“Bavim se sportom koji nažalost ne generira nekakav novac, sponzora nemamo, nije atraktivan pa mi potpora Ministarstva obrane jako puno znači. Sretan sam i zahvalan na tome  i nadam se da ću svojim nastupima dokazati da mi je mjesto na Olimpijskim igrama“

Zahvaljujući dobroj suradnji Hrvatskog olimpijskog odbora i Ministarstva obrane svake se godine povećava broj vrhunskih sportaša koji su ujedno i ugovorni pričuvnici Hrvatske vojske. Oni svojim nastupima i uspjesima na međunarodnim natjecanjima na najbolji mogući način predstavljaju Republiku Hrvatsku, a potporu u tome pruža im Ministarstvo obrane kroz sustav ugovorne pričuve koja im znatno olakšava svakodnevnicu posebno kod onih sportaša čiji sportovi nisu medijski najeksponiraniji. Jedan od onih o kojima šira javnost potpuno nezasluženo malo zna jest i 33-godišnji Matija Marinić, hrvatski kanuist koji se natječe u sportu čiji naziv nosi kanu na divljim vodama, a disciplina u kojoj se natječe je slalom. Vjerujem da su mnogi od naših čitatelja imali prilike vidjeti ovaj sport i ove sportaše na djelu, ali medijska pažnja uglavnom je usmjerena na popularnije sportove. Matija je Zagrepčanin koji kaže kako je cijeli svoj život proveo na vodi i u vodi, a u razgovoru za Hrvatski vojnik osvrnuo se na svakodnevnicu sporta u kojem se natječe, kako je sve počelo, kako je izgledala vojna obuka i u čemu najviše uživa u karijeri. Zanimalo nas je naravno i kako se postaje kanuist na divljim vodama. “Dobro je to pitanje“, kroz smijeh nam kaže Matija, “sport je dosta atipičan, ali obožavam to što radim i u tome se osjećam najbolje“.

U ovom sportu ovisiš sam o sebi

Priča kaže, a Matija potvrđuje kako je u sportu od malih nogu, a zasluge pripisuje ocu koji je bio vaterpolski trener, pa je Matija još kao šestogodišnjak uskočio u bazen i počeo se baviti ovim sportom. Vaterpolom se bavio do svoje trinaeste godine, a onda je odlučio izići iz bazena i prijeći na vodu koja je “živa“ i tekuća. Ulogu u tome također je imao njegov otac koji je mir pronalazio na rijeci, pa je u razgovoru sa sportskim prijateljima sinu omogućio da se okuša u kanuu. Matiji se ideja svidjela i to, kako sam kaže, čim je ušao u kanu, a posebno mu se svidjelo to što boravi u prirodi na rijeci ili jezerima što daje osjećaj mira i slobode. “Na svježem si zraku, uz vodu, osjećaš mir i spokoj, lijepo je biti uz prirodu i u prirodi, ona te gradi i manje je stresna. Vrlo se lako zaljubiti u sport jer si konstantno na prelijepim hrvatskim rijekama i to je ono što ovaj sport čini posebnim i meni dragim. Sport u kojem se natječem onaj je u kojem se boriš sam protiv sebe, pomičeš svoje granice i jednostavno na kraju dana, ti si taj o kojem sve ovisi“. Matiju smo  priupitali koja je razlika između kajaka i kanua i koja je razlika između onih na mirnim vodama u odnosu na one na divljim vodama. “Možemo malo i povijesno gledati kako je nastao kajak, a kako kanu. Priča o kajaku vezana je uz eskime koji su koristili kajak kao prijevozno sredstvo s jedne sante leda na drugu. Naravno, oni su prvi izmislili pokret koji zove eskimutaža. Riječ je o pokretu koji izvodimo ako se izvrnemo, te se pomoću vesla vratimo u uspravan položaj. Ne treba plivati iz čamca, već se na taj način spašavaš. Kanu koji je moja disciplina poseban je jer svi smo nekad gledali indijanske filmove, oni su ih koristili za prelazak rijeka i pomoću njih prelazili velike udaljenosti. U mojem slučaju riječ je o čamcu koji je izrađen od karbona, čvrstog, ali lakog materijala u kojem se s obje noge kleči. U rukama držimo samo jedno veslo koje ima jednu lopaticu, za razliku od kajaka u kojem na veslu imate dvije lopatice pomoću kojih veslate. Važno je spomenuti da se u kajaku sjedi. U čamcu smo vezani takozvanim gurtnama kako bismo imali bolji osjećaj povezanosti s čamcem, a oko našeg trupa zaštićeni smo i vodeno nepropusnim platnenim pokrovom koji sprečava ulazak vode u kanu. Kad tog pokrova ne bi bilo, kanu bi vrlo brzo bio natopljen vodom, pa bi zapravo i potonuo“, kaže Matija.

