U serijalu o ulozi Hrvata i Hrvatske u obrani Bosne i Hercegovine u Domovinskom ratu u prethodnih pet brojeva Hrvatskog vojnika bilo je riječi o izvorima koji tu ulogu prikazuju pozitivnom, o tadašnjoj medicinskoj pomoći Hrvatske Bosni i Hercegovini, kao i o žalbenoj raspravi na prvostupanjsku presudu šestorici Hrvata za događaje u BiH tijekom 1993., koju je u Den Haagu krajem svibnja 2013. donio Međunarodni kazneni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije.
Uz dosad navedeno, može se spomenuti i operativni plan kodnog naziva Neretva 93, koji je za cilj imao ne samo protjerati Hrvate iz središnje Bosne, nego i zauzeti prostor sve do Mostara. O tome, među ostalim dokumentima, svjedoče i:
a) stenogram sa savjetovanja vojnog vrha Armije BiH u Zenici 21. i 22. kolovoza 1993., koji je “(…) okupio (…) veći dio Štaba Vrhovne komande, ljude na najodgovornijim dužnostima u ŠVK Oružanih snaga i pet od šest komandanata korpusa”
b) nastup predsjednika Alije Izetbegovića na TV-BiH – TV Okruga Zenica 14. studenog 1993. godine.
Opredijelivši se za ratnu opciju, bez povjerenja u međunarodne pregovore, pa čak i bez povjerenja u legalne predstavnike Republike BiH, zapovjednici Armije BiH odredili su ciljeve vojnih operacija na području pod nadzorom Hrvata: “Glavne tri ključne tačke su Kiseljak, Prozor i Žepče, što život znače za državu BiH i za Armiju. Ali, njima prethodi da se odrade pravac od Fojnice i onda Vitez. (…) po meni je Konjic nama najvažniji. Konjic je najvažniji. … Zaista i tu se mora jedna radnja uraditi koja bi prethodila ovim radnjama, da se odbaci agresor praktično od komunikacije Konjic – Jablanica. To je hitan zadatak i mi moramo dobro da razmislimo kako to da se uradi.” (Rifat Bilajac, transkript savjetovanja u Zenici.)
Načelnik Glavnog stožera Armije BiH bio je puno precizniji u obrazlaganju svojeg viđenja vojnih ciljeva: “Ostaje nam pitanje kako i na koji način doći do plijena, kako i na koji način velike kapacitete staviti u funkciju namjenske industrije. Kako uzeti Vitez. I kako uzeti Žunovnicu. Jer to su dva strategijska objekta za našu Armiju. Sa Vitezom se zaokružuje sistem vojne industrije u našoj državi. Onda je kompletna. Onda imamo kompletan lanac u našim rukama. U Žunovnici dolazimo do onog što je superhitno. Onog što je gotovo, što odmah može da se upotrijebi. Repromaterijal, trotil je tamo. Ima baruta. Ima municije i oružja. A, sa Vitezom zaokružujemo kompletan sistem namjenske proizvodnje. Kada bi sada bilo pitanje: kuća ti gori, da li gasiti kuću ili uzeti Vitez? Ja bih se odlučio prije za Vitez. Sa Vitezom zaokružujemo namjensku proizvodnju.”
Niti jedan od zapovjednika Armije BiH nije na savjetovanju u Zenici predložio napadna djelovanja prema srpskom agresoru. Prioritetni ciljevi bile su im hrvatske enklave u središnjoj Bosni i komunikacijski pravac dolinom Neretve prema Mostaru. Eliminiranjem Hrvata iz središnje Bosne Armija BiH postiže dvostruki cilj:
a) stavlja pod nadzor vojnoindustrijske komplekse nužne za vođenje rata
b) etničkim čišćenjem Hrvata iz središnje Bosne, cijela jedna provincija po Vance-Owenovu planu (predviđena kao hrvatska), mora pripasti Muslimanima, pa time njihov teritorij postaje ne samo veći, nego nacionalno i strateški kompaktniji.
Spomenuto objašnjava i zašto je bošnjačko-muslimansko vodstvo u BiH odbilo hrvatske prijedloge o vojnoj suradnji, posebice zašto nije prihvatilo odluku o međusobnom podčinjavanju postrojbi u provincijama predviđenim Vance-Owenovim mirovnim planom o unutarnjoj podjeli Bosne i Hercegovine na devet provincija (kantona), uz posebno područje Sarajeva (kao desete provincije), koji je predstavljen u Ženevi 4. siječnja 1993. godine. Provincije ne bi bile međunarodni pravni subjekti, a središta hrvatskih provincija (Posavska, Travničko-livanjska i Mostarska) predviđena su u Odžaku, Travniku i Mostaru. Posavska provincija (2103 km²) obuhvatila bi općine Bosanski Brod, Odžak, Bosanski Šamac, Orašje, Derventa, Modriča i Gradačac; Travničko-livanjska (5735 km²) općine Jajce, Travnik, Novi Travnik, Vitez, Busovača, Fojnica, Uskoplje, Bugojno, Donji Vakuf, Kupres, Livno i Tomislavgrad; a Mostarska (6135 km²) općine Prozor, Konjic, Jablanica, Mostar, Posušje, Grude, Ljubuški, Široki Brijeg, Čitluk, Stolac i Neum.
