Neširenje oružja za masovno uništenje

Gotovo da nema svjetskog znanstvenog, stručnog, političkog, ekonomskog skupa u kojem se ne govori o novim oblicima ugroza svjetske i nacionalnih sigurnosti. Pritom terorizam izaziva poseban strah i posebnu pozornost, pogotovo kad se govori o terorizmu nuklearnim, kemijskim i biološkim (NKB, engleski NBC) oružjem i radiološkim, biološkim i kemijskim agensima

OMU u užem smislu obuhvaća nuklearno, kemijsko, biološko i toksinsko oružje. Foto: US DoD

Nakon 11. rujna 2001., kada je svijet uvidio da terorizam može izazvati masovna stradavanja, oružje za masovno uništavanje, koje je u posthladnoratovskom razdoblju bilo pomalo marginalizirano kao izvor ugroza, naglo dobiva ponovno na značaju. Njime se počinju baviti političari, pripadnici službi sigurnosti i osviješteni znanstvenici i stručnjaci raznih profila zanimanja. Nuklearno, kemijsko, biološko i toksinsko oružje se počinje navoditi kao oružje koje će moguće – vjerojatno – najvjerojatnije – sigurno upotrijebiti teroristi ukoliko žele izazvati masovna stradavanja. Osim spominjanja dijelova Azije (Sjeverna Koreja, Pakistan i Indija) gdje se još daje vjerojatnost uporabe nuklearnog oružja, gotovo da se više ne spominju ratovi i vojske kao mogući korisnici NKB oružja, osim u slučaju nekog totalnog svjetskog sukoba u budućnosti.
Takvo ozračje kao i sama priča o oružju za masovno uništavanje (OMU, engl. WMD) kao oružju terorista, pokrenulo je niz lokalnih, regionalnih i međunarodnih skupova na temu NKB oružja, ali i drugih, vrlo ozbiljnih i ambicioznih aktivnosti kao što je i Program neproliferacije OMU-a pod nazivom Weapons of Mass Destruction, Counter Proliferation Policy and Implementation Issues.
Činjenica je da terorizam, zajedno s drugim novim oblicima ugroza, ugrožava samu srž međunarodne sigurnosti i životnog okružja, sam prosperitet pa i opstanak čovječanstva. Pritom povećanje vjerojatnosti nabave i/ili proizvodnje RKB agensa, a samim time i povećanje mogućnosti njihove uporabe kao sredstava (s oružnim sustavima ili bez njih) u terorizmu, nameće nužnost smanjenja tih vjerojatnosti i mogućnosti, a što je i glavna zadaća politike neproliferacije OMU-a. Zbog toga je politika neproliferacije OMU-a izrazito dobrodošla, nužna, potrebna i vrijedna svake pohvale, no u njezinom provođenju, po mišljenju autora ovog rada, postoji diskrepancija (jaz) između političkog htijenja i znanstvene realnosti.
Prvo, potrebno je razjasniti pojmove i definicije o oružju za masovno uništavanje.
Politika neproliferacije OMU je prihvatila definicije i pojmove o nuklearnom, kemijskom, biološkom i toksinskom oružju onako kako to definiraju međunarodni ugovori, konvencije, sporazumi i protokoli. To je razumljivo i shvatljivo, no u prihvaćanju tih pojmova i definicija upravo i leži doktrinarni problem provođenja politike neproliferacije OMU. Zašto?
Međunarodne su konvencije o kemijskom i biološkom oružju, kao i drugi međunarodni pravni akti, usvojene konsenzusom svih svojih država – članica, što znači s onim definicijama i pojmovima koji su prihvatljivi za sve države – članice. Isto je tako i sa svim prijedlozima za revizijom konvencija i amandmanima, njihovim izmjenama i dopunama, koje ako i budu prihvaćene, postupak je spor. Iz tih razloga suvremena istraživanja i trendovi u primjeni agensa i oružja nisu obuhvaćeni konvencijama, pa prema tome ni politikom neproliferacije OMU-a. Tako izvan neproliferacije OMU-a i važećih kemijskih i bioloških konvencija ostaje niz starih ali i novih kemijskih i bioloških agensa koji su se nekad rabili u ratne svrhe ili koji pak imaju sva svojstva ratnih agensa i koji bi se mogli rabiti kao ratni ili teroristički agensi danas i u budućnosti.
Izvan politike neproliferacije OMU-a i konvencija ostaju i novi trendovi u taktici, metodama i sredstvima napada terorista, pa čak i nekih današnjih vojski. Naime, kako konvencije napade konvencionalnim oružjem na kemijska, naftna, farmaceutska i dr. postrojenja, koja u procesu proizvodnje rabe toksične kemikalije, ne tretiraju kao kemijske ili biološke napade, to se mnogi teroristi, pa i vojske nekih zemalja, opredjeljuju na taj čin. Time se izbjegavaju sankcije određene konvencijama, politika neproliferacije OMU-a to također ne prepoznaje kao svoju nadležnost u političkom djelovanju, a u stvarnosti se izazivaju masovna stradavanja ljudi te životinjskog i biljnog svijeta kao da je uporabljeno oružje za masovno uništenje.

