U prošlom broju Hrvatskog vojnika, uz pismo iz opkoljenog Bihaća, naveden je i sadržaj međusobno upućenih pisama hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i posebnog izaslanika glavnog tajnika UN-a Nj. Eksc. Jasushija Akashija te francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca uoči operacije Oluja. Istodobno, predsjednik Tuđman 2. je kolovoza 1995. primio i pismo od saveznog kancelara Savezne Republike Njemačke Helmuta Kohla:
Štovani gospodine Predsjedniče,
S dubokom zabrinutošću pratim sukob u bivšoj Jugoslaviji te njegova najnovija zaoštravanja u Bosni i Hercegovini, posljednje među njima u zaštićenom području UN-a u Bihaću. Savezna vlada koju vodim s uspjehom se u okviru NATO-a kao i Ujedinjenih naroda zalagala za to da se i na zaštićeno područje Bihaća proširi zaštita putem odgovarajućih mjera odvraćanja što je doneseno za Goražde.
Svjestan sam toga da brutalna vojna agresija krajinskih te bosanskih Srba na Bihać nije samo dovela pučanstvo toga područja u stanje očaja već i da je neposredno ugrozila interese bošnjačko-hrvatske Federacije kao i Hrvatske. Utoliko mi je više kao prijatelju Hrvatske stalo do toga da se Vaša zemlja u ovoj iznimno teškoj situaciji određenim vojnim koracima u svezi s Krajinom ne dovede u međunarodnu izolaciju, time i u dodatnu ugrozu. Stoga Vas veoma molim da pri Vašim odlukama ovih dana ne ispustite iz vida moguće posljedice vojne eskalacije, svakako i s obzirom na međunarodni ugled Hrvatske i s time povezanu spremnost međunarodne zajednice na potporu njezinih težnji. Za te sam se težnje uvijek zauzimao te ću to činiti i ubuduće.
Čini mi se važnim da na provjeru stavite javno iskazanu spremnost krajinskih Srba na djelovanje i dijalog. Zakazani razgovori u Ženevi ovih dana između Vaših te predstavnika krajinskih Srba nude prigodu koju biste i s obzirom na nužnu međunarodnu potporu trebali koristiti kako bi se stavile na provjeru daljnje namjere krajinskih Srba te kako bi se možda ipak došlo do konkretnih i za obje strane korisnih dogovora.
Gospodine Predsjedniče, htio bih iskoristiti ovu prigodu da Vas u smislu nastavka našeg iskrenog i prijateljskog dijaloga povjerljivo izvijestim o tome da sam nakon brojnih razgovora s drugim državnicima i šefovima vlada kao i s posrednikom Europske unije C. Bildtom pisao danas predsjedniku Izetbegoviću. Predložio sam mu da glede pitanja iz takozvanog Bildtova paketa, koja su s njegova stajališta otvorena, drži blizak kontakt i razgovore s C. Bildtom te da kao rezultat tih razgovora razmisli o eventualnom trojnom susretu s C. Bildtom i predsjednikom (Srbije) Miloševićem.
Znam da imate primjedbe na Bildtov paket, svakako i zbog toga što u tom prvom koraku nije predviđeno priznavanje Hrvatske od strane Beograda. Ne moram naglašavati da se Njemačka u okviru Kontaktne skupine uvijek izričito – no uzaludno – zalagala za po mogućnosti istodobno priznavanje Bosne i Hercegovine te Hrvatske od strane Beograda.
U interesu napretka u iznimno zategnutoj i zastranjeloj situaciji u Bosni i Hercegovini držim nakon temeljitog razmišljanja kako je trenutno od posebne važnosti da se u odnosu na Beograd ide korak po korak te da se pritom pomno ispita spremnost predsjednika Miloševića na suradnju.
S punom Vam otvorenošću priopćujem svoja razmišljanja kako između nas ne bi nastali nesporazumi. Težnje Hrvatske, napose priznanje od strane Beograda, i nadalje ćemo s naše strane bez ograničenja podupirati i u okviru daljnjih zasjedanja Kontaktne skupine. U potpunosti sam svjestan toga da mirno rješenje sukoba u bivšoj Jugoslaviji nije zamislivo bez zadovoljavanja legitimnih zahtjeva Hrvatske.
Nadam se, gospodine Predsjedniče, da ćemo u ovo teško doba i ubuduće nastaviti naš dijalog u duhu povjerenja te naše usuglašavanje.