U njima bi živjelo 513 433 (68,27 %) Hrvata iz BiH. Hrvatske provincije obuhvatile bi 25,4 % teritorija BiH; tri srpske provincije obuhvatile bi 42,3 %, tri muslimanske provincije 28,8 %, a sarajevsko područje obuhvatilo bi 3,5 % teritorija BiH. Plan su potpisali predstavnici hrvatske i muslimanske strane (u New Yorku 25. veljače, a u Ženevi 25. ožujka), a Srbi su ga odbili bez posljedica (3. travnja). Sudbina plana zapečaćena je nepostojanjem mehanizama (i političke volje), koji bi natjerali Srbe da vrate 20 % okupiranog teritorija BiH, te izbijanjem sukoba između Armije BiH (Bošnjaka-Muslimana) i HVO-a (Hrvata).
Nakon predstavljanja Vance-Owenova mirovnog plana, ministar obrane Republike BiH Božo Rajić izdao je sljedeću Zapovijed:
“1. Sve postrojbe HVO-a koje se trenutno nalaze u prostorima provincija broj 1, 5 i 9, koje su Ženevskim dogovorom proglašene muslimanskim provincijama, potčinjavaju se Glavnom stožeru Armije BiH.
2. Sve postrojbe Armije BiH, koje se trenutno nalaze na prostorima provincija broj 3, 8 i 10, koje su Ženevskim dogovorima proglašene hrvatskima, podčinjavaju se Glavnom stožeru HVO-a.” (Ministarstvo obrane BiH: Zapovijed ministra obrane BiH Bože Rajića, Sarajevo, 16. siječnja 1993.)
Predsjedništvo RBiH je 19. siječnja 1993., u obrazloženju Odluke o poništavanju spomenute Zapovijedi ministra obrane Vlade RBiH Bože Rajića o realizaciji uzajamnog podčinjavanja postrojbi ABiH i HVO-a, kao razlog te poništavajuće Odluke cinično navelo da “ministar obrane RBiH nije potpisao svečanu izjavu – zakletvu, te pravno nije imao ovlaštenje za izdavanje zapovijedi” (Odluka Predsjedništva BiH o zapovijedi ministra obrane Bože Rajića od 16.1.1993., Sarajevo, 19. siječnja 1993.)
S obzirom na to da se o uzroku bošnjačko (muslimansko) – hrvatskog sukoba te o odgovornosti za njegov nastavak sukobljene strane međusobno optužuju, razložno je postaviti pitanje zašto se muslimansko vodstvo nije opredijelilo za združene hrvatsko-muslimanske vojne operacije prema zajedničkom agresoru? Pogotovo zato što je hrvatska politika inzistirala da se HVO i ABiH urede kao dvije komponente jedne vojske i formiraju zajedničko zapovjedništvo prema sporazumima od 21. srpnja 1992., 23. rujna 1992., 25. travnja 1993. i 12. svibnja 1993. (Miroslav Tuđman, “Haške optužnice Tuđmanovoj Hrvatskoj i ‘baršunasta obnova’ komunističke prošlosti”, Oslobađajuće presude haškog Suda Tuđmanovoj Hrvatskoj, Zagreb, 2014., 73-75.)
Kao jedan od uzroka sukoba Armije BiH i HVO-a u središnjoj Bosni navodi se i spomenuti Vance-Owenov plan: “Dolazak velikog broja (uglavnom muslimanskih) izbjeglica u središnju Bosnu, bježeći pred etničkim čišćenjem što su ga Srbi provodili u sjevernoj Bosni i u Jajcu, još je više poremetilo nacionalnu ravnotežu na području pod opsadom srpske vojske. Prema izjavama brojnih stranih promatrača s terena, nepravičnom, čak i provokativnom podjelom teritorija, Vance-Owenov mirovni plan odigrao je bitnu ulogu u izazivanju nacionalnih netrpeljivosti u središnjoj Bosni.” (Carole Hodge, Velika Britanija i Balkan od 1991. do danas, Zagreb 2001., 137.)
Napadne operacije ABiH protiv HVO-a u središnjoj Bosni, započete u siječnju 1993., bile su vrlo intenzivne u ožujku i travnju, zatim u lipnju i srpnju, te u rujnu i listopadu te godine, iako u cijelom tom razdoblju do ožujka 1994. nisu prestajale. Hrvatski narod protjeran je iz središnje Bosne uz goleme civilne i vojne žrtve (Miroslav Tuđman, 2014., 79-82). Ukupno je izbjeglo i prognano 152 950 Hrvata, ubijena je 1051 civilna osoba (od tog broja 121 dijete). Ubijena su 644 zarobljena vojnika HVO-a, odnosno ubijeno je 1695 civila i vojnika. To su podaci samo za one žrtve za koje postoji provjerena dokumentacija. (Ivica Mlivončić, Zločin s pečatom, Mostar, 2001., 281-285.)

dr. sc. Ante Nazor