Projekt novog višenamjenskog projektila za lansiranje sa zračnih platformi unatoč brojnim teškoćama i kompromisima uspješno je priveden kraju. Danas je izvjesno da će ga, osim Amerikanaca, za svoje helikoptere kupiti i Nizozemci, Poljaci te Britanci

 Danas zvuči nevjerojatno da prvi jurišni helikopter nije razvijen kao rezultat teorijskog razmatranja stručnjaka, već kao izlaz u nuždi. Imao je oznaku AH-1 Cobra, izradila ga je tvrtka Bell, a njegova su djeca, unuci i praunuci i dalje u operativnoj / borbenoj uporabi. Cobra je razvijena na brzinu, kako bi pružila paljbenu potporu transportnim helikopterima UH-1 Iroquois tijekom bezbrojnih zračnih desanta u Vijetnamskom ratu. Ne iznenađuje stoga da Cobra i Iroquois dijele gotovo sve komponente osim trupa, nešto naoružanja i pripadajuće avionike. Dok je Vijetnamski rat još trajao, neki su shvatili da bi Cobra bila i odlično protutenkovsko oružje. Samo što nije bilo protutenkovskog vođenog projektila kojim bi se naoružala. Jedna opcija bio je vođeni projektil zrak-zemlja AGM-65 Maverick. S televizijskim samonavođenjem na cilj, bio bi jako dobar odabir. Jedino su bile problematične dimenzije i masa. Sa 2,5 m duljine, rasponom krila 72 cm i masom u trenutku lansiranja od čak 210 kg bio je prevelik. Cobra bi jedva mogla ponijeti dva.

Mala mogućnost odabira

Kako Američko ratno zrakoplovstvo (USAF) u tom trenutku nije imalo niti jedan lakši vođeni projektil zrak-zemlja, rješenje se moralo naći u arsenalu Američke kopnene vojske. I tu je mogućnost odabira bila vrlo mala. Zapravo samo jedna – BGM-71 TOW. TOW je pokrata od Tube-launched, Optically tracked, Wire-guided (u slobodnom prijevodu lansiranje iz cijevi, optičko poluautomatsko navođenje preko kabela). Unatoč tome što se itekako dokazao kao kopneni sustav, bio je iz više razloga loš odabir za naoružavanje helikoptera. Vođenje projektila preko žice znači da projektil leti sporo, u slučaju TOW-a između 278 i 320 m/s. To znači da mu do cilja na velikoj udaljenosti treba previše vremena. Budući da helikopteri imaju puno bolji pregled bojišta, mogu pronalaziti i napadati ciljeve na većim udaljenostima. Najveći domet TOW-a bio je 3000 m, što znači da mu je do cilja na krajnjem dometu trebalo malo manje od deset sekundi. Ne čini se puno, no kad se u jednadžbu uključi optički poluautomatski princip navođenja, sve se mijenja.

Posade jurišnih helikoptera traže preživljavanje nad bojištem u letenju na vrlo malim visinama, iznenadnim napadima i bježanju na još manjim visinama. Optički poluautomatski princip navođenja od operatera traži da cijelo vrijeme kroz ciljnik prati cilj, dok elektronika korigira let projektila. To je prihvatljivo ako ste na zemlji, a cilj je na nekoliko stotina metara. Ispalite projektil, on za dvije-tri sekunde pogodi cilj, pa bježite. Međutim, iz jurišnih se helikoptera ciljevi gađaju na puno većim udaljenostima. Vrijeme leta projektila stoga je (pre)dugo. Usto, pilot nakon lansiranja ne smije manevrirati helikopterom, već ga držati što stabilnijim da operater ne izgubi cilj. Znači, operater uoči cilj. Nacilja ga i lansira projektil. Pa idućih sedam, osam, devet ili deset sekundi helikopter praktički lebdi ili se kreće vrlo, vrlo sporo. Da ne spominjemo i da je način navođenja kabelom jako loš odabir za helikopter. Što dulje projektil leti, veća je šansa da će s njim biti problema. Ponajprije u europskim uvjetima, gdje je sve puno zgrada, stupova, drveća i svega drugog idealnog da se kabel zaplete oko toga i prekine. Taj je nedostatak ispravljen kod izvedenica TOW-a s radijskim prijenosom podataka. Međutim, najveći problem – optičko navođenje – nikad nije otklonjen. Američka kopnena vojska bila je svjesna da TOW nije idealan izbor za njezine helikoptere. Kad je 1972. pokrenula program novog jurišnog helikoptera (Advanced Attack Helicopter – AAH), jedan od njegovih prioriteta bio je novi vođeni projektil zrak-zemlja koji će zamijeniti TOW. Tako je pokrenut projekt razvoja projektila AGM-114 Hellfire.

