Iako su danas leteće topovnjače važno oružje američkog ratnog zrakoplovstva, njihov nastanak nije bio nimalo lagan. Zapravo, AC-47 je rezultat entuzijazma nekolicine ljudi

Potkraj 1961. američke i južnovijetnamske snage bile su u potpunoj defenzivi jer su snage Vijetkonga, rabeći gerilsku taktiku, napadale gdje i kada su htjele. Slabo ratno zrakoplovstvo južnovijetnamske vojske teško je otkrivalo i napadalo svoje ciljeve u gustim prašumama, čak i usred dana. Dolazak američke vojske, pogotovo pripadnika specijalnih zrakoplovnih snaga, to je trebao promijeniti. Prva je novina bila uspostava stalne radioveze između isturenih postrojbi i nadređenih zapovjedništava, ili izravno sa zapovjedništvom južnovijetnamskog ratnog zrakoplovstva. Tako se htjelo postići brže uključivanje aviona u operacije, posebno one defenzivne. No, problem je bio što su južnovijetnamski piloti mogli djelovati samo danju, a vijetkongovci su uglavnom napadali noću. Zbog toga je trebalo hitno pronaći novo rješenje.

Jedno bi bilo kupnja najmodernijih jurišnika, ali oni su bili preskupi za južnovijetnamsku vladu, a da su i kupljeni prošlo bi previše vremena dok bi ušli u operativnu uporabu (zbog potrebe preobuke pilota i zemaljskog osoblja). Rješenje je pak bilo potrebno “još jučer”. Drugo je rješenje bilo vidjeti čime južnovijetnamsko ratno zrakoplovstvo raspolaže, i to na najbolji način iskoristiti. Među malim brojem aviona koji su letjeli bilo je i nekoliko transportnih aviona iz II. svjetskog rata, C-47 Skytrain (DC-3 Dakota). Jedini je problem bio kako te spore avione uporabiti za pružanje paljbene potpore snagama na zemlji. Prvo je rješenje bilo više pomoćno: C-47 su rabljeni za izbacivanje velikog broja baklji, koje su osvjetljavale bojište i tako otkrivale napadače. Rezultati su bili iznenađujuće dobri. U nekoliko su slučajeva vijetkongovci obustavili napad i povukli se i prije nego bi Skytrainovi počeli izbacivati baklje. Statistika je pokazala da je tijekom studenog 1963. u čak 70 posto slučajeva upravo uporaba baklji izbačenih iz Skytraina omogućila odbijanje vijetkongovskih napada. No, na žalost Južnovijetnamaca i Amerikanaca, vijetkongovci su promijenili taktiku, tako da bi prvi put kratko napali brije izbacivanja baklji, a potom pričekali da baklje izgore pa onda izveli pravi napad. Južnovijetnamsko ratno zrakoplovstvo nije imalo dovoljno C-47 (i C-123, koji su naknadno prispjeli) da cijelu noć kruže iznad Južnog Vijetnama. U najboljem slučaju, mogli su cijelu noć “pokrivati” tek nekoliko sukoba. S druge strane, od 1960. počelo je naglo povećavanje angažiranosti američke vojske u Vijetnamskom ratu.

Ona je sa sobom donijela i najsuvremenije oružje. Problem je bio što je to oružje projektirano za djelovanje protiv sovjetskih snaga u Europi, a ne protiv gerile u prašumama Južnog Vijetnama. Pronalaženje rješenja za taj problem povjereno je Limited War Commiteeu, kojemu je pukovnik Gilmour C. McDonald u rujnu 1961. predložio razvoj borbenog zrakoplova kod kojega bi topničko oružje djelovalo bočno, a ne uobičajeno prema naprijed. Na taj bi način avion mogao tijekom kružnog leta neprestano djelovati prema cilju. Ideja sama po sebi nije bila nova, a američka vojska ju je prvi put testirala još 1927. Možda bi i ovaj put sve ostalo samo na teoretskoj razini da se u to nije uključio mladi inženjer tvrtke Bell Aerosystems, Ralph E. Flexman. McDonald i Flexman su u prosincu 1962. zajedno razradili prvi plan leteće topovnjače. Uz pomoć satnika Johna Simonsa iz zrakoplovne baze Wright-Petterson, Flexman je uspio doći u kontakt s višim zrakoplovnim časnicima zaduženima za razvoj novih oružja. Nakon mnogih odbijenica, satnik Simons je tek u svibnju 1963. uspio nagovoriti nadređene časnike u Aeronautical Systems Division (ASD) da odobre razvoj novog oružja pod nazivom Project Tailchaser. Prva testiranja (bez ugrađenog oružja) obavljena su na avionima T-28 i C-131, sa svrhom da se teoretski dokaže da će avioni u kružnom letu moći neprekidno napadati cilj. Zbog nedostatka sredstava i zainteresiranosti, testiranje je išlo vrlo sporo. U međuvremenu je i zastavnik Simons premješten na novu dužnost, a na njegovo je mjesto došao natporučnik Edwin Sasaki. Tko zna kako bi sve to završilo da se u projekt nije uključio bivši pilot lovaca, satnik Ron Terry. Osnovna Terryjeva zadaća bila je proučiti uvjete djelovanja u Južnom Vijetnamu i pronaći odgovarajuća rješenja. Terry je bio pravi čovjek na pravom mjestu u pravo vrijeme. Zahvaljujući odličnim vezama uspio je ubrzati Project Tailchaser. Kad su snimke kamera (koje su simulirale topove) pokazale da je to ne samo izvediva već i vrlo laka operacija, ASD-ov Limited War Office konačno je odobrio nastavak projekta, zapravo prelazak na potpuno novu razinu.