Bez svakodnevnog treninga nema uspjeha

U sportu u kojem se natječe nastupa uglavnom na rijekama koje imaju jači protok, a koje laički možemo nazvati divlje, iako su mnoge staze na natjecanjima zapravo i umjetno napravljene, te se uz pomoć posebno napravljenih vodenih pumpi stvara otpor, odnosno valovi i zapreke kako bi se simuliralo ponašanje divljeg toka vode. Naravno, takva se staza može uz pomoć pumpi napraviti i na nekim jezerima.  Ima jako puno kontratokova koje kanuisti svladavaju, a u disciplini u kojoj se natječe zove se slalom, a poznata je po tome što ima zadana vrata u vidu stupića kroz koja kanuisti moraju proći stazu, ali vrata ne smiju dodirnuti jer svaki kontakt s vratima kažnjava se kaznom od dvije sekunde, a više promašaja dovodi i do kazne od 50 sekundi što zapravo znači i kraj utrke. S Matijom smo razgovarali i o treninzima, te njegovoj svakodnevici. Kaže nam kako trenira svakodnevno bez obzira na doba godine i vremenske uvjete. “Voda je ono što nam je potrebno. Svoje treninge odrađujem na Savi, ali često odlazim i na pripreme izvan Hrvatske, zna se tu naći različitih zanimljivih lokacija, a često boravim i u Ljubljani jer se ondje može trenirati i pripremati baš na stazi. Sava je relativno mirna rijeka i na njoj je teško postići onaj željeni učinak kakav imamo na natjecanjima. Stoga je potrebno ići izvan granica Lijepe Naše kako bismo odradili svoje treninge“.

Također, kaže kako je u njegovu sportu iznimno važan jak trup koji mu omogućuje veću mogućnost kontrole čamca. Naravno, bitne su i ruke jer njima veslate, a noge, kako sam kaže, trenira nešto manje. Kondicija u sportu itekako je važna, a Matija zbog brojnih ozljeda koljena, a  koje su sastavni dio sporta, najviše preferira bicikl, pa ponekad za vrijeme treninga prođe i udaljenost od 100 kilometara. Trčanje izbjegava jer više opterećuje koljena koja su načeta. Sport kojim se bavi iziskuje svakodnevne treninge i boravak na vodi, pa čak i onda kad vremenski uvjeti nisu dobri. Priupitali smo ga kakav je osjećaj ako tijekom zime dođe do prevrtanja i koliko je teško biti mokar u hladnim zimskim danima, a Matija kaže: “ Imam već dovoljno iskustva, pa nastojim biti oprezniji kad je jako hladno, ali ako i dođe do toga, već sam naviknuo na takav scenarij.  Ali ipak, pazim da do toga ne dođe. Uostalom, imamo zaista vrhunsku opremu, neoprenska odijela koja nas štite od hladnoće i koja nam pomažu da se osjećamo udobno“, govori hrvatski olimpijac. Kad razgovaramo o natjecanjima, Matija kaže da su natjecanja dosta kompleksna, da je to sport u kojem je važno iskustvo i koje zahtijeva puno taktičkog pristupa, te kako sportskim rječnikom bacanje na glavu nije baš dobra kombinacija iako se nekad može dogoditi da to prođe i uspije, ali ipak ovo je sport u kojem je potrebno biti brz i precizan.

“Natjecanja su različita, staze variraju, duljina im je 200 – 300 metara, prođemo ih za minutu i pol, a uvijek imamo prilike gledati demonstratorske vožnje, one služe kao svojevrstan pregled staze. Tad se upoznajemo s onim što nas čeka na samoj utrci. Borimo se protiv štoperice. Važno je prvo odraditi najbolje što možemo, a pri tome biti bolji od konkurencije“, kaže Matija. Za 33-godišnjeg Marinića ovo će biti druge Olimpijske igre na kojima će se natjecati. Prve na kojima je sudjelovao bile su u Tokiju, a sad je uspio kvalificirati se za igre u Parizu. Od malih nogu sanjao sam nastup na Olimpijskim igrama. Pokušao sam se kvalificirati za London i Rio, ali nisam uspio. U Riju sam bio prvi ispod crte, odnosno kvalifikacijske norme, ali zato mi se sreća osmijehnula, pa sam nastupio na Olimpijskim igrama u Tokiju. Pandemija je poremetila uobičajen ritam i raskoš koje nose Olimpijske igre, ali zato se nadam da će Pariz biti upravo ono što Olimpijske igre i jesu. Veselim se nastupu na igrama, očekujem dobar rezultat. Želim samo odraditi što bolje mogu i dati sve od sebe, pa što bude. Dotaknuli smo se i vojnog dijela priče, odnosno poveznice s Hrvatskom vojskom, a Matija nam kaže kako mu potpora MORH-a znači mnogo, te kako bi mu svakodnevnica bila znatno otežana da nema ugovor s Ministarstvom obrane. “Mi smo sport koji nažalost ne generira nekakav novac, sponzora nemamo, nije atraktivan pa mi potpora Ministarstva obrane jako puno znači. Sretan sam i zahvalan na potpori  i nadam se da ću svojim nastupima pokazati da mi je ovdje mjesto. S vojne obuke nosim lijepe uspomene. Nije trajala dugo, dva tjedna, ali bilo je dosta vrhunskih sportaša uz mene. Pamtim Josipa Glasnovića, svoju kolegicu Anamariju Govorčinović, bile su također i sestre Jurković na obuci, jedan od braće Lončarić, Gabriel Veočić, Lara Cvjetko, Marija Tolj i mislim da je to to. Bilo je to lijepo iskustvo“. Na pitanje gdje se vidi u budućnosti, kaže: “Studiram Višu trenersku na Kineziološkom fakultetu, a nakon završetka karijere volio bih ostati u sportu kao trener,“ zaključuje.

TEKST: Ivan Šurbek; FOTO: HOO / D. Senčar, S. Kadić