Puno pogodniji za helikopter

Za razliku od TOW-a, koji je silom prilika prilagođen uporabi s jurišnih helikoptera, Hellfire je otpočetka razvijan za tu namjenu. I to se vidi po svim njegovim odlikama. Odmah se primijeti da za razliku od TOW-a nema zaštitni kontejner, što jako smanjuje masu koja se postavlja na helikopter. Hellfire se čuva i prevozi u metalnom kontejneru iz kojeg se vadi neposredno prije postavljanja na helikopter. Masa projektila je 45 kg pa ga dva tehničara mogu postaviti na lanser bez pomoći dizalica. Kako bi ih što više stalo na lanser, projektili su opremljeni vrlo malim krilcima, raspona samo 330 mm.

Umjesto optičkog poluautomatskog navođenja, odabrano je tada najsuvremenije lasersko. Hellfire je razvijen krajem 1970-ih i početkom 1980-ih, u vrijeme kad je i USAF masovno razvijao oružja zrak-zemlja s laserskim navođenjem. Laser je tada bio vrhunac tehnologije. Lasersko navođenje nije idealno rješenje, ali puno je bolje od vođenja kabelom. I kod laserskog navođenja operater, u ovom slučaju ciljač helikoptera, mora pratiti cilj sve do pogotka projektila kako bi usmjeravao lasersku zraku na njega. Princip navođenja projektila je da prati odsjaj koji laserska zraka daje na cilju. Pomakne li se laserska zraka s cilja, i projektil će se preusmjeriti te će promašiti.

Prednosti su što nema nikakve veze između operatera i projektila, jer se projektil samonavodi na laserski odsjaj. Zbog toga je moguće jako ubrzati projektil. Najveća brzina koju je mogao postići projektil sustava TOW bila je 320 m/s. Američki izvori nisu baš skloni navoditi brzinu Hellfirea. Često navode tek da je podzvučna. Međutim, službena stranica australske mornarice tvrdi da iznosi 1600 km/h (1,3 Macha), što bi značilo 444 m/s. U praksi to znači da Hellfire svake sekunde preleti 124 metra više nego projektil sustava TOW. Razlika koja doslovno spašava živote helikopterskih posada. Tvrtka Rockwell International Corporation uspješno je krajem 1981. dovršila razvoj projektila, a 31. ožujka 1982. potpisan je prvi ugovor o pokretanju serijske proizvodnje. Nakon dodatnih testiranja AGM-114A Hellfire uveden je u travnju 1986. u operativnu uporabu Američke kopnene vojske. Tog je mjeseca u operativnu uporabu uveden i helikopter AH-64 Apache. Američka kopnena vojska dobila je tako ondašnju najnapredniju kombinaciju jurišnog helikoptera i namjenski projektiranog protuoklopnog projektila. Nakon što se Rockwell International počeo raspadati, 26. svibnja 1993. ugovor za proizvodnju naprednije inačice AGM-114K Hellfire II dobila je tvrtka Martin Marietta Technologies. Ona se 1995. spojila s Lockheedom te je tako nastao Lockheed Martin – najveći svjetski proizvođač oružja i vojne opreme. Preuzeo je, uz ostalo, i proizvodnju Hellfirea.