Project Gunship I
Za prvi testni avion određen je C-131 broj 53-820, koji je u kolovozu 1964. opremljen Gatling strojnicom General Electric SUU-IIA/A kalibra 7,62 mm, ugrađenom u podvjesnik namijenjen postavljanju na lake avione i helikoptere. Kako ne bi previše “prčkali” po avionu, podvjesnik je postavljen u teretna vrata. Već su prva testiranja pokazala neočekivane rezultate. S visina od 170 i 1000 metara, a s udaljenostima od 585 do 3000 metara, SUU-IIA/A je cilj veličine 3,5 metara mogao pogoditi s čak 25 granata. Cilj veličine pet metara pogađalo je u prosjeku 75 granata, i to iz samo jednog rafala dužine jedne sekunde. Tako je nastao Project Gunship I.

Prvo ugrađivanje oružja u C-47 obavljeno je u rujnu 1964. Kako su i ta testiranja bila još uspješnija nego na C-131, odlučeno je da se Gunship I isproba u borbi. Zbog toga je odlučeno da krajem 1964. satnik Terry i još nekoliko članova tima, opremljeni s četiri SUU-IIA/A Minigun podvjesnika, odu su Južni Vijetnam. U zrakoplovnu bazu Bien Hoa stigli su u listopadu 1964. gdje su na raspolaganje dobili C-47 (43-48579), koji je do tada služio za prijevoz pošte i opskrbu snaga. Avion su opremili s tri Miniguna, a četvrti su ostavili u pričuvi. Prvi su postavili na teretna vrata, a druga dva na dva zadnja prozora na lijevoj strani aviona. Za ciljanje uporabili su ciljnik Mark 20 Mod 4, “posuđen” s jurišnika A-IE Skyraider, koji su postavili na lijevi bočni prozor pilotske kabine. Okidač za sve tri strojnice postavljen je na upravljački volan pilota.

Svaki od tri Miniguna u jednoj je sekundi mogao ispucati od 50 do 100 metaka. Zbog toga ne začuđuje da je posada u avion ukrcavala 24 000 metaka, što je bilo dovoljno za otprilike jedan sat djelovanja. Ugrađena je i dodatna komunikacijska oprema (VHF i UHF radiouređaji i FM Command radio za komunikaciju sa snagama na zemlji) te navigacijski sustav TACAN i IFF uređaj.

Formirane su dvije posade, jedna pod zapovjedništvom satnika Jacka Harveya, a druga pod satnikom Leeom Johnsonom. Posada se sastojala od pilota-zapovjednika, kopilota, navigatora i tri zrakoplovna tehničara zadužena za opsluživanje strojnica. Uz njih u avion se redovito ukrcavao i južnovijetnamski časnik ili dočasnik zadužen za komunikaciju sa snagama na zemlji. Prva uspješna borbena zadaća leteće topovnjače Gunship I obavljena je 15. prosinca 1964. Osam dana poslije obavljena je i prva uspješna noćna zadaća. U oba slučaja avionom je upravljao i zapovijedao satnik Harvey. Prve su zadaće obavljene iznad Thanh Yenda i delte rijeke Mekong, gdje je C-47 Gunship I uspio onemogućiti desant vijetkonških snaga. Zanimljivo je da je pritom ispaljeno samo 4500 metaka. Nakon toga Gunship I je poslan na područje Ap Trung Hunga, gdje je također natjerao neprijatelja na povlačenje. Satnik Terry je vraćen u Sjedinjene Države početkom 1965. kako bi vodio novi Project Gunship II, program razvoja leteće topovnjače AC-130.

