Gotovo u tišini, i ove su se godine 3. veljače okupili nekadašnji ratni zarobljenici, logoraši srpskog koncentracijskog logora u Staroj Gradišci, prisjećajući se događaja iz 1991. i 1992. godine

Bilo je to 16. takvo okupljanje kod nekadašnjeg logora i komemoriranje za zatvorenike i žrtve u organizaciji Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, Podružnice Sisačko-moslavačke županije. Paljenjem svijeća i polaganjem vijenaca kod spomen-ploče prisjetili su se onih kojih više nema, koji su svoje živote ostavili unutar danas zapuštenih, urušenih zidina logora, ali i vremena svojih života o kojima im je i danas, 31 godinu kasnije, teško govoriti – jer srce počne skakati i hoće eksplodirati, a grlo se stisne i, ponavljaju, od tih sjećanja se kad se uzvrtlože kasnije noćima ne može zaspati.

Zatvor, kaznionica, logor

Vojna utvrda čiji su temelji postavljeni tijekom prodora Turaka stoljećima je korištena i kao zatvor, kaznionica, logor, kazneno-popravna ustanova. Mijenjali su se njezini nazivi, mijenjale su se države i politike, ali posebna dimenzija njezine povijesti zabilježena je u biografijama tisuća nesretnih ljudi, zatočenika i zarobljenika koji su u Staru Gradišku bili odvedeni.  Jugoslavenski Kazneno-popravni dom Stara Gradiška 1990. je rasformiran i prestaje postojati. No 1991. čelnici krajinskih pobunjenih Srba uz pomoć Banjalučkog korpusa JNA ponovno uspostavljaju stražarnice i ćelije, postavljaju bodljikave žice i od rujna te godine Stara Gradiška postaje zarobljenički logor u kojem su zatvarani i zlostavljani brojni Hrvati s područja zapadne Slavonije kao i nesrpsko stanovništvo iz sjeverozapadnog dijela Bosne i Hercegovine te srpski vojni bjegunci.

Vlado Radošić, policajac koji je do umirovljenja radio kao kriminalistički istražitelj za ratne zločine i terorizam pri Policijskoj upravi brodsko-posavskoj, autor dviju knjiga o Staroj Gradišci, u svojoj knjizi Pakao srpskog logora Stara Gradiška 1991. (str. 35) navodi: “Okupacijom zapadnog dijela bivše općine Nova Gradiška i dijelova zapadne Slavonije, čelnici krajinskih pobunjenika pretvaraju bivšu kaznionicu KPD Stara Gradiška u zarobljenički logor i istu daju u nadležnost novoosnovanom SUP-u Okučani, stanici milicije Stara Gradiška. Pripadnici milicije SAO Krajine zajedno s pripadnicima TO i vojne policije JNA u logor zatvaraju zarobljene pripadnike MUP-a RH i ZNG-a, brojne civile Hrvate i drugo nesrpsko stanovništvo s okupiranog područja Hrvatske i sjeverozapadnog dijela BiH. Logor ‘Stara Gradiška’ bio je mjesto namijenjeno prvenstveno za zlostavljanje Hrvata, ali i osoba srpske nacionalnosti koje su se usprotivile priključiti paravojnim srpskim postrojbama.”

Od 3. rujna 1991. do 1. srpnja 1992., kad je zatvoren, kroz logor Stara Gradiška prošlo je 1086 zatočenika. Bilo je tu Hrvata, Bošnjaka i Srba, branitelja i civila, muškaraca i žena koji su prolazili torture, a najmanje je sedmero zatočenika tijekom zlostavljanja ubijeno. Od sredine 1992. u prostoru logora bio je srpski vojno-istražni zatvor, a hrvatske su snage u Staru Gradišku ušle tijekom operacije Bljesak, početkom svibnja 1995.

Sjećanja bivših logoraša

Antun Pelivanović i Milan Jurić branitelji su, dragovoljci, pripadnici novljanske 125. brigade koji su 22. studenog 1991. zarobljeni na bojišnici, u šumi. Zajedno su zarobljeni, zajedno prošli pakao logora Stara Gradiška, zajedno su razmijenjeni 12. prosinca 1991. na Turnju, u Karlovcu. Za Hrvatski vojnik zajedno se i prisjećaju tih, za ljudski život nikada dovoljno davnih događaja. Strahovi, bespomoćnost, užasi, nevjerica i danas su tu, žive u njihovim riječima. Milan je bio vojnik u skupini, Antun je bio zapovjednik skupine i sjeća se kako su ih iznenadili neprijatelji. “Beli orlovi, martićevci. Ubili su mi Jelinek Milana i Luku Gračakovića, viknuo sam da sam zapovjednik i da ne pucaju, da mi ne ubijaju ljude. Galame: pobit ćemo sve, Zoljom, Osom… Vika, dreka. To je šuma, brdo, voda, magla, kiša, malo snijega, veliki minus. Ukupno se tada predalo 20 ljudi, moji vojnici i ja.”

