Tek kad sam stigao shvatio sam koliko sam se iscrpio. Staza je bila dulja. Što se tiče vremenskih uvjeta, kiša je ponekad i dobra, no kad pada cijelo vrijeme teren postaje vrlo klizak i to donosi dodatne teškoće. No, ja kao ja nisam želio dopustiti da netko stigne prije mene. Motivacija mi je bila golema, tog dana bio mi je rođendan, rođen sam u Slunju…

Iznimno je česta sportska fraza da je obraniti naslov teže nego osvojiti ga. Ovog je svibnja na poligonu “Eugen Kvaternik” hrvatski dočasnik Pero Bertović učinio upravo to, potvrdio prošlogodišnju pobjedu na natjecanju za najspremnijeg pripadnika OSRH. Pratite li zbivanja vezana uz OSRH, ta vas obrana nije mogla iznenaditi. Bertović je otprije poznat ne samo kao sportski natjecatelj, vojni petobojac, trkač, strijelac, nego i kao dočasnik za primjer, izvanredan izvidnik, čovjek koji vojsku u punom smislu riječi shvaća kao životni poziv. Sve je to potvrdio i u ovom razgovoru…

Jeste li svjesni da je dvostruka pobjeda na takvim natjecanjima rijetkost?
Jesam. Iskreno, nisam se nadao drugoj pobjedi, ali sve se poklopilo, dugo smo se pripremali, a imao sam i malo sportske sreće. Mislim da će dvostruka pobjeda takvom i ostati jer sljedeće godine namjera mi je da se ne natječem, nego da budem trener, voditelj u ekipi svoje postrojbe.

Koji vam je naslov draži?
Svakako ovaj drugi! Temeljem iskustava s vojnih petoboja, u kojima sam ostvario tri pobjede na prvenstvima OSRH, znam da mi je prvi put bilo najlakše, a potom sve teže. Drugi su natjecatelji fokusirani na tebe, a tvoji kolege očekuju da ponoviš isto. Svjestan si toga i zato nije lako.

Nakon samog ulaska u cilj rekli ste da vam je ovogodišnja utrka bila i napornija?
Tek kad sam stigao, shvatio sam koliko sam se iscrpio. Staza je bila dulja. Što se tiče vremenskih uvjeta, kiša je ponekad i dobra, no kad pada cijelo vrijeme teren postaje vrlo klizak i to donosi dodatne teškoće. Konačno, prošle sam godine puno ranije riješio pitanje prvog mjesta i nisam se morao toliko trošiti. Kad govorim o prvom mjestu, mislim na ulazak u cilj jer na razini natjecanja Prvi za Hrvatsku prednost mi je bila velika. No, ja kao ja nisam želio dopustiti da netko, pa ni austrijski kolega desetnik Vassold koji se natjecao u konkurenciji stranaca, stigne prije mene. Kod obojice postoji sportski duh koji nas je vukao naprijed. Motivacija mi je bila golema, tog dana bio mi je rođendan, rođen sam u Slunju…

Rivalstvo postoji i unutar Središnjice za obavještajno djelovanje, sljednice bivše Vojnoobavještajne bojne čiji ste pripadnik?
Naravno! Ja se cijelo vrijeme pripremam u binomu s desetnikom Daliborom Vondrom koji je ove godine bio četvrti, a prošle drugi. Bio bi puno bolji ove godine da tijekom utrke nije imao nekoliko pehova. U pripremama je bitno da ste podjednaki, pogotovo fizički, da biste mogli vući jedan drugog tijekom dugih hodnji, kad kriza svakomu dođe u različito vrijeme. Općenito, bez obzira na vlastitu pripremu ne možete pobijediti bez potpore. Zato zahvaljujem zapovjedniku postrojbe pukovniku Kneziću, prvom dočasniku časničkom namjesniku Toplaku, voditelju tima stožernom naredniku Aliloviću i njegovu pomoćniku stožernom naredniku Franjiću.

VoB je dominirao prošle godine, a BSD pretprošle. Ovaj je put poredak najboljih bio raspršeniji po postrojbama. Jesu li drugi dodatno potegnuli?
Mi natjecatelji upravo smo komentirali da je ovogodišnja konkurencija bila najjača dosad. Dovoljno je reći da su tu bili svi protekli pobjednici od obnove natjecanja, Dominik Kuček, Josip Miculinić i ja, te gotovo svi koji su prije ostvarivali zapaženije rezultate.

