Moje su sugovornice iznimne žene. Jer nisu morale ostati u Vukovaru kad se stezao obruč oko grada, kad su granate danonoćno padale po gradu, a mrtvi ležali na ulicama. Tko je taj tko bi im imao pravo zamjeriti da su tad otišle? Ali nisu… Fragmenti, intimne slike, tuga i smijeh kroz suze naviru i redaju se, o hrabrosti, o domišljatosti, o požrtvovnosti, o snalaženju, ali razgovarati o svemu što je bilo, još uvijek je teško… Doktorica Vesna Bosanac i sestre Binazija Kolesar i Agneza Aleksijević u zadnjih su 25 godina proživjele rat, zarobljeništvo, progonstvo, mirnu reintegraciju, povratak i nastavile su u Vukovaru živjeti svoje živote…

U vukovarskoj bolnici razgovaramo s doktoricom Vesnom Bosanac, sadašnjom ravnateljicom Opće bolnice Vukovar, ali i ratnom ravnateljicom Medicinskog centra Vukovar te Ratne bolnice Vukovar, umirovljenom medicinskom sestrom Binazijom Kolesar koja je za vrijeme ratnih razaranja Vukovara bila glavna sestra Ratne bolnice Vukovar i Agnezom Aleksijević, danas pomoćnicom ravnateljice za sestrinstvo, a u Domovinskom ratu sestrom instrumentarkom. Razgovaramo o kraju 1991., o razaranju grada, herojima i obrani, razgovaramo o vukovarskoj bolnici i ulozi koju su u funkcioniranju rada bolnice imale medicinske sestre i tehničari.
Svatko tko je proživio vukovarsku borbu i pad grada – bilo da je tada bio branitelj, dijete u skloništu, trudnica, pekar, medicinska sestra, liječnik ili kuharica u bolnici, svatko odatle nosi fragmente nekih svojih sjećanja, prizore koje pamti, imena, lica, riječi i tišina, neke sasvim svoje, intimne i duboko zakopane slike. Svaka je takva slika, svaki je fragment još jedan dio istine, još jedan dio priče o Vukovaru – i koliko god pričali o tome, koliko god mislili da je već sve rečeno, nije. Nikad neće ni biti. Tko će ikad iskopati i skupiti sve te djeliće? Doktorica Vesna Bosanac i sestre Binazija Kolesar i Agneza Aleksijević u zadnjih su 25 godina proživjele rat, zarobljeništvo, progonstvo, mirnu reintegraciju, povratak i nastavile su u Vukovaru živjeti svoje živote. Znaju da je razgovarati i pisati o svim tim događanjima potrebno i važno, pozdravljaju i podržavaju novinarsku želju da pamtimo i bilježimo istinu, ali razgovarati o svemu što je bilo, još uvijek je teško.
“Mi se ne damo, mi hodamo ponosno, mi mislimo na sutra – al’ kad krenete odavde redom, ova tu prva ulica zove se Šapudlova, u svakoj kući odavde pa do Mitnice, pa dalje do Trpinjske ceste u Borovu, u svakoj kući imate neku obiteljsku tragediju koja se dogodila. Nekim obiteljima ubili su po 12 muških, ostale samo žene. Majke. Ta tragedija koja se dogodila Vukovaru nikad neće biti dovoljno ispričana,” govori doktorica Vesna Bosanac poluglasom, polako. Ona je bila ravnateljica Medicinskog centra Vukovar i Ratne bolnice Vukovar, postavljena odlukom tadašnjeg ministra Andrije Hebranga, 24. srpnja 1991.

