Mirna Ignac, nadnarednica, prvostupnica sestrinstva u ambulanti HVU-a, Vojnog zdravstvenog središta. Od 2. srpnja 1991. do 1. prosinca 1992. godine Mirna je radila u Službi operacijskog trakta sa centralnom sterilizacijom u Općoj bolnici Karlovac te je tako bila direktno uključena u pomaganje i spašavanje ranjenih civila i vojnika tijekom napada na Karlovac i okolicu. Kao članica Službe sestara primila je republičku Zahvalnicu za požrtvovni rad tijekom Domovinskog rata…

Mirna je medicinska sestra u ambulanti na Hrvatskom vojnom učilištu. Tu je više od dvadeset godina. Jedna je od inicijatorica i suosnivačica Društva medicinskih sestara i tehničara Domovinskog rata, a u njihovu Izvršnom odboru predstavlja Ministarstvo obrane. Plavokosa, vedra, i brbljava, Mirna pršti energijom i smijehom, i sve je – samo ne mirna. “Ne mogu ja sjediti na mjestu, kad vidim da nešto treba – ja to moram napraviti,” govori i smije se. Baš zato što je takva, kao stvorena je da među prvima uvijek bude tamo gdje je najteže, gdje je najviše očajnih, gdje je najviše ruku koje ispružene traže pomoć. Mirna će, i kad nitko drugi ne zna kako, za njih pronaći i vodu, i deku, i lijek, i riječ koja tješi.

Pogled unatrag

Bila je prva medicinska sestra koja je u svibnju 2014. došla u Cernu kad su popucali nasipi i blatne bujice poplavile su sela. Sjeća se: “Odmah sam u maloj sportskoj dvorani organizirala ambulantu, složila klupe, lijekove, krevete, s časnim sestrama dogovorila pranje veša, organizirala mušku i žensku kupaonicu.” Pobrinula se i da se djeca što brže vrate normalnosti života i krenu u školu. “Pa ne možeš ti s materom i ćaćom gledati cijeli dan TV i govoriti: ‘eno, ono na televiziji je moja kuća’ – a od kuće se vidi samo dimnjak, sve je drugo pod vodom…Ne može to tako, idemo u školu, djeco!” Godinu poslije, u rujnu 2015., ponovno je prva medicinska sestra koja priskače – ovaj put u Opatovcu, kraj Iloka, gdje vojska organizira izbjeglički kamp. “Navečer su mi javili, ujutro sam bila tamo. Ušli smo u kućicu u kojoj 20 godina nije bio nitko. Vozači su mi povukli žicu da imam struju, ja sam sve oprala, složila…” i tako je nastala ambulanta koja je prihvaćala djecu, trudnice, bolesne u prvom velikom izbjegličkom valu. Mirna se prisjeća kako su liječnički timovi među kojima je bio i njezin u tim danima prešli više od 6000 kilometara pomažući ljudima svuda gdje su ih zvali, a u prvom tjednu 70 su puta bili u vukovarskoj bolnici prevozeći one kojima je trebala bolnička skrb.
Priča o želji za pomaganjem potrebitima koja je, čini se, njezina životna konstanta i osobna misija, a diploma prvostupnice sestrinstva daje joj tek službenu, radnu formu, korak po korak odnosi nas sve dublje u sjećanja, sve dalje smo u prošlosti i, konačno – usidreni smo usred teške, ratne 1991. godine.

Karlovac. Opća bolnica. Mirna, tada dvadesettrogodišnja djevojka, u srpnju postaje sestra instrumentarka. Radi, uči se poslu, dežura, i prisjeća se: “Kuhalo se. Osjećalo se u zraku da se nešto sprema. Sve se znalo, a kao nije se znalo. Ljudi su radili zajedno, ali su se dijelili na dvije grupe.” U karlovačkoj bolnici tada se događa nestajanje bolničkog materijala, zavoja, instrumenata, lijekova. “Bacili bi ga u smeće, a onda noću, kad nitko ne vidi, izvlačili iz kontejnera i odnosili na Petrovu goru, pobunjenim Srbima.” Uskoro, od 24 sestre instrumentarke u bolnici ostaje njih 15. Onih devet je u tišini prestalo dolaziti na posao… a onda se događa 4. listopada 1991.
“Sjećam se, bio je vikend, i to je bio prvi, veliki napad na grad. Samo je krenulo. Tog je vikenda na Karlovac palo 500 granata, a nama je kroz bolničke operacijske dvorane prošlo 200 ljudi. Hej, 200 je ljudi bilo na operacijskim stolovima!,” prisjeća se Mirna. Kaos. Hitna pomoć ne može se pod granatama probiti do onih koji vape za pomoć. Ranjeni snajperom, ranjeni granatama, starci, djeca, gardisti, frakture, amputacije, krvarenja, šivanja, ljudi u bolnicu stižu u valovima. Gornji katovi bolnice evakuirani su i prebačeni niže. “Tri dana, tri noći, ranjeni samo dolaze, unose ih u salu, odnose ih iz sale, ne možeš im popamtiti imena, ma više ne znaš ni koliko ih je prošlo, ali tu si, tu si, činiš sve što možeš, daješ sve od sebe.” Mirna se, kaže, sjeća mladića. Amputirali su mu obje ruke i dok se, poslije operacije, budio iz opće anestezije, ona je bila kraj njega. “Prošlo je, dobro je prošlo, sve će biti u redu, bit ćeš dobro,” šaptala mu je. A on je klimnuo i rekao: “Zagrli me. Hoću da me zagrliš… Zagrlio bih ja tebe, ali ne mogu.” Između Mirninih rečenica sad je tišina, zapinju riječi. Oči joj pune suza. I meni su. Ne znam čije će prije preko ruba.

