Krstarice klase Moskva bile su divovski iskorak za sovjetsku ratnu mornaricu, kako u veličini tako i u koncepciji te su omogućile znatno jačanje sovjetske ratne mornarice tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća

Kad je u zadnjim godinama šestog desetljeća dvadesetog stoljeća sovjetska ratna mornarica odlučila svoje velike protupodmorničke brodove klase Kara (vidi Hrvatski vojnik broj 48) označiti kao razarače zapadni su analitičari začuđeno gledali tu novu klasifikaciju. Iznenađenje je bilo tim veće jer su razarači klase Kara bili još veći od krstarica klase Kresta II. Klasifikacija brodova klase Kara kao krstarica nije imala smisla jer je potkraj pedesetih godina prošlog stoljeća sovjetska ratna mornarica odlučila pokrenuti projekt gradnje velikih protupodmorničkih krstarica, koje će kasnije dobiti oznaku klasa Moskva. Osnovno područje djelovanja trebao im je biti istočni Mediteran, a glavni cilj američke nuklearne podmornice naoružanje balističkim projektilima s nuklearnim bojnim glavama.
Nove krstarice originalno su označene kao “protuvododčniji krejser” (protupodmornička krstarica) i od početka su trebale dobiti mogućnost nošenja velikog broja protupodmorničkih helikoptera te moćno raketno naoružanje namijenjeno borbi protiv ciljeva u zraku i pod vodom. Uz to cijeli je projekt trebao dokazati sposobnost sovjetske brodogradnje da gradi vrlo velike ratne brodove, nekoliko puta veće od tada najvećih sovjetskih krstarica. Da je ta zadaća u potpunosti uspješno ostvarena dokaz su porinuća lakih nosača zrakoplova klase Kiev i klasičnog nosača zrakoplova klase Kuznjecov.

Kobilica za prvu krstaricu – Moskva položena je 15. prosinca 1962. u brodogradilištu Južni Nikolajev (Brodogradilište 444). Moskva je porinuta 14. siječnja 1965., a u operativnu je uporabu u sastavu Crnomorske flote primljena 25. prosinca 1967. U operativnoj je uporabi ostala do studenog 1983. kad je prebačena u pričuvu. U prosincu 1996. trup je prodan jednoj indijskoj kompaniji koja ga je u lipnju 1997. razrezala. Gradnja krstarice Lenjingrad započela je 15. siječnja 1965. na istom navozu na kojem je izgrađena i Moskva. Krstarica Lenjingrad porinuta je 31. srpnja 1968., a u operativnu je uporabu primljena u Crnomorsku flotu 2. lipnja 1969. U operativnoj je uporabi ostala do lipnja 1991. kad je ispisana iz flotne liste. U lipnju 1995. trup je prodan jednoj grčkoj kompaniji koja ga je počela rezati u rujnu iste godine. Prvog kolovoza 1966. započela je gradnja i treće krstarice klase Moskva – Kiev, ali je njezina gradnja otkazana krajem 1968. prije nego što je porinuta. Nedovršeni trup razrezan je na navozu 1969. godine. Gradnja treće krstarice obustavljena je nakon što je odlučeno da će se sovjetska ratna mornarica opremiti znatno većim i učinkovitijim lakim nosačima zrakoplova klase Kiev.

Opis broda

U zapadnoj literaturi uglavnom će se naći ocjena da su krstarice klase Moskva napravljene po ugledu na francuske krstarice klase Jeanne d’Arc i talijanske klase Vittorio Veneto. Takva je ocjena upitna, tim prije jer je gradnja Moskve započela potkraj 1962. dok je gradnja Jeanne d’Arca započela 1960., a Vittorio Veneta 1965. Kako krstarice klase Moskava koncepcijski više podsjećaju na Vittorio Veneto nego na Jeanne d’Arc moglo bi se reći da su Talijani prekopirali Ruse. Uz to krstarice klase Moskva su znatno veće od francuskog i talijanskog broda.