Vjera u ljude i u dobro
Moje su sugovornice iznimne žene. Jer nisu morale ostati u Vukovaru kad se stezao obruč oko grada, kad su granate danonoćno padale po gradu, a mrtvi ležali na ulicama. Tko je taj tko bi im imao pravo zamjeriti da su tada otišle? Ali nisu. Nisu morale ni u svako doba, kad god je trebalo spašavati ranjenike i bdjeti uz njih, preseliti se u bolnicu i danonoćno pomagati ljudima, bez struje, bez vode, bez lijekova i zavoja, nisu morale držati baterijske svjetiljke oko kirurga da bi on vidio amputirati nogu i tako spasiti nečiji život, nisu morale ni spavati sjedeći u drvenoj stolici čela prislonjena na zid, nisu morale ne jesti da bi hrane bilo za ranjene. Tko je taj tko bi im imao pravo zamjeriti da su tad rekle “ja ne mogu više?” Ali one nisu to rekle. I poslije svega, svih onih Šljivančanina, Ovčara, nestalih i pobijenih dragih ljudi, nakon bespomoćja, užasa i očaja koji su gledale i proživjele – tko je taj tko bi im imao pravo zamjeriti da su rekle “ne mogu oprostiti” ili “prebolno je, ne mogu se tamo više vratiti?” Ma ni to nisu. Poslije svega, vratile su se u svoj grad, vratile su se u onu istu, svoju bolnicu čim je program mirne reintegracije to omogućio – i nastavile biti one koje su i prije svega toga bile: one koje liječe, tješe, skrbe, pomažu potrebitima, one koje vjeruju u ljude i u dobro. Moje su sugovornice iznimne, gotovo nadljudski hrabre žene.
U Medicinskom centru Vukovar prije 1991. bilo je 350 sestara. Neke su otišle u Srbiju, neke u slobodne dijelove Hrvatske, a u vukovarskom ratnom okruženju ostalo ih je 130. Budući da je medicinsku pomoć trebalo organizirati u bolnici, ali i u skloništima koja su bila po gradu, deset medicinskih sestara bilo je raspoređeno po skloništima a 120 ih je bilo u bolnici. U skloništu u Borovo Commercu bila je pričuvna pozicija bolnice kamo su, dok se još moglo kretati po gradu, slali ranjenike nakon operacija i zahvata. Sestra Binazija Kolesar sjeća se kako se broj ranjenika kretao i do 600, a najviše ranjenih kojima je trebalo pomoći u jednom danu bilo je onda kad ih je bilo 112. Poginulo je, nestalo ili ubijeno pet medicinskih sestara i tehničara, a 12 sestara koje su bile u vukovarskoj bolnici do zadnjeg dana, koje su prošle kroz logor u Sremskoj Mitrovici, a nakon reintegracije vratile se u Vukovar, i danas rade u vukovarskoj bolnici.

Čista faktografija kaže da je Vukovar pao nakon 86 dana teških borbi. “Poginulo je 450 branitelja, 1350 civila od čega 86 djece. Ranjeno je više od 3420 ljudi od čega je 570 ostalo trajnim invalidima. Bez jednog ili obaju roditelja ostalo je 858 djece. Mučeni i ubijani su ranjenici i bolesnici vukovarske bolnice. Odvezen je i nestao 261 ranjenik, od toga je 200 ubijeno na masovnoj grobnici na Ovčari. I danas se kao nestali vodi 61 ranjenik. Na Novom groblju Dubrava ekshumirano je 938 žrtava. Najstarija žrtva imala je 104 godine. Najmlađa je bila beba stara šest mjeseci,” niže podatke ratna sestra instrumentarka Agneza Aleksijević, i sve teže govori, sve brže diše, fali joj zraka. Isključujem diktafon. Moramo na trenutak stati da se smiri. “To je uvijek tako kad se sjećam toga,” kaže ona pa nastavlja: “Teško je pridobiti sudionike rata da govore. Žele zaboraviti, lakše je tako, vjerujte da je lakše. Evo, na primjer, mi u Vukovaru: sve nekako ide do 18. studenog, ali kad dođe 18., sva ta sjećanja, sve to što navire, mi smo svi tada ludi, ja sam luda – ja to priznajem, ja uopće nisam normalna žena tih dana… i to tako traje dok ne prođe Ovčara. Pa kad prođe Ovčara, par dana poslije dolazimo k sebi, i onda opet sve bude dobro… koliko god da to može biti dobro. A onda opet dođe 18. studenog, i opet evociramo sve te uspomene, opet se vraćaju sva ta sjećanja, i opet smo ludi.” Usprkos svemu, Agneza Aleksijević je nakon rata postala majka, stekla je dvije fakultetske diplome, predaje na fakultetu, upravo završava doktorsku disertaciju i radi na mjestu pomoćnice ravnateljice za sestrinstvo u onoj istoj, svojoj vukovarskoj bolnici. Usprkos svemu, usprkos glasu koji joj puca i zraku koji ponekad fali, Agneza je istinska pobjednica.

