Kao i u prethodnom broju Hrvatskog vojnika nastavit će se predstavljati podaci iz izvora i literature, zanimljivi za razumijevanje događaja u Bosni i Hercegovini tijekom 1990-ih.
David Owen je 20. lipnja 1993. u emisiji BBC-a najavio novi mirovni plan, uz napomenu kako mu najveću brigu u postizanju mira, predstavljaju Muslimani koji odbijaju pregovore. Samo osam dana nakon toga predsjednik Izetbegović je predsjedniku Tuđmanu poslao rukom pisano pismo:”Stvari su krenuli loše i po muslimanski i po hrvatski narod i po BiH. … Predlažem da okončamo sukobe … Umjesto sukoba treba nam savezništvo. Mislim da još uvijek nije kasno.“
Početkom kolovoza 1993. predsjednik Izetbegović ponudio je ustavno rješenje za BiH u kojem je priznao Hrvatima u BiH paritet u središnjim institucijama vlasti, ali i da su nacionalna zajednica:
S obzirom na izmiješanost hrvatskoga i muslimanskoga naroda na velikom dijelu Bosne i Hercegovine i nemogućnost da se napravi zadovoljavajuća mapa razgraničenja između ova dva naroda, predlažem Vam sljedeće:
1. Svo područje koje bi pripalo Bosanskoj i Hrvatskoj republici unutar buduće Unije BiH, t.j. područje od Neuma na moru do Orašja i Brčkog na Savi, treba da ostane jedinstveno područje,
2. Na ovom području Muslimani i Hrvati bi imali jednako učešće (paritet) u najvažnijim centralnim organima vlasti (Predsjedništvo, Vlada, Vrhovni sud itd.) kao i u generalštabu objedinjenog HVO i Armije BiH. U opštinama učešće u vlasti bilo bi proporcionalno,
3. Osigurala bi se potpuna kulturna autonomnost nacionalnih zajednica. Školstvo, TV, radio i sl. mogu biti dijelom zajednički, dijelom posebni…
Predsjednik Tuđman odgovoro je predsjedniku Izetbegoviću da je suradnja između Muslimana i Hrvata u BiH preduvjet dobrih odnosa između RH te ”današnje Republike, pa tako i buduće Unije republika Bosne i Hercegovine“, no, da predloženi dogovor moraju postići legitimni predstavnici dviju konstitutivnih jedinica, te da to podrazumijeva ”trenutno i bezuvjetno zaustavljanje napadaja muslimanskih vojnih postrojbi i etničkog čišćenja“ Hrvata:
Hrvatska država pozdravlja i podupirat će svaku inicijativu koja se zauzima za ostvarenje najuže suradnje između muslimanske i hrvatske konstitutivne jedinice u budućoj Uniji republika Bosne i Hercegovine, ali taj dogovor trebaju postići vodstva i legitimni predstavnici tih republika. Razumije se da takva inicijativa podrazumijeva prije svega trenutno i bezuvjetno zaustavljanje napadaja muslimanskih vojnih postrojbi i etničkog čišćenja područja na kojima vjekovno obitava hrvatsko pučanstvo u Bosni i Hercegovini. (Miroslav Tuđman, Druga strana Rubikona, 251-253)
Koliko je ponuda predsjednika Izetbegovića bila iskrena, a koliko dio taktike odugovlačenja, ubrzo je pokazala napadna vojna operacija Neretva ‘93, koju je Armija BiH povela protiv HVO-a…
Predsjednik Tuđman upozoravao je međunarodnu zajednicu da je preduvjet bilo kakvog dogovora i uspostave mira u BiH prestanak muslimanske agresije i etničkoga čišćenja Hrvata. Tako je u pismu predsjedavajućem Vijeća ministara Europske zajednice Willyju Claesu napisao:
… trenutačno najveći stradalnici i žrtve rata u Bosni i Hercegovini su Hrvati koji tamo žive. Oko 190.000 njih se i danas nalazi u okruženju a više od 300.000 su zbog najprije srpske a kasnije muslimanske agresije, kao žrtve etničkoga čišćenja, protjerane iz svojih domova. Stoga Vas molim da zemlje EZ-a obrate pozornost na te činjenice te da poduzmete korake radi zaustavljanja muslimanske agresije i dostave humanitarne pomoći Hrvatima.
