Krajem prošle godine u MORH-u je potpisan ugovor zahvaljujući kojem će OSRH biti opremljene najsuvremenijom inačicom izvornog francuskog raketnog sustava protuzračne obrane kratkog dometa. Danas je u proizvodnom katalogu paneuropske tvrtke MBDA, a Hrvatski vojnik donosi detaljan pregled njegova razvoja, sposobnosti i inačica

Početkom 1950-ih borbeni avioni pokretani mlaznim motorima gotovo su potpuno potisnuli one s cilindričnim. Jedan od rezultata toga bilo je povećanje brzine leta, pa tako i napada, na više od 700 km/h. Odjednom su svi topnički protuzračni sustavi postali beskorisni. Da bi top imao ikakvu mogućnost za pogađanje tako brzog cilja, trebalo ga je upariti sa suvremenim ciljničkim sustavom. Prije svega s radarom. A radari su veliki i teški pa je sve to trebalo staviti na vozilo. Rezultat toga bila je pojava samohodnih topničkih PZO sustava kao što su njemački Gepard i sovjetska ZSU-23-4 Šilka. Osim što su bili skupi, dobro su služili samo s oklopnim vozilima unutar velikih postrojbi. Pješaštvo je u isto vrijeme ostalo praktički bez obrane.

Brz razvoj raketne tehnologije 1950-ih omogućio je i razvoj protuzračnih projektila. Pojava poluvodiča, prvo tranzistora pa čipova, omogućila je smanjenje elektroničkih sklopova. U isto su se vrijeme pojavili i učinkoviti raketni motori na kruta goriva. Sve to otvorilo je mogućnost razvoja vrlo malih protuzračnih projektila. Dovoljno malih da ih, zajedno s lanserom, vojnik nosi na leđima i lansira s ramena.

Od prvih se lakih protuzračnih raketnih sustava namijenjenih lansiranju s vojnikova ramena (MAN-Portable Air-Defense Systems – MANPADS) nije očekivalo puno. Trebali su više biti poticaj pješaštvu, koje je dobilo oružje kojim je moglo djelovati protiv ciljeva u zraku. Usto, trebali su uznemirujuće djelovati na posade aviona i helikoptera koje su morale računati na to da pješaštvo ima sredstvo kojim bi ih moglo oboriti.

Predvodnik sustava prve generacije bio je američki FIM-43 Redeye, koji je nakon mnogih poteškoća 1967. postao operativan. Iduće godine pridružio mu se sovjetski 9K32 Strela-2. Na njegovoj osnovi mnoge su zemlje razvile svoje inačice, među ostalim i bivša Jugoslavija sa Strelom 2M/A. Prvi MANPADS-i imali su vrlo ograničene mogućnosti djelovanja. Zrakoplovi su se mogli ciljati iz stražnje polusfere, kad su se ispusti motora dobro vidjeli. Bili su usto jako osjetljivi na sustave ometanja, odnosno infracrvene (IC) mamce. Usprkos nedostacima, usmjerili su budući razvoj.

Komplicirani počeci

Američki Redeye imao je ograničenu borbenu uporabu tijekom sovjetske kampanje u Afganistanu. Protivnici Sovjeta i njihovih afganistanskih saveznika u početku su ih rabili protiv ciljeva na malim visinama, prije svega jurišnih aviona (Su-25) i helikoptera (Mi-8 i Mi-24). Nešto lansera koristile su i protusandinističke snage (kontrasi) u građanskom ratu u Nikaragvi. I to prilično uspješno: oborili su najmanje četiri helikoptera Mi-8.

Sovjetski 9K32 Strela-2 znatno je više korišten u ratovima, pa čak i u terorističkim napadima. SSSR je masovno izvozio sustav i nije se posebno brinuo o tome gdje će završiti. A puno ih je završilo u rukama terorističkih skupina i još su uvijek velika opasnost.