Uporaba OMU-a traži specijalizirano zbrinjavanje žrtava. Foto: Canadian DND

Zbog navedenih je razloga upravo serija simpozija CB MTS pokrenula inicijativu definiranja OMU kao OMU u užem i OMU u širem smislu.
– OMU u užem smislu, obuhvaća nuklearno, kemijsko, biološko i toksinsko oružje, njihove agense i prekursore,
– OMU u širem smislu, obuhvaća sve toksične kemijske agense ako su uporabljeni kao sredstvo napada ili su meta napada, sve mikroorganizme i njihove produkte ukoliko su sredstvo ili meta napada, i sva industrijska postrojenja koja rabe toksične kemikalije i mikroorganizme u svom procesu proizvodnje te sva skladišta i sva prijevozna i transportna sredstva u koja se skladište i u kojima se prevozi, a meta su vojnim ili terorističkim djelovanjima, ili pak su sredstva za postizanje cilja.  Sadašnja politika neproliferacije OMU obuhvaća samo OMU u užem smislu.

Drugi je problem vezan uz shvaćanje pojma te taktike, oblika i metoda terorizma. Sva dosadašnja istraživanja o terorizmu kao fenomenu kraja prošlog, a posebice početka ovog stoljeća, pa i praksa dosadašnjih terorističkih akcija, nameću zaključak da je suvremeni terorizam sve više sredstvo, oblik i metoda ratovanja. To znači da ćemo se u nastavku morati suočiti s činjenicom da će se terorizmom baviti kako dosadašnji akteri terorizma, tako i one države koje su i do sada posezale za ratom u postizanju svojih ciljeva. Razlozi su u sljedećim činjenicama:
– globalizacija je donijela niz promjena u socijalnim, psihološkim, informacijskim i informatičkim, ekonomskim i drugim društvenim sferama života zbog čega se ciljevi kao što su ekonomska, politička i socijalna nestabilnost postižu puno lakše i jednostavnije bez ratnih vojnih djelovanja,
– napredak na znanstvenom i tehničko – tehnološkom planu doveo je do toga da se sredstva za terorizam, pa i terorizam s OMU-om, mogu mnogo lakše proizvesti ili nabaviti od drugih,
– gomilanje industrija koje rabe toksične kemikalije i mikroorganizme u procesu proizvodnje stvorio je niz potencijalnih meta terorizmu i vojnim akcijama koje nakon toga mogu poslužiti i kao cilj i kao sredstvo,
– sigurnost životnog okružja, pod kojim se danas podrazumijeva fizičko okružje, voda, energenti i njihovo korištenje, kritične infrastrukture, transport i logistika, sigurnost zračnog i pomorskog sektora, kemijska, radiološka i biološka kontaminacija te eksplozivne materije. Ta sigurnost je nova meta i cilj suvremenih prijetnji. Više to nije gubitak teritorija, smjena kraljevskih obitelji ili pak osvajanje ili gubitak novih kolonija. Onaj koji kontrolira životno okružje je stvarni vladar svih oblika poslovanja, a time i prosperiteta svoje nacije, njezine demokracije, kulture i stila života. Terorizam u svim svojim oblicima i formama je sasvim dovoljan za ugrozu sigurnosti životnog okružja, a onaj koji nema sigurno životno okružje ne može računati na prosperitet svoje nacije i svoje države. Zbog navedenog se posebna pozornost posvećuje biometriji i sustavima detekcije (biološka detekcija patogenih mikroorganizama, detekcija kemijskih agensa i toksina, radiološka detekcija, detekcija eksploziva i droga te kontrola i detekcija sumnjivih osoba), problematici putovanja i turizma, zaštiti globalne logistike, zaštiti hrane i vode te zaštiti informacija, podataka i komunikacija.