Međutim, muslimanska agresija i etničko čišćenje Hrvata u središnjoj Bosni nije zaustavljeno. Krajem rujna 1993. delegati na Bošnjačkom saboru pohvalili su se da su Hrvati ”poraženi tehnički“, te da ih još samo ”treba dotući“. Predsjednik Tuđman je i od američkog predsjednika Clintona zatražio da poduzme korake kao bi zaustavio muslimansku agresiju:
Potrebno je trenutno prekinuti muslimansku agresiju koja drži u okruženju u četiri enklave oko 200.000 Hrvata u Srednjoj Bosni, te utjecati na g. Aliju Izetbegovića da prihvati obustavu neprijateljstava i bez odgađanja nastavi pregovore, a ne da ih najavljuje tek za kraj ovog mjeseca, što samo po sebi govori da očekuje da njegove snage zauzmu nova hrvatska područja. Muslimani imaju moralno pravo tražiti područja s kojih su protjerani srpskom agresijom, ali nemaju pravo tražiti kompenzaciju za to od hrvatske strane.
Zahtjev Alije Izetbegovića za izlaz na more je potpuno neutemeljen pa i neustavan s gledišta Unije BIH. Taj Izetbegovićev zahtjev govori sam za sebe o namjeri odvajanja, a ne rješenja unutar Unije republika … Pristup moru za republike s muslimanskom većinom potrebno je riješiti prvenstveno u okviru Unije republika BiH, ali i na u svijetu uobičajeni način suradnjom sa susjednom državom… (Miroslav Tuđman, Druga strana Rubikona, 253-254)
Owen-Stoltenbergov plan predstavljen u kolovozu 1993. otvorio je Hrvatima politički prostor za proglašenje Hrvatske Republike Herceg-Bosne, što je bio ujedno i odgovor na muslimansku politiku negiranja nacionalnih prava, ali i fizičkog opstanka na prostorima gdje su stoljećima živjeli. Stoga su u Grudama, 28. kolovoza 1993., hrvatski zastupnici donijeli ”Temeljnu odluku o uspostavi i proglašenju Hrvatske Republike Herceg-Bosne“, odbacivši unitarni ustroj BiH, kako bi na ravnopravnoj osnovi zaštitili svoje nacionalne interese, a sudjelovanje u zajedničkim insituticijama BiH uredili ”trojnim ustavnim sporazumom konstitutivnih naroda“:
Svoja prava koja su u temeljenim aktima dosadašnje Republike BiH sadržana u odrednici o konstitutivnom narodu, hrvatski je narod ostvarivao skupa s ostalim konstitutivnim narodima, u unitarnoj državnoj zajednici, i iz takve zajednice pokrenuta je na njega, njegova prava i interese – agresija. Nalazeći da postojeći unitarni oblik političkog i državnog ustroja ne osigurava hrvatskom narodu njegova prava u BiH i na Bosnu i Hercegovinu, odlučan je da ta prava obrani, između ostalog, mijenjajući svoj položaj tako što na dijelu teritorija BiH uspostavlja svoju državnu zajednicu, te prenosi dio konstitutivnih prava na budući savez republika i pristaje na sudjelovanje u pojedinim zajedničkim institucijama i službama od zajedničkog interesa u BiH, kako se to uredi trojnim ustavnim sporazumom konstitutivnih naroda.
Odluka o uspostavi Hrvatske Republike Herceg-Bosne bio je još jedan korak ka konfederalnom uređenju BiH no, prema zaključcima Miroslava Tuđmana, za Izetbegovića je BiH bila neprihvatljiva kao unija triju nacionalnih zajednica, pa je morao brzo djelovati da bi i politički i vojno BiH ostala unitarna država, država s majorizacijom muslimanskog naroda. Zato je predsjednik Izetbegović u Ženevi potpisao sporazume s hrvatskom i srpskom stranom, koji se međusobno isključuju, a kojih se po ustaljenom običaju nije ni namjeravao pridržavati. S predsjednikom Tuđmanom potpisao je zajedničku deklaraciju jer su se sporazumjeli da će:
1. Osigurati hitan prekid svih neprijateljstava i vojnih sukoba između postrojbi Armije BiH i HVO u skladu sa sporazumom od 30. srpnja 1993. godine, odmah a najkasnije do 18. rujna 1993. u 12,00.
