Grad na četiri rijeke ugodan je za život te aktivnosti svojeg stanovništva i brojnih namjernika koji dolaze uživati u njegovoj prirodi, kulturi i dobroj turističkoj ponudi na svim razinama. No, istodobno ne zaboravlja ni svoju tradiciju te do danas nije izgubio na vojnoj i strateškoj važnosti

S početkom urbanizacije primordijalnih država gradovi su postali stalna naselja s razmjerno brojnim stanovništvom. Formirani su, uređivani i organizirani u svrhu gospodarskog prosperiteta. Tijekom stoljeća većina gradova ipak je osnivana prije svega zbog sigurnosti stanovništva. U tom su kontekstu redovito izgrađivane različite fortifikacije, koje su tako utvrđenim gradovima trebale omogućiti uspješnu obranu. Većina gradova svoj nastanak i razvoj obično zahvaljuje geografskom položaju na kojem su bili predviđeni, a koji su im omogućavali povoljne uvjete trgovanja. Najbolja mjesta bila su na sjecištu putova, obalama plovnih rijeka, priobalju i slično. Bitni su preduvjeti bili i blizina prirodnih resursa koji su se mogli eksploatirati (tako je nastala većina rudarskih gradova) ili dobri klimatski uvjeti, koji su omogućavali ugodan život. Međutim, pojedini gradovi nastali su isključivo zbog vojne važnosti stanovitog prostora i u tom kontekstu njihovo je glavno stanovništvo činila vojna posada (garnizon). Civilni dio stanovništva takvih naselja uglavnom su činili članovi vojničkih obitelji te djelatnici prateće infrastrukture koja je omogućavala ustaljen gradski život. Jedan je od takvih gradova Karlovac, koji je nastao i razvijao se kao vojna utvrda i vojni grad – u tome je kroz povijest bila njegova prednost i njegovo prokletstvo.

Zakonitosti fortifikacija

U zadnjoj četvrtini XVI. stoljeća na tadašnjoj razdjelnici civilizacija, tj. pograničnom području zemalja pod vlašću dinastije Habsburg i zemalja koje je osvojilo Osmansko Carstvo, vladala je turbulentna vojno-politička situacija. Austrijsko carstvo imalo je ključnu ulogu za cijelu srednju i zapadnu Europu: trebalo ih je braniti od prodora Osmanlija na sjever. U tu je svrhu, na osnovi vojno-političke odluke iz ožujka prethodne godine, 13. srpnja 1579. u slobodnim hrvatskim krajevima podignuta snažna vojna utvrda. Lokaciju je osobno odabrao nadvojvoda Karlo II. Štajerski (1540. – 1590.), po kojem će grad dobiti ime. Habsburgovac je bio vođen u prvom redu zakonitostima i pravilima građenja tadašnjih vojnih fortifikacija, te geostrateškim položajem buduće tvrđave. Ona se sa sjeverne i istočne strane oslanjala na međurječje Kupe i Korane, a zapadnu stranu štitila je znatno starija utvrda Dubovac. Potonja je inače manja utvrda izgrađena na umjetnom humku iznad desne obale Kupe. Prvi se put spominje u crkvenim spisima iz 1339., međutim, arheološka istraživanja pokazuju da je hrvatsko srednjovjekovlje ondje u osnovi naslijedilo raspored rimske antike. Dubovački humak bio je utvrđeni položaj iznad puta od Svetog Petra na Mrežnici do Azelije, naselja kraj današnjeg Ozlja. U svakom slučaju, sredinom XVI. stoljeća, kad je donesena odluka o gradnji Karlovca, utvrda Dubovac više nije mogla samostalno pružati odgovarajuću zaštitu od prodora Osmanlija. Razlog je slabiji taktički položaj i relativno malen garnizon koji je svojim smještajnim kapacitetima utvrda mogla prihvatiti. Njezina obrambena uloga mogla se sačuvati jedino u fortifikacijskoj uvezanosti sa znatno jačim utvrđenim garnizonom kakav je trebao biti Karlovac. U tom je kontekstu mogla učinkovito štititi zapadni sektor cijelog fortifikacijskog sustava, uz snažan oslonac na puno moćniju utvrdu Karlovac.

