U serijalu o nekim činjenicama o ulozi Hrvata i Hrvatske u obrani Bosne i Hercegovine u Domovinskom ratu, koji je objavljen u nekoliko zadnjih brojeva Hrvatskog vojnika, govorilo se o izvorima koji tu ulogu prikazuju pozitivnom, o tadašnjoj medicinskoj pomoći Hrvatske Bosni i Hercegovini, kao i o žalbenoj raspravi na prvostupanjsku presudu šestorici Hrvata za događaje u BiH tijekom 1993., koju je u Haagu krajem svibnja 2013. donio Međunarodni kazneni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslaviju. Spomenut je i operativni plan Armije BiH kodnog naziva Neretva 93, koji je za cilj imao protjerati Hrvate iz srednje Bosne i zauzeti prostor sve do Mostara, te neki drugi izvori koji pokazuju namjere zapovjednog vrha Armije BiH.
Govoreći o uzrocima muslimansko-hrvatskog sukoba ne može se zanemariti činjenica da se naseljavanjem na područje srednje Bosne velikog broja vojno sposobnih Muslimana s područja sjeverozapadne, sjeverne, istočne i jugoistočne BiH kojima su ovladale srpske postrojbe (spominje se broj od više stotina tisuća prognanih Muslimana), demografska slika značajnije promijenila u korist Bošnjaka – muslimana. Prognani su bili i Hrvati, koji su privremeni smještaj pronalazili u dijelovima Hercegovine, Hrvatske i u zemljama tadašnje Europske zajednice. Muslimani koji su napuštali svoje domove također su se privremeno smještali u Hrvatskoj i u ostalim europskim zemljama, međutim, u najvećoj mjeri zadržavali su se na prostoru srednje Bosne, gdje su obitavali njihovi sunarodnjaci Muslimani. Tako je krajem 1992. u Travniku, Bugojnu, Zenici i na prostorima Lašvanske doline bilo najmanje 70 000 Bošnjaka – Muslimana protjeranih s teritorija pod kontrolom srpskih snaga, koje je trebalo zbrinuti i osigurati im krov nad glavom. (Slobodan Praljak, Pomoć RH Muslimansko-Bošnjačkom narodu i Armiji BiH tijekom 1991.-1995., Zagreb, lipanj 2007., 5)
Također, s područja BiH koje su zauzele srpske snage tijekom 1992. na teritoriju općine Bugojno smješteno je više od 20 000 Muslimana, na području općine Kiseljak oko 4500 Muslimana, otprilike isti broj kao i u Vitezu, a tijekom 1991. i 1992. srpske snage su s područja istočne Hercegovine prema Mostaru protjerale više od 15 000 Muslimana. Pretežita većina bošnjačko – muslimanskog stanovništva i prije rata je naseljavala većinu industrijskih gradova (Tuzla, Zenica, Sarajevo, Konjic, Bugojno, Travnik, Kakanj, Vareš i dio Mostara) i držala najveći dio kapaciteta namjenske proizvodnje (s daljnjim prioritetom na vojnu proizvodnju). Za potpunom kontrolom takve proizvodnje, o čemu govori i stenogram sa savjetovanja vojnog vrha Armije BiH u Zenici 21. i 22. kolovoza 1993., objavljen u prethodnom broju Hrvatskog vojnika, nedostajala su im samo još postrojenja vojne industrije u Vitezu, koja su bila pod kontrolom Hrvata. Nadmoć u ljudstvu omogućila je planiranje napada na Hrvate i postala glavna značajka i prednost muslimanskih snaga u borbama protiv Hrvata na tom području. Zahvaljujući tome, muslimanske su snage vojno i politički potpuno ovladali općinama Bugojno, Kakanj, Konjic, Travnik, Vareš, Visoko i Zenica, a djelomično općinama Busovača, Fojnica, Gornji Vakuf/Uskoplje, Jablanica, Kiseljak, Kreševo, Maglaj, Mostar, Novi Travnik, Rama/Prozor, Vitez, Zavidovići i Žepče.
S prostora koji je osvojila Armija BiH, muslimanske vlasti uglavnom su protjerale sve ili većinu hrvatskog i ostalog nemuslimanskog stanovništva, pa cinično zvuči teza da je propaganda HVO-a, a ne djelovanje Armije BiH uzrok bijega Hrvata sa svojih ognjišta u srednjoj Bosni. Tijekom sukoba Armije BiH i HVO-a iz Federacije BiH je prognano ili izbjeglo 152 950 Hrvata i oko 50 000 Bošnjaka-Muslimana. Ako se ti podaci izraze u postocima prema ukupnom broju Hrvata i ukupnom broju Bošnjaka-Muslimana u BiH, a u skladu s popisom stanovništva iz 1991., onda su Bošnjaci-Muslimani protjerali i prognali 20,7 % Hrvata, a Hrvati 2,6 % Bošnjaka-Muslimana.