Konstrukcija krstarica klase Moskva u potpunosti je podređena smještaju i uporabi protupodmorničkih helikoptera Ka-25, što se vrlo brzo pokazalo kao veliki problem. Stroga specijalizacija za uporabu relativno malih helikoptera uzrokovala je ugradnju dva mala dizala namijenjenih podizanju helikoptera iz brodskog hangara na palubu. Njihova nosivost od samo 10 tona i površina koja je optimizirana za helikoptere Ka-25 onemogućavala je uporabu drugih helikoptera i borbenih aviona. Taj je nedostatak posebno došao do izražaja na ljeto 1974. kad je krstarica Lenjingrad prošla kroz Sueski kanal noseći na letnoj palubi helikoptere Mi-8 koje nije mogla spustiti u hangar jer su bili preveliki za dizala. Isto tako tijekom 1973. krstarica Moskva je poslužila za testiranje mornaričkog višenamjenskog borbenog aviona s mogućnošću okomitog uzlijetanja i slijetanja Jak-36 Forger. Iako je kasnije Jak-36 ušao u operativnu uporabu nije razmješten na krstarice klase Moskva jer ga dizala nisu mogla prenijeti u hangar. Tako je prevelika specijalizacija od inače vrlo dobrog projekta napravila ograničeno uporabljiv ratni brod. Nemogućnost uporabe borbenog aviona Jak-36 na kraju je dovela i do otkazivanja gradnje krstarice Kiev i početka gradnje lakih nosača zrakoplova klase Kiev.

Krstarice klase Moskva bilo je lako prepoznati zbog njihovog jedinstvenog kapljičastog oblika trupa i velikog piramidalnog nadgrađa. Oblik kapi istodobno je osiguravao dobru pomorstvenost, dugačak pramac s dovoljno prostora za smještaj naoružanja, te dugačku i široku letnu palubu. Krstarice klase Moskva bile su dugačke preko svega 191 metar (179 m na vodenoj crti) i široke 34 metra (25,9 m na vodenoj crti). Unatoč veličini gaz im je bio relativno malih 7,7 m. Standardna istisnina bila im je 15 280 tona, a puna 17 500 tona.
Za pogon je odabran klasični parni pogon koji se sastojao od četiri parna kotla koje su ložili naftom i koji su osiguravali paru za dvije parne turbine pojedinačne snage 45 000 KS. To je bilo dovoljno za vršnu brzinu od čak 32 čvora. Kako su krstarice klase Moskva svoje ciljeve (nuklearne podmornice) lovile helikopterima vršna brzina nije bila toliko važna. Znatno veću važnost imao je doplov koji je bio 14 900 nautičkih milja (27 590 km) pri konstatnoj brzini krstarenja od 13,5 čvorova. Na krstarice se moglo ukrcati ukupno 2600 tona nafte.
Na brod se ukrcavala posada od 541 časnika i mornara i 309 članova zrakoplovne skupine.

Protupodmorničko naoružanje

Osnovno protupodmorničko oružje krstarica klase Moskva činilo je 14 helikoptera Ka-25 koji su smješteni u hangar veličine 67 x 25 m. Kako je već spomenuto oni su uz pomoć dva dizala podizani na letnu palubu veličine 81 x 34 m na kojoj je bilo mjesta za istodobni smještaj šest helikoptera. Ka-25 tvrtke Kamov prvi je sovjetski helikopter razvijen za borbu protiv podmornica i brodova i u operativnu je uporabu ušao 1967. godine. Ka-25 je mali helikopter dužine 9,75 metara i mase 7,2 tona. Da bi mu dali što veću nosivost te istodobno povećali sigurnost tijekom leta nad morem ugradili su mu dva turbovratilna motora Glušenkov GTD 3 BM svaki snage 905 KS. Maksimalna brzina helikoptera je 220 km/h. Operativni radijus djelovanja je 200 km ili 1,5 do 2 sata leta. Kako su Ka-25 namijenili i za protupodmorničku borbu i za otkrivanje brodova i navođenje protubrodskih projektila na njih, opremili su ga i radarom i uranjajućim sonarom, te sonarnim plutačama. Za protupodmorničku borbu mogli su ga naoružati dubinskim bombama ili lakim vođenim torpedima kao što je APSET-95. To je torpedo namijenjeno borbi protiv podmornica na dubinama između 2 i 400 m. Električni pogon omogućava mu maksimalnu brzinu od 40 čvorova, te domet do 20 km. Dugačko je 3,845 m i ima promjer tijela 400 mm. Masa mu je 720 kg, od čega na bojnu glavu otpada 60 kg.
Od travnja 1981. krstarice klase Moskva počele su dobivati helikoptere Ka-27 koji su razvijeni kao zamjena za helikoptere Ka-25. Ka-27 je relativno mali helikopter dužine 11,3 metara i mase 11 tona. Da bi mu dali što veću nosivost te istodobno povećali sigurnost tijekom leta nad morem ugradili su mu dva turbovratilna motora TV3-117VMA svake snage 2200 KS. Maksimalna brzina helikoptera je 270 km/h, a najviša konstantna brzina krstarenja 230 km/h. Operativni radijus djelovanja je 800 km ili 2 do 2,5 sata leta. Kako su Ka-27 namijenili i za protupodmorničku borbu i za otkrivanje brodova i navođenje protubrodskih projektila na njih, opremili su ga i radarom i uranjajućim sonarom, te sonarnim plutačama. Za protupodmorničku borbu mogu ga naoružati jednim lakim vođenim torpedom ili raketnim torpedom, do deset nevođenih dubinskih bombi PLAB 250-120 ili do dvije velike dubinske bombe OMAB. Najubojitije torpedo je APR-2E namijenjeno uporabi s helikoptera i aviona. Torpedo je sposobno napasti podmornice koje plove na dubini od 600 m brzinom od 43 čvora. Vrlo velika brzina od čak 62 čvora ostvaruje se uz pomoć raketnog motora koji radi i pod morem, ali samo jednu do dvije minute. Zbog toga se torpedo APR-2E mora izbaciti što bliže cilju. Torpedo je dugačko 3,7 m i ima promjer tijela 350 mm. Masa mu je 575 kg, od čega na bojnu glavu otpada čak 100 kg. Aktivni sustav samonavođenja navodno može otkriti podmornicu na udaljenosti 1500 m.

