U svijetu vojne preciznosti, u tišini olovke i papira, kadet Hrvatskog vojnog učilišta “Dr. Franjo Tuđman“  Nikica Dujmović likovnim stvaralaštvom daje oblik sjećanjima te iskazuje poštovanje onima koji više nisu među nama. Njegovi crteži čuvaju ono što se pamti srcem, kao trajni zapisi sjećanja na ljude koji su obilježili svoje vrijeme

U vojnoj svakodnevici, obilježenoj pravilima, obvezama i preciznošću, rijetko se govori o onom što vojnika oblikuje iznutra. Iza odore i zahtjevnog studija kadeta Hrvatskog vojnog učilišta “Dr. Franjo Tuđman“ često se kriju osobne priče koje ne traže pozornost, ali zaslužuju biti ispričane. Jedna od njih pripada kadetu nadnaredniku Nikici Dujmoviću, studentu pete godine Vojnog pomorstva, smjera brodostrojarstvo. Usmjeren na tehnički zahtjevan i precizan studij, Dujmović izvan svakodnevnih obveza njeguje izrazitu sklonost likovnom stvaralaštvu. Crtanje za njega nije prolazna zanimacija, nego osobni prostor u kojem nastaju portreti ispunjeni značenjem, emocijom i trajnom vrijednošću. Iako se na prvi pogled čini nespojivo s vojničkim pozivom, upravo u toj tišini olovke i papira pronalazi ravnotežu.

Počeci crtanja sežu u rano djetinjstvo. Interes se, kaže, pojavio još u prvom razredu osnovne škole, na satu likovne kulture, poput igre koja je s vremenom postajala sve ozbiljnija. Godinama kasnije primijetio je da ga osobito privlače portreti. Najčešće radi olovkom i ugljenom, a talent, smatra, nije dar koji se podrazumijeva, nego vještina koja se razvija isključivo radom i vježbom. Iako se njegov profesionalni put odvija u posve drukčijem smjeru, umjetnost ga nikad nije napustila. Kad ga pitamo što ga je zadržalo uz crtanje, odgovor je jednostavan, voli to što radi. Smatra da čovjek, bez obzira na poziv, mora imati nešto svoje, hobi koji ga prati i održava unutarnju ravnotežu. Govoreći o vlastitom  umjetničkom izrazu, ne koristi velike riječi. Svoj stil opisuje kao jednostavan i realističan. Teži tome da portret što vjernije prikaže osobu, ali i da svaki rad nosi priču. Upravo ga to privlači realizmu, svijest o uloženom trudu, strpljenju i disciplini. Suvremena umjetnost, priznaje, nije mu bliska. U njegovim crtežima često je prisutna snažna osobna dimenzija. Najčešće crta ljude koji su njemu važni ili koji imaju posebno mjesto u životima drugih. Najveći poticaj pritom su reakcije onih kojima je crtež namijenjen. U tim trenucima, kaže, zna da je učinio nešto vrijedno. Tada crtež prestaje biti samo slika i postaje poruka.

Posebno emotivan bio je rad na obiteljskom portretu u kojem je, na simboličan način, ponovno spojio članove obitelji, uključujući i pokojnog oca koji nije mogao biti prisutan na vjenčanju. Ideja je potekla od njegove sestre, a sam zadatak doživio je kao čin kojim se ispunjava nečija duboka želja. Takvi crteži, ističe, nose veliku težinu, ali istodobno govore više nego što bi to riječi ikad mogle. “Crtanju pristupam na način da je to nešto što bi osoba voljela vidjeti, nešto što bi je usrećilo. Otac je preminuo i nije mogao biti na obiteljskoj slici za njezino vjenčanje. Moja sestra je došla na ideju i zamolila me da nacrtam portret svih njih zajedno. To je bila predivna ideja. Slažem se da takvi crteži imaju veliku težinu, ali isto tako su prikaz nečega što se ne može opisati riječima“, zaključuje Dujmović.

Sličan pristup ima i kad radi portrete osoba koje su tragično preminule. Kad ga pitamo kako pronalazi ravnotežu između umjetničke odgovornosti i poštovanja prema obitelji, odgovara da ljudi osobito cijene umjetnost kad je riječ o njihovim najbližima. U tim trenucima crtež postaje način da se sačuva uspomena. Među njegovim radovima posebno mjesto zauzima portret pokojnog Nikole Matasa, prijatelja i kadeta. Za Dujmovića taj crtež nije samo umjetnički rad, nego trajna uspomena i želja da Nikola ostane zapamćen među pripadnicima Kadetske bojne. Govoreći o emocionalnom teretu crtanja osoba koje je osobno poznavao, ističe da mu to nije poteškoća. Naprotiv, “drago mi je da imam tu sposobnost da svoja sjećanja na njih mogu staviti na papir“. Reakcije obitelji i prijatelja, kaže, najčešće su snažne. Prisjeća se crteža na kojem je spojio svoje pokojne baku i djeda s drugom bakom koja u naručju drži njegovu nećakinju. Taj je crtež bio dar sestri, a njezina emocija, suze radosnice i tuge, za njega su najveća moguća potvrda. “To je ono što mene usrećuje, da sam uspio u nekome potaknuti takve emocije. To je najbolje hvala koje mogu dobiti.“ Dugoročne umjetničke planove nema. Nastoji samo održavati taj dio sebe “radim to za svoju dušu i kad sam inspiriran“. Kolege njegov hobi doživljavaju pomalo neobično, ali s poštovanjem. Rado pogledaju nove radove i cijene trud koji stoji iza njih. Na kraju razgovora, kad ga pitamo o ciljevima, i kao budućeg časnika i kao umjetnika, odgovor ostaje kratak i jasan, napredovati. Bez velikih riječi i bez potrebe za isticanjem. U crtežima koje ostavlja iza sebe već je rekao dovoljno.

Tekst: Ines Grossi