Leteća topovnjača AC-47
Nakon svih ovih uspjeha, budućnost letećih topovnjača u američkom ratnom zrakoplovstvu bila je osigurana. Tako je i C-47 Gunship I dobio službenu oznaku FC-47 (Fighter/Cargo ? 47) i priznat je kao potpuno nova vrsta borbenih aviona. Zbog stalnih prosvjeda pilota lovačkih aviona, kojima je oznaka fighter (lovac) na starom transportnom avionu izgledala kao izrugivanje, vodstvo američkog ratnog zrakoplovstva odlučilo je da svoju prvu leteću topovnjaču ipak označi kao AC-47 (A kao Attack).

Ime Spooky prvi se put pojavilo početkom 1966., kad je prva eskadrila opremljena avionima AC-47 ? 4th Air Commando Squadron (ACS) postala operativna. Naime, do sredine 1965. postojao je samo jedan AC-47, nazvan Puff. Problem s pozivnim znakom javio se kad je 7th Air Force Headquarters od 4th ACS-a zatražio pozivni znak za njihove avione. Tako je AC-47 dobio i ime – Spooky.

Kako je od kraja 1964. do početka 1965. operativan bio samo jedan AC-47, posade Puffa su doslovno svaki dan bile u borbenim zadaćama nad cijelim Južnim Vijetnamom. Rijetke dane odmora dobile bi samo tijekom ekstremno loših vremenskih uvjeta. Konačno je u proljeće 1965. stigao još jedan set Miniguna, kojim su opremili drugi AC-47. Kako se glas o spasu iz zraka širio među kopnenom vojskom, tako je svaki južnovijetnamski zapovjednik inzistirao na tome da upravo njegova postrojba dobije potporu AC-47. Da bi se donekle odgovorilo na povećanu “potražnju”, još su četiri “poštanska” C-47 pretvorena u AC-47. Jedini je problem bio nedostatak Miniguna. “Izlaz u nuždi” nađen je u uporabi seta od deset teških strojnica M-2 Browning kalibra 12,7 mm. Unatoč uporabi većeg broja teških strojnica većeg kalibra, krajnji je rezultat bio bitno lošiji. Razlog je bio u tome što je svih 10 M-2 u minuti moglo ispaliti najviše 6000 metaka – koliko samo jedan Minigun. Uz to, tijekom dugotrajne paljbe, M-2 bi često imali zastoje i kvarove. Zbog toga su ovi avioni izvučeni iz operativne uporabe čim su u jesen 1965. došli prvi AC-47 (opremljeni Minigunima) 4th ACS-a. Istodobno su prva dva AC-47 Puffa i tri AC-47 s teškim strojnicama M-2 poslani u Sjedinjene Države na remont, opremanje Minigunima i prebojavanje u novu maskirnu shemu. Eskadrila je smještena u zrakoplovnu bazu Nha Trang, ali su tri aviona s pet ili šest posada redovito izmještavana u baze DaNang, Pleiku, Bien Hoa i Bing Thuy. Jedan je avion trajno zadržan u bazi Nha Trang jer je dodijeljen 14th Special Operations Wingu (SOW), poznatijem kao The Antique Wing jer je rabio “zastarjele” propelerce A-IE, C/AC/EC-47, U-10 itd.

Nastajanje legende
Operativna uporaba Spookyja donijela je neke sasvim nove borbene mogućnosti, bez obzira na to je li rabljen kao potpora ofenzivnim operacijama ili kao odlučujuće oružje u slamanju vijetminskih napada, pa je uskoro nazvan “Puff the Magic Dragon”. Nakon što je ime osvanulo na nosu prvog CH-47, za američki tisak i javnost avion će zauvijek ostati poznat kao Puff.
Posade su vrlo brzo otkrile kako povećati psihološki učinak Spookyja na neprijatelja – uporabom svijetlećeg (obilježavajućeg) streljiva noću. Osim što je olakšavalo ciljanje, obilježavajuće je streljivo stvaralo paniku u neprijateljskim redovima. Zbog brzine paljbe bilo je dovoljno da se svaki peti metak zamijeni obilježavajućim i noću bi Spookyji “crtali” linije po nebu. Količina obilježavajućih metaka koji su letjeli iz aviona prema cilju stvarala bi neprekinutu liniju, a uporabom sva tri Miniguna istodobno postizalo se da neprekinuta bujica metaka pada na cilj. Osim što je sve izgledalo spektakularno, učinak je bio razarajući. Tako je 8. veljače 1965. samo jedan Spooky, djelujući iznad Bong Sona protiv neprijateljske ofenzive, u nešto više od četiri sata djelovanja ispalio 20 500 metaka ubivši pritom oko 300 vijetkongovaca. Naravno, nakon toga od ofenzive više nije bilo ništa.