Za borbu protiv podmornica na srednjim udaljenostima krstarice klase Moskva opremili su raketnim sustavom RPK-1 Vihor (SUW-N-1) čiji je dvostruki lanser postavljen na pramac broda. Sustav je ušao u operativnu uporabu 1964. i postavljen je samo na krstaricama klase Moskva. Sastojao se od dvostrukog lansera MS-18 iz kojeg se lansirao nevođeni projektil 82R. Lanser je mogao zaprimiti do 8 projektila. Usmjeravanje projektila prema ciljevima odvijalo se uz pomoć ciljničkog sustava PUCTB-1123 Sprud. Podaci za ciljnički sustav dobivali su se iz aktivnog brodskog sonara, te s helikoptera koji su datalinkom slali podatke o uočenim podmornicama na matični brod. Projektil 82R imao je dužinu 6 metara i promjer 540 mm. U trenutku lansiranja težio je 1800 kg. Najveći mu je domet bio 24 a najmanji 10 kilometara. Brzina u letu bila je oko 12 m/s. Na maksimalnom dometu projektil je mogao promaštiti i do 1200 metara. Bojna glava mogla je djelovati do dubine od 500 m. Naknadno je razvijen Vihor-M u kojem je bojna glava zamijenjena lakim torpedom Kolibr, ali koji nikada nije ušao u operativnu uporabu. Kako se sustav RPK-1 Vihor pokazao neučinkovit nije ugrađivan na druge ratne brodove, te je vrlo brzo zamijenjen znatno boljim sustavom Metel (SS-N-14 Silex).
Za otkrivanje ciljeva krstarice klase Moskva dobile su sonar MG-342 Orion (Horse Jaw) ugrađen u pramac i tegljeni sonar MG-352 Vega (Mare Tail). Sonar MG-342 Orion ugrađen je u pramčani dio broda. Taj aktivni niskofrekventni sonar imao je mogućnost otkrivanja podmornica na velikim udaljenostima, a njegovi su se podaci rabili za ciljanje sustava Vihor. Tegljeni sonar MG-352 Vega smjestili su na krmu broda. Taj srednjofrekventni sonar imao je mogućnost otkrivanja podmornica na udaljenostima do 32 km i u osnovi je rabljen za navođenje protupodmorničkih helikoptera na uočene ciljeve. Nije poznato je li bio dovoljno precizan da bi mogao poslužiti i za usmjeravanje sustava Vihor.