Tri mjeseca zatvoreni u bolničkom podrumu
Kako je bilo moguće organizirati rad bolnice i zbrinjavati ljude u tim okolnostima, pitam moje sugovornice. Sestra Binazija Kolesar bila je glavna sestra Ratne bolnice Vukovar, sjeća se i odgovara:
“Bilo je teško organizirati rad, bilo je teško dnevno rasporediti sestre jer niste znali tko će vam doći u smjenu a tko ne, tko će se uspjeti probiti do bolnice i proći kroz grad dok se puca. Onda ujutro, kad vidimo tko je došao, onda znamo tko će se eventualno moći odmoriti, a tko će nastaviti raditi.”
Upravo zbog toga doktorica Vesna Bosanac 15. rujna donosi odluku da više nitko ne smije odlaziti iz bolnice. Sestre, djelatnici bolnice, liječnici zajedno sa svojom djecom od tada su smješteni u bolničkom skloništu. “Zahvaljujući toj doktoričinoj odluci da nitko ne smije odlaziti iz bolnice, meni kao glavnoj sestri bilo je lakše jer su sestre bile stalno tu, znala sam na koga mogu računati i kako ću ih rasporediti… A i njihova djeca su bila stalno s njima, pa su i one bile mirnije. No, ostala je ta noćna mora: muževi, braća, očevi ostali su na terenu, ratovali su, i nikad se nije znalo kad će koga dovesti ovamo. Bilo je dramatičnih situacija…,” govori sestra Binazija. Nadovezuje se doktorica Bosanac: “Možeš zamislit’ kako to izgleda kad ti po cijelom gradu stalno padaju granate, k’o kiša. Ja sam zato u devetom mjesecu zabranila osoblju da ne smije nitko napuštati bolnicu. Svi su morali biti tu, s tim da su mogli dovesti svoje članove obitelji – jer ne možeš ti biti tu, a tamo ti je ostalo dijete ili muž. Tako ne možeš raditi. I onda su oni doveli svoje članove obitelji i tu su bili smješteni svi – u nenormalnim uvjetima, u podrumima, u rupama, bilo gdje. U početku su još ovi doktori dragovoljci iz Zagreba spavali na prvom katu, u prizemlju su bili ranjenici, a onda im je grunula granata i izbacila ih iz sobe pa su onda i oni morali u podrum. Tako smo u podrumu bili svi. A taj je podrum zapravo bio mali prostor za sve ono što smo mi morali raditi u njemu. Tu su bile tri operacijske dvorane, hitni prijam, svi ranjenici, bila je i jedinica intenzivne terapije i njege, djeca, novorođenčad, ranjena djeca, djeca medicinskog osoblja… Svi su bili tu zatvoreni tri mjeseca, nisu smjeli van. To je bio zakon, to se moralo poštivati,” prisjeća se doktorica Bosanac.
Detalje o organizaciji, naporu i radu medicinskih sestara u vukovarskoj ratnoj bolnici iznosi sestra Binazija Kolesar. “Mali broj sestara obavio je golem posao oko velikog broja ranjenika: sestra je radila 24 sata, a nakon toga mogla je biti 24 sata slobodna – ali gdje će biti, šta je to slobodno? Pitanje je hoće li naći mjesto da se odmori, gdje da legne?, ali pitanje je i kakav je dan, koliko će doći ranjenika. I kad je slobodna – ona je opet tu, u bolnici, u podrumu. Zapravo se svodilo na to da se sestre, ako uspiju, negdje zavuku, naslone se dva, tri sata i odmore… i već to je bila velika stvar. I uvijek su bile na dispoziciji. A njihova su djeca tako živjela, bila su s nama.”

