto, ograničava i količinu streljiva koju vojnik može ponijeti. Ubrzo su javnosti predočili svoju viziju suvremene vojne puške: EM-2. Radilo se o puški bullpup konstrukcije, tad preradikalnog dizajna, napravljenoj za metak kalibra .280 British. Metak je na ustima cijevi ispaljivao zrna mase 140 graina brzinom od 777 m/s (2549 fps) te generirao kinetičku energiju od 2737 džula. Iako odličan, metak je na inicijativu SAD-a u sklopu NATO-a odbačen u korist kalibra
7,62 x 51 mm (.308 Winchester). S druge strane Atlantika i dalje su se pouzdavali u balističke potencijale jakih punjenja jer su razvojem boljih baruta uspjeli zadržati približnu balistiku starog metka .30-06, ali u manjem pakiranju. SAD desetak godina kasnije uvodi u službenu uporabu kalibar 5,56 x 45 mm za novu automatsku pušku M16. Originalni je američki metak iz cijevi duljine 20 inča (508 mm) ispaljivao zrno mase 55 graina brzinom od 993 m/s, generirajući kinetičku energiju od 1755 džula. Ipak, u NATO-u mnogi nisu vjerovali novom metku, smatrajući ga nedovoljno snažnim za vojnu uporabu. Na kraju, pod američkim je pritiskom pronađen kompromis u vidu snažnije laboracije sa zrnom od 62 graina, koje pod oznakom SS109 postaje službeni NATO-ov kalibar. Danas je jasno da su oni koji su smatrali kalibar 5,56 x 45 mm preslabim za Američku vojsku bez obzira na poboljšanje balistike, ipak dijelom bili u pravu. Još jednom, problemi su počeli transformacijom puške M16 u standard M4 s kraćom cijevi.

Pohvale stručnjaka

Kako bi poboljšali učinkovitost kalibra 5,56 x 45 mm za pušku M4, američki inženjeri i balističari pokušali su povećati masu i razviti učinkovitiju konstrukciju zrna te kvalitetniji barut. Međutim, mnogi u američkom Zapovjedništvu za specijalne operacije nisu vjerovali da ijedan metak kalibra 5,56 mm, čak i sa zrnima težim od 77 graina, može zadovoljiti zahtjeve specijalnih snaga i tako su počeli tražiti ​​alternativu. Postojalo je nekoliko kriterija određenih za novi kalibar, od kojih je vjerojatno najvažniji bio da se novi metak može koristiti s postojećih platformi, odnosno pušaka M4 ili bar većeg dijela njezine konstrukcije. Vojska nije bila spremna kupovati novo oružje, ali bila je spremna postojeće puške M4 opremiti novim cijevima ili maksimalno gornjim dijelom kućišta. Posebni zahtjevi koji su se postavili pred novi kalibar bili su sljedeći: povećana ubojitost u odnosu na metak M855 (američka oznaka za NATO SS109 standard), povećan učinkoviti domet i prijenos energije, povećana rentabilnost (održavanje oružja) i životni vijek cijevi u odnosu na M855. Program je ozbiljnije zaživio početkom 2002., kad su iz Afganistana počela stizati prva izvješća o nedostacima metka M855. Kad su specijalne snage počele razvijati novi metak, shvatile su da ideja o jednostavnoj zamjeni cijevi neće biti moguća.

U razvoj novog streljiva prvi se uključio Remington koji je, surađujući sa specijalcima, došao do nekoliko zaključaka. Prvi je da je nemoguće napraviti pouzdanu platformu koja bi imala zajedničku većinu dijelova s puškom M4 kalibra 5,56, posebice vezano uz uporabu postojećih spremnika za M4 u kombinaciji s novim kalibrom. Drugi je zaključak došao nakon testiranja različitih promjera zrna u rasponu 6,5 – 7,62 mm: najbolji izbor bio je 6,8 mm. Remington je odmah ponudio i novi metak, nazvan 6,8 SPC (Special Purpose Cartridge), odnosno 6,8 x 43 mm. U usporedbi sa 5,56 x 45 mm, novi kalibar ima 44 % veću energiju pri ispaljenju iz platforme slične puški M4. Unatoč početnom optimizmu i potpori nekoliko poznatih proizvođača poput Barretta s puškom M468 i kasnije REC7, metak 6,8 SPC nije se uspio nametnuti kao vojna zamjena za 5,56 x 45 mm. Čak su i noviji kalibri poput 6,5 Grendel, 6,5 Creedmore i .300 Blackout uspjeli privući više pozornosti u vojnim krugovima. No, testiranja koja je Remington proveo i nametnuo kalibrom 6,8 SPC utjecala su na mnoge druge iz stručnih krugova. Osim spomenutih zaključaka bojnika Ehrharta i stručnog tima kojeg je citirao, poznata je i procjena Središta za istraživanje i razvoj Američke kopnene vojske iz 2007. godine, koja je tvrdila da je kalibar 6,8 mm “vrlo učinkovit” za jurišnu pušku.