Vrijeme za zamjenu

Hellfire je, posebno u izvedenici s radarskim samonavođenjem AGM-114L Hellfire LongBow, i dalje najbolji protuoklopni projektil na svijetu. Međutim, početkom ovog stoljeća Američka kopnena vojska odlučila je pokrenuti projekt razvoja novog projektila, koji će ga zamijeniti. Bez obzira na sva poboljšanja, Hellfire je razvijen s tehnologijama koje su bile dostupne 1970-ih pa su se mogućnosti daljnjeg razvoja znatno smanjile. Zbog toga je 2002. pokrenut program CMS (Common Modular Missile), koji je vrlo brzo preimenovan u JCM (Joint Common Missile). Do promjene naziva došlo je kako bi se istaklo da se novi projektil razvija kao zamjena ne samo za AGM-114 Hellfire već i kao zamjena za AGM-65 Maverick. A to znači zajednički projekt Američke kopnene vojske i USAF-a. U samom početku postojala je ideja da JCM bude zamjena i za BGM-71 TOW, no od toga se vrlo brzo odustalo jer bi to jako zakompliciralo tražene taktičko-tehničke zahtjeve. Umjesto toga, pokrenut je razvoj protuoklopnog vođenog sustava FGM-148 Javelin. Tražene odlike projektila JCM objavljene su 2003. te su upućeni zahtjevi za ponude. Na njih se odazvao Boeing zajedno s Northrop Grummanom, zatim Lockheed Martin i Raytheon. Osnovni zahtjev bio je da novi projektil bude kompatibilan sa svim platformama koje su već bile naoružane Hellfireima. Ponuđači tako nisu imali puno slobodnog prostora. Drugi je zahtjev bio da proizvodnja novog projektila ne bude skuplja od proizvodnje Hellfirea. Treći je bio da novi projektil bude bolji od Hellfirea uz veliku primjenu novih tehnologija. U svibnju 2004. očekivano je kao najbolji prijedlog odabran Lockheed Martinov te je ta tvrtka dobila četverogodišnji ugovor za nastavak razvoja. U prosincu te godine novom je projektilu dodijeljena oznaka AGM-169. Tako je prototip dobio oznaku YAGM-169A. Po vanjskim je značajkama AGM-169 bio gotovo identičan AGM-114, što je i bio jedan od glavnih zahtjeva. No zato je bio prepun novih tehnologija. Jedna od njih bio je raketni motor na kruta goriva s promjenjivim potiskom. Još veća promjena bilo je uvođenje trećeg načina vođenja. Uz postojeće lasersko i radarsko na Hellfireima, dodan je slikovni infracrveni. I ono najvažnije – sva tri načina objedinjena su u jedinstveni sustav navođenja. Kod Hellfirea projektili imaju ili lasersko ili radarsko navođenje, dok je AGM-169 dobio objedinjeno. To je stvorilo potpuno nove mogućnosti djelovanja. Prije svega, na ciljeve koji nisu u vidnom polju posade helikoptera pa ga ne mogu osvijetliti radarskim iluminatorom. Svemu tome pridodana je višenamjenska bojna glava, koja se mogla prilagođavati značajkama cilja – je li tvrd (npr. tenk) ili mekan (npr. kamion). Domet je usto bio veći od 28 km. Stoga je razumljivo da je AGM-169 bio namijenjen za uporabu ne samo na jurišnim helikopterima zrakoplovstva Američke kopnene vojske već i na borbenim avionima ratnog zrakoplovstva i marinaca. Ulazak u inicijalnu operativnu uporabu bio je planiran za 2010. godinu, s početnim planom proizvodnje 54 tisuće projektila. A onda je u prosincu 2004., bez nekih objašnjenja, Pentagon prekinuo program. Iako je Kongres 2005. i 2006., mimo volje Pentagona, izglasao proračunska sredstva za nastavak razvoja AGM-169, program je 15. lipnja 2007. i službeno obustavljen.

