Ljerka Pavković je jedna od osnivačica i predsjednica Udruge medicinskih sestara i tehničara iz Domovinskog rata koja djeluje u okviru Hrvatske udruge medicinskih sestara. Ljerkina ratna priča traje od 19. kolovoza 1991. do srpnja 1992., a bila je sudionik ratnih događanja na pakračkom području. Pakrac se tijekom tog vremena grčevito bori, nedaleke Kusonje postaju poprište užasa, Lipik pada da bi ubrzo zatim postao prvi i do Oluje jedini u ratu oslobođeni hrvatski grad. Iz Ljerkine perspektive to je vrijeme u kojem je, džepova punih zavoja, ziherica i sanitetskog materijala puzala kanalima tražeći ranjenog, nebrojeno puta istrčavala iz skloništa kad god je čula da je vani netko jauknuo ili saznala da je netko ranjen i pokušavala pomoći ljudima kojima broja ne zna…

Dan napada na policijsku postaju u Pakracu, 1. ožujka 1991., ostaje zabilježen kao jedan od prijelomnih događaja s početka Domovinskog rata na tom području. Ljerka Pavković tada je bila medicinska sestra koja sa suprugom i dvjema djevojčicama živi u Pakracu, a radi u nekoliko kilometara udaljenom Lipiku, u Specijalnoj bolnici za rehabilitaciju. Danas, sjećanja na to vrijeme košmarna su, nadiru nekom svojom snagom, u fragmentima, i otimaju se pokušajima kronološkog redanja. S jedne strane ostaje zapamćen osjećaj rata koji nadolazi, nejasne noćne pucnjave u daljini, huškački velikosrpski grafiti ispisani u tajnosti preko noći na zidovima kuća, pa podmetanja eksploziva pod hrvatske kuće, iznenadne poslijeponoćne detonacije, barikade, napetost pa nekoliko dana utiha, pa opet barikade, otmice, kolona vojnih vozila, tenkova, kamiona, pinzgauera koja tutnji cestom preko Pakraca i Lipika prema Okučanima, nelagoda, nepovjerenje, strah, glasine – a s druge je strane voćnjak koji treba orezati, i vrt u kojem dolazi vrijeme sijanja pa berbe, i kuća koju grade, a mala treba krenuti u školu, i oprano rublje treba ispeglati. S druge je strane život koji se žilavo opire branama, koji želi dalje teći i trajati svojim predvidljivim redom, koji svoje utočište nalazi i u među susjedima tada tako često izgovaranoj rečenici: “Ma neće ovdje zaratiti.” I Ljerka je nerijetko tu rečenicu izgovarala u to vrijeme dok je, kao brižna medicinska sestra u lipičkoj bolnici, smirivala i tješila uznemirene i nepokretne bolesnike.