Koliko su AC-47 bili opasni za neprijatelje toliko su bili opasni i za posadu. Naime, C-47 je bio velik i spor avion, a oružjem i streljivom opterećen AC-47 bio je još sporiji. Uz to, kako bi bili što učinkovitiji (precizniji) piloti su pokušavali letjeti što niže, a tada bi često došli u domašaj neprijateljske paljbe, i to ne samo PZO topova, nego i lakog streljačkog naoružanja. Posade Spookyja posebno su bile ugrožene tijekom prilaska cilju, ili kad bi se našle pod paljbom neprijateljske postrojbe koju nisu napadale, a koja je bila u neposrednoj blizini cilja. Zbog toga ne začuđuje što je i postotak gubitaka 4th ACS-a bio najveći od svih postrojbi američkog ratnog zrakoplovstva koje su djelovale u Vijetnamskom ratu. Prvo, avioni su često bili stariji od pilota i članova posade koji su njima upravljali. Drugo, riječ je bila o sporim i velikim transportnim avionima bez ikakve zaštite. Treće, njima su najčešće upravljali piloti koji su imali vrlo malo, ako uopće, iskustva s avionima pokretanim klipnim motorima. Četvrto, svi su CH-47 uglavnom letjeli noću, često i po krajnje lošem vremenu, pa je mnogo aviona stradalo uslijed sudara ili udara u vrhove planina. Peto, Spookyji bi se redovito tijekom djelovanja našli u središtu neprijateljske (a ponekad i prijateljske) protuzračne paljbe. Do lipnja 1966. tijekom borbenih djelovanja izgubljena su četiri AC-47. Još su tri izgubljena na tajnim zadaćama napada na Ho-Ši-Minovu cestu za opskrbu, koja je iz Sjevernog Vijetnama, preko Laosa, vodila u Južni. Poražavajuće je bilo što su sva tri aviona oborena već na prvim zadaćama. Problem je bio u tome što su Sjevernovijetnamci oko Ho-Ši-Minove ceste postavili gustu mrežu PZO topova od 37 i 57 mm, od kojih su neki dobili i radarske ciljnike. U takvim uvjetima Spooky nije imao šanse, pa je američko ratno zrakoplovstvo vrlo brzo odustalo od njegove uporabe u Laosu. Umjesto njega rabljeni su A-26 i B-57, koje su potom zamijenili AC-130 i AC-119K.

Ali ni AC-47, iako mu je osnova bio transportni avion, nije bio “zmaj od papira”. To najbolje pokazuje primjer Spookyja 71 (seven-one), koji je 24. veljače 1968. poletio na zadaću pružanja potpore snagama u bazi Long Binh, što se nalazila nekoliko kilometara sjeveroistočno od Saijgona, rutinska zadaća na koju su Spookyji slani svake noći, a često i danju. Nakon četiri i pol sata provedena u patroli, posada je dobila zapovijed da se uputi nad područje snažne neprijateljske minobacačke paljbe. Kad je avion došao u zonu djelovanja u prvom naletu Minigunovi su neutralizirali dva minobacačka položaja. Na početku drugog prilaska, desno krilo je pogodila minobacačka granata kalibra 82 mm, eksplodiravši unutar njega. Osim što je opasno oštetila krilo otvorivši rupu promjera 1 metra, granata je “prorešetala” unutrašnjost aviona tisućama gelera i komadima krila (naknadno je pobrojano 3500 rupa), ranivši pet članova posade. Usprkos tome Spooky 71 uspio se vratiti u Bien Hoa. Tom je prilikom 23-godišnji dočasnik John L. Levitow zaslužio najviše američko odlikovanje Medal of Honor.
Spookyji su često djelovali zajedno s drugim tipovima aviona. Zbog male brzine i velike autonomije (što je u praksi značilo da nad zonom djelovanja mogu ostati i nekoliko sati) često su rabljeni u “originalnim” misijama osvjetljavanja bojišta, ali i kao središta zadužena za navođenje na ciljeve znatno bržih aviona kao što su bili B-57 ili mlazni jurišnici (lovci-bombarderi). Praksa je pokazala da, nakon što jedan AC-47 osvijetli cilj, drugi avioni, kao A-IE i Sleepytime FAC 0-2, mogu lako otkriti cilj i navoditi jurišnike na njega. Jedna od redovitih zadaća AC-47 bila je kontrola delte Mekonga. Velika prednost Spookyja pred drugim izvidničkim avionima bila je to što su oni mogli odmah i uništiti neprijateljsko plovilo.