Umirovljeni mornarički časnik i stručnjak za balistiku Gary Roberts kroz testiranja je promatrao učinkovitost zrna promjera 6 mm, 6,5 mm, 6,8 mm, 7 mm i 7,62 mm. Prema njegovu mišljenju, najbolju kombinaciju borbene preciznosti, pouzdanosti i terminalne učinkovitosti na udaljenostima do 500 jardi (oko 460 m) na platformi puške M4 ipak nudi zrno 6,8 mm. Još je jedna studija iz 2015. potvrdila zaključke slične Robertsovim iako je težište stavila na što veće izlazne brzine na ustima cijevi s ciljem povećanja krajnjeg ubojitog dometa, a da je oružje pritom precizno i podnošljivog trzaja.

Realniji zahtjevi

Aktualno službeno streljivo na kompaktnoj platformi kao što je M4 i M249 doseglo je svoj vrhunac i postaje sve neučinkovitije. Na većim udaljenostima od pretpostavljenih 300 m američki vojnici često nisu mogli adekvatno odgovoriti protivnicima naoružanim jačim kalibrima, a problem je posebice vidljiv na udaljenostima od 600 do
800 m. Američka vojska, želeći to promijeniti, već je neko vrijeme tragala za učinkovitijim oružjem. Program ACR (Advanced Combat Rifle) propao je premda je uključivao revolucionarne puške poput Heckler & Kochove G11 sa streljivom bez čahure ili Steyrovih AAI koje su ispaljivale strijele. Takvu je sudbinu doživio i program OICW (Objective Individual Combat Weapon), koji je trebao donijeti usavršeniji i napredniji oružni sustav s pametnim streljivom, odnosno granatama. Na koncu, 2017. pokrenut je puno realniji NGSW. Američka vojska taj je put tražila rješenja u tehnologijama dostupnim na komercijalnom tržištu.

Kako je temeljna ideja povećanje učinkovitosti na većim udaljenostima, novo oružje i kalibar moraju također omogućiti preciznost i terminalnu balistiku na cilju. Drugim riječima, ispaljeno zrno mora zadržati dovoljno kinetičke energije da onesposobi neprijatelja. Novo oružje mora biti i jednostavno za uporabu, lako za kontrolu tijekom pucanja, opremljeno prigušivačem pucnja i mora imati mogućnosti opremanja svim vrstama optoelektroničkih ciljnika, uz smanjenje ukupne mase. SAD namjerava programom NGSW povećati učinkovitost i ubojitost postojećeg pješačkog oružja, uz istodobno smanjenje ukupne mase oružja i streljiva. Traži se i smanjenje troškova nabave i održavanja sustava opskrbe naoružanjem. Zadani ciljevi trebaju se postići usvajanjem novog kalibra od 6,8 mm, utemeljenog na američkim iskustvima s vojnih ispitivanja metka 6,8 SPC. Tu se ne radi o usvajanju tog metka, već samo o promjeru zrna koji mora biti 6,8 mm.

(Ne)uspjeli kandidati

U završnu fazu programa NGSW, koja je podrazumijevala izradu i dostavu na testiranje uporabljivih prototipova i odgovarajućeg streljiva, ušla su tri kandidata. General Dynamics kandidirao se u suradnji s Berettom i tvrtkom True Velocity kao opskrbljivačem polimernog streljiva. Projekt je označen kao RM277 i sastojao se od bullpup kinetičke platforme (puška i laka puškostrojnica na istoj platformi) te streljiva 6,8 TVCM s čahurom od kompozitnog (polimernog) materijala. S obzirom na tradicionalnu nesklonost američkog vojnog vrha bullpup konstrukcijama, ponuda je iznenadila. Konzorcij nije iznosio nikakve opipljive razloge osim klasičnih odgovora koji u načelu opisuju općenite prednosti bullpupa. Dulja cijev na jednakoj ukupnoj duljini i samim tim povećanje početne brzine ispaljenog projektila uz jači barut metka trebala je biti dobitna kombinacija. To je sažeti zaključak jer sve ostalo bili su tek promidžbeni slogani uz uvijek prisutno smanjenje ukupne mase kao jedan od osnovnih uvjeta. Kao što se i u stručnim krugovima pretpostavljalo, vizija General Dynamicsa i suradnika nije naišla na razumijevanje vojnog vrha. Bullpup konfiguracija zahtijevala bi dodatno vrijeme i sredstva za obuku vojnika tradicionalno naviknutih na klasičan dizajn pušaka M16 i M4. Kako nije uspjela u programu NGSW, Beretta se u partnerstvu s True Velocityjem okrenula civilnom tržištu i nudi platformu RM277 u poluautomatskoj inačici pod imenom Genesis.