2. Osigurati obostrano i bezuvjetno raspuštanje svih zatočeničkih logora i oslobađanje zatočenika na teritorijima pod kontrolom Armije BiH i HVO, odmah a najkasnije do 21. rujna 1993. godine u 12,00, uz obostrano preuzimanje odgovornosti za njihovu zaštitu i zbrinjavanje. (…)
4. Osnovati radnu skupinu za pitanja teritorijalnog razgraničenja između dvije Republike u predviđenoj Uniji BiH, uključujući i pitanje izlaska na more kao zajedničkog razvojnog interesa.
Međutim, dvojica su predsjednika istoga dana potpisala i tajni sporazum kojim prihvaćaju rezultate Mirovne konferencije o BIH i njezina konstituiranja kao Unije Republika te su u interesu i hrvatskog i muslimanskog naroda suglasni:
da se odnosi između bosansko-muslimanske republike i hrvatske republike u okviru Unije Bosne i Hercegovine razvijaju na svim područjima s ciljem stvaranja zajedničke države koja će istodobno stupiti u konfederalni odnos s Republikom Hrvatskom. (…)
Obojica su predsjednika suglasni da pokrenu odgovarajuću političku i diplomatski aktivnost radi propitivanja međunarodnih okolnosti i potpore toj zajedničkoj inicijativi. (…)
Oba su se predsjednika suglasili da će radi stvaranja političkih, pravnih i drugih institucionalnih pretpostavki za realizaciju ove inicijative osnovati stalnu radnu skupinu. (Zajednička deklaracija predsjednika RH dr. Franje Tuđmana i predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića /Ženeva, 14. 9. 1993./, Tuđmanov arhiv, treća knjiga, Zagreb, 2015., str. 387–388, 390; Miroslav Tuđman, Druga strana Rubikona, 254-256)
Dva dana nakon potpisanih sporazuma s predsjednikom Tuđmanom, Izetbegović je potpisao zajedničku srpsko-muslimansku deklaraciju kojom su se suglasili o prekidu svih neprijateljstava, ali i da Republika Srpska nakon dogovora o teritorijalnom razgraničenju može nakon dvije godine organizirati referendum i napustiti Uniju ako građani tako odluče, s time da sva međunarodna prava Unije BiH budu ”automatski prenesena na republiku s pretežito muslimanskim stanovništvom“:
1. Osigurati trenutan prekid svih neprijateljstava i vojnih sukoba između Armije Bosne i Hercegovine i Vojske bosanskih Srba u skladu sa sporazumom od 30. srpnja 1993., po mogućnosti odmah i ne kasnije od 18. rujna u 12 sati, te osigurati uspostavu direktnih komunikacija (vruće linije) između vojnih zapovjednika na svim razinama. (…)
5. Osnovati radnu grupu za neriješena pitanja teritorijalnog razgraničenja između dvije republike u zamišljenoj Uniji Bosne i Hercegovine, uključujući područje Brčkog, Bosanske krajine, doline Neretve, istočne Bosne i planine Ozren, a vodeći računa o prirodnom pravu pristupa moru ovih dviju republika. Ovo se dodaje već preuzetim obvezama o traženju trajnog
rješenje za upravu nad područjem Sarajeva u iduće dvije godine. Nakon pronalaska obostrano prihvatljivoga rješenja teritorijalnog razgraničenja triju republika koje će činiti Uniju, a za vrijeme prve dvije godine postojanja te Unije, mora biti pripremljen i proveden referendum. O datumu održavanja moraju se složiti sve tri strane, a pitanje građanima svake od republika bit će da li se slažu da i dalje ostanu u Uniji ili je žele napustiti. U slučaju raspada Unije, sva prava Unije Republika Bosne i Hercegovine, uključujući i članstvo u Ujedinjenim narodima, bit će automatski prenesena na republiku s pretežito muslimanskim stanovništvom. (Miroslav Tuđman, Druga strana Rubikona, 256)

dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj Centra