I Redeye i Strela-2 imali su klasičnu konfiguraciju MANPADS-a s infracrvenim sustavom samonavođenja na cilj. Velika Britanija odlučila se za nešto drukčiji pristup sa sustavom Blowpipe, koji je imao sustav navođenja lansiraj-i-prati. To je značilo da operater, nakon što je naciljao zrakoplov i lansirao projektil, mora ga usmjeravati prema cilju s pomoću malog joysticka kojim upravlja palcem. Teoretski, to je trebalo potpuno onemogućiti ometanje projektila, no u praksi se cijeli sustav pokazao prekompliciranim. Da bi operater stekao ozbiljniju sposobnost kako bi mogao pogoditi vrlo brze avione, trebao je prije toga proći stotine sati obuke i vježbi na simulatoru i tako automatizirati svoje upravljanje vrlo brzim projektilom. Ne iznenađuje stoga da takav sustav navođenja nije uporabljen ni na jednom drugom MANPADS-u, a od njega je odustala i Britanska vojska. Na sustavu Javelin (ne treba ga brkati s američkim protuoklopnim FGM-148 Javelinom), koji je naslijedio Blowpipe, uporabljen je poluautomatski sustav navođenja pri kojem je operater trebao pratiti cilj od trenutka lansiranja projektila do trenutka pogotka. To je znatno manje opterećivalo operatera pa je i obuka bila kraća.

Švedski Bofors krenuo je potpuno drugim smjerom sa sustavom RBS 70. Relativno velik projektil smjestio je na tronožni lanser na kojem se nalazio i ciljnički sustav. Projektil se navodio na cilj prateći lasersku zraku. U trenutku kad je ušao u operativnu uporabu 1977. godine niti jedan borbeni zrakoplov nije imao mogućnost obrane od tog projektila. Najveći nedostaci bili su u samom laseru, čija učinkovitost znatno pada u okruženju s puno prašine u zraku, maglom te jakom kišom i snježnom mećavom. Problem je i u tome što je operater morao pratiti cilj sve do pogotka, što je napadnutom zrakoplovu davalo mogućnost sklanjanja iza visokog drveća, zgrade ili brda. RBS 70 NG (Robotsystem 70 Next Generation) još se uvijek serijski proizvodi.

Znatan napredak

Prvi MANPADS-i s infracrvenim sustavom samonavođenja djelovali su u IC području od 1 do 3 μm. Glave za samonavođenje omogućavale su projektilu uočavanje izvora i zahvat za topli dio motora zrakoplova, u pravilu ispuh, koji je bio izvor IC zračenja.
Nakon lansiranja, projektil se samonavodio na taj izvor i to bez daljnjeg utjecaja operatera. Kako je detektor glave za samonavođenje prve generacije bio nehlađen i donekle jednostavne konstrukcije, bio je i podložan ometanju te prezahvatu na prirodni ili umjetni izvor IC zračenja. Sunce ili odsjaj zalazećeg i izlazećeg Sunca od oblaka bili su česti uzroci prezahvata projektila. Umjetni izvori smetnji u obliku IC mamaca ili bljeskalica također su učinkovito štitili zrakoplov od djelovanja MANPADS-a.

U svrhu uklanjanja tih nedostataka razvijena je druga generacija MANPADS-a. Situacija se znatno promijenila jer su u projektile ugrađeni osjetljiviji i hlađeni IC senzori, koji rade u opsegu od 3,5 do 5 μm te su dodatno otporni na ometanje, uglavnom zahvaljujući više vrsta zaštite. Znatno osjetljiviji IC sustavi samonavođenja omogućili su i gađanje ciljeva iz svih smjerova, pa i čelnog. Operateri su tako mogli pogoditi zrakoplov prije nego što je on mogao izvršiti napad.

Poboljšanjem kvalitete raketnih motora povećao se i domet. MANPADS-i prve generacije mogli su gađati ciljeve na udaljenostima od oko 500 m do oko 4,5 km i na visinama do oko 2,5 km. MANPADS-i druge generacije mogu gađati ciljeve na udaljenostima od 500 m do više od pet kilometara i na visinama do oko četiri kilometra.

U tu se generaciju, uz ostale, ubraja američki Stinger te sovjetski 9K34 Strela-3 i Igla.