Bila je već noć kad su u kamionu stigli pred Staru Gradišku. Ruke vezane na leđima žicom, špagom, remenjem, što god da je bilo nadohvat; ljudi koje prepoznaju; zvuk udaranja glave o zid svinjca; mještani usputnog sela koji vilama probadaju ceradu kamiona; “(…) jedan teritorijalac, poznavao sam ga, čeka nas zafrkanih rukava, razbija nas i tuče. To, zafrkanih rukava, nikada neću zaboraviti. Sastavio me, oblila me krv.” Izlazak iz kamiona pa ulazak u prostor pilane: “Tuku nas jednog po jednog, moraš proći kroz špalir a tamo je pilana, imaju one duge drvene motke.”

Morali su se svući i obući zarobljenička odijela. Antun govori: “One ruske dolamice bez kragne i hlače, plave, sive i ulazimo u zgradu logora Stara Gradiška. Vika, dreka, galama, strašno. Tu su mi ubili mog vojnika Dragu Rukavinu. On je imao nož sakriven u čizmi, i kad smo se skidali, nož mu je ispao. Ubili su ga.” Milan dodaje: “Špalir, dočekuju vas, tuku vas kroz taj špalir, ulaziš u hodnik, mi smo bili na katu. Dok prođeš kroz njih, gotov si. Onaj što čisti WC, punu kantu mi pljusne u lice. Ono što vidite da se događa drugome, ono što se događa tebi, tako je bilo da vam stalno srce stane, nebrojeno puta u minuti srce ti samo stane.”

Najgori su bili prvi dani, slažu se. Ugurali su ih u jednu prostoriju s rešetkama, bez stakala na prozorima. Bila je to soba broj 6. Antun kaže kako ju je premjerio u pedljima: “Dva metra s 3,40. Tu je prvih četiri-pet dana bilo nas 12.” Milan se prisjeća: “Tu smo u sobi imali kantu za nuždu, za mokraće i fekalije, otvoreno, bez poklopca, kiblu. To je smrdilo i razlijevalo se. Odatle smo nekoliko puta na dan odvođeni na saslušavanja inspektorima, iz prizemlja na kat. Putem do gore i nazad, svaki puta smo prebijani. Svaki puta. I uvijek ista pitanja: Koliko si silovao?, Koliko srpske nejači ubio?, stalno su mi psovali Tuđmana, Šeksa i Mesića – i to je bilo neprekidno, ali baš stalno. Sjećam se, jednom sam prošao pored nekog prozora, ugledao sam svoj odraz i ostao sam ukopan. Nisam mogao vjerovati da vidim sebe. To nabubreno, otečeno, izobličeno, plavo i crno, to sam ja?” Antun kaže: “Poznavao sam dvojicu koji su nas saslušavali”, pa vrti sijedom glavom, sliježe ramenima i nastavlja: “JA ne znam, ne mogu to razumjeti, pa te ljude smo poznavali, živjeli smo zajedno.” Krajem studenog nadzor nad logorom preuzima Vojna policija Banjalučkog korpusa JNA. Tada je, potvrđuju Antun i Milan, postalo nešto lakše. Predstavnike Međunarodnog Crvenog križa i dalje nisu vidjeli, no mogli su dobiti bar minimalnu liječničku pomoć.

“Vaša Hrvatska vas ne želi”

Kad je 10. prosinca bila razmjena zarobljenika u Bosanskom Šamcu, Antun i Milan s ostalim su zarobljenicima odvezeni prema mjestu razmjene i satima su bili u autobusu. Opet su ih tukli, tko je i koliko stigao, vrijeđali, prijetili im. A oni su trebali biti razmijenjeni, čekali su da budu razmijenjeni, vjerovali da će biti – no, na kraju dana vratili su ih u Staru Gradišku s objašnjenjem: “Vaša Hrvatska vas ne želi, vaš Tuđman, Šeks i Mesić vas nisu htjeli.” “I vraćaš se opet tamo odakle si jedva doživio da izađeš, opet kroz ona ista vrata nazad. Eee, tu se meni srušio svijet”, prisjeća se Antun.

