U zadnjim trima brojevima Hrvatskog vojnika bilo je riječi o žalbenoj raspravi na prvostupanjsku presudu šestorici Hrvata za događaje u BiH tijekom 1993., koju je u Haagu krajem svibnja 2013. donio Međunarodni kazneni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. Navedene su razne činjenice i teze o ulozi Hrvata i Hrvatske, odnosno hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, u ratu u Bosni i Hercegovini koje ne bi smjela zaobići niti jedna raščlamba ili kronologija događaja u ratu u BiH, a koje su suprotne tezi u spomenutoj prvostupanjskoj presudi o “udruženom zločinačkom projektu” Hrvatske, odnosno o svojevrsnoj odgovornosti Hrvatske za agresiju na Bosnu i Hercegovinu. U prošlom broju Hrvatskog vojnika naveden je govor generala Slobodana Praljka na žalbenoj raspravi koji je aktualizirao nekoliko pitanja glede sadržaja spomenute prvostupanjske presude na koje Haški sud ne želi ili neće odgovoriti.
Primjerice, koliko su ozbiljne teze haških tužitelja koji nastoje dokazati da su Hrvati izazivali i započeli sukobe, kad činjenice i kronologija događaja jasno pokazuju da su sukobi između Bošnjaka-Muslimana i Hrvata u pravilu započinjali u mjestima gdje su Bošnjaci-Muslimani (odnosno Armija BiH) bili nadmoćni. Iz središnje su se Bosne preko Konjica proširili u Hercegovinu, a ne obratno!
Kako komentirati tvrdnju iz presude da već od travnja 1992. Hrvati u Mostaru dovode Muslimane u podređeni položaj, kad upravo u travnju predstavnici Hrvata i Bošnjaka-Muslimana u Mostaru djeluju zajedno u obrani od srpskih snaga. O tome svjedoči, primjerice, “Odluka” koju je 29. travnja 1992. donio Krizni štab Općine Mostar, prema kojoj HVO preuzima (i uspješno provodi) glavnu odgovornost u najtežim trenucima započinjanja srpske agresije na Mostar i BiH te najveći teret u sprečavanju srpskih snaga da okupiraju cijeli Mostar, kao i u pripremama za oslobađanje desne obale općine Mostar od “okupacije jedinica takozvane Jugoslavenske narodne armije i paravojnih formacija koje su bile u sadejstvu sa njom”. Spomenutu “Odluku”, u kojoj se, uz ostalo, navodi i da “sva dokumenta za kretanje ljudi i roba izdaje HVO – Općinski stožer Mostar” (čl. VII.), potpisalo je devet članova Kriznog štaba Općine Mostar, većinom Bošnjaci-Muslimani. U oslobodilačkoj operaciji provedenoj u lipnju 1992. godine (Čagalj – Lipanjske zore), u kojoj su srpske snage protjerane s desne obale Neretve, u općini Mostar – “od Aleksin hana do Žitomislića – sudjelovalo je 4670 pripadnika HVO-a”, u čijem su sastavu bili i Bošnjaci-Muslimani.
Zašto se u presudi kao poluinformacija spominje navodni ultimatum hrvatskih dužnosnika Armiji BiH da se podredi HVO-u? Naime, Naredba da se postrojbe Armije BiH podrede postrojbama HVO-a donesena je 15. siječnja 1993., nakon što je početkom tog mjeseca u Ženevi Vance-Owenovim mirovnim planom predložena unutarnja podjela BiH na devet provincija (kantona), uz posebno područje Sarajeva (kao desete provincije), koje ne bi bile međunarodni pravni subjekti. No, jednako kako je u spomenutoj Naredbi zatraženo da se postrojbe Armije BiH podrede Zapovjedništvu HVO-a u hrvatskim provincijama predviđenim Vance-Owenovim planom, tako je u Naredbi zatraženo i da se postrojbe HVO-a podrede zapovjedništvu Armije BiH u provincijama koje su spomenutim planom određene kao bošnjačko-muslimanske. Bošnjačko vodstvo to nije prihvatilo.
Kako je moguće da haško Tužiteljstvo optužuje hrvatsko vodstvo za podjelu BiH, a istodobno ignorira podatke koji govore da je bošnjačko-muslimansko vodstvo sudjelovalo u razgovorima o podjeli BiH? Primjerice, zapis načelnika Štaba Vrhovne komande Armije BiH Sefera Halilovića da je predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović od studenog 1992. kombinirao s podjelom BiH (S. Halilović, Lukava strategija, 18-20), da su suradnici predsjednika Izetbegovića i izaslanici srbijanskog predsjednika Miloševića imali bliske odnose tijekom 1992./1993., uključujući i razgovore o razmjenama teritorija, odnosno podjeli BiH (Halilović, 10; Zapisnik sa sjednice Vrhovnog savjeta obrane SR Jugoslavije, kolovoz 1994.; Slobodna Bosna, 5. 5. 2011., 29), da je Rusmir Mahmutćehajić naveo da je Alija Izetbegović ideju podjele BiH prihvatio 1993. (Slobodna Bosna, 2. 3. 2000., 9) i dr.
