Kao i u prethodnom broju Hrvatskog vojnika nastavit će se predstavljati podaci iz izvora i literature, koji su navedeni u knjizi prof. Miroslava Tuđmana Druga strana Rubikona – politička strategija Alije Izetbegovića, a zanimljivi su za razumijevanje događaja u Bosni i Hercegovini tijekom 1990-ih.
Predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović i predsjednik RH dr. Franjo Tuđman potpisali su 21. srpnja 1992. u Zagrebu Sporazum o prijateljstvu i suradnji između Republike Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske. Prema Zapisniku s tog sastanka u razgovorima su na hrvatskoj strani sudjelovali predsjednik F. Tuđman, F. Gregurić, M. Ramljak, M. Granić i M. Žužul, a delegaciju BiH predstavljali su predsjednik A. Izetbegović, J. Pelivan, J. Doko, M. Ljubić, K. Trnka i H. Turajlić. O gospodarskoj suradnji na razini predsjednika vlada i ministara razgovaralo se zasebno. Razgovori dviju delegacija trajali su gotovo deset sati, dok se nisu usuglasile ključne formulacije Sporazuma. Kako je u svojoj knjizi primijetio M. Tuđman, najdulje se raspravljalo o prvoj i šestoj točki sporazuma koje su u konačnici prihvaćene u sljedećoj formi:
1. Predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine i predsjednik Republike Hrvatske suglasili su se da će buduće državno uređenje Bosne i Hercegovine polaziti od načela pune jednakopravnosti triju konstitutivnih naroda: Muslimana, Hrvata i Srba. Ustavno-političko uređenje zemlje temeljit će se na konstitutivnim jedinicama, pri osnivanju kojih će se voditi računa o nacionalnim, povijesnim, kulturnim, gospodarskim, prometnim i drugim elementima. (…)
6. Oružani dio Hrvatskog vijeća obrane sastavni je dio jedinstvenih oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine. Hrvatsko vijeće obrane će imati svoje predstavnike u zajedničkom zapovjedništvu oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Privremena civilna vlast, nastala u ratnim uvjetima u okviru Hrvatskog vijeća obrane, uskladit će se što prije s ustavnopravnim poretkom Republike Bosne i Hercegovine, o čemu će se odmah povesti razgovori u duhu načela iz točke 1. ovog Sporazuma (Druga strana Rubikona, 167).
Prema tome, spomenutim Sporazumom HVO je priznat kao “sastavni dio jedinstvenih oružanih snaga BiH”. Da su Armija BiH i HVO dvije ravnopravne sastavnice oružanih snaga BiH nakon toga je potvrdila i izjava dvaju predsjednika – predsjednika RH F. Tuđmana i predsjednika Predsjedništva RBiH A. Izetbegovića 1. studenog 1992. u Zagrebu o ”hitnom formiranju“ zajedničkog zapovjedništva oružanih snaga Bosne i Hercegovine:
Dva predsjednika su jednodušno zaključili da su posljednji sukobi između nekih jedinica Armije BiH i postrojbi HVO štetni za daljnju borbu protiv zajedničkog agresora. Sukobe treba odmah prekinuti, a krivce smijeniti i kazniti. Formirat će se zajedničke komisije koje će nepristrano utvrditi pojedinačnu odgovornost. Slični slučajevi će se u buduće izbjeći, pored ostalog, i hitnim formiranjem zajedničkog zapovjedništva oružanih snaga BiH /Armije
BiH i HVO/.
Takva je izjava, primjećuje M. Tuđman u svojoj knjizi, bila potvrda ne samo zakona o oružanim snagama BiH (od 6. kolovoza 1992.), nego i sukladna s prijedlogom supredsjedatelja MKBJ o ”Ustavnoj strukturi Bosne i Hercegovine“ od 27. listopada 1992. (Druga strana Rubikona, 187).

Ipak, usprkos potpisanim sporazumima i izjavama, predsjednik Izetbegović negirao je legitimitet HVO-a i pripremao se na politički, a pokazalo se i vojni, obračun s Hrvatima. M. Tuđman primjećuje da A. Izetbegović ”dosljedan svojoj politici nije imao namjeru pristati na formiranje zajedničkog zapovjedništva oružanih snaga BiH, što je već samo po sebi bilo dovoljnim razlogom za tenzije i sukobe između Armije BiH i HVO-a”. Pritom navodi transkript razgovora državno-političkog vodstva Hrvatske s predstavnicima HDZ-a i hrvatskim predstavnicima iz BiH, održanog u Zagrebu, 17. rujna 1992., iz kojega se vidi da je nakon razgovora s muslimanskim čelnicima hrvatska strana već tada zaključila da su oni odabrali ratnu opciju:
… Ali, imamo i takvu muslimansku politiku, koja je, kada smo propisivali onaj sporazum tu, – nije htio Izetbegović vojni sporazum. … – bili smo za izravni vojni sporazum, jer bi nam odgovarao u odnosu na svijet, – omogućio bi nam neposredno angažiranje u Bosanskoj Posavini. Ovako mi ne samo da nemamo toga, te mogućnosti, nego molim, kojem se to gradjaninu Hrvatske ide u rat, ilegalni rat u Bosni i Hercegovini?
… Sa druge strane, pripremaju se na đihad. Pripremaju se, i neće, – evo,znači, nakon što mu je bio Vance i Owen u Sarajevu, – on hoće nastaviti rat. …
U svakom slučaju, naša ocjena, naše gledište je, mi ne trebamo biti sudionici takve politike koja bi išla za nastavljanjem rata u Bosni i Hercegovini. Ako Izetbegoviću, Muslimanima nije stalo do toga i, kada sam ga ja pitao: – kolike su žrtve? Pa, 60, 80, ili 120 tisuća. To je kao da govori o krumpirima. Čak je rekao, – ako Srbi imaju 60, 80 tisuća vojske, mi ćemo mobilizirati 200 tisuća, itd. Prema tome, za njih broj žrtava nije u pitanju, a, za nas jeste (Druga strana Rubikona, 185).