Razvoj vojske – razvoj grada

Karlovačka fortifikacija izgrađena je u obliku simetrične bastionske trase sa šest bastiona sustava tadašnje talijanske fortifikacijske škole. To upućuje na sličnost s izgradnjom talijanskog grada Palmanove u Furlaniji, koji je imao simetričan oktogonalni izgled. Bastioni i bedemi građeni su od kamena, a dodatno su ojačani 1657., kad su izgrađene i palisade na kontraeskarpi. Rov ispred bedema u pravilu je bio suh, a samo u slučaju opasnosti i neposredne vojne prijetnje punio se vodom iz Kupe i Korane. Bastioni su bili glavni element fortifikacije i nositelji obrambene moći cijele tvrđave Karlovac. Radi se o snažnim peterokutnim fortifikacijama u sklopu tvrđavnog bedema, iz kojeg su kosom i bočnom paljbom, posebno topničkom, branjeni drugi dijelovi bedema, u prvom redu kurtine između bastiona. Bastioni su prvi put uvedeni u talijanske fortifikacije još početkom XV. stoljeća, prvo u Rimu, a razmjerno brzo i u Torinu. Trebali su zamijeniti rondele, koje su imale dosta velik netučen prostor ispred bedema. Nakon uspješno izgrađene bastionske trase Verone u prvoj polovini XVI. stoljeća, bastioni u Europi postaju prevladavajuće stalne tvrđavne fortifikacije. Zadržavaju se u borbenoj uporabi vrlo dugo, sve do druge pol. XIX. stoljeća, kad snažno topništvo počinje dominirati u odnosu na stalne fortifikacije. Prostor između zidova karlovačkih bastiona bio je ispunjen zemljom, što ih je činilo znatno čvršćim i s boljim mogućnostima rukovanja topovima. Ulaz u grad bio je moguć kroz dvoja vrata, postavljena jedna nasuprot drugim, koja su bila dodatno zaštićena ojačanjima na bedemu.

Nakon godine gradnje tvrđava Karlovac je već mogla primiti 300 pješaka i 400 husarskih konjanika. Time započinje razvoj grada, jer osim vojničke posade i časnika s obiteljima, u njemu se nastanjuju i civili, prvo stanovnici obližnjeg Dubovca, a zatim i obrtnici koji u tvrđavi nalaze posla za sebe i obitelji. Garnizon je nakon 1602. imao oko 700 konjanika i 1000 pješaka, ne računajući topništvo, koje se u tom razdoblju smatralo odvojenim od klasičnih vojnih formacija. Ceh graditelja topova u Karlovcu bio je vrlo jak i omogućio je razmjerno brz razvoj ostalih obrta i njihove cehovske organizacije. S jačanjem garnizona intenzivno se grade vojarne, skladišta, štale za konje i druga infrastruktura potrebna za život i rad jedne takve utvrde.

Prestanak opasnosti, pa svjetski ratovi

U skladu s navedenim, može se argumentirano zaključiti: da nije bilo vojske i vojnih potreba, vjerojatno ne bi bilo ni Karlovca. Istodobno, a upravo zbog primarno vojne namjene, grad sustiže i njegovo prokletstvo – stalni ratovi i sukobi u kojima se nalazi na prvoj borbenoj crti. Osmanlije su sedam puta opsjedali Karlovac, ali nisu ga uspjeli zauzeti. Nakon povijesnog poraza 1593. pod Siskom, njihova je vojna prevlast i strateška inicijativa definitivno izgubljena unatoč povremenim prodorima na sjever. Zadnja osmanlijska opsada Karlovca dogodila se 1672. godine.

