Bespilotne letjelice srednje veličine u aktualnim sukobima ostvaruju operativne učinke koje mnogi analitičari nazivaju spektakularnim. Iako u njihovu razvoju i uporabi prednjači SAD, na tržištu su dostupni i mnogi sustavi iz drugih zemalja koji imaju sve bolje značajke

 

Zadnjih smo godina svjedoci sve veće i važnije uloge bespilotnih i borbenih bespilotnih letjelica (UAV i UCAV) u različitim sukobima na Kavkazu, Bliskom istoku i u sjevernoj Africi. Unutar spektra letjelica različitih tipova i veličina ističu se one srednje veličine (Medium Altitude Long Endurance – MALE), koje barem djelomice vuku podrijetlo i inspirirane su poznatom američkom letjelicom Predator i njezinim prethodnikom GNAT-om. Utjecaj Predatora na razvoj zrakoplovstva, posebno vojnog, iznimno je velik: Smithsonianov časopis Air & Space uvrstio ga je na popis od deset zrakoplova koji su promijenili svijet. Za njegov razvoj, istraživanje i prethodnike najzaslužniji je inženjer Abraham Karem, kojeg smatraju i ocem tehnologije bespilotnih letjelica. Karem je rođen 1937. u židovskoj obitelji u Bagdadu, a 1951. seli se u Izrael, gdje se počinje baviti zrakoplovnom tehnologijom, pristupa ratnom zrakoplovstvu i počinje raditi za tvrtku IAI (Israel Aircraft Industries).

Tijekom 1973. konstruira svoju prvu bespilotnu letjelicu, a nedugo potom emigrira u SAD i u Los Angelesu osniva tvrtku Leading Systems. Od šperploče i stakloplastike konstruira letjelicu Amber pokretanu dvotaktnim motorom. Amber prvi put polijeće 1989., no tvrtka iduće godine završava u vlasništvu velikog General Atomicsa, a Karem je zaposlen kao konzultant. Tad počinje rad na bespilotnoj letjelici GNAT 750 velike letne izdržljivosti, koja je u mnogočemu predstavila daljnji razvoj Ambera. Početkom devedesetih nekoliko je primjeraka kupila američka vlada i koristila ih za izvidničke misije iznad Bosne i Hercegovine. Sposobnosti novog sustava pokazale su se kao pun pogodak, što nije promaknulo Ministarstvu obrane SAD-a, koje s General Atomicsom pokreće razvoj nešto veće, snažnije i izdržljivije letjelice koja će kasnije postati poznata pod imenom Predator. Uspjeh GNAT-a 750 primijetile su i Turske oružane snage i ubrzo, s dvadesetak primljenih primjeraka, postale njegov najznačajniji korisnik. Tako je Turska nakon SAD-a postala druga članica NATO-a koja je počela operativno koristiti MALE letjelice. Isprva su služile za izviđačke misije u cilju potpore topničkim postrojbama, a od 1997. za potrebe sustava unutarnje sigurnosti. Zahvaljujući GNAT-u te Predatoru i Heronu koje su kupile poslije, Turske oružane snage stekle su veliko iskustvo u operativnom korištenju UAV-a te su paralelno pokrenule vlastite razvojne projekte takvih sustava. Njihova učinkovitost masovno se pokazuje odnedavno, u ponovno rasplamsanom sukobu oko Nagorno-Karabaha.