Britanci su ponovno odlučili ići vlastitim smjerom te su razvili sustav Starstreak HVM (High Velocity Missile) koji se na cilj, kao i švedski RBS 70, navodi laserskom zrakom. Starstreak ima brzinu veću od tri, a neki izvori navode čak četiri Macha. Međutim, operater mora cijelo vrijeme pratiti cilj, od trenutka lansiranja projektila do pogotka, te najmanji prekid može dovesti do promašaja. Britanska vojska odlučila se stoga, kako bi olakšala rad operatera, za sustav smješten na postolju (Lightweight Multiple Launcher – LML), na kojem se nalaze tri projektila. Najveći domet Starstreaka je 7000 m, a podaci o operativnom vrhuncu nisu objavljeni. Sustav je nedavno pokazao svoju učinkovitost: u travnju 2022. objavljena je snimka iz rata u Ukrajini na kojoj se vidi pogodak iz sustava koji su koristile ukrajinske postrojbe u ruski Mi-28N. Helikopter se doslovce prepolovio u zraku.

Vrijeme za odabir i razvoj

Jedan od ograničavajućih faktora povećanja dometa MANPADS-a bio je u namjeri da se gabariti projektila zadrže unutar okvira koji omogućava lansiranje s vojnikova ramena te prenošenje na leđima. To je vrijedilo i za lanser, ciljnički sustav i bateriju. Ukratko: ukupna masa sustava trebala je ostati ispod 20 kg, po mogućnosti ne prelaziti 15 kg. Drugi je pristup bio: razviti znatno veći i moćniji projektil te ga staviti na laki lanser, kao kod švedskog RBS-a 70. Francuska vojna industrija donekle je kasnila s razvojem svojeg prvog MANPADS-a u odnosu na druge, no odabrala je potonji pristup.

Razvoj prvog francuskog MANPADS-a 1970-ih je započeo francuski Glavni stožer te Agencija za razvoj i nabavu naoružanja i vojne opreme (Direction générale de l’armement – DGA). Pokrenuli su izradu studije izvedivosti razvoja oružja koje će zadovoljiti potrebe svih triju grana francuskih oružanih snaga za PZO sustav vrlo malog dometa. Kad je studija dovršena, u njoj su definirani zahtjevi za raketni PZO sustav SATCP (Sol-Air-Très Courte Portée). Istodobno je razrađen i plan razvoja. U ožujku 1980. obavljena je evaluacija pet prijedloga, a kao najbolji odabrani su koncepti tvrtki Matra, Aerospatiale i TDA (nekadašnji Thomson Brandt). U rujnu te godine za nositelja projekta odabrana je Matra. Razvoj infracrvenog sustava navođenja dodijeljen je tvrtki SAT (Société Anonyme de Télécommunications). Raketni motor razvijala je tvrtka SEP (Société Européenne de Propulsion) i SNPE (Société Nationale des Poudres et Explosifs), a termalne baterije tvrtka Saft. Bojna glava te kontejner za smještaj i lansiranje projektila bili su zadaća tvrtke Manurhin. Ugovor kojim su odobrena sredstva za početak razvoja potpisan je 1. prosinca 1980. SATCP je postao Mistral (Missile Transportable anti-aérien Léger). Razvoj je tekao prilično brzo, te su prva testna lansiranja obavljena već 1983. godine. Zadnje od ukupno 37 testnih lansiranja obavljeno je u ožujku 1988. Prvi serijski primjerci novog sustava nazvanog Mistral isporučeni su francuskom KoV-u i RZ-u do kraja te godine.

Nakon vojnih testiranja provedenih 1989., Mistral je uveden u operativnu uporabu u sve tri grane francuskog OS-a. S vremenom i različitim preuzimanjima te spajanjima tvrtki, za proizvodnju i razvoj danas je zadužena francuska podružnica paneuropske tvrtke MBDA.

Osnovni opis

Iako Mistral ulazi u kategoriju MANPADS-a, sustav je prevelik i prevelike mase da bi se projektil lansirao s ramena. Zbog toga se lansira s postolja na kojem se nalazi i ciljnički sustav i sjedalo za operatera. Da bi se postigla što veća stabilnost, postolje ima tri noge. Masa postolja s ciljničkim sustavom iznosi 20 kilograma. Masa projektila zajedno s kontejnerom je 19,7 kg. Zbog toga osnovni Mistral za vojnike-pješake zahtijeva dvočlanu posadu koju čini zapovjednik-motrilac i ciljač. Tijekom hodnje svaki član posade nosi po 20 kilograma. Francuske oružane snage stoga su vrlo brzo zaključile da je Mistral bolje postaviti na lako terensko vozilo nego da služi kao klasični MANPADS. Iako je dostupno vrlo malo fotografija Mistrala koje je Norveška isporučila ukrajinskim oružanim snagama, one pokazuju da ih Ukrajinci koriste na jednak način, primjerice na pick-upovima Fiat Fullback.