Sa štovanjem Helmut Kohl. (Miroslav Tuđman, Bosna i Hercegovina u raljama zapadne demokracije – Korespondencija predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i dokumenti o Bosni i Hercegovini 1990.-1995., Zagreb 2013., 544-545)

I spomenuta prepiska, navedena u ovom i prošlom broju Hrvatskog vojnika, posebice sadržaj pisma francuskoga predsjednika upućenoga predsjedniku Tuđmanu 2. kolovoza 1995., pokazuje da je međunarodna zajednica i tada bila daleko od rješenja. Poruka da se ”možda vrlo skoro može očekivati napredak” zvuči neozbiljno, kada se zna da je međunarodna zajednica, odnosno UN, Hrvatskoj svojedobno (u proljeće 1992.) obećala i povratak tzv. ružičastih zona mirnim putem u ”najkraćem mogućem roku”, a da to obećanje nikada nije provela. S obzirom na to da ni tadašnji Bildtov prijedlog nije uključivao srbijansko priznavanje Hrvatske, jasno je da Hrvatska više nije mogla čekati. Nakon dotadašnjeg iskustva sa snagama UN-a i zbog beskompromisnog odbijanja vodstva pobunjenih Srba u Hrvatskoj da okupirana područja vrati mirnim putem, može se samo zamisliti reakcija 384 664 prognanika i izbjeglica, uglavnom Hrvata koje su srpske snage većim dijelom protjerale već 1991., čije je strpljenje ionako već bilo potrošeno razočaranjem u višegodišnju neučinkovitost UNPROFOR-a i čekanjem na povratak, da im je u kolovozu 1995. rečeno da se Oluja odgađa, jer se nakon četiri godine besplodnih pregovora sada ”možda vrlo skoro može očekivati napredak”…
Ipak, predsjednik Tuđman poslušao je sugestije njemačkog saveznog kancelara i međunarodne zajednice za nastavkom pregovora, tako da se na političkom planu posljednji pokušaj mirnoga rješenja problema okupacije dijela hrvatskog teritorija dogodio 3. kolovoza 1995. u Genthodu kraj Ženeve, gdje je održan sastanak predstavnika hrvatske vlasti i pobunjenih Srba iz Knina. Zahtjevi hrvatske delegacije bili su gotovo identični zahtjevima mirovne inicijative predsjednika Franje Tuđmana iz studenoga 1993. i uvjetima koje je predsjednik Tuđman 29. rujna 1995. rekao posebnom izaslaniku glavnog tajnika UN-a Jasushiju Akashiju:
– neodgodiva mirna reintegracija okupiranih područja
– trenutačno otvaranje svih komunikacijskih veza preko okupiranih područja, posebice otvaranje željezničke pruge Zagreb – Split preko Knina; otvaranje naftovoda u roku od 24 sata od završetka razgovora – uz kontrolu hrvatskih vlasti nad cijelom trasom naftovoda
– neodložna primjena Ustava RH na okupiranim područjima i odredaba Ustavnog zakona o pravima srpske etničke zajednice, kojoj hrvatske vlasti jamče politička, građanska i nacionalna prava
– predaja oružja hrvatskim vlastima uz svjedočenje UNCRO-a u roku od tri do osam dana, uz jamstvo građanske sigurnosti i opće amnestije, osim počiniteljima ratnih zločina.
Pobunjenim Srbima iz Hrvatske ponuđeno je i održavanje slobodnih izbora za lokalnu samoupravu, odnosno pristupanje ustroju civilne vlasti i civilne policije na temelju nacionalne strukture stanovništva iz 1991., kao i provedba svih drugih odredbi Ustavnog zakona. No, izaslanstvo pobunjenih Srba u telefonskom je razgovoru za vrijeme sastanka od svoga “predsjednika” Milana Martića iz Knina dobilo sugestiju da odbije navedene prijedloge i produži pregovarački proces. Stoga, njihovi odgovori nisu zadovoljili hrvatsku stranu. Zbog teške situacije oko Bihaća koja je zahtijevala trenutačnu reakciju, jer je njegova obrana bila pred potpunim slomom, vremena za nastavak pregovora više nije bilo. Time su iscrpljene sve mogućnosti za mirno rješenje problema okupacije teritorija hrvatske države, a vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj preuzelo je odgovornost za početak završne oslobodilačke operacije hrvatskih snaga te za žrtve i razaranje koje prate svaku takvu operaciju. Istoga dana u u napadu srpskog topništva na šire područje Dubrovnika, u večernjim satima ubijeno je troje civila, a troje je ranjeno. Nakon toga, sve su dvojbe, ako ih je i bilo, nestale. Uslijedila je Oluja.