Brend turske vojne industrije

Danas je najpoznatiji turski UAV zasigurno Bayraktar TB2: taj je status stekao zahvaljujući svakodnevnom, gotovo beskrajnom nizu snimaka ciljanja i preciznog pogađanja istih ciljeva koje objavljuju azerbajdžanska vlada i medijske kuće. TB2 daljnji je razvoj letjelice Bayraktar TB1, koja je proizvod tvrtki Kale Group i Baykar Technologies. Prva inačica Bayraktara poletjela je 2009., a druga 2014., kad je i ušla na popise opreme turske kopnene vojske. Uskoro su rabljene u sklopu intervencija turskih snaga u unutarnjim sukobima u jugoistočnom dijelu zemlje te u pograničnim dijelovima kod sjevernog Iraka i sjeveroistočne Sirije. Isprva su to bile misije izviđanja i motrenja, zatim samostalnih napada na ciljeve ili navođenja te obilježavanja ciljeva za borbene helikoptere i avione F-16. Veliku su ulogu letjelice TB2 imale u operaciji Maslinova grančica početkom 2018. u sjeverozapadnoj Siriji, kad su obavile 5300 sati ili 90 posto ukupnih letova turskih oružanih snaga. Letjelice su bile aktivne i u operaciji Izvor mira, na sjeveru Sirije u listopadu 2018., ali potencijal cijelog sustava pokazao se tek u operaciji Proljetni štit 2020, provedenoj krajem veljače i početkom ožujka ove godine protiv snaga režima Bašara al-Asada. Tad su Bayraktari djelovali koordinirano s bespilotnim letjelicama Anka te sustavima za elektroničko ratovanje i ometanje. Takva je kombinacija navodno uništila desetke tenkova, oklopnih transportera i drugih motornih vozila, kao i sustave za protuzračnu obranu, uključujući i glasoviti S-1 Pancir.

Letjelica TB2 zbog materijala od kojih je izrađena i veličine ima mali radarski odraz tako da, npr., Pancir ima tek malu prednost pri njezinu otkrivanju i gađanju, dok je kod elektroničkog ometanja ta prednost sasvim izgubljena. Od 2019. letjelice TB2 počele su se pojavljivati i u Libiji djelujući na strani Vlade nacionalne sloge, koju službeno priznaje UN. I ondje su postigle uspjehe, uključujući i uništenje sustava Pancir u službi postrojbi tzv. Libijske nacionalne vojske (LNA).

Bayraktar TB2 ima apsolutni vrhunac leta oko 8000 m, dok se standardne operativne misije izvode na visinama od 5500 do 7000 m. To mu omogućuje gađanje ciljeva s udaljenosti sigurne od djelovanja lakih prijenosnih PZO sustava sovjetskog podrijetla kao što su 9K35 Strela-10 i starijih kao što je 9K33M2 Osa-AK. Takav odnos snaga dolazi do izražaja čak i u povoljnim uvjetima za PZO, što je i demonstrirano prvih dana novog rata na Kavkazu. Naime, prosječna je nadmorska visina regije Nagorno-Karabah oko 1000 m, a letjelice su uništile desetak takvih sustava. Glavno su oružje TB-2 laserski vođene bombe MAM-L mase 22 kg. One mogu biti opremljene visokoeksplozivnom fugasno-rasprskavajućom, tandem protuoklopnom ili termobaričnom bojnom glavom, koje se aktiviraju kontaktnim ili blizinskim upaljačem. Najveći je domet 8000, a može biti povećan na 14 000 m u inačici s GPS navođenjem. Najveća je nosivost letjelice 150 kg, a oružje može biti nošeno na četiri nosača smještena ispod krila. Tu je i bomba MAM-C manjeg kalibra i mase 6,5 kg te najvećeg dometa 8000 m, s visokoeksplozivnom fugasno-rasprskavajućom ili višenamjenskom (fugasno-rasprskavajućom, zapaljivom i protuoklopnom) bojnom glavom. Za letjelicu je predviđeno i korištenje laserski vođenih raketa CIRIT kalibra 70 mm dometa od 1500 do 8000 metara. Spomenuto streljivo proizvod je turske tvrtke Roketsan. Najnovije oružje letjelice laserski je vođena bomba prije svega protupješačke namjene Bozok mase 16 kg i dometa oko 9 km koju je razvio turski državni institut SAGE.