Bilo je puno lakše meni nego onima kojima sam pomagala

Među slikama koje pamti jest i ona koja pripada prvom mirnijem ranom jutru nakon tog napada na grad. “Tutnjanje je utihlo, a mi smo bili umorni i gladni, ponestalo je hrane, tri dana nismo izišli iz bolnice. Naišla su dvojica gardista u nekom malom autu, fići ili golfu, i nagovorila sam ih da me odvezu do kuće da uzmem hrane i da me vrate. Pristali su.” Sjeća se kako je morala leći na pod auta, između sjedala, na puške koje su tamo bile, i sjeća se da je jedan od njih brzo vozio pored razrušenih, još gorećih kuća, i tako su je dovezli do njezine. Doći ćemo po tebe za 15 minuta, budi spremna, rekli su i otišli, a Mirna je utrčala u kuću. “U kući su bile mama i teta, same. Tata je veterinar, on je otišao izvlačiti životinje i stoku nakon napada, a ja sam utrčala u kuću nakon što me tri paklena dana nisu vidjele i samo sam viknula: ‘Došla sam samo po malo hrane da odnesem na posao, čarape, keficu za zube i odmah idem.’ Mama skoči, teta trči, otvaraju ormar i vade pekmez, teglicu masti, gura mi slaninu, ja sve trpam u torbicu, samo trpam, čovjek u takvoj situaciji i ne zna što bi uzeo pa samo hvata i trpa. I onda mama kaže: ‘Evo ih, trube, došli su po tebe.’ Ja izlazim, idem prema autu, izišle su za mnom mama i teta…”
Četvrt stoljeća poslije, u sumraku kratkog prosinačkog dana u kojem slušam Mirninu priču, ona u riječi zastaje, sliježe ramenima i tiho kaže: “Ne znam zašto, ali zauvijek, dok živim pamtit ću tu sliku: ja ulazim u auto, mama ide za mnom i ostaje stajati na cesti a teta dolazi do nje, vuče je za ruku, vuče je u kuću i, čujem je, govori: ‘Nemoj, nemoj gledati za njom.'”
Pitam je što misli sada, 25 godina poslije, što su joj takva iskustva u životu dala, a što su joj oduzela. Ona polako izgovara: “Dala su mi čist obraz. Znam da sam, kad je trebalo, napravila baš sve što sam mogla, dala sam sve od sebe, do kraja, svu sebe sam davala.”
“A što si izgubila?”
“Izgubila sam zdravlje,” kaže. Pa dodaje: “Ali, bilo je puno lakše biti u mojoj situaciji nego u situaciji onih kojima sam pomagala.”
Glupo bi bilo na kraju razgovora pitati je bi li opet bila na istim mjestima, da zatreba. Bi li išla istim putem. Nepotrebno. Znala sam odgovor. Jer Mirna ne zna drugačije nego samo tako.

---

Prvi sastanak Društva medicinskih sestara i tehničara iz Domovinskog rata

Društvo medicinskih sestara i tehničara Domovinskog rata, osnovano 12. studenog 2016. u Vukovaru, održalo je 16. prosinca svoj prvi Izvršni odbor. Domaćin susreta koji je okupio tridesetak medicinskih sestara i tehničara iz civilnih struktura i pripadnika Oružanih snaga RH bilo je Ministarstvo obrane, Hrvatsko vojno učilište, a sastanku su, uz brigadnog generala dr. Borisa Zdilara, nazočili predsjednica Hrvatske udruge medicinskih sestara sestra Tanja Lupieri, predsjednica Društva medicinskih sestara i tehničara iz Domovinskog rata sestra Ljerka Pavković, dopredsjednica Društva sestra Agneza Aleksijević, predstavnica medicinskih sestara iz Ministarstva obrane Mirna Ignac i drugi. Brigadni general dr. Boris Zdilar, ističući zadovoljstvo održavanjem ovakvog skupa i inicijativom osnutka Društva, naznačio je neke od problema vezanih uz medicinsku struku u OSRH te je zaključio: “Sada ste ovdje prvi put, volio bih da to ubuduće bude praksa i da sestre iz vojske i sestre iz civilstva surađuju.”
Ljerka Pavković, predsjednica Društva medicinskih sestara i tehničara iz Domovinskog rata te pomoćnica ravnatelja za sestrinstvo u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju u Lipiku upozorila je kako rad medicinskih sestara koje su bile sudionice Domovinskog rata nije dovoljno prepoznat niti valoriziran. “Mi smatramo da su medicinske sestre koje su se nalazile na područjima ratnih zbivanja, koje su ostajale na svojim radnim mjestima bez obzira na neizvjesnost hoće li se mjesto održati ili pasti, koje su ostajale često sve do trenutka kad je trebalo evakuirati bolnicu i iz njih su posljednje izlazile, radeći svoj posao bile izložene trajnoj ratnoj opasnosti, bile su izložene kontinuiranom i visokom stresu. Zbog toga je, nakon 25 godina šutnje potrebno da progovorimo o svojim iskustvima, da iziđemo iz samozatajnosti i zaborava te da, kao sestre iz Domovinskog rata jasno kažemo društvu kako trebamo njihovu pomoć,” naglasila je predsjednica Društva Ljerka Pavković istodobno time i najavljujući programski smjer i aktivnosti kojima će se novoosnovano Društvo baviti.

---

Lada Puljizević, Foto: Stjepan Brigljević, Josip Kopi, osobna arhiva