Primjerice, s teritorija općine Bugojno pokrenuto je i protjerano oko 15 000 civila Hrvata. Dio stanovništva bježao je preko teritorija pod srpskom kontrolom, pri čemu je smrtno stradalo 10 osoba, mnoge su ranjene, a dio su i Srbi zatočili u svoje logore (15 osoba). Sredinom 1994. u Bugojnu je ostalo samo oko 1100 Hrvata. Nakon prestanka sukoba ubijeno je više od 60 civila hrvatske nacionalnosti, a najmanje je pet žena silovano. Iz općine Zenica u samo jednom danu prognano je oko 6000 Hrvata, a u idućih nekoliko mjeseci još oko 6000, da bi do kraja rata oko 14 000, a u konačnici oko 18 000 Hrvata moralo napustiti Zenicu (egzodus Hrvata iz zeničke općine nastavljen je i nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma). Slični su primjeri u drugim općinama srednje Bosne, na području kojim je ovladala Armija BiH.
U muslimansko-hrvatskom sukobu pripadnici Armije BiH počinili su teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava nad Hrvatima i nezakonite napade na civile i civilne objekte. O kršenjima međunarodnog humanitarnog prava koje su počinili neki pripadnici HVO-a mediji su uglavnom opširno izvijestili, no u hrvatskoj javnosti malo se zna o zatvaranju i protjerivanju Hrvata na područjima pod vlašću Bošnjaka-Muslimana. Prema istraživanju I. Mlivončića, tijekom rata bošnjačko-muslimanske vlasti uspostavile su 331 logor i zatvor, u kojima je bilo zatočeno 14 444 Hrvata, od čega su 10 346 bili civili, a 4098 vojnici. Od toga broja 632 logoraša i zatvorenika su ubijena, a njih 50 okrutno je pogubljeno na ritualan način (Ivica Mlivončić, “Muslimanski logori za Hrvate u Bosni i Hercegovini”, Naša ognjišta, Mostar, 2008., 249).
Uz namjerna ubojstva Hrvata – civila i zatočenika u brojnim logorima i zatvorima pod nadzorom muslimanskih vlasti, zatočeni Hrvati najgrublje su zlostavljani. Primjerice u općinama: Bugojnu (stadion NK ”Iskra“, podrum salona namještaja ”Slavonija“, kloster časnih sestara, podrume gimnazije, Osnovnu školu Vojina Paleksića, zatvor u PS Bugojno, prostor BiH banke, logor u Pruscu, te ostale privremene zatvore u općini Bugojno), Busovači (zatvor ”Silos“ u MZ Kaćuni), Fojnici (stara osnovna škola, područna škola u Ostužnici i zatvor u Pavasovićima), Jablanici (logor ”Muzej“), Kiseljak (objekt ”Plinara“ u naselju Klokoti, OŠ u Zabrđu i ”Silos“ u Tarčinu), Konjic, Kreševo (OŠ u Zabrđu), Mostar (četiri zatvora), Novi Travnik (nekoliko zatvora), Travnik (u staroj Tvrđavi i još na najmanje šest mjesta), Vareš (nekoliko logora i zatvora), Vitez, Zavidovići (podrum stare općinske zgrade), Zenica (Kazneno-popravni dom i Muzička škola, OŠ u selu Gračanica) i Žepče (improvizirani logori na brdu Orahovica, na Golubinji i drugim zatvorima ili logorima).
Zabilježeni su i slučajevi silovanja zarobljenih Hrvatica, a Bošnjačko-muslimanske vlasti su zarobljene Hrvate organizirali u radne jedinice za kopanje rovova na crtama bojišnice, što su sa zarobljenim pripadnicima neprijateljskih postrojbi i civilima druge nacionalnosti, činile sve zaraćene strane u Bosni i Hercegovini.
Sela u kojima su prije sukoba Hrvati bili većinsko stanovništvo, a koje je osvojila Armija BiH  potpuno su uništena, pri čemu od uništavanja, uz stambene, gospodarske, kulturne i vjerske objekte u vlasništvu Hrvata, nisu pošteđena ni katolička groblja, a imovina Hrvata na području koje su zauzeli pripadnici Armije BiH uglavnom je minirana, zapaljena, demolirana, opljačkana ili na drugi način uništena i onesposobljena za život ili su je lokalne muslimanske vlasti predale na korištenje muslimanskom stanovništvu.
