Nedavni nestanak argentinske podmornice “San Juan”, u kojem su tragično stradala 44 člana posade, postavlja opravdano pitanje: Kako je uopće moguće da početkom XXI. stoljeća plovilo ozbiljnih dimenzija nestane? Tijekom hladnog rata bilo je više sličnih misterija…

Kad se sredinom studenog svijetom pronijela vijest o nestanku argentinske podmornice ARA “San Juan”, odmah su se javile različite teorije zavjere, koje vjerojatno mogu poslužiti kao pokriće i logično objašnjenje svake pojave ili događaja koji nisu dovoljno jasni ili razumski objašnjivi. S druge strane, obrambeni i sigurnosni stručnjaci drukčije pristupaju tom problemu. Pitaju se kakve su sigurnosne okolnosti i operativna učinkovitost oružanih snaga, u tim slučajevima ratne mornarice, zbog kojih nestaju podmornice?
Odgovor na navedena pitanja i probleme koji iz njih proistječu jednako je kompleksan kao i sama mogućnost nestanka velikog ratnog broda na početku XXI. stoljeća. Prije svega, postavlja se pitanje povezanosti podmornice (razmatrano u slučaju argentinske “San Juan” – op. aut.) s matičnom bazom, njezino praćenje s pomoću satelitskih sustava (pri čemu je GPS tek jedan od uobičajenijih i jednostavnijih uređaja kojim raspolažu gotovo svi složeniji borbeni sustavi), te niz drugih parametara koji definiraju podmornicu u operativnom prostoru i vremenu. Na nesreću, slučaj argentinske podmornice nije jedini i sigurno će u istrazi biti potrebno kvalitativno i kvantitativno analizirati slične slučajeve tijekom hladnog rata, kad nestanci gotovo sigurno nisu bili posljedica pravih ratnih djelovanja.

Najčešći razlozi
Nakon Drugog svjetskog rata razmjerno je velik broj podmornica potonuo zbog tehničke havarije ili katastrofalnih pogrešaka posade, odnosno zapovjednog sastava. Ipak, znakovito je da su gotovo sve zemlje koje su raspolagale podmornicama zabilježile mirnodopske gubitke. Međutim, razlozi potonuća, nerijetko i lokacija na kojoj su potonule, manje ili više su rasvijetljeni tijekom opsežnih ekspertiza koje se primjenjuju u takvim slučajevima. Obično je bila riječ o uobičajenim propustima posade, nepoštivanju standardnih operativnih postupaka ili problemima tehničko-tehnološke razine. Puno su rjeđi tajanstveni nestanci podmornica koje su iščeznule bez ikakvog traga ili s minimalnim pokušajima ostvarenja kontakta, traženja pomoći i slično, u potpuno nerazjašnjenim ili krajnje bizarnim okolnostima.
Prva tajanstvena nesreća nakon 1945. bilo je potonuće američke nuklearne podmornice USS “Thresher” (SSN-593) 1963. u sjevernom Atlantiku, u još uvijek nerazjašnjenim okolnostima, pri čemu je poginulo svih 129 članova posade. Izgrađena je bila u srpnju 1960. u brodogradilištu Portsmouth Naval Shipyard, a u operativnu uporabu američke mornarice ušla je u kolovozu iduće godine nakon završenih testiranja. Bila je prva nuklearna podmornica po kojoj je cijela klasa od 14 plovila dobila ime. Međutim, nakon nesreće klasu su službeno počeli nazivati Permit, po drugoj izgrađenoj podmornici. Istisnine 3540 tona i duljine 85 m, pogonila ju je parna turbina snage 15 000 KS pokretana Westinghouseovim nuklearnim reaktorom. Razmjerno slabo naoružanje (četiri torpedne cijevi kalibra 533 mm) ukazuje da je vjerojatno bila riječ o podmornici koja se trebala koristiti za daljnja testiranja, a ne u prvom redu za operativna bojna djelovanja. U tom je razdoblju većina američkih podmornica kao standardno naoružanje nosila šest torpednih cijevi pa je i zadnja konvencionalna, USS “Bonefish” (SS-582), duljine 66,9 m i istisnine 1750 t, bila naoružana sa šest torpednih cijevi spomenutog kalibra.