Drugi kandidat u programu NGSW bio je Textron, koji je u suradnji s tvrtkom Heckler & Koch ponudio konstrukcijski najradikalniji i ujedno najzanimljiviji koncept. Ideja i koncept najsličniji su, iako ne jednaki, starom Hecklerovu projektu G11, puški sa streljivom bez čahure. Za NGSW primijenjeno je tzv. teleskopsko rješenje streljiva. Radi se o metku u obliku valjka gdje se projektil nalazi unutar plastičnog tijela metka, obložen pogonskim sredstvom. S obzirom na koncepcijski različit vanjski oblik samog metka, i strojni je mehanizam kinetičke platforme radikalno drugačiji, samim tim i složeniji. Textron očito nije dobro protumačio signale američkog vojnog vrha da nije spreman na radikalne projekte, već da želi pouzdanu i provjerenu platformu napravljenu oko više-manje klasičnog dizajna oružja i metka sa zrnom promjera 6,8 mm. Iako su rezultati na testiranjima bili zadovoljavajući, osnovne zamjerke vezane uz Textron odnosile su se na složenost mehanizma djelovanja oružja. Što se tiče vojničkog promišljanja, takav je netradicionalni pristup ostavljao sumnju u pouzdanost cijelog sklopa u realnim borbenim uvjetima, kad vojnik nerijetko nema vremena održavati oružje ili to zanemaruje. S druge strane, kod održavanja prednost se načelno daje jednostavnijim konstrukcijama. Osnovna zamjerka vojnika kao krajnjih korisnika odnosila se na dimenzije oružja. Zbog specifičnosti dizajna metka sličnog lovačkoj sačmenoj patroni, cijela je platforma zdepasta i prevelika u odnosu na ostala dva kandidata, a posebice pušku M4.

Za razliku od drugih kandidata, SIG je očito igrao na sigurno. Samouvjeren, prepun entuzijazma, a na krilima pobjede svojeg pištolja P320, otpočetka je sebe vidio kao budućeg pobjednika. Naime, jedini je u NGSW-u nastupao samostalno. Njegova je ideja bila opskrbljivati vojsku oružjem, streljivom, prigušivačima i ostalom dodatnom opremom iz jednog izvora, što znači da bi navodno gotovo sve proizvodio sam. Osnovna vizija SIG-ova projekta bila je ispuniti zahtjeve NGSW-a kroz pristup temeljen na konzervativnom dizajnu oružja i streljiva, no ipak osuvremenjen. SIG je primjenom najnovijih tehnologija i materijala razvio hibridno streljivo koje više-manje nije ništa drugo nego tradicionalni metak s dvodijelnom (u osnovi trodijelnom) čahurom. Osnovna se razlika ogleda u čeličnom ojačanju dna, odnosno donjeg dijela čahure metka. Takav pristup navodno omogućava znatno smanjenje mase streljiva uz drastično povećanje balističkog potencijala pojedinog metka od čak 60 % (sic!!).

Platforma poznata korisnicima

Dakle, SIG je pobijedio s dvije kinetičke platforme. Prva je puška XM5 – vojna inačica komercijalnog modela MCX SPEAR kalibra .277 Fury. Druga je XM250 – laka strojnica LMG (Light Machine Gun) 6,8. Kako je vidljivo iz dizajna obaju modela, SIG se nije oslonio na radikalna rješenja, već je nastojao pratiti ergonomiju pušaka M16/M4 (nije jednak dizajn). Cilj je bio korisnicima ponuditi poznatu platformu koja neće zahtijevati novu prilagodbu i novi pristup obuci, nego bi se trebala vrlo brzo predati na uporabu vojnicima na terenu.