 

Borbena vrijednost i učinkovitost

Bayraktarovi glavni optoelektronički senzori smješteni su u kupoli sustava CMX-15D kanadske tvrtke Wescam koji se sastoji od dnevne, termovizijske te kamere niskog osvjetljenja koje operaterima daju slike HD razlučivosti. Uz njih, tu je i senzor praćenja laserske točke, laserski daljinar i laser za obilježavanje ciljeva. Dio sustava čini i GPS prijamnik te jedinica za mjerenje položaja, što uz navigacijski sustav omogućuje veliku preciznost određivanja ciljeva. Sustav je sposoban i za automatsko otkrivanje i praćenje pokretnih ciljeva. Od kraja rujna ove godine sustavi CMX-15D postali su nedostupni za opremanje Bayraktara zato što je kanadska vlada zabranila izvoz. Isprva se činilo da će to biti problem pri proizvodnji novih letjelica, ali izgleda da će taj sustav biti zamijenjen sličnim, baziranim na sustavu CATS (Common Aperture Targeting System), koji proizvodi turska tvrtka ASELSAN. Iako je nešto većih dimenzija i oko deset kilograma veće mase, sustav nudi mogućnosti jednake ili približne prethodnikovim što se tiče sposobnosti i razlučivosti ugrađenih kamera.

Pogonski sklop letjelice sastoji se od austrijskog motora Rotax 912 snage 100 KS koji pokreće potisnu elisu te uz 300-litarski spremnik omogućuje najdulje trajanje leta od 27 sati (ako je naoružana oko 14 sati) te krstareću brzinu od 130 km/h i najveću od 220 km/h.

Letjelica Bayraktar nedvojbeno je pokazala borbenu vrijednost i učinkovitost tijekom svih kampanja u kojima je sudjelovala. Motrenjem, pronalaženjem i gađanjem ciljeva, navođenjem zrakoplovstva i topništva te u misijama suzbijanja PZO-a i bliske potpore kad je djelovala praktički kao dalekometno precizno topništvo, uvelike je usmjeravala tijek vojnih operacija. Ali, letjelicu ipak ne bi trebalo smatrati nekim superoružjem jer su postignuti rezultati velikim dijelom ostvareni u međudjelovanju i s potporom ostalih sustava poput letjelice Anka, sustava za elektroničku potporu i elektroničko ratovanje KORAL i REDET, različitog lutajućeg streljiva, ciljeva mamaca te u uvjetima zračne premoći. Zato ne treba čuditi da se golema većina gubitaka, obaranja i rušenja letjelica Bayraktar dogodila u Libiji gdje nije bilo takve potpore ili je bila ograničena. Navodno ih je onesposobljeno dvadesetak. Početkom studenog ove godine, tvrtka Baykar objavila je fotografije letjelica TB2 među kojima je uočena nova inačica, koja ima zadebljanje na gornjem dijelu trupa. Vjerojatno je riječ o prostoru za smještaj satelitske antene, čime će ograničeni domet letjelice od 150 km biti znatno povećan.