Do postizanja ciljeva, a to je prvo narušavanje životnog okružja iza čega mogu slijediti i drugi oblici ugroza pa i vojni, može se doći s dvije vrste (uvjetno rečeno) terorizma.
– jedna je vrsta klasični, otvoreni tip terorizma kakav se uobičajeno i izvodi i koji je uvijek vidljiv i prepoznatljiv kao čin agresije. Njegovi su motivi i ciljevi jasni i literaturno i u praksi gotovo nebrojeno puta opisani i potvrđeni.
– druga je vrsta tzv. “prikriveni ili tihi” terorizam i tiho djelovanje. U eri svjetske globalizacije nepotrebno je i opasno pokretati otvoreni konvencionalni vojni sukob ili izvesti otvoreni teroristički napad za ostvarenje nekih svojih ciljeva. Puno je učinkovitije državu žrtvu oslabiti specijalnim oblicima djelovanja i to tzv. “tihim” djelovanjem (bez pompe i otkrivanja da agresija uopće postoji), koristeći slabosti države (političko nejedinstvo, socijalni problemi, ekonomski problemi, postojanje žarišta poznatih – endemskih bolesti stočnog fonda i ljudi, tehnički i sigurnosno zaostali kemijski, farmaceutski, naftni i sl. pogoni koji u procesu proizvodnje koriste toksične kemikalije i sl.) zbog čega se nikad ne zna sa sigurnošću je li to čin agresije ili vlastiti propust. Ciljevi su pri tome oni koji će izazvati najveću štetu, bilo političku, ekonomsku, vojno – sigurnosnu i druge. Za sve to nije potrebno NKB oružje, dovoljno su vlastite slabosti i slabosti, posebice u obavještajno-sigurnosnom sustavu.

Uvježbavanje pomoći žrtvama napada OMU-om. Foto: Canadian DND

Treća grupa problema koja opterećuje politiku neproliferacije OMU je nejedinstvo međunarodne politike prema RKB terorizma. Razlozi leže u različitim pogledima i viđenju međunarodnog terorizma, oružja za masovno uništenje te na različit pristup rješavanju ove problematike. Osim toga, stvaranju jedinstvene međunarodne politike u borbi protiv kemijskog i biološkog terorizma prepreku čine širi političko – ekonomski interesi, te više ili manje formalni savezi između pojedinih ključnih međunarodnih subjekata na međunarodnoj političkoj sceni. Izostanak zajedničke politike u borbi protiv RKB terorizma na međunarodnoj razini ima za posljedicu nespremnost na kreiranje zajedničkog odgovora, kako na međunarodnoj, tako i na nacionalnim razinama.
Teroristički napadi na SAD, 11. rujna 2001. samo su prividno aktualizirali stvaranje zajedničke međunarodne politike prema terorizmu s OMU-om. Rezolucijom Vijeća sigurnosti 1373 osnovan je Antiteroristički odbor i Svjetska antiteroristička koalicija, no još je prisutan nedostatak međunarodnog konsenzusa. Nejedinstvo unutar UN-a stvorilo je jaz u široj međunarodnoj zajednici te djelomično otežalo stvaranje zajedničke međunarodne politike prema terorizmu. Nameće se zaključak da bi se međunarodna politika borbe protiv terorizma te neširenja OMU-a morala osmišljavati i ostvarivati u tijesnoj suradnji svih država – članica UN-a ali na razini svjetskih regija i država.