Svake godine u vrh iskoči netko nov, ima mladih. Je li vam kao čovjeku koji se godinama natječe to zanimljivo vidjeti?
Mladima se događa da iskoče, ali teško to ponavljaju. Moje je mišljenje da su takve vrste natjecanja prije svega za nešto starije. Postoji hrpa stvari koje ne ovise samo o fizičkoj spremi, nego o iskustvu, a najviše dolaze do izražaja na radnim točkama. Propusti na njima jako se skupo plaćaju vremenskim kaznama. Nadalje, mnogi izgore jer krenu prebrzo u utrku, treba znati rasporediti snagu. Sve se to ne može naučiti u nekih četiri-pet godina u vojsci.

Natjecanje je obnovljeno 2012. i tad ste nastupili. Osjeća li se razlika, napredak u organizaciji u ove četiri godine?
Pa, 2012. bilo je svega četrdesetak natjecatelja iz OSRH, potom se konkurencija proširila i na MUP, a sad su tu i pripadnici stranih oružanih snaga. Organizacija i provedba takvog događaja sa 150 ljudi vrlo je zahtjevna i skidam kapu onima koji to rade. Napredak je vidljiv čak i u odnosu na prošlu godinu.

Najavili ste oproštaj od natjecanja. Je li to definitivna odluka? Nagovaraju li vas da ne prestanete?
Nakon prošle godine, moja je okolina bila podijeljena. I sâm sam razmišljao: prešao sam četrdesetu, vrijeme je za druge…, no natjecateljski duh me povukao da se opet prijavim i pobijedim. Pridonijela je i objava datuma i mjesta natjecanja, moj rođendan i rodno mjesto. Omjer je sad u korist onih koji mi govore da je dosta, možda devet od deset njih. Osvojio sam, obranio sam, teško je naći motivaciju. No, siguran sam da bih i iduće godine, ako bih se pripremao, bio među prvih pet ili prvih deset. Međutim, to nakon ovih uspjeha ne bi zadovoljilo niti mene, niti okolinu.

No, da se pojavi neka druga vrsta natjecanja, npr. za binome, biste li nastupili s Vondrom?
Da! Bilo bi to nešto novo i pronašao bih novi motiv.

Na natjecanjima ste potvrdili vojničku svestranost, a morate je i imati kao specijalist za dubinski nadzor. Ipak, imate li neku sposobnost ili vještinu na koju ste posebno ponosni?
Najvažnija je stvar disciplina, i prema sebi i prema drugima. Bavio sam se sportom i prije vojske, ali sam, čim sam postao vojnik, zacrtao sebi da u tom pozivu težim najboljem. Srećom, brzo sam ušao u postrojbu čija je filozofija jednaka.

Između dviju utrka stigli ste biti na obuci u Sjedinjenim Državama?
Bio sam u Bridgeportu u Kaliforniji na ljetnom tečaju za voditelje alpinističke obuke. To mi je, na neki način, pomoglo poslije na natjecanju. Tečaj je trajao od srpnja do rujna 2014., bio je iznimno fizički i psihički zahtjevan. Sama je baza bila na 2000 metara nadmorske visine i aktivnosti su se provodile s rancima na leđima, mase minimalno 25 kilograma. Stalno smo bili pod pritiskom i testiranjima. Sudjelovali su isključivo američki marinci, a uz mene stranci su bili Poljak i Južnokorejac. Stekao sam određena iskustva i neka od njih već prenosim unutar postrojbe.

Vaša je postrojba prošla preustroj, donosi li to i vama promjene?
Promijenilo se to što sam prije bio zapovjednik desetine, a sad sam prvi dočasnik voda. Vidim se i dalje u Satniji za dubinsko izviđanje, još dugi niz godina, želim iskustvo prenositi na mlade. Od prvog sam dana u profesionalnoj vojsci izvidnik i volio bih da tako i ostane. Bez obzira na brojne preustroje, to se nikad nije promijenilo.

Dakle, ne zanima vas manje akcije, mjesto u nekoj vojnoj školi ili stožeru?
(Smijeh) Teško se, nakon ovoga svega, svih ovih godina, prešaltati na nešto sasvim drugo…

Domagoj Vlahović, Snimio Tomislav Brandt