Nakon pogoršanja hrvatsko-muslimanskih odnosa od početka siječnja 1993., sukob između ABiH i HVO-a, u kojem su počinjeni zločini na objema stranama, u idućim je mjesecima dosegnuo razinu koja je pokazivala da to nisu samo “nekontrolirani incidenti”, posebice na području Srednje Bosne. Spomenuti sukob pokušao se zaustaviti Sporazumom o prekidu vatre između HVO-a i Armije BiH, koji su u Zenici 21. travnja 1993. potpisali načelnik Glavnog štaba Armije BiH Sefer Halilović i Glavnog stožera HVO-a Milivoj Petković. I taj je sporazum potvrdio da su Armija BiH i HVO jednakopravne i legalne vojne snage Republike Bosne i Hercegovine. To je potvrdila i zajednička izjava Alije Izetbegovića i Mate Bobana, potpisana 25. travnja 1993. u Zagrebu, s ciljem “uspostave prekida vatre i zaustavljanja svih neprijateljstava” između tih dviju vojski:
1. Armija BiH i HVO će zadržati svoje zasebne identitete i ustrojstvo zapovjedništva.
Njihova djelovanja će uključivati sve vidove osoblja, logistike, vodstva, obuke, morala i identiteta.
2. Oni će formirati Zajedničku komandu koja će biti odgovorna za kontrolu operacija vojnih oblasti.
3. Zajednička komanda će se sastojati od dva vrhovna zapovjednika, generala Halilovića i generala Petkovića, koji će se redovito sastajati, najmanje jedanput tjedno. Oni će osnovati stalni zajednički glavni stožer koji će biti smješten u Travniku i sastojat će se od najmanje tri visoka časnika imenovana od svakog vrhovnog zapovjednika. Ovi časnici će raditi zajedno na trajnoj osnovi na planiranju i kontroliranju operacija svih postrojbi Armije BiH i HVO.

Dan nakon spomenute zajedničke izjave Alije Izetbegovića i Mate Bobana, u razgovoru s izaslanstvom Vijeća sigurnosti, 26. travnja 1993., predsjednik Tuđman upozorio je na činjenicu da je muslimansko vodstvo u “prethodna dva mjeseca” povuklo 7500 vojnika iz drugih područja i poslalo ih na područje Srednje Bosne, u sukob s HVO-om i hrvatskim narodom:
Mi smo bili upoznati da su već pred dva mjeseca da je muslimansko vodstvo povuklo oko 7 i po tisuća vojnika iz drugih područja u to područje Vitez, Travnik, Busovača i da su tamo učinili neka zlodjela i paljenja hrvatskih sela i koliko znam isto tako koliko je došlo do mene da je onda i sa hrvatske strane, od hrvatskih ekstremista došlo takodjer do jednog osvetničkog čina prema Muslimanima.

Potom je na inicijativu predsjednika Tuđmana u Međugorju 18. svibnja 1993. održan sastanak najviših muslimanskih i hrvatskih dužnosnika te predstavnika međunarodne zajednice. S hrvatske strane uložen je još jedan napor da se oživotvori Vance-Owenov mirovni plan. Dogovoreni su kriteriji ustroja provincijskih vlada, a potvrđeni su i prethodno potpisani vojni sporazumi:
Generali Petković i Halilović složili su se da oni još nisu bili u mogućnosti provesti sporazum koji su potpisali 25. travnja u Zagrebu i 12. svibnja u Međugorju. Složili su se da će to učiniti sada, odmah i u potpunosti. Sporazumjeli su se da će prvi korak u tom procesu biti prestanak neprijateljstava na području pod njihovom kontrolom, s nastupanjem 19. svibnja u 12 sati, praćeno razdvajanjem snaga i povlačenjem u vojarne njihovih snaga, kao i provedba ostalih mjera predviđenih sporazumom od 12. svibnja. Nadalje, kada se situacija u zemlji smiri, oni će ustrojiti strukture zajedničkog zapovjedništva shodno odredbama sporazuma od 25. travnja. Dogovorili su i to da rade pod upravom Vojnog vijeća u kojem su predsjednik g. Mate Boban, g. Alija Izetbegović, g. Mile Akmadžić i g. Ejup Ganić (Druga strana Rubikona, 190-192).
Nažalost, niti spomenuti sporazum dvojice vojnih zapovjednika, niti zajednička izjava političkih predstavnika Hrvata i Muslimana, niti sastanak u Međugorju, nisu rezultirali trajnim dogovorom i prestankom sukoba između Armije BiH i HVO-a. Zapravo, načelnik Glavnog štaba Armije BiH Sefer Halilović potpisivao je sporazum u Međugorju, znajući da ga neće ispoštovati, odnosno znajući da ga potpisuje samo iz “taktičkih, a ne strateških razloga”, kako bi kupio vrijeme. Naime, deset dana prije nego što je dogovoren sporazum u Međugorju on je u zapovjedništvu 3. korpusa Armije BiH izjavio:
Treći Korpus mora pojačati napadna i informativna dejstva na Travnik i Lašvansku dolinu, Busovača, Vitez, Novi Travnik.
Treći Korpus će dobiti pojačanje kad UN odredi demilitarizirane zone u Istočnoj Bosni, tada će biti trenutak konačnoga obračuna sa ustašama na ovom terenu i put u Hrvatsku ili pod crnu zemlju …. (Druga strana Rubikona, 192-193).

dr. sc. Ante NAZOR, ravnatelj Centra