Izgubljen kontakt
Tijekom serije testiranja 10. travnja 1963. došlo je do havarije podmornice “Thresher”. Navedenog dana podmornica je rutinski testirala dubine ronjenja u serijama od oko 30 m, otprilike 350 km istočno od Bostona, uz asistiranje spasilačkog broda USS “Skylark” (ASR-20). Tijekom testiranja odjednom se izgubio kontakt s podmornicom, a nakon nekog vremena registrirana je potmula detonacija. To je po svemu sudeći bila implozija podmornice izložene tlaku vode koji nije mogla izdržati, na dubini znatno većoj od one za koju je bila projektirana. Nikad nije razjašnjeno što se točno dogodilo, a podmornica je nakon opsežne pretrage krajem kolovoza pronađena na dubini od oko 2600 m, razlomljena na šest većih dijelova i s brojnim manjim krhotinama razbacanim na široj površini. Nakon njezina potonuća, koje se još uvijek smatra jednom od najvećih podmorničkih katastrofa s najvećim brojem žrtava, američka mornarica uvela je stroge sigurnosne mjere poznate pod pokratom SUBSAFE (Submarine Safety Program), koje su trebale omogućiti stabilnost podmorničkog trupa i njegovu vodonepropusnost pri standardnoj eksploataciji.

Posljednja poruka
Druga američka podmornica, nestala pod još misterioznijim okolnostima, bila je USS “Scorpion” (SSN-589) klase Skipjack, koja je 1968. potonula sa svih 99 članova posade. Sredinom svibnja te godine bila je upućena na tajnu operativnu misiju promatranja sovjetskih podmorničarskih aktivnosti u Atlantiku na području Azora. “Scorpion” se nakon obavljene zadaće spremio za povratak u matičnu bazu Norfolk, međutim, prve neuobičajene stvari počele su se događati 20. svibnja, kad je s njega nešto prije ponoći upućen niz radijskih poruka, ali mogla ih je uhvatiti samo postaja Nea Makri u dalekoj Grčkoj, koja ih je proslijedila Amerikancima. Posljednja poruka koju je dobila američka baza bila je potvrda da podmornica nadzire sovjetsku skupinu i prati je konstantnom brzinom od 15 čvorova. Nakon ponoći 21. svibnja od podmornice “Scorpion” više nije bilo ni traga ni glasa. Šest dana poslije mediji su izvijestili kako kasni s povratkom u Norfolk.

Javna i tajna
Podmornica je službeno proglašena nestalom i 5. lipnja počela je javna potraga. Međutim, prema brojnim relevantnim podacima postoje indicije kako je mornarica već bila počela potragu, otprilike tri dana prije nego se podmornica službeno trebala vratiti u Norfolk. O tom dijelu potrage te o njezinim mogućim rezultatima američka mornarica nikad nije izvijestila javnost.
Krajem listopada te godine istraživački brod “Mizar” pronašao je dio trupa podmornice “Scorpion” na dubini većoj od 3000 m oko 740 km jugozapadno od Azora. Poslije je i “Scorpion” i “Thresher” tražio i pronašao podmorski istraživač Robert Ballard, kojeg je proslavilo pronalaženje olupine broda “Titanic”, ali do danas razlozi potonuća nisu definirani. Ukoliko ih i znaju, američke državne institucije još uvijek ih nisu objavile. U prvo je vrijeme za havariju podmornice “Scorpion” optužena sovjetska strana. Poslije se razvila teorija o samozapaljenju i detonaciji jednog torpeda na podmornici, ali to nikad nije službeno potvrđeno. Štoviše, mnogi su arhivi o njezinoj havariji i nakon gotovo 50 godina još uvijek zatvoreni i označeni visokim stupnjem tajnosti…