Priznanje Pentagona

Odluka Pentagona to više iznenađuje jer je već u lipnju 2007. pokrenut novi program JAGM (Joint Air to Ground Missile). Zahtjevi su bili identični onima za JCM. Time je Pentagon priznao da ipak treba zamjenu za Hellfire. Treba uzeti u obzir da Američka kopnena vojska zasad nema program kojim bi zamijenila AH-64 Apache. Najvažnija je izvedenica tog helikoptera AH-64D Apache Longbow, a tu je i poboljšana inačica AH-64E Apache Guardian (u početku označen kao AH-64D Block III). Kako oba za otkrivanje ciljeva te navođenje projektila koriste radar AN/APG-78 Longbow, jasno je da JAGM mora imati aktivno radarsko samonavođenje. Međutim, mnogo stranih kupaca kupilo je Apache, pa čak i AH-64D/E, bez tog radara te im stoga treba JAGM ili s laserskim navođenjem ili s optičkim samonavođenjem. Pritom svi žele što jednostavniji i jeftiniji projektil.

Razvoj projektila JAGM službeno je započeo 18. rujna 2008., kad je Zapovjedništvo za avijaciju i projektile Američke kopnene vojske potpisalo ugovore s Lockheed Martinom (vrijednost ugovora bila je 122 milijuna dolara) i konzorcijem Raytheon-Boeing (125 milijuna dolara). Tvrtke su se obvezale da će razvoj dovršiti za najviše 27 mjeseci tako da bi se završni odabir obavio do kraja 2010. godine. Procjena je bila da će troškovi razvoja iznositi oko sedam milijardi dolara. Kako je JAGM trebao zamijeniti i projektil zrak-zemlja AGM-65 Maverick, USAF je tražio domet od 20 km. S obzirom na to da je JAGM tek nastavak programa JCM, očekivalo se da će preuzeti i slikovno infracrveno / radarsko / lasersko navođenje. Procjene su bile da će američki KoV, zrakoplovstvo i marinci trebati najmanje 35 tisuća JAGM-a. Kao potencijalna platforma spominjao se 2008. godine i lovac pete generacije F-35 Joint Strike Fighter, posebno za Marinski korpus.Nitko nije sumnjao da će na kraju pobjednik biti Lockheed Martin, te da će, s obzirom na program JCM, razvoj biti brz i bez teškoća.

Dug i težak razvoj

Brz i jeftin razvoj nije se ostvario. Poteškoće su se javile u samom početku. Oba su ponuđača kasnila s prijedlogom projekta te su ih dostavili tek na proljeće 2011. Očekivani odabir u prvom tromjesečju 2012. nikad nije obavljen jer su Američka kopnena vojska i Marinski korpus zatražili obustavu projekta JAGM. Glavni argument protivnika JAGM-a bio je da neće donijeti ništa bitno novo u odnosu na AGM-114 Hellfire (prije svega u odnosu na AGM-114L Hellfire Longbow), koji je u tom trenutku i dalje bio najbolji na svijetu u svojoj niši. Projekt je ipak preživio jer je Kongres, protivno prijedlogu Pentagona i Bijele kuće, dodijelio sredstva za nastavak razvoja, ali bitno manja (127 umjesto 300 milijuna dolara). S obzirom na iskustvo s programom JCM, koji je također obustavljen iz proračunskih razloga, jasno je da su i Lockheed Martin i Raytheon-Boeing naglo izgubili interes za daljnja investiranja u JAGM. Sve je to naglo usporilo razvoj. JAGM je zapravo išao prema gašenju. Unatoč znatno manjim sredstvima, Lockheed Martin bio je u znatno boljem položaju u odnosu na Raytheon (Boeing se praktički povukao iz projekta). Koristeći tehnologije razvijene za projekt JCM i činjenicu da je proizvodio projektile Hellfire, Lockheed Martin počeo je davati jeftinije prijedloge. Jedan od najviše razmatranih bila je kombinacija projektila Hellfire Romeo (tu inačicu posjeduje i Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, op. ur.) s objedinjenim lasersko / radarskim navođenjem. Tijekom 2013. čak se počelo spominjati da bi umjesto JAGM-a i Hellfirea trebalo kupiti licenciju za proizvodnju projektila Brimstone paneuropske tvrtke MBDA. Do ponovnog buđenja programa došlo je kad su 2014. Američka ratna mornarica i marinci odlučili vratiti se u realizaciju. Međutim, problem je bio odabir načina vođenja: jurišni helikopteri marinaca AH-1Z Viper nemaju radare pa im radarsko samonavođenje ništa ne znači, a istodobno povećava cijenu po projektilu. Slikovno infracrveno samonavođenje bilo bi puno poželjnije.