Prva izvedenica Mistrala sastojala se, uz postolje, od kontejnera-lansera s projektilom spremnim za uporabu, sustava za provjeru ispravnosti svih komponenti i termalne baterije. Ciljnik je bio dnevni iako su potencijalni kupci mogli nadoplatiti za termalni ciljnički sustav tvrtke SAT (Mails) ili tvrtke Pilkington Thorn Optronics (MITS 2). Postojala je i mogućnost ugradnje sustava za identifikaciju ciljeva (Identification Friend or Foe – IFF).

Projektil se nalazi u kontejneru-lanseru. Skladištenje i prevoženje obavlja se u posebnom, znatno većem kontejneru koji projektil štiti od atmosferskih utjecaja i mogućih oštećenja. Pogonski sustav sastoji se od malog raketnog motora (bustera) koji izgara unutar kontejnera i služi za lansiranje projektila na sigurnu udaljenost prije aktiviranja glavnog raketnog motora. Buster se neposredno nakon lansiranja odvaja od projektila zbog čega ispred lansera treba biti slobodna zona bez ljudi i opreme. Kako bi se posada zaštitila od vrućih ispušnih plinova, putni raketni motor pali se kad projektil dođe na udaljenost od 25 metara od lansera. Najveća brzina projektila je 2,5 Macha, što je više nego dovoljno za dostizanje helikoptera i aviona koji djeluju na malim visinama.

Upravljanje letom obavlja se preko izvlačivih kanarda koji se nalaze na prednjem dijelu projektila.

Mistral ima jednu od najvećih bojnih glava među MANPADS-ima – tri kilograma. Povećanje učinkovitosti postignuto je uporabom kuglica od volframa. Da bi se osigurala što veća vjerojatnost uništenja cilja, ugrađeni su kontaktni i blizinski upaljači. Blizinski upaljač je laserski.

Najvažniji je dio projektila sustav za navođenje, smješten u samom njegovu vrhu. Mistral koristi infracrveni pasivni sustav koji omogućava samonavođenje projektila na cilj bez potrebe za operaterom. Zadaća je operatera-ciljača usmjeriti lanser s projektilom prema cilju i pričekati signal da se infracrveni sustav vezao za cilj. Operater potom palcem desne ruke pritišće polugu kojom lansira projektil i time je njegova uloga u djelovanju gotova. Obuka za Mistral stoga je relativno jednostavna i brza. Postoji nekoliko tipova simulatora, i stacionarnih i pokretnih (poljskih), namijenjenih obuci operatera-ciljača.

Kontinuirana poboljšanja

Kod infracrvenog pasivnog sustava navođenja, hlađeno infracrveno tražilo razvijeno je na osnovi sličnog sustava s projektila zrak-zrak Matra R.550 Magic 2. Vrlo osjetljiv infracrveni senzor omogućava zahvat cilja i s prednje polusfere: na prvoj inačici Mistrala za borbene avione do udaljenosti od 6000 metara, a za helikoptere na minimalnoj udaljenosti od 4000 metara.

Infracrveni senzor zaštićen je piramidalnom kapom izrađenom od prozirnog magnezijeva fluorida. Piramidalni oblik odabran je kako bi se smanjio aerodinamički otpor zraka pri najvećim brzinama leta projektila. Proizvođač tvrdi da se time bitno povećavaju mogućnosti manevriranja projektila u završnoj fazi leta.

Zbog ograničenja dometa otkrivanja cilja IC senzora, domet prve inačice Mistrala bio je ograničen na 5000 metara, iako su se spori ciljevi teoretski mogli pogoditi do udaljenosti od
6000 m. Poboljšana inačica Mistral 2 pojavila se 1997. godine. Poboljšanja su bila vrlo mala, uglavnom na smanjenju mase cijelog sustava. Poboljšan je projektil, kojem je povećana brzina, a domet je sad proklamirano išao do 6000 m.

Pravi napredak ostvaren je na inačici Mistral 3, uvedenoj u operativnu uporabu 2014. godine. Novi projektil nije donio bitno veće promjene što se tiče djelovanja posade. Glavni su aduti: puno napredniji sustav samonavođenja i bolji putni raketni motor. Povećanje dometa i potreba za djelovanjem noću uvjetovali su ugradnju termovizijske kamere u ciljnički sustav.