Treba biti iskren i reći da je program NGSW dominantno priča o usvajanju novog kalibra, a manje o usvajanju nekog novog revolucionarnog oružja. Kao što je i vidljivo među ponuđenim prototipovima, jedino je Textron nudio nešto što bi značilo svojevrsnu revoluciju. Za razliku od metka
6,8 x 43 SPC, koji je pretendirao postati novi metak Američke vojske, program NGSW donio je balistički snažniji metak
6,8 x 51. Izborom SIG Sauera kao pobjednika, iskristalizirao se i cijeli koncept. Radi se o metku koji je duljinom čahure identičan starijem metku 7,62 x 51 mm, američkom i
NATO-ovu službenom kalibru. U trenutku pisanja ovog teksta osnovni podaci o samom metku prilično su tajnoviti: jedini je izvor podataka njegova civilna inačica označena kao .277 Fury. Ni sam SIG Sauer nije precizan te ga označava s nekoliko različitih oznaka, poput SIG 6,8 Fury Hybrid Ammo ili čak 6,8 Common Cartridge (vjerojatno namjerno praveći distinkciju u odnosu na još uvijek nedefiniran vojni standard). Za razliku od standardnih konstrukcija klasičnog streljiva s cjelovitom mesinganom čahurom, metak 6,8 x 51 ima čahuru koja se sastoji od dva osnovna dijela – čeličnog dna i mesinganog tijela, spojenih aluminijskom spojnicom kao trećim dodatnim dijelom. Takav dizajn trebao je omogućiti da metak u cijevi oružja nakon opaljenja izdrži stvaranje iznimno velikog rubnog tlaka od 80 000 Psi, odnosno 551,6 megapaskala. Usporedbe radi, kalibar
12,7 x 99 (.50 BMG) po NATO-ovu standardu razvija 60 481 Psi (417,00 MPa)! Takav bi tlak omogućio iz cijevi duljine 16 inča (406 mm) izlazne brzine na ustima cijevi veće od 3000 fps (910 m/s) s kinetičkom energijom od gotovo 3700 džula. Određeni vojni izvori navode da je stvarna namjera ići i iznad tog tlaka, a sve s ciljem postizanja što većih izlaznih brzina na ustima cijevi, odnosno povećanja ubojitog dometa ispaljenog zrna. Takva je odluka proizišla iz činjenice da suvremeni vojni zaštitni prsluci pružaju sve bolju zaštitu od probojnosti metaka. Metak 6,8 x 51 mm ubojitiji je na udaljenostima koje su izvan učinkovitog dometa kalibra 5,56 mm, a istodobno je na jednakim udaljenostima precizniji od kalibra 7,62 mm – naravno, NATO-ova standarda.

Više-manje standardna

No, o kakvom se oružju radi? Kad završi službena procedura usvajanja novih oružja, iz naziva će biti maknut prefiks X. Puška XM5 klasične je konstrukcije sa spremnikom ispred rukohvata, vizualno dosta nalik na M4, no iako prati njezinu ergonomiju, konstrukcijski je različita. Kapacitet spremnika iznosi 20 metaka, znatno manje od 30 u spremniku puške M4. Spremnik je proziran, izrađen od visokootpornog polimera, kao i rukohvat puške. Sve operativne poluge – poput regulatora paljbe, utvrđivača spremnika i poluge za otpuštanje zatvarača dvostrane su, a puška je zadržala M4 tip ručice za repetiranje, smješten u stražnjem dijelu kućišta, lako dohvatljivom s obje ruke. Puška je opremljena i dodatnom bočnom ručicom za repetiranje koja se nalazi s lijeve strane, a koja dešnjacima omogućava repetiranje oružja bez potrebe za njegovim micanjem iz ciljničke crte, što je bio slučaj s M4. Ručica se ne miče tijekom pucanja te nema bojazni od ozljeđivanja šake. XM5 radi na principu posudbe plinova s kratkim trzajem klipa i rotirajućim zatvaračem. Plinski cilindar opremljen je ventilom s dva položaja, što se u neku ruku danas smatra standardom i nije ništa novo. Cijev je duljine 13 inča
(330,2 mm) s korakom uvijanja 1 : 7 te je kromirana. Prednja obloga cijevi izrađena je od aluminijske slitine kao i kućište puške te ima M-Lok utore za pričvršćivanje dodatne opreme. Puška je s gornje strane na 12 sati cijelom duljinom opremljena Picattiny šinom. Kundak je podesiv po dubini sa šest položaja i sklopiv je u lijevu stranu, što je i razumljivo jer se otvor za izbacivanje čahura nalazi zdesna. Masa prazne puške iznosi 3,8 kg, što je otprilike kilogram više u usporedbi s M4. To je sasvim logično jer je napravljena za jači metak. Ukratko, XM5 je više-manje standardna puška po svim svojim tehničkim značajkama i ne donosi ništa novo u smislu povećanja praktične uporabljivosti.

