Oko 910. godine na hrvatsko prijestolje stupa Muncimirov nasljednik, vjerojatno sin, koji je u historiografiji ostao zabilježen kao prvi hrvatski kralj. Njegova vladavina obilježena je sukobima sa susjednim zemljama kao i diplomatskim akcijama za učvršćenje vlasti te teritorijalnim širenjem i ujedinjenjem Posavske i Primorske Hrvatske

Prema splitskom kroničaru Tomi Arhiđakonu (1200. – 1268.) Tomislav na vlast dolazi 914. i naziva ga dux croatorum, dakle knezom, premda je utvrđeno da se u nekim papinskim dokumentima (Ivan X., oko 860. – 928.) naziva kraljem. Vrlo je vjerojatno da je Toma pao pod utjecaj bizantskog cara – pisca Konstantina VII. Porfirogeneta (905. – 959.) koji Tomislava naziva arhontom (knez) i nigdje ga ne spominje kao bazileusa (kralj). Toma navodi da je Stjepan Držislav (umro 997.) prvi priznati hrvatski kralj, što kasniji izvori opovrgavaju navodeći da su svi Tomislavovi nasljednici baštinili svoju titulu od prethodnika. Za Tomislava se ne zna pouzdano ni gdje je okrunjen. Toma Arhiđakon smatra da se to dogodilo na Duvanjskom polju, dok u Ljetopisu popa Dukljanina nalazimo podatak da se krunjenje dogodilo na Livanjskom polju. Prema većini današnjih povjesničara niti jedna od navedenih teorija nije točna, već se smatra da je Tomislav 925. godine sam uzeo titulu kralja na splitskom saboru, poslije pobjede nad Bugarima, o čemu svjedoči i papa Ivan X., koji ga u pismu naziva “dragim sinom i kraljem Hrvatske”. U historiografiji postoje prijepori i oko kraja njegove vladavine. Ferdo Šišić (1869. V 1940.) i Ivan Kukuljević Sakcinski (1816. – 1889.) smatraju da je vladao do 928. iz koje potječe zadnje spominjanje njegova imena, međutim moderna historiografija navodi 930. godinu.

Komplikacije u jugoistočnoj Europi

Došavši na vlast Tomislav se susretao s istim protivnicima kao i njegovi prethodnici, a to su prije svega bili Mlečani, Bizant i nomadski narod Mađara koji je doselio iz azijskih stepa. Mađari su početkom X. stoljeća postali strah i trepet tadašnje srednje Europe te su svojim prodorima zaprijetili narušavanjem dotadašnjeg europskog odnosa snaga i poretka. Kad su preko Posavske Hrvatske krenuli prema Jadranskom moru, 917. ih je na Dravi dočekao Tomislav i porazio u bitki. Pobjedom nad Mađarima proširio je hrvatsku državu ujedinivši Posavsku i Primorsku Hrvatsku. Bilo je to prvi put da su se te dvije hrvatske zemlje našle pod žezlom jednog vladara. Granice tadašnje Hrvatske ulazile su duboko u Bosnu i Podunavlje, a za vladavine Tomislava srednjovjekovna je Hrvatska imala dotad najveći opseg.

Istodobno s mađarskom prijetnjom, istočno od Hrvatske rasla je moć Bugara. Nakon mira sklopljenog između Mihajla Borisa i Trpimira sredinom IX. stoljeća, Bugari više nisu ugrožavali Hrvatsku, a odnosi dviju zemalja bili su sve bolji. Početkom X. stoljeća stvari su se bitno promijenile kad je na vlast u Bugarskoj došao Simeon (864. – 927.) koji je za cilj imao osvojiti čitavi Balkan, koji je tad znatnim dijelom pod bizantskim utjecajem. Simeon je najprije pod svoju vlast doveo Rašku (Srbiju), nakon što je sklopio sporazum s Mihajlom Viševićem (vladao približno 910. – 930.), vladarom Humske zemlje oko područja Neretve, Hercegovine i Pelješca. Njega je prethodno napao bizantski vazal, srpski vladar Petar Gojniković (oko 870. – 917.). Simeon se 917. godine proglasio carem, no Bizant nije priznao njegovu titulu pa dolazi do niza sukoba.

Poželjan saveznik

Kako je Tomislav raspolagao za to vrijeme golemom flotom i velikom vojskom, za njegovu naklonost borile su se obje strane. Bizantski car Roman I. Lakapen (oko 870. – 948.), nakon dugih diplomatskih napora i uz posredstvo pape Ivana X., dalmatinske gradove i otoke odlučio je prepustiti Tomislavu u zamjenu za savezništvo protiv Bugara. Tad se prvi put obala i otoci ujedinjuju s maticom zemljom Hrvatskom. Tomislav od Lakapena dobiva titulu prokonzula, a uskoro i Mihajlo Višević prelazi na bizantsku stranu jer su mu 923. prepustili upravu nad Dubrovnikom i Kotorom. Saveznikom Bizanta i Hrvata protiv Bugara postaje i raški župan Zaharija Prvoslavljević (oko 890. – 924.) koji izdaje Simeona, na što potonji reagira velikom agresijom i zauzimanjem Raške. Nakon toga Simeon šalje vojsku na Hrvatsku te dolazi do odlučujuće bitke na Drini 925. godine u kojoj su Tomislav i Mihajlo Višević pobijedili Simeona. Tomislav je tad dosegnuo vrhunac moći, posjedujući snažnu vojsku i velik teritorij, o čemu u XXX. i XXXI. poglavlju svojeg djela De administrando imperio svjedoči Konstantin Porfirogenet. On navodi da se granice tadašnje Hrvatske prostiru od sjevera na Dravi, istoka na Drini, južno do mora i zapadno do Raše i Mirne.

Crkveni sabor

Kad je Tomislav postao upravitelj dalmatinskih gradova i otoka, morao je riješiti i pitanje odnosa Ninske i Splitske nadbiskupije. Pokušao ga je riješiti na Prvom crkvenom saboru u Splitu 925. Na tom je Saboru odlučeno da Splitska nadbiskupija dobiva svu vlast nad ostalim, čime dolazi do centralizacije crkve, a Ninska je biskupija ukinuta. Nakon žalbe Grgura Ninskog na odluke Sabora, papa je bio primoran ponovno intervenirati pa je sazvan Drugi crkveni sabor u Splitu 928. Međutim, ništa se nije promijenilo te je Split potvrđen kao crkvena metropola Hrvatske, a Grgur Ninski je sankcioniran i na upravu je dobio Skradinsku biskupiju.

Za razdoblje Tomislavove vladavine treba reći da je on prvi hrvatski vladar kojeg je papinska kancelarija počastila titulom kralja, što nije bio tek puki diplomatski čin nego nastavak podizanja ugleda hrvatskih vladara. Usprkos tom formalnom nedostatku, Hrvatsku tog vremena s pravom možemo zvati kraljevinom jer su se i Tomislavovi nasljednici dosljedno nazivali kraljevima, a struktura vlasti odgovarala je stupnju državnog uređenja.

Josip BULJAN