Slikovno IC tražilo znatno je boljih mogućnosti otkrivanja ciljeva i otpornosti na ometanja. Slikovni infracrveni sustav samonavođenja omogućio je otkrivanje ciljeva na još većoj udaljenosti, što je pak omogućilo povećanje krajnjeg dometa djelovanja na 7,5 kilometara (minimalna zona djelovanja iznosi samo 500 m). Sve to istodobno otvara mogućnost djelovanja i protiv većih borbenih i izvidničkih besposadnih letjelica.

Uz povećanje dometa povećana je i najveća brzina, na 930 m/s (3348 km/h) te mogućnost manevriranja pod opterećenjem od 30 G. Sve je to ostvareno projektilom duljine 1,86 m i promjera tijela 90 mm, te mase 19,7 kg, od čega čak tri otpadaju na bojnu glavu.

Iako to za hrvatske uvjete nije posebno važno, proizvođač MBDA navodi da sustav mora uspješno djelovati u rasponu temperatura od –40 do +71 °C.

Svaka posada može djelovati samostalno iako postoji i mogućnost uvezivanja u zapovjedno-nadzorni sustav LIC²ORNE. On omogućava koordinaciju djelovanja više lansera te prenošenje podataka o ciljevima u realnom vremenu. Podaci o ciljevima prikupljaju se s pomoću elektrooptičkih motrilačkih sustava i/ili radara.

Pješice ili s vozila

Francuske oružane snage odlučile su sustav Mistral rabiti nešto drukčije od većine vojski opremljenih MANPADS-ima. Uobičajen je način uporabe da vojnik kojem je dodijeljen sustav sam motri zračni prostor, uočava cilj i lansira projektil na njega. Kako uporaba postolja i ovako zahtijeva dvočlanu posadu, Francuzi su zaključili da relativno velik domet djelovanja Mistrala omogućava malo drukčiji pristup. Dvočlanu posadu čini zapovjednik i ciljač. Zadaća je zapovjednika održavati radiovezu s nadređenim, od kojeg dobiva podatke o mogućim ciljevima u zračnom prostoru. Zapovjednik istodobno motri zračni prostor, a kad otkrije cilj, usmjerava ciljača prema njemu. Ciljač potom zakreće lanser u smjeru koji je odredio zapovjednik, otkriva cilj, prati ga kako bi ostvario zahvat i vezanje IC senzora te lansira projektil.

Međutim, sam postupak zauzimanja paljbenog položaja i djelovanja po ciljevima nešto je složeniji, prije svega zbog namještanja postolja i postavljanja svih podsustava na njega. Zbog toga, ali i zbog mase, Mistral je praktično rabiti s lakih terenskih vozila koja osiguravaju dobru pokretljivost i izvan cesta.

Ako se Mistral rabi kao prenosivi PZO sustav, postupak je sljedeći: posada prvo mora postaviti postolje rasklapajući tri noge koje se mogu podešavati tako da se postigne vodoravan položaj lansera i na neravnom terenu. Na postolje se postavlja sjedalo ciljača i dvoručni rukohvat na kojem su prekidači kojima ciljač upravlja sustavom. Rukohvat istodobno služi i kao postolje za optički ciljnički sustav. Cijeli postupak postavljanja posebno je razrađen kako bi se izbjeglo slučajno aktiviranje nekog od sustava ili oštećenje. Na samom kraju postupka na lanser se postavlja kontejner s projektilom, te baterija i spremnik s tekućinom za hlađenje infracrvene glave za navođenje. Nakon aktivacije baterija 45 sekundi napaja sustav električnom energijom, a zatim je treba zamijeniti.

Dobro uvježbana posada može postaviti cijeli lanser u položaj za lansiranje za samo 60 sekundi.

Suradnja zapovjednika i operatera

Otkrivanje cilja moguće je na tri načina. Prvi je, bolje rečeno osnovni, da operater uoči cilj, usmjeri lanser prema njemu, zahvati ga IC sustavom za samonavođenje i lansira projektil. Po tome se Mistral ne razlikuje od drugih MANPADS-a. Standardni je već navedeni način da zapovjednik vizualno motri zračni prostor, otkrije cilj te usmjeri operatera prema njemu. Potom operater nacilja cilj i lansira projektil. Postoji i mogućnost da zapovjednik preko radiouređaja dobije obavijest o dolasku cilja, smjeru i visini naleta te usmjeri operatera prema zoni djelovanja.