Odustajanja i rasplet

Kako je više od dvije godine program JAGM gurala jedino Američka kopnena vojska, on se potpuno prilagodio njezinim zahtjevima. Lockheed Martin odustao je od slikovnog infracrvenog samonavođenja i razvijao objedinjeni lasersko / radarski. Raytheon je i dalje imao u ponudi objedinjeni slikovni infracrveni / laserski / radarski sustav navođenja preuzet s projektila zrak-zemlja GBU-53 Small Diameter Bomb II. U uvjetima vrlo ograničenog financiranja, Raytheon nije htio ulagati u razvoj novog sustava. Zapravo je razmatrao opciju povlačenja iz programa jer je postalo očito da je prednost Lockheed Martina sve veća i veća. Lockheed Martin na koncu je 3. kolovoza 2015. dobio ugovor od 66,4 milijuna dolara za daljnji razvoj JAGM-a s opcijom lasersko / radarskog navođenja. Raytheon je prije toga odustao u tišini. No, odustajanje jednog i novi ugovor za drugog konkurenta još uvijek nisu značili da će JAGM opstati. Bijela kuća i dalje je sumnjala u isplativost projekta i vršila pritisak na Pentagon da ga obustavi zbog proračunskih ušteda. Promjena je došla nakon promjene u Bijeloj kući. U travnju 2017. objavljeno je da je službena oznaka projektila AGM-179. Doduše, ona je dodijeljena još 19. kolovoza 1998., no kako je projekt cijelo vrijeme visio, nikad nije objavljena. I u proračunskoj 2018. godini došlo je do promjena – znatno više sredstava za razvoj. Stoga je Lockheed Martin već u lipnju 2018. dobio ugovor za početak predserijske proizvodnje projektila AGM-179 namijenjenih testiranju. Lockheed Martin konačno je 30. kolovoza 2022. objavio da je projektil AGM-179 JAGM spreman za serijsku proizvodnju i uvođenje u operativnu uporabu. Prvi helikopter na kojem će se operativno rabiti bit će AH-1Z Viper američkih marinaca. U ovom je trenutku izvjesno da će ih kupiti i Nizozemci kako bi naoružali svoje helikoptere AH-64E Apache, kao i Poljaci, koji planiraju nabavu tih letjelica. Zanimljiva vijest objavljena je ovog listopada: odobrenje za kupnju JAGM-a dobili su i Britanci za svoje helikoptere Apache.

Daleko od početnih zahtjeva

S obzirom na to kako je i uz kakav otpor razvijan, dobro što je JAGM uopće uspješno priveden kraju. Program je proveden s puno kompromisa, pa ne iznenađuje da je od osnovnih zahtjeva ostvareno vrlo, vrlo malo. Primjerice, USAF-ov zahtjev bio je da domet novog projektila bude najmanje 20 km. Službeni je domet AGM-179 osam kilometara. Možda je u stvarnosti nešto veći, no to je golema razlika. To vrijedi i za sustav za navođenje. Opisali smo kako se dogodilo da JAGM nema trostruki, već samo dvostruki sustav navođenja. Kombinacija laser/radar odgovara jedino KoV-u na njegovim helikopterima AH-64D/E i stranim korisnicima koji imaju helikoptere Apache opremljene radarima AN/APG-78 Longbow. Jurišni helikopteri marinaca AH-1Z Viper nemaju radar, niti postoje planovi da će ga dobiti. Prema trenutačnim planovima, AH-1Z zadnja je inačica te se više neće raditi druge. I to je razumljivo jer je prvi AH-1 isporučen još davne 1959. te više nema mogućnosti razvoja. Doduše, postoji teorijska mogućnost ugradnje radara, ali to bi bilo (pre)skupo rješenje.