U pismima njemačkom kancelaru Helmutu Kohlu i američkom predsjedniku Williamu J. Clintonu, 3. kolovoza 1995., predsjednik je Tuđman iz Zagreba upozorio da ”bez obzira na sve pokušaje međunarodne zajednice, i poruka upućenih sa sastanka u Londonu i jučerašnjeg sastanka NATO-a, srpska ofenziva na Bihać ne prestaje”, te poručio:
Svjesni razmjera humanitarne katastrofe i dugoročnih posljedica na rješenje krize u ovom području do kojih bi došlo ukoliko bi srpske agresorske snage zauzele Bihać, Republika Hrvatska odlučila je pružiti vojnu pomoć BiH. Svoju smo odluku temeljili na pozivu Vlade BiH i predsjednika Izetbegovića, na želji za potpunim oživotvorenjem Washingtonskih sporazuma i obveza prihvaćenih Splitskom deklaracijom potpisanom između RH, Federacije i RBiH. Osim toga, kao demokratska država, koja u potpunosti želi poštivati međunarodne obveze i norme ponašanja, ne možemo prihvatiti činjenicu da se s područja Republike Hrvatske vrši agresija na područje druge države. (…)
Vjerujem da ćete se složiti da od početka agresije na Hrvatsku, Republika Hrvatska i ja osobno već četiri godine činimo sve što je u našoj moći da dođe do miroljubivog rješenja. Podsjećam Vas na razgovor koji smo vodili pred obnovu mandata UNCRO-a kada smo bez obzira na rastuće nezadovoljstvo i nestrpljenje ogromne većine građana Hrvatske i svih onih koji žele mir, želeći mirno rješenje, prihvatili taj mandat koji se nažalost do danas niti u jednom dijelu nije počeo provoditi. Umjesto miroljubivog rješenja postupne reintegracije i povratka prognanika, nastavile su se svakodnevne provokacije, uništavanje hrvatskog gospodarstva i otežavanje normalnog razvoja. Uvažavajući i Vaše mišljenje Republika Hrvatska je i danas u Ženevi pokušala pregovorima pronaći put mirnom rješenju. No istovremeno dok su se pregovori odvijali trajali su napadi srpskih pobunjenika na hrvatske gradove Gospić i Otočac, a završetak pregovora obilježili su ponovnim napadom na područje Dubrovnika.
Suočen sa svim time, i sa činjenicom da se iz dana u dan humanitarna situacija sve više pogoršava, a mirno rješenje okupiranih područja udaljava, kao državni poglavar Republike Hrvatske, podržan jednoglasnom odlukom VONS-a, donio sam odluku da akcijom redarstvenih i vojnih snaga, koja će započeti ujutro, spriječim nastavak okupacije okupiranih područja iz kojih se provodi agresija prema zaštićenoj zoni Bihać. Akcija će biti usmjerena prema paravojnim pobunjeničkim snagama, koje su prema Rezolucijama Vijeća sigurnosti i svim međunarodnim planovima već davno trebale biti razoružane.
Uvjeravam Vas da naša akcija ni na koji način nije usmjerena prema srpskoj nacionalnoj zajednici na okupiranom području. Učinit ćemo sve što je u našoj moći da spriječimo stradanje svega stanovništva, i da mu omogućimo normalan život i razvoj u demokratskoj Hrvatskoj. Republika Hrvatska jamči srpskom pučanstvu sva ljudska i etnička prava prema Ustavu i svim međunarodnim konvencijama, a spremni smo prihvatiti i promatrače međunarodne zajednice kao potvrdu naših javno izrečenih tvrdnji. (…) (M. Tuđman, n. dj., 2013., 546-549).
Završnu oslobodilačku i pobjedonosnu vojno-redarstvenu operaciju, nazvanu Oluja, Hrvatska je provela od 4. do 7., odnosno do 10. kolovoza 1995. godine.

dr.sc Ante Nazor, ravnatelj HMDCDR