Ali zaratilo je.
Ljerka nije vojnik ni vojni strateg. Ona ne zna po zvuku iz daljine razlikovati kalibar cijevi iz koje se puca, niti zna kako se stišće obruč i priprema napad na naseljeno mjesto. Ona je bila mama i medicinska sestra. Večer uoči žestokog napada na Pakrac ona pamti po tome što je peglala rublje, pa ga je opeglanog složila u ormare – sve, osim trenirki svojih djevojčica koje je ostavila na stolici. “Jednostavno, imala sam osjećaj da mi moraju biti tu, da trebaju biti spremne, pri ruci, za dohvatit’ i bježat’. Kao da sam znala što će biti. Osjećaj…,” kaže. Nekoliko sati poslije, u noći je nešto grunulo, pa je krenula pucnjava u daljini, a onda su eksplozije bile sve bliže i žešće. Bio je 19. kolovoza 1991. “Bilo je rano jutro, svitanje, bljeskalo je s područja grada u kojem su živjeli Srbi, pucali su na dio gdje živi hrvatsko stanovništvo. To je bilo prvi put. Poslije smo saznali da je tamo bila JNA već neko vrijeme, ali oni su o tome šutjeli. Taj je dan bio kao u nekakvom filmu: pobjegli smo u podrume, šutjeli smo, iščekivali i pitali se što nas sada čeka. I sljedećih se dana nastavilo pucanje. Gađali su po hrvatskim dijelovima, koristili su topništvo, pogotke su dobivale kuće, crkva.”
Bilo je nemoguće u tim uvjetima probijati se od Pakraca do lipičke bolnice, desetak puta do evakuacije lipičke bolnice krajem rujna 1991. – no, gdje god da je, Ljerka je medicinska sestra. Prvi čovjek kojeg je ranjenog spašavala bio je njezin otac. “Prvi ranjenik za kojeg znam bio je baš moj otac. Bio je ranjen u bedro, ja sam ga zbrinula, stavila prvi zavoj i uspjeli smo ga susjedovim autom prebaciti u bolnicu Pakrac. Napadi su postajali sve žešći i to baš na bolnicu, tako da je moj otac nakon dva dana vraćen neobrađen jer je bilo puno ranjenih, onih koji su bili u težem stanju, nije došao na red. Pripremala se evakuacija pakračke bolnice.”
Nakon oca spašava susjeda, pa je zovu jer je malo dalje ranjena neka žena, pa usred noći “hitno, hitno, zovite Ljerku, Laci je ranjen u srce!” U danima koji slijede nakon prvog napada na Pakrac, Ljerka je i medicinska sestra, i liječnik, često i vozač. Liječnički timovi i sanitetska vozila koji postoje na ovom području predaleko su, pod granatama ne mogu doći do ranjenih, ne rade ni telefoni pa zato Ljerka postaje ona koju se prvu zove upomoć. “Bili smo smješteni u jednom podrumu gdje nas je bilo tridesetak, ali ljudi su znali da je tu neka medicinska sestra i dolazili su kad je zatrebala pomoć. Dođu pješke, nisam imala vezu, nikakvu motorolu, ja uzimam ono što imam uz sebe, nije tada bila ni sanitetska torbica, i onda me vode na mjesto gdje je ranjenik. Išla sam noseći u džepovima ono što sam imala i mogla dohvatiti od sanitetskog materijala. Prvo pitam gdje je pogođen i krvari li jako, po tome pokušavam predvidjeti težinu ozljede. Ako je to kilometar daleko, onda kažem da trebamo organizirati prijevoz. Često smo puta odlazili kod nekog od susjeda i molili da nas preveze.” Nije bilo zavoja, udlaga za imobilizaciju, lijekova, nije bilo sanitetskog prijevoza. “Da bismo došli do ranjenika puzali smo po kanalima, pretrčavali skrivajući se, od ugla do ugla. I onda, kad dođem do ranjenika gledam kakvo je krvarenje, ako je jako, onda ga zaustavljam s onim što imam, ako imam zavoj dobro, a ako nemam, onda trgamo maramu, majicu. Gledaš po prostoriji što bi moglo poslužiti, smiruješ obitelj. Kad bi netko bio ranjen, bilo je tu puno buke, vike, cike, panike, trebalo ih je smirivati i istodobno zbrinjavati ranjenika. Onda bi ga stavili u neki auto da ga prevezemo do bolnice. Vozili smo ih seoskim putevima, kroz Banovac, Obrijež, prema Kutini. Često nam je bilo najvažnije ranjenika izvući iz Pakraca i doći do Obriježi, a ondje bi već bio netko tko je preuzimao.” Ranjenici su najčešće bili prebacivani u bolnicu u Kutinu. Kad god je mogla, Ljerka bi ih pratila. Bila je to prilika da u povratku, bar nakratko, posjeti svoju djecu koja su tamo bila smještena kod rodbine. “To mi je bilo najteže: spavale su svaka držeći jedan kraj moje spavaćice, da im budem bliže. A ja sam stalno ponovno odlazila uvjeravajući se kako će sve to brzo završiti, eto, samo što nije…ali potrajalo je.”
Ljerkina ratna priča traje od 19. kolovoza 1991. do srpnja 1992. Pakrac se tijekom tog vremena grčevito bori, nedaleke Kusonje postaju poprište užasa, Lipik pada da bi ubrzo zatim postao prvi i do Oluje jedini u ratu oslobođeni hrvatski grad. Iz Ljerkine perspektive to je vrijeme u kojem je, džepova punih zavoja, ziherica i sanitetskog materijala puzala kanalima tražeći ranjenog, nebrojeno puta istrčavala iz skloništa kad god je čula da je vani netko jauknuo ili saznala da je netko ranjen i pokušavala pomoći ljudima kojima broja ne zna. Tad je nosila svoje treće dijete, no nije odustajala od odluke da spašava stradalnike. To je vrijeme u kojem se dogodio i jedan od iznenadnih napada kojih se najviše užasavala. “Početak travnja. Izletila sam iz kuće. Tata je ležao dvadesetak metara od kuće. Bio je to iznenadan minobacački napad. Trčala sam, mislila sam da ću ipak uspjeti nešto pomoći – tolikima sam prije pomogla. Trčala sam, vidim da leži. Nikoga nije bilo pored, ležao je potrbuške i imao je obje ruke zgrčene, pune zemlje. Da je imao kacigu, možda bi preživio.”
Tri mjeseca poslije, u srpnju 1992., rodila je treću djevojčicu, a nakon šest mjeseci, početkom 1993., vraća se svojem poslu u lipičku bolnicu gdje radi i danas.

Ljerka Pavković je jedna od osnivačica i predsjednica Udruge medicinskih sestara i tehničara iz Domovinskog rata koja djeluje u okviru Hrvatske udruge medicinskih sestara (HUMS). Osnovana je u Vukovaru 12. studenog 2016., a razlog njezina osnivanja i cilj aktivnosti jest objediniti podatke te ukazati na povijesnu istinu o sudjelovanju i doprinosu medicinskih sestara koje su bile sudionice Domovinskog rata, a čiji rad u društvu do danas nije niti prepoznat, niti valoriziran. Ljerka Pavković aktivno je uključena u palijativnu skrb i član je radne skupine za razvoj strategije za skrb branitelja čiji dio su i medicinske sestre i tehničari Domovinskog rata. Danas je glavna medicinska sestra i pomoćnica ravnatelja za sestrinstvo u Specijalnoj bolnici za rehabilitaciju u Lipiku, a tijekom Domovinskog rata bila je sudionik ratnih događanja na pakračkom području.

Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović sudjelovala je 1. ožujka u Pakracu na obilježavanju 26. obljetnice početka Domovinskog rata te se pridružila i Mimohodu pobjednika. Predsjednica je u Pakracu obišla i Gradsku bolnicu gdje je otkrila spomen-ploču kao zahvalu i sjećanje na sve medicinske sestre i tehničare, sudionike Domovinskog rata grada Pakraca, koji su u vihoru ratnih događanja pokazali svoju profesionalnost, humanost i hrabrost.

Lada Puljizević, Fotografije: osobna arhiva