Izraelski glasnik

Uz spomenuti IAI, jedan je od najvećih izraelskih proizvođača bespilotnih letjelica tvrtka Elbit Systems iz Haife. Jednim od njezinih najboljih proizvoda pokazala se letjelica Hermes 450 koja je od uvođenja u uporabu 1998. operativno korištena u brojnim misijama na području Gaze, u ratu u Libanonu 2006. i navodno prilikom napada unutar Sudana 2009. godine. Na temelju tih iskustava razvijena je letjelica Hermes 900 znatno većih dimenzija, a time i puno dulje letne izdržljivosti te većih sposobnosti nošenja različitih senzora. Prvi je put poletjela krajem 2009., a s rasponom krila od 15 i duljinom od 8,3 m slične je veličine kao i Predator MQ-1B. Dvije letjelice imaju i sličan pogon, koji dobivaju od motora Rotax 914 snage 115 KS, ali Hermes ima veću letnu izdržljivost (36 u odnosnu na 24 sata). Hermes 900 može letjeti i na visini iznad 9000 m, a najveća nosivost različitih tereta iznosi do 350 kilograma. Tereti mogu biti nošeni na pet podvjesnih točaka od kojih su četiri ispod krila, a peta u unutarnjem spremniku letjelice dugom 2,5 m. Nošeni tereti, a to su najčešće različiti tipovi senzora, ovise o operativnim konfiguracijama za misije koje letjelica treba obaviti. Letjelica tako dobiva opremu za elektroničko i komunikacijsko izviđanje, pomorske ophodnje te izviđanje, motrenje i pronalaženje ciljeva. U izraelskoj su ponudi različiti sustavi i senzori Elbitove tvrtke kćeri Elisra. Primjerice, za zadaće elektroničkog izviđanja predviđeni su sustavi Skyfix i SkyJam s pomoću kojih se komunikacijsko-podatkovni prijenosi u elektroničkom obliku mogu otkrivati, pratiti, snimati te precizno odrediti lokacija. To podrazumijeva i komunikaciju preko mobitela uključujući i SMS poruke te onu koja se odvija preko satelitskih telefona. Za mornaričke zadaće ophodnji, motrenja, traganja i spašavanja u letjelicu može biti instaliran radar serije Gabbiano talijanske tvrtke Leonardo. Radar je instaliran ispod trupa i pokriva prostor od 360 stupnjeva oko letjelice te može pratiti 200 ciljeva, a za neke vrste ciljeva njegov najveći domet iznosi 200 nautičkih milja. Uz standardni način pretraživanja, radar posjeduje i ISAR način rada koji omogućuje prepoznavanje i klasificiranje detektiranog plovila.

Hermes 900 ima i integrirani sustav za komunikaciju i upravljanje preko satelita tako da nije ograničen udaljenošću od zemaljske kontrolne postaje. Spomenuta je postaja visokoautomatizirana kako bi rasteretila operatere, a omogućuje istodobno upravljanje s više primjeraka i više tipova letjelica serije Hermes (450 i 900).

 

Hermes 900 može služiti i civilnim korisnicima. Razvijena je, naime, posebna inačica Hermes 900 StarLiner. Neborbene misije mogu uključivati nadzor i otkrivanje ilegalnih migracija, ribolova i krijumčarenja, zaštitu isključivog gospodarskog pomorskog pojasa, misije traganja i spašavanja te pomoć kod požara i prirodnih katastrofa. Potencijalno naoružanje letjelice Hermes 900, kao i ostalih sličnih izraelskih letjelica ostaje nepoznanica, ali s velikom se vjerojatnošću može reći ne samo da postoji nego i da je uporabljeno u borbenim misijama.

Hermes 900 koristi se u sastavu izraelskog zrakoplovstva pod imenom Kochav (zvijezda) od 2014., kad su izvršene prve misije tijekom operacije Zaštitni rub na pojasu Gaze. Osim izraelskog, koriste ga i ratna zrakoplovstva Brazila, Čilea, Kolumbije i Filipina, a u Meksiku ga koristi Federalna policija. Koristi ga i Europska agencija za sigurnost mora, za čije potrebe djeluje u sastavu Obalne straže Grčke i Frontexa. Od 2017. u sastavu je azerbajdžanskog zrakoplovstva te je uporabljen u ovogodišnjim sukobima iznad Nagorno-Karabaha. Prema armenskim izvorima i snimkama, sustav Osa-AKM oborio je ovog srpnja jedan Hermes 900, što je ujedno i prvo obaranje te letjelice u borbenim djelovanjima.