Iako je nakon prestanka opasnosti od osmanlijskih osvajanja Karlovac nastavio razvoj kao trgovački, obrtnički i poslije industrijski grad, njegova vojna komponenta i strateški položaj uvijek su bili od posebne važnosti te više ili manje određivali njegovu sudbinu. Prije svega, u gradu je tijekom cijele njegove povijesti uvijek bio stacioniran vrlo snažan garnizon, razmješten u više vojarni. Stanovništvo je bilo životno vezano uz vojnu posadu. Svaka aktivnost vojske duboko je utjecala na zbivanja u gradu i angažman stanovništva.

Tijekom Prvog svjetskog rata grad nije bio u zahvatu bojišnice. Međutim, vojnici njegova garnizona ginuli su na gotovo svim austrougarskim bojištima – od Galicije, preko Drine do Soče, što je uvelike utjecalo na cjelokupno stanovništvo. Karlovac u Drugom svjetskom ratu ponovno ima veliku stratešku važnost, ali za vojske sila Osovine. Bio je sjedište jakog talijanskog, a poslije i njemačkog garnizona, te je do kraja rata služio kao polazište za operacije protiv antifašističkih snaga na Kordunu, u Gorskom kotaru i na Banovini. Nakon Drugog svjetskog rata Karlovac se gospodarski i demografski obnavlja.

Suvremeni vojnostrateški položaj

Karlovac je smješten u međurječju Korane, Kupe, Mrežnice i Dobre, koje same po sebi čine strateški važan prostor. Na tom važnom hidrografskom kompleksu grad ima posebnu prometno-geografsku važnost. Doline Kupe, Dobre i Mrežnice olakšavaju prometne veze prema goransko-ličkom području i Jadranu. Iz doline Kupe sjeverno od Ozlja najpogodnija je veza za dolinu Krke i Ljubljansku kotlinu. Kupom nizvodno i starim putom podno Plješivice vezan je Karlovac s Posavinom. U tom se kontekstu može utvrditi kako je Karlovac zbog svojeg položaja najpogodnije sjecište putova koji vode iz Bosne, Slovenije i središnje Hrvatske na Kvarner. Ulogu Karlovca u povezivanju sjeverne Hrvatske, Slavonije, Vojvodine, a dijelom i Bosne sa sjevernim Jadranom ilustrira činjenica da svi izgrađeni putovi prema moru u XVIII. i XIX. stoljeću polaze od njega kao ishodišne točke. U današnjem kontekstu moderne hrvatske države sve komunikacije koje spajaju kontinentalnu Hrvatsku s priobaljem prolaze kroz Karlovac.

Upravo zahvaljujući takvom položaju i komunikacijskoj infrastrukturi, a ujedno neposrednom dodiru sa Zagrebom, Karlovac je u Jugoslaviji razvijan kao važno industrijsko središte, u prvom redu za metalnu, kemijsku i kožarsku industriju, što je dodatno ojačalo njegovu stratešku ulogu. Naime, velik je dio te industrije bio svojedobno usmjeren na proizvodnju za potrebe Jugoslavenske narodne armije, a pojedina velika poduzeća i sama su imala stratešku važnost. Jedno od najvažnijih u tom segmentu bila je Jugoturbina, koja je proizvodila dijelove strojeva za vojnu tehniku. Prema nekim ekonomskim i statističkim pokazateljima, i do 35 posto ukupne proizvodnje odnosilo se na namjensku proizvodnju za potrebe JNA. Međutim, u jugoslavenski vojnoindustrijski kompleks bila su inkorporirana i druga, manja specijalizirana poduzeća, kao što je bila tvornica sanitetskog materijala Ivo Lola Ribar ili tvornica vatrogasnih cijevi i tehničkih tkanina Kontex. Stratešku važnost imala je i industrija primarno orijentirana na proizvodnju za civilno tržište, ali s vrlo jednostavnom i brzom mogućnošću prelaska na ratni kolosijek. Bila je tu tvornica alata i pribora za jelo Kordun te kemijska industrija KIK Karlovac, a perjanicu prehrambene industrije činile su tvrtke PPK i Žitoproizvod. U svakom slučaju, prilikom nabrajanja tadašnjih većih karlovačkih poduzeća moglo se navesti više onih koja su bila važna za potrebe vojnoindustrijskog kompleksa u odnosu na ona isključivo namijenjena civilnom sektoru.