Tako su, primjerice, neki pripadnici muslimanskih snaga, ne računajući prateće objekte (štale, garaže, itd.), do kraja 1994. uništili i spalili brojne stambene i gospodarske objekte u vlasništvu Hrvata, odnosno objekte u kojma su živjele hrvatske obitelji: u općini Bugojno više od 2550 objekata, u općini Fojnica više od 1500, u općini Jablanica više od 280, u općini Kakanj više od 1700 obiteljskih kuća u 28 naselja u kojima su živjeli Hrvati, u općini Kiseljak 387 stambenih objekata, u općini Kreševo najmanje oko 110 stambenih objekata, u općini Maglaj 46, u općini Mostar iz naselja iz kojih su protjerani Hrvati devastirano je potpuno ili djelomično oko 1200 objekata u njihovu vlasništvu, u općini Novi Travnik 904 stambena objekta, u općini Uskoplje oko 1100, u općini Vitez 530, otprilike isti broj i u općini Zavidovići, u općini Zenica oko 600 i u općini Žepče 217 stambenih objekata u vlasništvu Hrvata. (Podaci su preuzeti iz knjiga: Dossier – zločini muslimanskih postrojbi nad Hrvatima u BiH 1992.-1994., (skupina autora), Mostar, 1999.; Zvonimir Franjković, Iz rata u mir, I. knjiga, Zagreb, 2007., 87)
U posebno teškim životnim uvjetima preživljavali su višemjesečnu opsadu snaga Armije BiH Hrvati središnje Bosne u Lašvanskoj dolini, koji su u potpunom okruženju bili od 16. travnja 1993. godine. Njih oko 70 000 – 80 000, zajedno s prognanicima iz okolnih područja koje je zauzela Armija BiH, uz minimalne količine pitke vode, hrane, odjeće, lijekova, uglavnom bez struje, bilo je prepušteno umiranju u okruženju. U nemogućnosti zbrinjavanja ranjenih i bolesnih stanovnika toga područja u nekoj od obližnjih bolnica koje su bile na teritoriju pod nadzorom Armije BiH, improvizirana je franjevačka bolnica Fra dr. Mato Nikolić, u crkvi Sv. Duha u Novoj Bili.
Hrvate Lašvanske doline, koji su bili na rubu snaga, od gladi i nedostatka osnovnih lijekova i medicinskog pribora spasio je humanitarni konvoj Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, koji je pod visokim pokroviteljstvom predsjednika RH Franje Tuđmana 10. prosinca 1993., na Dan ljudskih prava, krenuo iz Zagreba i nakon desetodnevnog putovanja preko Rijeke, Splita, Tomislavgrada i Rame stigao u Novu Bilu 20. prosinca 1993., da bi već 22. prosinca morao napustiti to područje. Na povratku su neki pripadnici Armije BiH na izlasku iz Gornjeg Vakufa napali i opljačkali dio konvoja, ubivši pritom vozača kamiona Antu Vlaića. Predstavnici međunarodnih snaga predlagali su Hrvatima iz Viteza da napuste to područje zajedno s konvojem, no oni su to odbili. Na dan odlaska konvoja (22. prosinca 1993.), snage Armije BiH upale su u Križančevo selo kraj Viteza i ubile 74 Hrvata.
Konvoj Bijeli put primjer je čovjekoljublja, odosno iznimnog humanizma i hrabrosti nenaoružanih ljudi da po cijenu života dostave za život prijekopotrebne stvari stanovništvu u okruženju, ističući pritom kako pomoć koju voze nije samo za Hrvate, nego i za Muslimane i Srbe na tom području te da bi takvu pomoć trebale primiti sve bolnice na ratnom području BiH. S obirom na to da je konvoj do Nove Bile propušten u dogovoru s Armijom BiH, može se reći da je taj primjer pokazao kako se međusobni dogovori vlada RH i BiH mogu ispoštovati, odnosno da je prekid ratnog sukoba između Armije BiH i HVO-a moguć. Naravno, incident koji su počinili pripadnici Armije BiH u Gornjem Vakufu, ubivši pritom vozača – civila iz konvoja, a još više ubojstvo Hrvata u Križančevu selu na dan odlaska konvoja, među kojima su bili i zarobljeni hrvatski branitelji i civili, svjedoči koliko je put do postizanja mira bio težak.

dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj HMDCDR