Sovjeti odustaju, ali…
Iste godine kad je nestao “Scorpion”, na sličan je način izgubljena i sovjetska K-129 (klasa Golf-II). To je bila dizelsko-električna podmornica naoružana balističkim projektilima R-21 (NATO-ova oznaka SS-N-5 Sark), koji su poslije zamijenjeni poboljšanom inačicom projektila R-27 (NATO-ova oznaka SS-N-6 Serb). S ostalih pet plovila iste klase, K-129 bila je dio 15. podmorničke flotile stacionirane na Kamčatki, u sastavu Pacifičke flote. Dana 24. veljače 1968. krenula je u operativnu ophodnju. Bila je opremljena nuklearnim arsenalom, ali nisu očekivane nikakve izvanredne situacije. Podmornica je prethodne godine već bila izvršila dvije slične zadaće. Svaka je trajala 70 dana, s istom, potpuno uvježbanom i iskusnom posadom i zapovjednikom. Nakon isplovljenja provela je vježbu dubokog zarona, vratila se na površinu i izvijestila kako je sve proteklo u najboljem redu te da nastavlja daljnju plovidbu u zonu ophodnje. To je ujedno bila i posljednja poruka odaslana s K-129. Sredinom ožujka sovjetsko zapovjedništvo u matičnoj bazi postalo je zabrinuto jer se podmornica nije javila u propisanim dvama redovnim ciklusima. Zbog radijske šutnje na operativnim ophodnjama, ciklusi redovne komunikacije bili su rijetki. Prošlo je stoga puno vremena prije nego što je podmornica proglašena nestalom zajedno s cjelokupnom 98-članom posadom. Sovjetska mornarica počela je opsežnu potragu (službeno tek krajem ožujka), u kojoj su sudjelovale gotovo sve raspoložive zračne i pomorske snage Pacifičke flote i zrakoplovstva bazirane na Kamčatki, Sahalinu i na području Vladivostoka, ali podmornica je nestala bez traga. Takva pojačana aktivnost sovjetske mornarice izazvala je pozornost američkih snaga razmještenih po bazama na Dalekom istoku. Nakon određenog vremena, a prije svega da ne bi izazivale daljnju radoznalost američke strane, sovjetske snage vratile su se svojim aktivnostima, a K-129 proglašena je nestalom s cijelom posadom.

Brzo otkriće
CIA je u potpunoj tajnosti počela samostalnu potragu za sovjetskom podmornicom, objedinivši sve elemente u operaciju poznatu pod kodnim nazivom Project Azorian. Operacija je nakon opsežnih priprema provedena 1974. godine uz pomoć specijalnog, namjenski izgrađenog broda USNS “Hughes Glomar Explorer”. Smatra se da je bila riječ o jednoj od najskupljih, najkompleksnijih i najtajnovitijih operacija tijekom hladnog rata. Pravi podaci nikad nisu objavljeni, ali troškovi se uglavnom procjenjuju na tadašnjih 800 milijuna dolara, što je ekvivalentno današnjih 3,9 milijardi! Zahvaljujući sofisticiranoj tehnologiji za podvodna istraživanja, američka potraga razmjerno je brzo otkrila K-129 oko 1560 NM sjeverozapadno od Havaja, na dubini od oko 4900 m. Snimljeno je više od 20 000 fotografija olupine, pri čemu je korišten i batiskaf za rekordna dubinska ronjenja Trieste II. U to je vrijeme bila riječ o podizanju brodske olupine s dotad najveće dubine. Amerikanci su pristupili projektu jer im se pružila prilika da dođu do praktički netaknutih balističkih projektila R-21 s nuklearnim bojnim glavama, o kojima se u SAD-u razmjerno malo znalo, te raznih sovjetskih tajnih dokumenata i tehnologije.