Najnovija je mogućnost da zapovjednik preko podatkovne veze na uređaj s prikaznikom dobiva podatke o stanju u zračnom prostoru (iz nadređenog zapovjedništva ili izravno s radara). Na prikazniku mu se pokaže dodijeljeni cilj te zapovjednik usmjerava ciljača prema njemu.

Postoje izvedenice sustava Mistral s kupolama namijenjenim ugradnji na laka terenska vozila ili plovila koja se mogu automatski usmjeravati prema cilju, bez sudjelovanja posade*.

Operater nakon što uoči cilj počinje ga pratiti optičkim uređajem. Na prikazniku optičkog uređaja prikazuju mu se podaci na temelju kojih procjenjuje hoće li projektil moći pogoditi cilj. Ako zaključi da hoće, pokreće postupak lansiranja pomicanjem sigurnosne poluge i uključivanjem IC tražila projektila. Taj postupak pokreće ubrizgavanje tekućine za hlađenje u IC tražilo. Cijeli proces traje dvije sekunde, nakon čega je projektil spreman za djelovanje. Dobro uvježbane posade mogu otkriti cilj i lansirati projektil za pet, a teoretski je to moguće izvesti za samo tri sekunde. Postavljanje novog projektila zajedno s novom baterijom i posudom s hladilom obavlja zapovjednik, a to je moguće izvesti za deset sekundi. To omogućava da jedan Mistral praktički istodobno gađa više ciljeva.

Nakon što se IC sustav za samonavođenje uspješno veže za cilj, operater dobije vizualni podatak na prikazniku optičkog uređaja te pokreće polugu za lansiranje. To aktivira buster raketni motor koji izgara unutar kontejnera te ubrzava projektil do 40 m/s. Zbog sigurnosti posade, buster se odvaja od projektila nakon što preleti 15 metara od lansera. Putni motor aktivira se 2,5 sekunde nakon izlaska iz kontejnera. Kod prve inačice Mistrala putni motor radio je 14 sekundi, što je bilo dovoljno za domet između pet i šest tisuća metara, ovisno o visini i brzini cilja.

Hrvatska nabava

Oružane snage RH bit će opremljene upravo najmodernijom inačicom Mistral 3. Podsjetimo, Vlada RH je na 174. sjednici, održanoj 9. prosinca 2022., donijela Odluku o davanju suglasnosti Ministarstvu obrane za preuzimanje obveza na teret sredstava Državnog proračuna od 2024. do 2026. za nabavu raketnog sustava protuzračne obrane kratkog dometa. Nakon Odluke Vlade u MORH-u je potpisan ugovor o nabavi Mistrala. U skladu s ponudom tvrtke MBDA France, nabava se odnosi na isporuku raketa Mistral 3 i lansera sustava kratkog dometa s najnovijom termalnom kamerom, sustavom za šifriranu elektroničku identifikaciju ciljeva i kompletom za koordinaciju zapovijedanja i upravljanja. Prve isporuke očekuju se do početka 2024. godine.

Osiguran je i paket integrirane logističke potpore, koji uključuje specijalni alat i ispitno-mjernu opremu, inicijalni komplet pričuvnih dijelova, tehničku dokumentaciju, vježbovne rakete, obuku osoblja prema načelu obuka obučavatelja i tehničku potporu proizvođača.

Taktičko-tehničke značajke projektila Mistral 3

– masa: 19,7 kg

– duljina: 1,86 m

– promjer: 90 mm

– maksimalni domet presretanja: 7,5 km

– minimalni domet presretanja: 500 m

– maksimalna brzina projektila: 930 m/s

– manevriranje pod maksimalnim opterećenjem: 30 G

– vremenski uvjeti za djelovanje: svi; raspon temperature zraka: od –40 do +71 ºC.