Originalno su krstarice klase Moskva opremljene i s dva torpedna uređaja, najvjerojatnije PTA-53-1134 kalibra 533 mm, koje su smjestili iza otvora na sredini trupa. Iz tih torpednih aparata moglo se ispaljivati tada najsuvremenije sovjetsko protupodmorničko torpedo SET-65 Jenot-2, koja su u operativnu uporabu ušla 1965. godine. Ta torpeda namijenjena su uporabi s ratnih brodova i podmornica. Na cilj (podmornicu) navode se pomoću aktivnog sonara smještenog u nosu torpeda. Sustav je dovoljno osjetljiv da može otkriti cilj na udaljenosti od 800 m. Dužina mu je bila 7,8 m i masa 1740 kg. Bojna glava mase 205 kg bila je dovoljno snažna da onesposobi ili teško ošteti i najveće podmornice onog vremena. Električni pogon davao je vršnu brzinu od 40 čvorova i maksimalni domet 16 000 m. Torpedo SET-65 Jenot-2 bilo je opasno protupodmorničko oružje koje je i te kako uporabljivo još i danas. Torpedni su uređaji uklonjeni tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća.  Iz istih torpednih uređaja mogla su se ispaljivati i nešto starija torpeda 53-65K. To torpedo dužine 7,2 metara i mase 2100 kg imalo je maksimalni domet 22 km i pri brzini od 44 čvorova. Maksimalna brzina bila mu je čak 68,5 čvora, ali je tada maksimalni domet bio 12 km. Pri brzini od Masa bojne glave bila je 300 kg. Torpeda su opremili aktivno/pasivnim sustavom samonavođenja koji je velike podmornice mogao otkrivati na udaljenosti od oko 1500 m.
PZO raketni sustav

PZO raketni sustav 4K60 Štorm prvi je put ugrađen upravo na protupodmorničkim krstaricama klase Moskva, da bi se kasnije pojavio i na nekim drugim ratnim brodovima sovjetske ratne mornarice. To je jedini PZO raketni sustav koji je u Sovjetskom Savezu razvijen isključivo za uporabu s ratnih brodova. Razvoj je započeo početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća i išao je vrlo brzo. Kako je od početka projektiranja bio namijenjen isključivo za brodove dobio je i sekundarnu mogućnost gađanja brodova. Projektiran kao zamjena za PZO raketni sustav Volga-M (SA-N-1) zadržao je neke sličnosti. Između ostalih i princip navođenja na ciljeve. Na srednjem dijelu leta projektil se vodio zapovjednim sustavom pomoću radioveze. U završnom dijelu napada na cilj rabio se poluaktivni radarski sustav navođenja. Jedan od osnovnih zahtjeva bio je povećanje dometa u odnosu na sustav Volga-M. Da bi se to postiglo napravljen je projektil dužine 6,1 m i promjera tijela 60 cm. Bojna glava imala je masu 845 kg. Iskorišten je raketni motor s čvrstim gorivom koji je projektil mase 845 kg ubrzavao do brzine od 2,8 Macha. Projektil je mogao djelovati u dometu od minimalno 3 do maksimalno 30 kilometara i u visinskom rasponu od 100 do 25 000 metara. Naknadno je razvijen projektil 4K65 koji je u osnovi identičan projektilu 4K60, osim što je dobio snažniji raketni motor. Zahvaljujući njemu domet je povećan na 55 km. Krstarice klase Moskva dobile su dva dvostruka lansera B-187 smještena na nadgradnji pramca s ukupno 96 projektila.