Kinezi ne kasne

Nakon što su Amerikanci razvili i predstavili svoje naoružane Predatore, nije trebalo dugo čekati slične kineske letjelice. Za to se pobrinula tvrtka CADI (Chengdu Aircraft Design and Research Institute), dio velike državne korporacije AVIC (Aircraft Industry Corporation of China). Rad na prvoj letjelici serije Wing Loong počeo je sredinom 2005., a prvi je let obavila u listopadu 2007. godine. Prva je inačica nazvana Pterosaur. Kasnije će se zvati Pterodactyl te će imati karakterističan vanjski izgled sa zadebljanjem na prednjoj i gornjoj strani trupa gdje je smještena antena za satelitsku podatkovnu vezu. Uz inačicu motora Rotax 914 koji se koristi kod mnogih bespilotnih letjelica te veličine, klasične su joj i dimenzije s rasponom krila od 14 i duljinom trupa od 9 metara, dok letna izdržljivost iznosi oko dvadeset sati. AVIC je do kraja 2018. isporučio sto letjelica korisnicima širom svijeta. Tad je objavljeno da postoje narudžbe za još toliko primjeraka te je istodobno predstavljena nova inačica Wing Loong I-D. Izrađena je sa znatno većim udjelom kompozitnih materijala, instaliran je snažniji motor te je povećan raspon krila. To je omogućilo dulju letnu izdržljivost od 35 sati, veću poletnu masu i nosivost te veći vrhunac leta od 7500 metara. Osim standardne opreme s kupolom s elektrooptičkim senzorima i radarom tipa SAR, letjelica može imati i opremu za elektroničko i komunikacijsko izviđanje. Za vanjsko nošenje različitih tereta osigurane su četiri podvjesne točke ispod krila s najvećom nosivošću od 400 kg i s mogućnošću korištenja više od deset tipova laserski ili GPS vođenog streljiva. Letjelice Wing Loong postigle su znatan uspjeh u Kini i na međunarodnom tržištu: od 2011. kad su se počele izvoziti kupila ih je Saudijska Arabija, UAE, Kazahstan, Pakistan, Egipat, Indonezija i Uzbekistan. Uporabljene su u više vojnih sukoba, a najviše iznad Jemena i Libije, pri čemu ih je nekoliko bilo i oboreno djelovanjem PZO-a.

 

Nakon AVIC-a, razvoju i proizvodnji bespilotnih letjelica sličnih značajki pridružila se i tvrtka CASC (China Aerospace Science and Technology) sa svojim letjelicama CH-4 iz serije Rainbow. Razvoj je počeo 2009., prvi let CH-4 obavljen je 2011., a javno je predstavljena iduće godine na aeromitingu Zhuhai 2012. Letjelica CH-4 ekvivalent je Wing Loongu I te dolazi u dvije osnovne inačice. CH-4A primarno je namijenjena izviđanju i motrenju, a CH-4B naoružana je i ima mogućnost napada na zemaljske ciljeve. Osim što imaju jednake dimenzije, naoružana inačica ima dvostruko manju letnu izdržljivost od 14 sati, 1000 m manji vrhunac leta, ali znatno veću nosivost. CH-4 postala je tijekom testiranja u siječnju 2016. prva kineska bespilotna letjelica koja je izvršila napad, a kojom je upravljano putem satelitske veze. Kao odgovor na novije inačice letjelica Wing Loong (D inačica), CASC je krajem 2018. predstavio novi motor koji koristi kerozin kao gorivo, što omogućuje podizanje vrhunca leta na 9000 metara i 20 posto manju potrošnju goriva. Usprkos AVIC-ovoj snažnoj konkurenciji, letjelice CH-4 postigle su velik izvozni uspjeh te su ih nabavile vlade Alžira, Iraka, Jordana, Egipta, UAE-a, Nigerije i Indonezije, dok je s vladama Mjanmara i Saudijske Arabije postignut i dogovor o licencijskoj proizvodnji. Korištena je u više ratnih sukoba, npr. u službi iračke vlade protiv militanata ISIL-a početkom 2018. godine. Proizvođač je objavio da je dotad 30 njegovih letjelica ostvarilo više od 10 000 misija tijekom kojih je lansirano više od 400 projektila i ciljevi su pogađani u 96 posto slučajeva.