Zatvoriš oči i stojećki spavaš…
Sestre, liječnici, ali i nezdravstveni djelatnici ulagali su velik trud, a opstanak i preživljavanje ranjenika, i svih onih koji su bili smješteni u bolnici ovisio je o nadljudskim i zajedničkim naporima svih zajedno. U podrumskim prostorima stare zgrade bila je improvizirana kuhinja gdje su se stalno ložila dva špareta na drva, gdje se kuhala voda, kuhao gulaš. Doktorica Bosanac kaže: “Ranjenici su morali imati tri topla obroka, s tim da je prvi topli obrok bio čaj, odnosno mlijeko u prahu dok smo ga imali ili kakao. Morali su imati topli obrok za ručak, to je obično bio neki gulaš, i opet nešto toplo za večeru. Osoblje je moglo dobiti koliko ostane – tako da smo svi bili više gladni nego siti, ali u tom adrenalinskom šoku ti ne osjećaš glad. Nemaš potrebu za jelom, ni za snom, ni za čim. Stalno radiš, radiš, radiš – a kad baš više ne možeš, onda se nasloniš na zid, zatvoriš oči i stojećki spavaš.”
Sestra Agneza Aleksijević prisjeća se kako su i nezdravstveni djelatnici podnijeli golem teret – bili su potpora i logistika bez kojih bolnice ne bi bilo. “Prehrana, praonica, kotlovnica i agregati, tehnička služba, opskrba, energenti i skladište, vozni park, sve je to moralo funkcionirati. U logistici su radila 43 nezdravstvena djelatnika i civila, a poslovi su bili vrlo opasni jer se veći dio odvijao izvan bolničke zgrade. Opasnosti su vrebale sa svih strana, snajperi i granate. Benzin je dovožen u limenim bačvama, a crpljen ručno iz spremnika postaje. Boce s plinom su dovožene iz mehaničarskih radionica, a dušičnog oksidula bilo je u zalihama u plinskoj stanici. Struje nema, dva agregata (186 kW i 168 kW snage 40 kW za potrebe kirurgije) radila su naizmjenično, uz poštedu, toliko da zadovoljavaju potrebe operacijskih dvorana i dviju hitnih prijamnih ambulanti. Vode nije bilo u sustavu pa smo ispuštali vodu iz radijatora, a poslije su ljudi ginuli dok bi iz bunara donosili vodu u kanistrima. Strojevi za pranje rublja nisu bili u punom pogonu zbog ograničenih količina struje i radili su na ručni pogon zbog smanjene potrošnje vode, pa se tako voda od drugog i trećeg ispranja opet koristila za prvo pranje sljedećeg rublja. Jedno vrijeme se hrana kuhala na tri plinska i tri štednjaka na drva, a na kraju se kuhalo na kuharskom autoklavu.”
Sjećanje izaziva drugo sjećanje. Priča teče. O hrabrosti, o domišljatosti, o požrtvovnosti, o snalaženju. Fragmenti, intimne slike, tuge i smijeh kroz suze odjednom naviru i redaju se preda mnom. Sve tri se smiju dok se doktorica Bosanac sjeća kako su po tekliću, jer telefona nije bilo, od nje iz izdvojenog skloništa tražili dozvolu da pelene peru u vinu – jer vina je tamo bilo, ali vode nije. “U skloništu ispod dvorca, bilo je puno civila. I prvo su pitali smiju li bebe prati u vinu. Ja kažem: ne smijete prati bebe u vinu, napit će se. A jel’ smijemo bar pelene oprati u vinu? Kažem: smijete pelene prati u vinu, ali zadnja mora biti obična voda. Eto, tako je to bilo.”
Pitam doktoricu Bosanac kako se u svom tom kaosu nosila s osjećajem tereta odgovornosti koja je bila na njoj, jer ona je kao ravnateljica zapravo bila odgovorna za sve. Tihim glasom mi odgovara: “Razina odgovornosti bila je takva da si za sve odgovoran. Moraš biti odgovoran i za pacijente, i za liječenje, i za doktore, i za medicinske sestre, i za tehničku službu, i za sva skloništa okolo bolnice, za cijeli grad. Ali niti ja, niti medicinske sestre, svi mi duž prve crte, nitko nije imao napisano što je tvoja odgovornost. Imaš odgovornost prema svojoj savjesti, prema svojem znanju i snalaženju. To je tako. Koliko si uzmeš, toliko si odgovoran. A to je bilo nenabrojivo. Ja sam zaista bila odgovorna za puno toga, i trudila sam se da u danim uvjetima odgovorim na sve moguće probleme. Nisam dopuštala da itko izlazi van. Određivala sam kad liječnik i tehničar kao hitna trebaju ići van po ranjenike – i to je bilo ono što me najviše mučilo zato što sam znala da ih šaljem u granate, znala sam kamo ih šaljem ali to sam morala, ne možeš ostaviti ranjenike. I uvijek mi je bilo olakšanje kad su se vratili. A kad su donosili mrtvu djecu, ili baku bez ruke, mrtvu, s djetetom… e, onda su sestre plakale. One su plakale, a ja sam im govorila da plakanja nema. Nemaš kad plakati. Plakanje ostavi za poslije.”

A što je bilo najteže?
“Meni osobno je emotivno bilo teško zato što mi je i sin bio na prvoj crti. Kad su dovozili ranjenike s njegova punkta, onda bi mi se stisnuo grč u želucu – ali ti dečki, kad bi došli, samo bi mi odmah rekli: ‘Teta Vesna, ne bojte se, nije Damir’.”

Lada Puljizević, Foto HMDCDR, arhiva HVGI-ja