Djelomičan uspjeh
Tijekom podizanja prednjeg dijela trupa došlo je do lomljenja olupine pa je na američki brod podignut tek manji dio pramca. Sadržaj onog što je izvađeno proglašen je najstrožom tajnom, ali sovjetske vlasti pretpostavile su da je CIA u prednjem dijelu našla dva torpeda s nuklearnim bojnim glavama te knjigu šifara i strojeve za kodiranje. S druge strane, prema neslužbenim izvorima, CIA je došla u posjed samo dvaju nuklearnih torpeda, a šifre i strojevi za šifriranje nisu nađeni. U izvađenom dijelu podmornice pronađeno je i šest tijela poginulih podmorničara koja su bila iznimno radioaktivna. Ispraćeni su sa svim vojnim počastima, po mornaričkom običaju na otvorenom moru, a videovrpcu ispraćaja direktor CIA-e predao je ruskim domaćinima tek 1992., prilikom službenog posjeta Moskvi. Međutim, osnovna zadaća operacije Project Azorian nije realizirana jer se nije uspjelo doći do balističkih raketa R-21 ni do bilo koje složenije sovjetske tehnologije koja je SAD-u bila nepoznata. S obzirom na to da je podignut samo manji dio podmornice, do danas nije utvrđeno što je prouzročilo njezinu havariju. O tome postoji niz različitih hipoteza, među kojima i velik broj onih koje ulaze u različite teorije zavjere. Osim toga, gotovo cjelokupan, inače prilično opsežan materijal koji se odnosi na K-129, još uvijek se čuva pod oznakom državne tajne, a tajna je i točna lokacija olupine. U literaturi o povijesti podmorničarstva 1968. je proglašena ukletom godinom jer su osim američke “Scorpion” i sovjetske K-129 nestale još dvije podmornice – izraelska INS “Dakar” i francuska S647 “Minerve”.

Potpun prekid
INS “Dakar” bila je modificirana britanska podmornica HMS “Totem” (klasa T) iz Drugog svjetskog rata, a Izraelu je šezdesetih godina prodana s dvjema drugim podmornicama te klase (HMS “Turpin” i HMS “Truncheon”). Izrael je službeno preuzeo INS “Dakar” 9. siječnja 1968., ali podmornica je nestala na putu iz britanske baze prema Izraelu zajedno s cjelokupnom posadom od 69 članova. Prema relevantnim podacima, podmornica je nakon napuštanja Velike Britanije 15. siječnja prošla kroz Gibraltar. Potom je zaronila i šnorkel tehnikom, dakle, korištenjem uređaja koji omogućuje da dizelsko-električna podmornica vozi dizelskim motorima u zaronjenom stanju, prešla Sredozemno more. Uplovljavanje u bazu u Haifi bilo je predviđeno 2. veljače, ali zapovjednik podmornice tražio je radijskom porukom dopuštenje za raniji dolazak zbog iznimno dobrih uvjeta plovidbe pa je odobreno uplovljavanje 29. siječnja. Redovnom porukom rano ujutro 24. siječnja podmornica je poslala i svoj trenutačni položaj, a zatim još i tri kontrolne poruke, posljednju neposredno nakon ponoći 25. siječnja. Međutim, radijski promet s njom odjednom je potpuno prekinut.

Nakon trideset godina…
Već 26. siječnja britanska mornarica proglasila je izraelsku podmornicu nestalom i odmah je počela potraga. Spasilačka operacija uključivala je namjenske snage Izraela, Velike Britanije, SAD-a, Grčke, Turske i Libanona, ali sve je bilo uzalud. Međunarodne snage odustale su 31. siječnja od potrage, dok su je izraelske nastavile do 4. veljače, nakon čega su i one odustale, a podmornica je proglašena nestalom s cjelokupnom posadom. Službene izjave izraelskih pomorskih snaga zanijekale su bilo kakvu mogućnost neprijateljske aktivnosti neke druge zemlje i njezinih pomorskih snaga, a kao vjerojatan razlog nestanka navodio se mehanički kvar ili neka pogreška posade. Tek je 24. svibnja 1999. godine, gotovo potpuno slučajno, američko-izraelski istraživački tim koristeći obavještajne informacije sa svih strana otkrio olupinu neidentificiranog plovila na dubini od oko 3000 m između Krete i Cipra. Zahvaljujući primjeni najsuvremenije tehnologije utvrđeno je da je riječ o podmornici INS “Dakar”. Pojedini manji dijelovi podmornice i opreme izvučeni su na kopno i detaljno istraženi, ali do danas nije ustanovljeno što se dogodilo niti koji je uzrok havarije.