Veliko piramidalno nadgrađe osiguravalo je dovoljno mjesta za smještaj antena motrilačkih radara i radarskih iluminatora za PZO raketni sustav
Za navođenje na ciljeve služio je radarski sustav Grom (Head Lights) koji se sastojao od dvije okrugle antene promjera 4 m smještene jedna pored druge i dvije okrugle antene promjera 1,8 m smještene iznad njih. Još jedna mala okrugla antena smještena je između dvije velike. Cijeli se sustav pokretao po horinzotali i vertikali. Maksimalni domet bio mu je 60 km i mogao je pratiti ciljeve u rasponu visine od 100 do 25 000 metara. Na krstaricama klase Moskva uz svaki je lanser postavljen po jedan sustav Grom, prvi na krovu zapovjednog mosta, a drugi odmah iza njega. Zanimljivo je da zbog neobično visokog nadgrađa obje skupine antena sustava Grom nisu mogle navoditi projektile prema krmenom dijelu broda jer je visoko nadgrađe onemogućavalo iluminaciju ciljeva, osobito onih koji su letjeli na malim visinama. Takav raspored antena sustava Grom dokazuje da je primarna zadaća krstarica klase Moskva bila protupodmornička borba, dok su zaštitu od zračnih udara trebali osigurati brodovi iz pratnje. Na krstaricama klase Moskva zadaću otkrivanja ciljeva na vrlo velikim udaljenostima dodijeljena je radaru MR-600 (Top Sail) čija je golema antena postavljena na vrh središnjeg jarbola. Taj je 3D radar mogao otkrivati ciljeve veličine lovca na udaljenostima većim od 550 km. Radar MR-600 pokazao se vrlo pouzdanim i učinkovitim te će se kasnije ugrađivati na skoro sve velike ratne brodove sovjetske ratne mornarice.
Kao dopunsko/pričuvni radarski sustav za otkrivanja ciljeva u zraku i na površini mora rabio se radar MR-310U Angara-M (Head Net C), čije su dvije antene smještene na krov nadgrađa, neposredno ispred središnjeg jarbola. Taj je radar dobiven spajanjem dvije antene radara Angara, od kojih je jedna ostavljena u vodoravnom položaju dok je druga pomaknuta za 300 po vertikali. Radar je mogao otkrivati ciljeve veličine bombardera na velikim visinama na udaljenosti od otprilike 112 km. Radar se mogao rabiti i za otkrivanje ciljeva na površini mora.

Topničko naoružanje

Krstarice klase Moskva dobile su dva topnička sustava AK-725 kalibra 57 mm koji su prvi put postavljeni na krstarice klase Kresta II. Topnički sustav AK-725 nastao je kao zamjena za zastarjele topničke sustave ZIF-31 i ZIF-71 istog kalibra. Razvoj je započeo 1956. da bi već 1959. bio dovršen prvi prototip. Vatrena ispitivanja obavljena su tijekom 1960. godine. Jedini veći problem uočen tijekom ispitivanja bio je prebrzo trošenje topničkih cijevi. Zbog toga je proizvedena nova cijev ZIF-74 koja se dodatno hladila vodom i koja je imala “životni vijek” od 750 ispaljenih granata. Top se puni redenicima koji zaprimaju 550 granata, s tim da se prva granata mora postaviti ručno u ležište. Brzina paljbe je do 100 granata u minuti. Maksimalni učinkoviti domet je 6950 metara. Njegova mala masa od 14,27 tona omogućava da ga se ugradi i na manje ratne brodove. Kako bi mogla gađati i vrlo brze ciljeve opremili su je hidrauličkim sustavom pokretanja koji omogućava pokretljivost kupole od 30 stupnjeva u sekundi po visini i 35 stupnjeva u sekundi po smjeru. U slučaju otkaza hidraulike kupola se može pomicati i ručno. Elevacija cijevi kreće se između + 85 do – 10 stupnjeva. Kupola se može okretati do 200 stupnjeva po smjeru. Upravljanje sustavom AK-725 potpuno je automatizirano preko ESP-72 ciljničkog sustava. Podatke o cilju osigurava MP-103 Bars (Muff Cob) radar. Na krstaricama klase Moskva ugrađena su dva Bars radara čije su antene postavljene visoko nad vodom kako bi im se povećalo područje otkrivanja ciljeva. U tu svrhu iskorištene su bočne strane brodskog dimnjaka. AK-725 je službeno uveden u operativnu uporabu 1964. godine.
Zanjimljivo je da krstarice klase Moskva nikada nisu dobile lake topničke proturaketne sustave AK-630 iako je praksa pokazala da topnički sustavi AK-725 nisu pogodni za uništavanje ciljeva kao što su protubrodski projektili. Logičan odgovor je da su i u ovom slučaju zaštitu krstarica klase Moskva, kao kapitalnih brodova flote, trebali osigurati brodovi iz pratnje koji su svojim sustavima morali oboriti sve uočene protubrodske projektile i prije nego što su stigli do krstarica klase Moskva.

Zaključak

Krstarice klase Moskva bile su divovski iskorak za sovjetsku ratnu mornaricu, kako u veličini tako i u koncepciji. Nakon što su s njima dokazali da sovjetski projektanti i brodograditelji mogu uspješno graditi i vrlo velike brodove sovjetska je ratna mornarica započela projekte izgradnje sve većih nosača zrakoplova koja je početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća kulminirala početkom gradnje velikih nosača zrakoplova klase Kuznjecov.

Siniša RADAKOVIĆ