Spookyji su se često rabili u paru s avionima za psihološko djelovanje C-47 Gabby (poznatiji pod imenom Bullshit Bomber). Gabbyji su u osnovi bili standardni C-47 opremljeni snažnim zvučnicima. Namjena im je bila psihološko djelovanje na pobunjenike i snage sjevernovijetnamske vojske kako bi se predali. Također su se rabili i za širenje propagande južnovijetnamske vlade. Najčešće su letjeli na visini od oko 1160 metara, kružeći iznad odabrane zone djelovanja. Još 1000 metara iznad njih kružio bi Spooky, otprilike četvrtina kruga iza Gabbyja, čekajući reakciju sa zemlje. Nakon nekog vremena pobunjenici bi redovito otvorili paljbu na Gabbyja i tako otkrili svoje pozicije, a onda bi Spooky “opalio” po njima.

Način uporabe
Spooky je istodobno bio jednostavan za letenje i težak za borbenu uporabu. Razlog se krio u činjenici da je kao osnova uzet stari transportni avion DC-3/C-47, opremljen s dva ne baš snažna klipna motora. U letu se AC-47 ponašao kao preopterećeni C-47, a to znači da je bio sporiji i tromiji. S jedne strane, to je bilo loše jer je avion bio osjetljiv na PZO paljbu, a s druge kao platforma za leteću topovnjaču bio je idealan. U obzir se mora uzeti da AC-47 nije dobio ništa od suvremene opreme kao što su balistička računala, infracrveni i/ili radarski ciljnici, laserski daljinomjeri i slični sustavi kojima su opremljene suvremene leteće topovnjače. Zapravo je preciznost paljbe ovisila isključivo o spretnosti pilota, koji su morali imati dobar vid (da uoče cilj) i sposobnost brze kalkulacije kuta i brzine kako bi fiksne strojnice usmjerili prema cilju. Miniguni su postavljeni s lijeve strane aviona, a pilot-zapovjednik je imao zadaću ciljanja, dok je kopilot kontrolirao sve ostale parametre pazeći da avion ne ostane bez brzine, visine ili da zbog prenaglog zaokreta (kad bi se zapovjednik zanio da što prije paljbom zahvati cilj) ne ostane bez uzgona (padne u kovitlac). U praksi to sve i nije bilo tako teško te su iskusni piloti mogli rafalom od samo četiri sekunde jednog Miniguna na udaljenosti od 1500 metara s 400 metaka pogoditi cilj promjera 10,5 metara. Posao im je olakšavalo obilježavajuće streljivo i velika gustoća paljbe, koja bi podizala silnu prašinu na mjestu pogađanja. Najveći su problemi bili kad bi Spooky pogreškom “opalio” po svojima ili kad bi naišao na dobro organiziranu PZO obranu.

Umjesto zaključka
Američko ratno zrakoplovstvo svoje je AC-47 Spookyje povuklo iz operativne uporabe krajem 1969. kako bi ih zamijenilo naprednijim letećim topovnjačama AC-130 Spectre, AC-119G Shadow i AC-119K Stinger. Osamnaest su predali južnovijetnamskome ratnom zrakoplovstvu, najmanje dvanaest oružanim snagama Laoa. Jedan je manji dio otišao u Tajland i Kambodžu.

Na osnovi DC-3 svoju je leteću topovnjaču razvilo i južnoafričko ratno zrakoplovstvo, a dio su aviona prepustili i Rodeziji. Južnoafrički su avioni poznati kao Dragon Daks i naoružani su topovima kalibra 20 mm.

Zanimljivo je da su Spookyji još uvijek u operativnoj uporabi. Naime, kolumbijsko ratno zrakoplovstvo i dalje ih rabi u borbama protiv pobunjenika i krijumčara heroina. Rabi ih zajedno s lakim jurišnim helikopterima AH-60 Arpia (naoružani UH-60) i A-37 Dragonflys. Doduše, neki izvori navode da kolumbijsko ratno zrakoplovstvo zapravo rabi pet aviona BT-67 ? ADC-3 opremljenih turboelisnim motorima Pratt & Whitney Canada PT6A-67R i naoružanih teškim strojnicama kalibra 12,7 mm nepoznatog tipa.

Domagoj MIČIĆ