Za ruska prostranstva

Ministarstvo obrane Ruske Federacije raspisalo je 2011. natječaj za razvoj MALE bespilotne letjelice Orion, na kojem je pobijedila tvrtka Kronstadt. Prva letna testiranja obavljena su krajem 2014., a nakon stanovitog zastoja, u travnju ove godine ruskim su oružanim snagama predana prva tri primjerka. Glavni dizajner i inženjer Nikolaj Dolženjikov istaknuo je više novih tehnologija koje prije nisu bile dostupne u Rusiji. Serijska proizvodnja zmaja letjelice podrazumijeva uporabu isključivo kompozitnih materijala spojenih s pomoću tehnologije vakuumske infuzije smole. Razvijen je novi sustav odleđivanja tankih kompozitnih površina s pomoću kojih je povećana visina leta i djelovanje letjelice u hladnijim predjelima. Zanimljivo je da je letjelica potpuno elektrificirana u smislu da kod nje nema sustava koji primjenjuju hidrauliku ili pneumatiku. Prilikom razvoja najveći je izazov bio odabir dovoljno učinkovitog motora. Kao osnova uzet je lako dostupan i provjeren motor Rotax 914 koji se koristi kod više tipova bespilotnih letjelica. Ipak, ruska tvrtka Itlan znatno ga je prepravila pod oznakom APD-115T i on pokreće gurajuću elisu promjenjivog hoda AV-115 tvrtke Aerosila. U pripremi je još jedan tip motora s turbopunjačem, APD-110/120, koji je razvila tvrtka Agat i Središnji institut za zrakoplovne motore iz Moskve. Osnovna je oprema za motrenje i prikupljanje informacija elektrooptički sustav MOES tvrtke NPK SPP baziran na sustavu Argos južnoafričke tvrtke Airbus DS Optronics. Unutar “kugle” mase 55,8 kilograma nalazi se više senzora uključujući termovizijsku kameru, TV kameru s uvećanjem, širokokutnu TV kameru, laserski daljinar i laserski obilježivač ciljeva. Sustav MOES sposoban je otkrivati, automatski zahvatiti i pratiti te označiti ciljeve za gađanje vođenim streljivom. Osim tih senzora koji se nalaze u prednjem i donjem dijelu trupa, u središnjem je dijelu donjeg dijela trupa prostor koji se ovisno o misiji može opremiti različitim elektroničkim sustavima. Oni uključuju sustav za fotografiranje iz zraka Središnjeg istraživačkog instituta za automatiku i hidrauliku (CNIIAG) s više digitalnih kamera visoke razlučivosti i sustavom za pohranjivanje snimljenih fotografija. Za radarsko motrenje može biti instaliran PESA radar koji pokriva 360 stupnjeva, a proizvodi ga tvrtka Tihomirov NIIP.

 

Za potrebe elektroničkog ratovanja i suzbijanje protuzračne obrane može nositi podvjesnik sa sustavima za elektroničko ometanje. Iako je Orion namijenjen prije svega za izviđanje, ispod središnjeg dijela trupa moguća je instalacija i dvaju nosača za nošenje više vrsta lakih oružja zrak-zemlja. Testiranja s uporabom zrakoplovnog naoružanja provedena su sredinom 2017. u Rusiji, a tijekom 2018. dvije letjelice poslane su u Siriju gdje su imale više od 60 borbenih misija. Na izložbi vojne opreme Armija 2020, uz Orion predstavljena je lepeza mogućeg naoružanja uključujući i Kronstadtovu vođenu bombu od 50 kg. Kad uđe u operativnu uporabu, Orion će biti najveća bespilotna letjelica OS-a Ruske Federacije. Prva operativna postrojba koja će ga koristiti bit će 216. samostalna pukovnija bespilotnih letjelica iz zrakoplovne baze Sjevernomorsk, koja je u sastavu Sjeverne flote. Druga opremljena pukovnija trebala bi biti ustrojena i bazirana u zrakoplovnoj bazi Elizovo na Kamčatki u sastavu ruske Tihooceanske flote. Samostalni sustav Orion obično se sastoji od tri do šest letjelica te zemaljskih sustava za upravljanje misijom i obradu podataka, skupine za održavanje i potporu, postaje za polijetanje i slijetanje te terminala za komunikaciju s letjelicom i upravljanje njezinim teretom. Za Orion se predviđaju uloge koje bi poslužile i u civilnom sektoru: nadgledanje velikih ruskih prostranstava i naftovoda, pravodobno otkrivanje požara i patroliranje nad sjevernim pomorskim rutama. U planu je i plasman izvozne inačice Orion-E, koja bi bila ponuđena tradicionalnim korisnicima ruske zrakoplovne tehnike. No, taj bi se plan mogao pokazati izazovnim jer velik broj tih zemalja već koristi slične letjelice kineskog podrijetla (Wing Loong I, CH-4).