Središte roda inženjerije

Nakon Drugog svjetskog rata, iako je primarno razvijan kao industrijsko središte, Karlovac je i dalje ostao poznati vojni grad, u kojem je JNA locirala velike snage. Ponajprije zbog položaja i četiri rijeke, izabran je za središte roda inženjerije praktički cijele JNA. U njemu su bile smještene sve školske ustanove tog roda: od Škole rezervnih oficira, do specijalizacije Vojne akademije Kopnene vojske, te veća inženjerijska postrojba. Osim toga, u gradu je bilo zapovjedništvo 6. pješačke divizije, s pristožernim postrojbama i jače snage iz sastava te divizije, kao i cijeli niz vojnih skladišta i drugih objekata vojne infrastrukture. Ti su objekti imali važnu ulogu u prvoj fazi Domovinskog rata i stvarali su velike probleme hrvatskim braniteljima. S druge strane, njihovim oslobađanjem došlo se do znatne količine oružja, streljiva i druge vojne opreme potrebne za učinkovito daljnje vođenje obrambenih i oslobodilačkih ratnih operacija.

Pripadnici JNA imali su u Karlovcu jednak socijalni i društveno-politički status kao i u drugim garnizonima na prostoru Jugoslavije. Međutim, njihov utjecaj na društveni život grada i lokalnu samoupravu bio je nerazmjerno velik u usporedbi s društvenim i socijalnim položajem pripadnika JNA u drugim dijelovima Hrvatske, prije svega zbog njihova velikog broja. Tako snažan garnizon kakav je bio u Karlovcu zahtijevao je velik broj profesionalnih djelatnika oružanih snaga. U JNA su to isključivo bili časnici i dočasnici, te građanske osobe na službi u oružanim snagama. Živjeli su u gradu sa svojim obiteljima. Po završetku djelatne vojne službe znatan je broj umirovljenih pripadnika oružanih snaga ostajao živjeti u Karlovcu zbog obiteljskih ili osobnih razloga. Drugim riječima, pripadnici oružanih snaga i članovi njihovih obitelji činili su velik (i vrlo utjecajan) dio stanovništva, na koji se moralo računati u društvenom životu grada.

Tanka hrvatska potkova

Područje Korduna i Banovine, a posebno karlovačkog zaleđa, zbog svojih je specifičnosti trebalo biti jedno od polazišta agresije na Hrvatsku. Karlovac je bio ključna strateška točka Hrvatske. Njegovim osvajanjem Hrvatska bi bila presječena na dva dijela. Naime, najkraća udaljenost između granica Slovenije te Bosne i Hercegovine upravo je na crti Ozalj – Karlovac – Vojnić – Velika Kladuša, i na toj je crti potkova hrvatskog teritorija najtanja. Dakle, JNA je u Hrvatskoj počela primjenjivati strategiju posrednog prilaženja. To su mjere i aktivnosti kojima se nastoji izbjeći izravan sukob s protivnikom u elementima u kojima je najsnažniji i u kojima je najbolje pripremljen. Svojedobno je takvu strategiju vrlo učinkovito provodila nacistička Njemačka tijekom Drugog svjetskog rata stvaranjem tzv. pete kolone u ciljanim zemljama, te intenzivnom psihološko-promidžbenom i gospodarskom kampanjom prije započinjanja otvorene vojne agresije. Nakon Drugog svjetskog rata metodama strategije posrednog prilaženja izazivane su umjetne ili stvarne gospodarske, političke, etničke ili vjerske krize, kako bi destabilizirale ciljani prostor i time stvorile preduvjete za vojnu intervenciju. Njezine je teorijske okvire dao britanski vojni teoretičar Basil Liddel-Hart u svojem djelu Strategija posebnog prilaženja (The Strategy of Indirect Approach, London 1941. – op. aut.).