Laka strojnica XM250 iznimno je zanimljivo i praktično oružje, korak ispred uspoređujemo li je s lakom strojnicom M249 SAW koju bi trebala zamijeniti. Radi se o zračno hlađenoj lakoj strojnici koja radi na principu posudbe plinova s kratkim trzajem klipa i puca iz otvorenog zatvarača. Plinski cilindar je kao i kod puške XM5 opremljen plinskim ventilom s dva položaja. Ono što upada u oči znatno je manja ukupna masa praznog oružja od otprilike 5,5 kg u odnosu na 7,5 kg, koliko iznosi masa M249 SAW. Duljina cijevi nove strojnice iznosi 16 inča (406 mm) i kraća je za dva inča od cijevi M249, no bez ikakvog gubitka učinkovitosti s obzirom na razliku u kalibru. Ukupna duljina također je manja u odnosu na strojnicu M249. Cijev se jednostavno i lako skida s tijela strojnice, a zamjena teče glatko. Kako bi se postigla veća integriranost i kompatibilnost s ostatkom NATO saveza, strojnica se samo uz zamjenu cijevi može prenamijeniti za službeni NATO-ov kalibar 7,62 x 51. Na istom principu postoji i mogućnost prenamjene strojnice i za kalibar 6,5 Creedmore.

Rješenje borbenog stresa

Strojnica se puni streljivom isključivo s pomoću redenika s dezintegrirajućim člancima i u tom je dijelu znatno praktičnija od M249. Naime, osnovni je problem starijih tipova strojnica to da se poklopac uvodnika redenika otvarao prema gore. Taj način punjenja danas se smatra prilično zastarjelim jer ne ostavlja previše manevarskog prostora za montažu različitih optičkih ciljnika. Kod postavljanja optoelektroničkih ciljnika na gornju stranu poklopca česti su stanoviti problemi. Primjerice, preklapanjem prema naprijed optika se naslanja na prednju oblogu cijevi i udara po njezinoj površini, a ovisno o veličini ponekad čak ni poklopcu ne dopušta otvaranje. Nadalje, tako postavljena optika prilikom sklapanja poklopca gubi stabilnost i ispada iz osi cijevi te zahtijeva ponovno upucavanje. Takav sustav nerijetko ulazi i u borbeni stres jer potreba za preciznim pozicioniranjem redenika i metka može prouzočiti zastoj. SIG je rješenjem s bočnim preklapanjem poklopca uvodnika redenika uklonio te probleme maksimalno pojednostavnjujući postupak punjenja. Da bi se XM250 napunila, uopće nije potrebno otvoriti poklopac, već je dovoljno umetnuti kraj redenika opremljen polugom s alkicom te s druge strane povući redenik. Ako na redeniku ne postoji ta poluga, nema problema. Opet je dovoljno redenik samo gurnuti u uvodnik i nakon dva klika, što je znak sjedanja metka u predviđeno mjesto, nastaviti pucati. Unatoč većem kalibru, trzaj koji se javlja kod pucanja znatno je manji od onog na M249. Zahvaljujući SIG-ovoj tehnologiji ublaživanja trzaja, kod koje se cijev tijekom opaljenja kreće unatrag, osobni je osjećaj trzaja zanemariv. Filozofija posvećenosti ergonomiji puške M4 i ovdje je očita. Rukohvat je u potpunosti u
AR15/M4 stilu, a raspored regulatora paljbe takav da je srednji položaj za brzometnu, a krajnji za poluautomatsku paljbu. Kao i puška, strojnica ima ručicu za repetiranje smještenu s lijeve strane kućišta. Obloge su također opremljene M-Lok utorima, a Picattiny šina prekriva punom duljinom gornju plohu strojnice na 12 sati.

Novi standard za NATO?