Četvrto područje koje opterećuje politiku neproliferacije OMU i njezinu doktrinu i strategiju je neosivještenost političkog establišmenta većine nerazvijenih država i država u tranziciji koje ne posjeduju niti jednu vrstu OMU-a u užem smislu. Kako ne posjeduju OMU uvriježeno je mišljenje kako ono nije velika, pa čak nikakva prijetnja njihovim državama te se ni provođenju politike neproliferacije ne pridaje potrebna ozbiljnost i pozornost. Zbog tog mišljenja potpis na međunarodni ugovor o neširenju (neprolifeaciji – nonproliferation) OMU je i suviše formalan, lišen stvarne političke volje, potpore i potrebne političke i stručne razine, a time i adekvatne kadrovske, materijalne i organizacijske potpore. Kako u tim državama gotovo po pravilu nema ni dovoljno stručnih kadrova iz oblasti NKB oružja i zaštite od njega, ne može se stvoriti kritična masa javnog mijenja koja bi mogla pozitivno djelovati na mišljenje i postupke poitičkog establišmenta. Rezultat takve situacije je postojanje političara koji nemaju motiva te znanosti i struke koja nema utjecaja.

Foto: Canadian DND

Peta grupa problema leži u samoj doktrini politike neširenja OMU-a koja je, po mišljenju autora, pretjerano okrenuta vladinim i sigurnosnim agencijama u nerazvijenim državama i državama u tranziciji što djelovanje sužava na ograničeni krug i na ograničeni broj ljudi, a rezultat su ograničeni dometi u realizaciji. To u nastavku generira niz problema u sustavima zaštite i spašavanja koji ostaju bez izvorne, a vrlo često i bez ikakve informacije, a što rezultira nespremnošću i nepripremljenošću za djelovanje u slučaju krize s OMU-om koja se zbog toga može proširiti i u susjedne države te stvoriti regionalni problem. Dakle, umjesto da suzi mogućnost širenja OMU-a, a time i opasnost od njega, u određenim situacijama, kada vladine službe ne uspiju u pojedinačnim slučajevima sprječavanja širenja OMU-a, ovakva doktrina može generirati probleme i ugroziti sigurnost životnog okoliša.
Na gornja dva problema nadovezuje se i problem provođenja neproliferacije na taktičkoj razini (šesti), a koji se odnosi na sve države i nacije koje su uključene u politiku neširenja OMU bez izuzetaka. Ovaj problem možda najjasnije i najpraktičnije pokazuje sve probleme neproliferacije, a ispoljava se kroz činjenicu da se nigdje, ni u jednoj državi danas ne može tvrditi da su joj mjesta i objekti javnog i masovnog okupljanja sigurna. To se odnosi na aerodrome, podzemne žaljeznice, autobusne i željezničke kolodvore, crkve i džamije, kina i kazališta, trgove i slično. Razlozi tome leže u sljedećim činjenicama:
– ne postoji adekvatna detekcijska sigurnost, kako u smislu kontrole svakog pojedinca u masi ljudi, tako i svakog potencijalno opasnog agensa koji bi se mogao primijeniti u terorizmu,
– ne postoji adekvatna fizička sigurnost osim da se svakodnevno na tim mjestima grupira velik broj policije i službi sigurnosti, a ni to ne bi jamčilo apsolutnu sigurnost već bi izazvalo pad sigurnosti životnog okoliša,
– vježba ASSISTEX I održana u Hrvatskoj 2002. godine, a poslije toga i u niz drugih zemalja, je pokazala da mjesta javnog i masovnog okupljanja nemaju adekvatne planove osiguranja, evakuacije, zbrinjavanja i otklanjanja posljedica, kako na lokalnoj, tako i na državnoj razini,
– nedovoljna osposobljenost, opremljenost i obučenost djelatnika u službama osiguranja i zaštite u javnim objektima i objektima masovnog okupljanja, ali i službenika i djelatnika obavještajno – sigurnosnih agencija, policija, krim – policija, pripadnika civilnih zaštita, vatrogasaca i drugih službi u sustavu zaštite i spašavanja.