Zbog dvojnog lasersko / radarskog navođenja AGM-179 je, osim za korisnike Apachea s radarom Longbow, zapravo laserski navođen projektil dometa osam kilometara. To baš i nije neki napredak u odnosu na Hellfire. Zapravo bi se znatno veći napredak ostvario da je umjesto radarskog ugrađen slikovni infracrveni princip samonavođenja. To bi otvorilo sasvim nove mogućnosti djelovanja, prije svega uvođenje operatera/ciljača u petlju navođenja, što otvara i mnoge druge opcije kao što je vezanje za cilj nakon lansiranja. Operater bi mogao preko podatkovne veze pratiti let projektila i po potrebi korigirati putanju, što omogućava promjenu cilja ili obustavu napada. Mogao bi i precizno određivati točku udara u cilj, primjerice krov kupole tenka ili prozor/vrata na protivničkom fortifikacijskom ili drugom objektu i slično. I ne samo to: projektili bi mogli služiti ne samo za napade već i za izviđanje. Međutim, infracrveno slikovno navođenje nije zanimalo Američku kopnenu vojsku pa nije ni uvedeno. Nakon svih problema u razvoju i opstrukcija, JAGM je projektil pun kompromisa, daleko od onog što se početno očekivalo. Toliko daleko da ga u takvom obliku USAF uopće ne razmatra za naoružavanje borbenih aviona. Ipak, Lockheed Martin želi ići dalje, pa radi na bitno poboljšanoj izvedenici JAGM-MR (Joint Air-to-Ground Missile – Medium Range) kojom namjerava otkloniti sve nedostatke i vratiti projekt na početne postavke. Tvrtka zasad razvija JAGM-MR vlastitim sredstvima iako se očekuje da će vrlo brzo dobiti proračunska sredstva.

Vrlo prihvatljive promjene

Po svim bi odlikama JAGM-MR trebao gotovo pa zadovoljiti izvorne zahtjeve. To se prije svega odnosi na povećanje dometa djelovanja i tromodnog sustava navođenja. JAGM-MR je na testiranju obavljenom 16. studenog 2022. na poligonu China Lake u Kaliforniji preletio 16 km, što znači točno dvostruko više od AGM-179. Međutim, taj je domet ostvaren s fiksnog lansera na zemlji. Ako bi se projektil lansirao iz jurišnog helikoptera, mogao bi preletjeti koji kilometar više. Iz aviona, s veće visine i pri većoj brzini, domet bi bio veći od prvotno traženih 20 km. To je povećanje dometa ostvareno ugradnjom malo većeg raketnog motora na kruta goriva. Posljedica je neznatno povećanje mase i dimenzija. Kako bi i dalje odgovarao lanseru M299/M310 koji se koristi za Hellfire na Apacheu i Viperu, promjer tijela zadržan je na izvornih 178 mm. Ugradnja većeg raketnog motora donijela je neznatno povećanje duljine – s izvornih 1756 mm na AGM-179 na 1758 mm na JAGM-MR. Najveća je razlika u masi: masa AGM-179 iznosi 51,15, a JAGM-MR 53,3 kg. Tako malo povećanje dimenzija i mase za dvostruko veći domet vrlo je prihvatljivo. Međutim, Lockheed Martin nije stao samo na povećanju dometa. Ponovno je pokrenuo razvoj tromodnog sustava navođenja s ukomponiranim laserskim, radarskim i dodanim slikovnim infracrvenim sustavom. Doduše, nije ugrađen klasični slikovni infracrveni senzor, već bliski infracrveni (Near InfraRed – NIR). NIR senzori rade u spektru elektromagnetskih zračenja između 750 i 2500 nanometara (nm). Za razliku od klasičnih infracrvenih senzora, NIR senzori puno su otporniji na pokušaje ometanja te prašinu, maglu, kišu i snijeg. S obzirom na NIR senzor, koji omogućava znatno veće načine uporabe projektila JAGM-MR, očekivana bi bila ugradnja dvosmjerne podatkovne veze. Međutim, Lockheed Martin zasad je ne spominje.