Iako je američki program NGSW za razliku od prijašnjih ipak zaživio, postavlja se logično pitanje radi li se zbilja o toliko učinkovitoj platformi. Izuzmemo li optičku konzolu XM157 Fire Control, ono što najviše privlači pozornost nova je puška, a ne laka strojnica. Ipak se radi o oružju kojim se vojska najmasovnije naoružava. Glavna pitanja tiču se komparativnih prednosti nove i stare puške. Jedna je od zamjerki za XM5 masa prazne puške od 3,8 kg. No, to ne uključuje i prigušivač: kad se doda, masa iznosi 4,2 kg, gotovo kao i u slučaju stare američke službene puške M14 iz 1960-ih.

Ukupna duljina nove puške iznosi 866,14 mm, za razliku od 838 mm ukupne duljine puške M4. I tu treba dodati duljinu prigušivača pucnja. Naime, predviđeno je da XM5 uvijek bude opremljena prigušivačem, što se ne odnosi na M4. Takve dimenzije smještaju novu pušku u doba i standarde od prije 50-60 godina. Duljinom gotovo doseže pušku M16A2, koncept koji je Američka vojska svojedobno napustila u korist kompaktnijeg oružja. S novom puškom vojnik dobiva teže i glomaznije oružje kojim je složenije rukovati u skučenim prostorima. Tu je i povećanje trzaja oružja, koje će sigurno biti teže kontrolirati tijekom brzometne paljbe. Primjerice, trzaj je neusporedivo veći u odnosu na pušku M4. Svatko tko se barem malo bavio pucanjem zna da je kod brzometne paljbe za brzinu i preciznost svakog sljedećeg metka ključna kontrola trzaja. Dakako, time se dolazi do sljedećeg problema. Prema dostupnim informacijama, kapacitet spremnika nove puške iznosi 20 metaka (opet slično M14 i ranim modelima M16), a to je za deset metaka manje od puške M4. Borbena iskustva upućuju na to da prosječni vojnici imaju znatno više samopouzdanja kad su naoružani oružjem veće paljbene moći negoli oružjem manjeg kapaciteta spremnika. Posebice se to odnosi na urbane uvjete ratovanja, koji danas dominiraju svjetskom bojišnicom. Nadalje, jedna od odlika koju vojska ističe znatna je probojnost novog kalibra, pa čak i u odnosu na nove i kvalitetnije zaštitne prsluke. No, gotovo je sigurno da
6,8 x 51 neće moći probiti zaštitni prsluk Level IV jer ga ne probija niti 7,62 x 51 NATO, osim ako nije punjen posebnim pancirnim zrnima. Posebice na većim udaljenostima, zbog kojih je taj kalibar i uveden u službenu uporabu NGSW programom.

Kad govorimo o većim udaljenostima, sasvim je jasno da se generalno ne radi o problemu za koji u vojsci nije postojalo rješenje. Kalibar 7,62 x 51 i dalje je službeni u NATO-u. Hoće li te probleme riješiti novi kalibar? Treba pogledati širu sliku i priznati da je učinkovitost pogađanja na većim udaljenostima dominantno problem uvježbanosti vojnika, a rjeđe oružja kojim su opremljeni. Hoće li vojska novim sustavom koji uključuje jači kalibar i suvremeni optički sustav nadzora i kontrole paljbe povećati učinkovitost vojnika, tek će se vidjeti. Program NGSW nije loš, dapače! No, iznimno je skup, a hoće li opravdati ulaganja teško će se ikad objektivno procijeniti. Treba vidjeti koliko će biti dug radni vijek novih cijevi uz tako velike tlakove bude li se inzistiralo na njima. Hoće li ovaj kalibar postati novi standard NATO-a? U to nisam siguran. Europa u pravilu ima drugačiji pogled na vojne probleme pa tako i u ovom slučaju. Smatram da će 5,56 x 45 NATO još dugo dominirati zapadnim vojnim snagama.

---

Konzola XM157

Vojska je početkom godine objavila da će oba oružja u sklopu programa NGSW biti nadograđena posebno robusnim optičkim uređajem, konzolom XM157 Fire Control koju će prema ugovoru iz siječnja 2022. isporučivati tvrtka Vortex. Prema vladinim dokumentima, vrijednost ugovora u sljedećih bi 10 godina trebala iznositi 2,7 milijardi dolara. Taj napredni sustav kontrole paljbe trebao bi uvelike pridonijeti učinkovitosti vojnika na bojnom polju. Integrira niz naprednih tehnologija, uključujući optiku s promjenjivim povećanjem, laserski daljinomjer, balistički kalkulator, senzor praćenja atmosfere, kompas, vidljive i infracrvene lasere za ciljanje itd.

---

Tekst  Dubravko Gvozdanović