Foto: Canadian DND

Podizanje politike neproliferaciju OMU-a na višu razinu vidimo u podizanju projekta na razinu međunarodne doktrine, pa čak i na razinu međunarodnog pokreta u koji treba involvirati što je moguće širi krug znanstveno – stručne javnosti. Na taj način, i jedino na taj način politika neproliferacije će postati oblik ponašanja. Ujedno ona će postati i “nobel” tema za one nerazvijene i države u tranziciji koje ne posjeduju OMU, a time će se stvoriti i pretpostavke za razvoj znanosti i struke te za edukaciju i osvještenje pojedinaca u i izvan sustava, pa i čitavih nacija.
Nadalje, prikupljanje i uvažavanje mišljenja šire znanstveno – stručne javnosti iz oblasti OMU-a, politika neproliferacije će moči čak utjecati na lakše i brže usvajanje izmjena i dopuna međunarodnih ugovora, konvencija i protokola, a ne kao trenutačno ovisi o njihovom sporom usvajanju novosti.Organizatori serije CB MTS simpozija do sada su više puta prvi u svijetu, radovima svojih sudionika, pokrenuli pitanja iz oblasti doktrine i strategije sigurnosti i zaštite od OMU-a, a spremni su i sada problematiku neproliferacije OMU-a staviti na dnevni red svojih simpozija i tako pridonijeti njezinom napredku.


Izvori
1. North Korea admits it has nuclear weapons, April 24, 2003, and sources cited at http://www.asiasource.org/news/at_mp_02.cfm?newsid=88268
and Confronting Ambiguity: How to Handle North Korea’s Nuclear Program, Phillip C. Saunders, Arms Control Today March 2003, http://www.armscontrol.org/act/2003_03/saunders_mar03.asp
2. Nuclear Control Institute, India, Pakistan Control Central, http://www.nci.org/ind-pak.htm
Nuclear Issues in India and Pakistan: Selected Internet Resources, http://www.lib.berkeley.edu/SSEAL/SouthAsia/nuclear.html
3. White House Press Release: http://www.whitehouse.gov/news/releases/2004/02/20040211-5.html
4. Relearning the ABCs: Terrorists and “Weapons of Mass Destruction”, Morton Bremer Maerli, The Nonproliferation Review, Summer 2000, http://cns.miis.edu/pubs/npr/vol07/72/72maerli.pdf
5. Press Release SC/7158, Security Council Unanimously Adopts Wide-Ranging Anti-Terrorism Resolution; Calls For Suppressing Financing, Improving International Cooperation, Resolution 1373 (2001) Also Creates Committee to Monitor Implementation http://www.un.org/News/Press/docs/2001/sc7158.doc.htm
6. The WMD Initiative and the Weapons of Mass Destruction Center and NATO’s response to Proliferation of Weapons of Mass Destrctuion: A Historical Overview, ASA Newsletter, issue 100, 04-1, February 20, 2004.

Zvonko OREHOVEC, Vilko KLASAN