Razmijenjeni su dva dana kasnije, 12. prosinca 1991., u selu Jelašima, na Turnju, u Karlovcu. Bila je to jedna od najtežih razmjena ratnih zarobljenika jer je izvedena na teritoriju pod kontrolom JNA i pobunjenika i provedena premda su ovi topnički napadali hrvatske položaje na Turnju. Toga dana ukupno je razmijenjeno 540 zatočenih na obje strane. Bio je to velik diplomatski uspjeh hrvatskih pregovarača na čelu s pomoćnikom ministra obrane Stjepanom Adanićem te saborskim zastupnikom Muhamedom Zulićem.

---

Na komemoraciji održanoj 3. veljače u Staroj Gradišci okupili su se preživjeli logoraši i članovi Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, Saveza logoraša BiH koji su bili zatočeni u Staroj Gradišci, predstavnici branitelja, prijatelji i obitelji bivših logoraša, izaslanici državnog vrha i Vlade, županija i općina, delegacije gradova Novske, Lipika, Nove Gradiške i Pakraca te izaslanstva iz Bosne i Hercegovine. U ime predsjednika Vlade RH i ministra hrvatskih branitelja događaju je nazočio Darko Nekić, državni tajnik pri Ministarstvu hrvatskih branitelja, koji je položio vijenac i zapalio svijeću ispred spomen-ploče u nekadašnjem logoru. Tom je prilikom istaknuo kako Uprava za zatočene i nestale ovoga trenutka još uvijek potražuje 1816 ljudi s područja RH koji se vode kao nestali, dok je prema službenim podacima 7815 ljudi prošlo torture u logorima i taj broj još uvijek nije konačan jer postoje indicije da je zarobljenika u logorima bilo i više.

---

Antun Pelivanović:

Nisam prije bio neki veliki vjernik, ali u logoru sam puno molio – i za sebe, i za svoje vojnike, i za te ljude koji su nas zarobili. Molio sam i za njih jer sam tada imao 46 godina, a oni su bili stari kao moja djeca. Molio sam za svoju obitelj da ih opet vidim, molio sam za svoje vojnike da ostanu živi. I tada, u logoru, brinuo sam se za svoje vojnike. I tada sam bio njihov zapovjednik. Mislim da me to psihički držalo.

---

Kad dolaze ti dani, obljetnice koje obilježavamo, onda dođe nemir, nesanica, misli postanu teške. To najviše osjete naše obitelji. One, uz nas, nose najveći teret, slažu se Milan Jurić i Živko Matekalo, koji su 1991. bili zarobljenici logora Stara Gradiška.

---

Vlado Radošić do umirovljenja je radio na poslovima krim službenika za ratne zločine i terorizam pri PU brodsko-posavskoj. Sudionik je Domovinskog rata, dragovoljac, pripadnik Specijalne jedinice policije Zebre, a nakon umirovljenja odlučio je obznaniti činjenice o logoru Stara Gradiška koje je tijekom vremena prikupio te je o njemu napisao dvije knjige koje se temelje na iskazima bivših logoraša, svjedoka događanja te na prikupljenim dokumentima do kojih se dijelom došlo nakon oslobođenja zapadne Slavonije u Bljesku. Prva knjiga tako obuhvaća logoraše koji su bili zatočeni od 3. rujna do 31. prosinca 1991., a druga one koji su bili zatočeni od 1. siječnja do 1. srpnja 1992. godine. U pripremi je treća knjiga o Staroj Gradišci, koja će obuhvatiti period od 1993. do 1995., kad tamo nije bio logor, već srpski vojno-istražni zatvor u koji su bili zatvarani hrvatski branitelji i civili zarobljeni na okupiranom području. Vlado Radošić kaže: “Najviše je zatočenika i logoraša 1991. godine bilo s okupiranih područja zapadne Slavonije, s novogradiškog ratišta, iz Slunja. Poslije potpisivanja Sarajevskog sporazuma, tijekom 1992. kada je došlo do prekida vatre na zapadnoslavonskom dijelu, a širenja rata na BiH, u Staru Gradišku dovođeni su zarobljeni nesrbi s područja Bosanskog Broda, Dervente, Doboja, Busovače, Travnika, Donjeg Vakufa, Ključa, Bihaća, Banja Luke, Bosanske Gradiške. Stara Gradiška od osnivanja je bila pod nadzorom SUP-a Okučani, stanice milicije Stara Gradiška, a od 27. studenog 1991. logor preuzima JNA, 5. bataljun Vojne policije 5. banjalučkog korpusa.”

---

Tekst Lada Puljizević; Foto  Željko Gašparović Gašo