*Izvedenice

Zbog francuskog odustajanja od razvoja novih PZO raketnih sustava malog dometa, Mistral je postao osnova za mnoge izvedenice. Među njima su sljedeće:

– Mistral ALBI lanser je s dva projektila namijenjen za ugradnju na laka terenska vozila. Lanserom ručno upravlja ciljač tako da je način djelovanja vrlo sličan načinu djelovanja standardnog Mistrala. Osim što ugradnja lansera na lako terensko vozilo bitno povećava pokretljivost, omogućuje i nošenje četiriju pričuvnih projektila te ugradnju sustava LIC²ORNE.

– Vrlo je sličan i Mistral ATLAS – lanser s dva projektila. Međutim, za razliku od lansera ALBI, ATLAS se može postaviti na lako terensko vozilo, ali i kao samostalni lanser na tlo. ATLAS u pravilu dolazi s ugrađenim LIC²ORNE sustavom.

– Iako sličnog naziva, sustav Mistral ATLAS RC bitno je drukčiji. Radi se o daljinski upravljivom lanseru koji u osnovnoj inačici ima dva projektila spremna za djelovanje, a u naprednoj četiri. Lanserom daljinski upravlja operater iz prednjeg dijela vozila. Mistral ATLAS RC isključivo je namijenjen za ugradnju na laka terenska vozila te dolazi s ugrađenim sustavom LIC²ORNE ili zapovjedno-nadzornim sustavom MCP/IMCP.

– MPCV-Mistral najnovija je izvedenica, namijenjena za ugradnju na laka borbena vozila. To je daljinski upravljiva paljbena stanica koja ima četiri projektila Mistral spremna za djelovanje, ali i top malog kalibra. Stanica je opremljena i optičkim ciljničkim sustavom za top i projektile. MPCV-Mistral dolazi s ugrađenim zapovjedno-nadzornim sustavom LIC²ORNE.

– Za naprednije upravljanje borbenim djelovanjima svih lansera Mistral, moguće ih je uvezati unutar mreže koju pruža sustav Mistral Coordination Post (MCP) ili Improved Missile Control Post (IMCP). Kao osnova MCP-a rabi se radar za motrenje zračnog prostora dometa 30 kilometara smješten na terenski kamion. Znatno napredniji sustav IMCP rabi 3D radar dometa motrenja 80 km (GM60) koji pokriva znatno veću zonu motrenja nego što su mogućnosti djelovanja sustava Mistral. Velik domet motrenja uz automatski IFF sustav i mogućnost istodobnog praćenja do 200 ciljeva omogućuje sustavu IMCP istodobno koordiniranje djelovanja sustava Mistral i nekog PZO raketnog sustava srednjeg dometa.

– Mistral je prilagođen i za ugradnju na brodove. Za ugradnju na male ratne brodove ili kao pomoćni PZO sustav na velikim razvijen je sustav Mistral SIMBAD-RC. Radi se o daljinski upravljivom lanseru s dva projektila, kojim se upravlja preko konzole smještene u brodskom zapovjednom središtu. Osnovni podaci za djelovanje dobivaju se iz brodskog zapovjednog sustava, dok je sam lanser opremljen optičkim ciljničkim sustavom. MBDA tvrdi da je taj sustav sposoban, među ostalim, obarati i protubrodske vođene projektile koji lete neposredno iznad valova, kao i one koji dolaze iz gornje polusfere te manevriranjem pokušavaju izbjeći brodsku proturaketnu obranu.

– Mistral ATAM izvedenica je namijenjena za naoružavanje jurišnih helikoptera, prije svega Tigera. Sustav se sastoji od dvostrukog lansera koji se nosi na vanjskoj podvjesnoj točki krila. Projektil se može lansirati do visine od 4570 metara pri najvećoj brzini od 370 km/h.

Osnovne prednosti sustava Mistral (izvor: MBDA)

– velika vjerojatnost pogotka

– vrlo velika brzina i manevarska sposobnost

– zajamčena učinkovitost protiv svih vrsta ciljeva, uključujući besposadne letjelice te brze i pokretljive letjelice s fiksnim ili rotacijskim krilima

– mogućnost djelovanja noću i danju

– mogućnost postavljanja u samostalnom ili koordiniranom načinu rada

– jednostavan za rukovanje bez obzira na uvjete na terenu

– ispali-i-zaboravi način rada

– jednostavna obuka na unutarnjem simulatoru, kao i na terenu

– mogućnost ugradnje u zapovjedno-nadzorni sustav kao što je LIC²ORNE.

TEKST  Mario Galić