Čeka se odgovor

Nizu zemalja koje su se upustile u razvoj višenamjenskih MALE bespilotnih letjelica trebalo bi dodati i Ukrajinu. Prije nekoliko tjedana tvrtka Luč predstavila je Sokol-300, koji ima jednake dimenzije kao Predator, a može biti naoružan vođenim projektilima koji su proizvod iste tvrtke. Zanimljivo je da su u ponudi tri vrste motora te da u skladu s tim letjelica postiže različite performanse. Dok uz motor Rotax 914 postiže letnu izdržljivost od 26 sati i najveću brzinu od 210 km/h, ugradnjom motora Ivačenko Progres AI-450T2 letna izdržljivost smanjena je na samo pet sati, ali moguća je i više nego udvostručena najveća brzina od 466 km/h.

Kod MALE borbenih letjelica već neko vrijeme postoji trend povećanja dimenzija, nosivosti, senzora i podvjesnih točaka što se dobro može vidjeti kod serija Predator (Reaper), Wing Loong (Wing Loong II) i CH-4 (CH-5). Na taj način mogu učinkovitije djelovati u okruženjima gdje ne postoji velika opasnost od protuzračne obrane, ali zbog sve veće nabavne cijene postaje sve manje poželjno izlaganje rizičnim misijama. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li manje letjelice poput Bayraktara TB2 dobiti konkurenciju u svojoj skupini letjelica. Tu se misli na sustave koji popunjavaju prostor između sve većih i skupljih borbenih bespilotnih letjelica s jedne i taktičkih izvidničkih bespilotnih letjelica i lutajućeg streljiva s druge strane. Bayraktar TB2 i slične letjelice osim izviđanja, motrenja i navođenja mogu i same gađati ciljeve, ali i zadržati nižu cijenu kako bi bile iskoristive i u puno rizičnijim misijama suzbijanja protuzračne obrane i bliske zračne potpore. Nedavni sukobi ponovno su istaknuli važnost ostvarivanja zračne premoći koja u velikoj mjeri utječe na ukupan uspjeh vojne kampanje. Bespilotne letjelice u tom kontekstu imaju više prednosti u odnosu na klasične zrakoplove. U prvom redu, ne riskiraju se životi pilota, eventualni gubici tehnike znatno su podnošljiviji, a letna izdržljivost višestruko je veća s puno boljim pregledom i mogućnostima otkrivanja ciljeva. Nedostatak je puno manja snaga oružnih sustava u odnosu na one kod klasičnih zrakoplova, ali opet dovoljna da se većina ciljeva ako ne uništi, onda barem onesposobi na dulje vrijeme. S gledišta krajnje obrane od takvih letjelica i taktika koje se koriste kod njihovih djelovanja, očekuje se razvoj novih i poboljšanje postojećih PZO sustava. Uz rakete dovoljnog dometa, PZO sustavi trebaju imati senzore kojima se letjelice malog radarskog odraza pravodobno otkrivaju, zatim veću otpornost na elektroničke protumjere, te dovoljno brzu i kvalitetnu obradu dobivenih podataka kako bi se nosili s više ciljeva (taktika roja) i više vrsta različitih ciljeva koji se sporo kreću (bespilotne letjelice, lažni ciljevi, lutajuće streljivo).