Početkom Domovinskog rata srpske snage osigurale su si velik okupirani prostor i polaznu osnovicu za nastavak agresije na samim prilazima Karlovcu. Odatle su nastojale produljiti borbena djelovanja do potpunog ovladavanja Karlovcem, čime bi ostvarile sve ciljeve agresije. Ovladavanje Karlovcem presjeklo bi Republiku Hrvatsku na dva odvojena dijela, bez komunikacijske povezanosti. Izbijanjem na crtu kanala Kupa – Kupa, agresoru bi se otvorile mogućnosti za brz prodor kroz ravničarsko zemljište prema Zagrebu. Time bi u potpunosti bila odlučena i sudbina Republike Hrvatske. Do toga, srećom, nije došlo, najviše zahvaljujući hrabrosti i odlučnosti hrvatskih branitelja.

Pobjeda i mir

Nakon što je neprijatelj ujesen 1991. bio zaustavljen, ratne operacije stalno su se izmjenjivale s duljim ili kraćim razdobljima primirja ili barem prekida vatre u kojima su intenzivirane psihološko-propagandne aktivnosti, zbog čega je stvoreno karakteristično stanje ni rata ni mira. Osnovna je odlika tog stanja bila velika neizvjesnost i nesigurnost među stanovništvom Karlovca. Neprijatelj je uobičajeno izazivao provokacije i kršio primirje topničkim napadima u kojima nije birao ciljeve. Stanje na karlovačkom bojištu nije se znatnije promijenilo ni dolaskom snaga UNPROFOR-a, koje su samo u većoj mjeri potaknule određene vojnodiplomatske aktivnosti hrvatskih i srpskih snaga na tom prostoru i ništa više. Velike promjene donijela je tek završna oslobodilačka operacija Oluja. U početku su srpske snage pružale vrlo snažan otpor s osloncem na dobro utvrđen i taktički vrlo važan položaj Šanac neposredno iznad crte razdvajanja u karlovačkom predgrađu Turnju. Hrvatske snage došle su u povoljniji taktički položaj tek nakon oslobođenja Slunja i spajanja sa snagama 5. korpusa Armije BiH kod Bihaća. Vrlo brzo nakon toga hrvatskim snagama na čelu s generalom Petrom Stipetićem predao se Kordunski korpus, koji je tad vodio pukovnik Čedomir Bulat. Time je bila završena i cijela operacija Oluja, te vojno oslobađanje okupiranih prostora.

Nakon Domovinskog rata grad se vratio u mirnodopske vode, pružajući ugodno ozračje za život i aktivnosti stanovništva te sve češćih namjernika koji dolaze uživati u čistim rijekama i dobroj turističkoj ponudi. No, istodobno se ne zaboravlja vojna tradicija grada, koji ni u novim okolnostima nije izgubio svoju stratešku važnost. Karlovac je zbog geostrateškog položaja i dalje uvelike vojni grad. U njemu je smješteno i Zapovjedništvo Hrvatske kopnene vojske OSRH, a i dalje je svojevrsno središte roda inženjerije. Nastavio je i svoju vojnoindustrijsku tradiciju kao središte proizvodnje streljačkog oružja u renomiranoj tvornici HS Produkt, poznatoj i na međunarodnom tržištu naoružanja i vojne opreme. S druge strane, središte je uljuđenog civilnog života, u kojem su dobrodošli svi ljudi dobrih namjera i u kojem je stalna težnja za mirnim razvojem grada i života u njemu. To se pokazuje sve bitnijim u današnjim okolnostima sve ozbiljnijih i turbulentnijih sigurnosnih izazova – i na globalnom, i na regionalnom planu.

TEKST: Marinko Ogorec; Fotografije ustupili: Muzeji grada Karlovca