Kao povjesničaru, ne ulazeći u pravne akrobacije, teško će mi netko moći objasniti kriterije određivanja “udruženog zločinačkog pothvata” prema kojima je od te odgovornosti za djelovanje u BiH (i u Hrvatskoj) oslobođen srpski general Momčilo Perišić, a osuđena su šestorica Hrvata. Da ne govorim o kriterijima prema kojima je Republika Srpska danas poseban entitet u BiH, a Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, odnosno Hrvatska Republika Herceg-Bosna, je “udruženi zločinački pothvat”. To nikako nisu jednaki kriteriji, to je zamjena teza i jednostran prikaz događaja što je s povijesnog gledišta neprihvatljivo. Razlog te jednostranosti leži i u činjenici, koju je primijetio i sudac Antonetti, da je za razliku od brojnih dostupnih dokumenata iz Hrvatske, “iz BiH bilo dostupno samo njih šest”, te da se “proučavanjem tih dokumenata otkriva da je izvor sukoba između Hrvata i Muslimana u dubokom neslaganju političara dviju zajednica oko sudbine BiH nakon referenduma o neovisnosti 29. veljače 1992.”. Sudac Antonetti u izdvojenom mišljenju pritom zamjera Tužiteljstvu na selektivnosti pri uvođenju dokaznih materijala, navodeći “(…) da je apsolutno potrebno reći, kada na terenu koegzistira više suprotstavljenih strana uz nazočnost triju vojski (VRS, HVO i ABiH), da se jedan događaj može razumjeti samo kroz horizontalno ispitivanje tih zločina, a ne kroz dokumente koji dolaze od jedne vojske, dokumente koji idu u pravcu teze tužitelja.” Takva konstrukcija, kako je primijetio jedan sveučilišni profesor iz Sarajeva, zapravo je “trijumf Republike Srpske”. Srećom, povijest se piše na temelju povijesnih izvora, a ne na temelju sudskih presuda.
Kao dokaz u raspravama o opravdanosti presude protiv šestorice Hrvata često se navodi pojam “Banovina Hrvatska” kao nešto strašno i zločesto. Činjenica je da su Republika Hrvatska i Bosna i Hercegovina dvije neovisne zemlje. Činjenica je također da se etnički prostor hrvatskog naroda prostire i u granicama susjedne BiH te da su Hrvati u BiH konstitutivan narod. Jednako tako, činjenica je, koja ne kolidira s prethodno navedenom činjenicom (!), da je opstojnost Hrvata na području nekadašnje Banovine Hrvatske, odnosno povijesne Turske Hrvatske, vitalni hrvatski interes. Sve te činjenice treba poštivati, a zadnje navedenu ne smije zanemariti niti jedan hrvatski političar ili hrvatska političarka!
Činjenica je da se oružani sukob između Hrvata i Bošnjaka-Muslimana u BiH, koji se naziva i “ratom u ratu”, ne može objektivno i cjelovito prikazati ako se ne razumije što je rat, odnosno ako se zanemaruju vojni i sociološki aspekti rata. Sukladno tomu, američki vojni povjesničar Charles R. Shrader u svojoj je knjizi Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni – vojna povijest 1992. – 1994. (Zagreb, 2004.) zaključio da su: “(…) ključne činjenice o muslimansko-hrvatskom sukobu na tom području temeljito iskrivljene zbog raznih ideologijskih, političkih i društvenih i osobnih interesa”, te da su rijetki koji su pisali ili govorili o tom sukobu, posebice novinari, “bili dovoljno osposobljeni ili spremni činjenično stanje analizirati i o njemu točno izvještavati”. Sadržaj knjige upućuje na zaključak da optužiti za taj sukob isključivo Hrvatsku i Hrvate, posebice kad je riječ o središnjoj Bosni, mogu samo oni koji nemaju potrebu za dubljom raščlambom događaja, odnosno oni koji se oslanjaju isključivo na izvore bosanske vlade iz Sarajeva: “Svatko tko zna išta o vojnim pitanjima (i o dokazima) nikad ne bi zaključio da su Hrvati započeli sukob u srednjoj Bosni. Nije postojao veliki plan etničkog čišćenja tog područja od Muslimana, kao što je ICTY pogrešno presudio. Zapravo, bilo je sasvim obratno” (str. 9).
Shrader smatra da je vrlo rano, “(…) već u jesen 1992., muslimansko vodstvo u Sarajevu donijelo strategijsku odluku o pokretanju rata protiv Hrvata, zato što su oni bili slabiji od Srba”. Smatra da im je cilj bio preseliti muslimanske izbjeglice iz istočne Bosne i Posavine u Lašvansku dolinu i na ostala područja gdje su Hrvati tradicionalno bili većinsko stanovništvo te preuzeti kontrolu nad vojnoproizvodnim postrojenjima i tvornicama u Busovači, Vitezu, Novom Travniku, Konjicu i Bugojnu, koje su bile pod kontrolom Hrvata. Pritom se poziva na izjave generala Sefera Halilovića i njegovu knjigu Lukava strategija (Sarajevo, 1997.). O Shraderovoj objektivnosti i zaključcima može se razgovarati, no ne mogu se zanemariti dokumenti u knjizi, pa ni podaci prikupljeni na terenu, u razgovoru sa sudionicima događaja, posebice zapovjednicima postrojbi koje su ratovale u BiH. Ne mogu se zanemariti ni podaci iz knjiga autora Bošnjaka-Muslimana o zločinima nad Hrvatima u središnjoj Bosni i radikalizaciji dijela muslimana u BiH nakon dolaska islamskih dragovoljaca iz drugih zemalja primjerice: Esad Hećimović, Garibi – Mudžahedini u BiH 1992. – 1999. (Zenica, 2006.), kao ni činjenica da je krajem 1992. u Travniku, Bugojnu, Zenici i na prostorima Lašvanske doline bilo najmanje 70 000 Bošnjaka-Muslimana protjeranih s teritorija pod kontrolom srpskih snaga, koje je trebalo zbrinuti i osigurati im krov nad glavom (Slobodan Praljak, Pomoć RH Muslimansko-Bošnjačkom narodu i Armiji BiH tijekom 1991. – 1995., Zagreb, lipanj 2007., 5).

dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj HMDCDR