---

TAI Anka

Razvoj bespilotne letjelice Anka počeo je 2004., prvi je put poletjela 2010., a tri godine kasnije uvedena je u uporabu turskog zrakoplovstva. Nakon ugradnje satelitske antene u inačicu Anka-S u kolovozu 2018. provedeno je i prvo gađanje uz upravljanje putem satelitske veze, čime je postala prva turska letjelica s tom sposobnošću. Time više nije ograničena na djelovanje na 200 kilometara od kontrolne postaje. Letjelica je isprva imala ugrađen njemački motor Thielert Centurion snage 155 KS, ali on je krajem 2018. zamijenjen snažnijim (172 KS) PD170 turske tvrtke TEI. Iako je sposobna nositi naoružanje, i to najčešće jednako onom koje nosi TB2, Anka-S znatno je veća i višestruko skuplja letjelica. Stoga se češće koristi kao potpora jeftinijoj letjelici u misijama elektroničkog ometanja i elektroničke potpore ili kao relejni čvor za druge sustave. Najveći su korisnik sustava turske oružane snage, a šest primjeraka i tri kontrolne postaje naručeni su za tunisko zrakoplovstvo.

---

Shahed 129

U pothvate razvoja i uporabe bespilotnih letjelica uključio se i Iran, i to još sredinom osamdesetih godina, dok je bio u ratu s Irakom. Najpoznatiji je tad započeti program Mohajer (useljenik), koji je i danas aktivan. Najnoviji Mohajer 6, osim sposobnosti motrenja, ima i sposobnost nošenja vođenog streljiva. Jedna je od novijih i većih iranskih letjelica Shahed 129 (svjedok), koju je razvila tvrtka HESA, inače dio državnog koncerna IAIO (Iran Aviation Industries Organization). Javno je predstavljena u rujnu 2012., a dizajnom, dimenzijama (raspon krila 16 te duljina 8 m) i pogonom (Rotax 914) uvelike podsjeća na američki Predator. Letjelica ima standardnu elektrooptičku opremu s više senzora koji se nalaze u kupoli u krajnjem prednjem i donjem dijelu trupa. Za razliku od onih iz prvih proizvodnih serija, primjerci iz novijih serija imaju karakteristično zadebljanje na gornjem prednjem dijelu trupa koje je vjerojatno namijenjeno za smještaj antene za satelitsku podatkovnu vezu (SATCOM). Najdulje vrijeme leta iznosi oko 24 sata, dok je polumjer djelovanja prilikom upravljanja iz zemaljske postaje ograničen na 200 km. Uz uporabu sustava autopilota s određenim waypointima (navigacijskim sredstvima / putnim orijentirima) ima dolet od 1700 km. Osim izviđanja, motrenja, navođenja i obilježavanja ciljeva, letjelica ih može i samostalno napadati. Za to je predviđena vođena bomba Sadid mase 34 kg i duljine 1,6 m namijenjena uništavanju stacionarnih i pokretnih ciljeva. Bomba može biti opremljena IC ili laserskim tragačem, a odstupanje pogotka na cilju je najviše 2,5 m. Shahab 129 mogla se od travnja 2014. vidjeti u ratu u Siriji, a između kraja 2015. i početka 2016. zabilježeni su njezini izravni napadi vlastitim streljivom. U Siriji su tijekom lipnja 2017. dvije letjelice oborene, a učinili su to američki avioni F-15E Strike Eagle. Istog je mjeseca jednu letjelicu oborio pakistanski JF-17 Thunder jer je ušla u zračni prostor njegove zemlje.

Marin MARUŠIĆ