Cousteau u potrazi
Francuska “Minerve” (S647) bila je jedna od devet podmornica klase Daphné, a korištena je kao eksperimentalna dizelsko-električna podmornica s balističkim projektilima. Nakon što je 1962. ušla u operativnu uporabu, stacionirana je u Toulonu i stalno je djelovala u Sredozemnom moru. Prilikom isplovljenja 27. siječnja 1968., vraćala se u svoju bazu podvodnom vožnjom, koristeći šnorkel. Otprilike 25 NM ispred Toulona javila se mornaričkom ophodnom zrakoplovu Breguet Br.1150 “Atlantique” koji ju je pratio da za otprilike sat očekuje dolazak u bazu. Nakon toga nestala je bez traga, zajedno s 52 člana posade. U vrijeme nestanka vremenske prilike bile su iznimno loše, ali posada je bila iskusna i dobro uvježbana. Na čelu joj je bio poručnik bojnog broda André Fauve, s više od 7000 sati ronjenja na podmornicama te klase, pri čemu nikad nije bilo problema. Odmah je pokrenuta opsežna potraga u koju je bio uključen i svjetski poznat istraživač i oceanograf Jacques Yves Cousteau. Od podmornice nije bilo ni traga pa je potraga službeno zaključena početkom veljače te godine. Međutim, ipak je nastavljena i tijekom cijele 1969., pod kodnim nazivom operacija REMINER (pokrata od REcherche MINERve, u prijevodu: potraga za “Minerve”), u koju su bile uključene i američke snage, ali uzalud. Do danas nije pronađen ni najmanji trag te podmornice, što njezin nestanak čini najmisterioznijim od svih navedenih slučajeva.

Sretniji ishodi
Havarija podmornica, kao, uostalom, i drugih plovila, oduvijek je bilo, a bit će ih i u budućnosti. Brojne od njih završene su razmjerno sretno. Recimo, na nizozemskoj podmornici HNLMS “Walrus” još je u fazi gradnje u kolovozu 1986. izbio požar na električnim instalacijama, ali nitko nije stradao. Peruanska BAP “Pacocha” sudarila se tijekom površinske plovidbe u kolovozu 1988. s japanskom ribaricom i potonula na dubinu od oko 30 m, ali cjelokupna se posada spasila napuštanjem podmornice kroz kontrolni toranj. Druge podmorničke havarije, nažalost puno brojnije, završile su dramatično i s brojnim žrtvama. Jedna od poznatijih je tragedija ruske nuklearne podmornice K-141 “Kursk”, koja je u kolovozu 2000., nakon eksplozije vlastitog torpeda, potonula na razmjerno maloj dubini, tek nešto većoj od 100 m, i u smrt odnijela 118 članova posade. Većini havarija točno se zna uzrok, kao i cijeli tijek nesreće, do spašavanja ili pogibije posade, a većini se odmah utvrdilo i mjesto potonuća. Određen broj podmornica, među kojima je i “Kursk”, izvađen je s dna, čime je omogućena temeljita ekspertiza uzroka nesreće. Nerazjašnjenih nestanaka od Drugog svjetskog rata do danas vrlo je malo i svode se na slučajeve opisane u tekstu, pri čemu je jedino francuska “Minerve” još uvijek potpuna nepoznanica. Hoće li veo tajne prekriti i argentinsku podmornicu “San Juan”?

Marinko OGOREC