JAGM-MR i nove sposobnosti

Lockheed Martin želi prilagoditi najnoviju inačicu JAGM-MR širokom spektru zadaća. Jedna je prilagodba ugradnji na ratne brodove kao oružja za blisku obranu. Američka ratna mornarica danas za tu namjenu koristi topove srednjeg i malog kalibra te teške strojnice. Učinkovitost potonjih prije svega ovisi o sposobnostima ciljača. Kombinacija radarskog i NIR (Near InfraRed) samonavođenja omogućava projektilima JAGM-MR pogađanje vrlo malih i vrlo brzih plovila. Očekivano povećanje uporabe besposadnih plovila ne samo u izvidničkim već i u napadnim operacijama čini povećanje sposobnosti obrane brodova još važnijim. JAGM-MR mali je i laki projektil koji ne zahtijeva veliki lanser te ga je lako ugraditi i na vrlo male brodove, a na velikim ne bi zauzimao puno mjesta na palubi. Lockheed Martin namjerava nove mogućnosti projektila JAGM-MR iskoristiti i u protuzračnoj obrani. Na njegovim bi osnovama razvio jeftin višenamjenski sustav koji bi mogao uništavati ciljeve ne samo na zemlji već i u zraku. Bio bi stoga primjeren za program IM-SHORAD (Initial Maneuver Short-Range Air Defense) Američke kopnene vojske.

IM-SHORAD razvija se kao zamjena za samohodni raketni protuzračni sustav Avenger. Iako mu u nazivu stoji Air Defense, radi se o višenamjenskom sustavu koji bi mogao uništavati ciljeve u zraku i na zemlji. Pritom je naglasak stavljen na mogućnosti uništavanja besposadnih letjelica. Glavni je dio sustava IM-SHORAD radarski sustav MHR (Multi-mission Hemispheric Radar) talijanske tvrtke Leonardo DRS RADA Technologies, posebno razvijen za otkrivanje vrlo malih i sporih letjelica. Proizvođač tvrdi da sustav čine četiri impulsno-doplerska radara, svaki s jednom AESA antenom, čija se slika računalno obrađuje te objedinjuje kako bi se dobio 4D prikaz unutar 360 stupnjeva. Masa antene je samo 30 kg. Radari rade u frekvencijskom pojasu S. MHR može otkriti iznimno male nano besposadne letjelice na udaljenosti od pet, srednje velike na 25, helikoptere na 23, a jurišne avione na 35 kilometara. IM-SHORAD naoružan je strojnicom M240 kalibra 7,62 mm, topom XM914 Bushmaster Chain Gun kalibra 30 mm, lanserom SVUL (Stinger Vehicle Universal Launcher) za četiri projektila Stinger, te prilagođenim lanserom M299. Donedavno su na taj lanser namjeravali stavljati projektile Hellfire Longbow, no sada bi trebao ići JAGM ili, još bolje, JAGM-MR. Kupola je postavljena na borbeno vozilo na kotačima Stryker čime je postignuta velika pokretljivost i mogućnost praćenja postrojbi tijekom borbenih djelovanja. Vod čine četiri IM-SHORAD-a. Tri voda čine bitnicu, a tri bitnice bojnu (ukupno 32 vozila). Svaka je bitnica opremljena i motrilačkim radarom AN/MPQ-64 Sentinel. U skladu s ustrojem Američke kopnene vojske, jedna bitnica dovoljna je za protuzračnu zaštitu brigade.

TEKST: Mario Galić