Iako se potkraj četrdesetih godina prošlog stoljeća činilo da će završiti u rezalištu i prije nego što je dovršen pred Oriskanyjem je bila burna budućnost i sudjelovanje u dva velika rata

Za nosač zrakoplova USS Oriskany (CV 34) moglo bi se reći da je brod s nekoliko života. Posljednji mu je započeo 17. svibnja ove godine kad je namjerno potopljen na dno Meksičkog zaljeva, 24 nautičke milje južno od Pensacole kako bi poslužio kao umjetni greben i atrakcija za ronioce. Iako je takav Oriskanyjev kraj privukao veliku pozornost medija, što ne čudi jer se riječ o najvećem ikada namjerno potopljenom brodu, taj je nosač zrakoplova imao doista “buran život”. USS Oriskany trebao je biti sedamnaesti nosač klase Essex da je sve išlo po prvobitnim planovima iz 1942. godine. Ali njemu je sudbina namijenila nešto drukčiji put. Kobilica Oriskanyja postavljena je 1. svibnja 1944. u brodogradilištu New York Naval Shipyard u Camdenu. Porinuli su ga 13. listopada 1945., prekasno da bi sudjelovao u bitkama II. svjetskog rata. Unatoč tome američka ratna mornarica je odlučila nastaviti opremanje svog novog nosača. Zbog velikih smanjenja izdataka za obranu koji su uslijedili tijekom 1946. i 1947. američka je ratna mornarica 12. kolovoza 1947. prekinula opremanje Oriskanyja, nakon što je dovršen u više od 85 posto. Iako se činilo da će Oriskany završiti u nekom rezalištu izbijanje Korejskog rata u lipnju 1950. ponovno ga je “vratilo u život” jer je američka ratna mornarica požurila dovršiti ga. Nosač je prošao modernizaciju prema programu SCB-27 kako bi ga prilagodili za uporabu većih i težih aviona. U operativnu je uporabu primljen već 25. rujna 1950.

Oriskany je napustio New York 6. prosinca 1950. i uputio se u Jacksonville na Floridi gdje je trebao obaviti završnu obuku svoje posade. Tamo je ostao sve do 11. siječnja 1951. Zatim je priključen Carrier Air Group One i poslan u američku bazu Guantanamo Bay na Kubi. U New York je vraćen 6. ožujka 1951. na manji remont. Radovi na brodu su završeni već 2. travnja iste godine i Oriskany je priključen Carrier Air Group Four koja je bila na obuci u Jacksonvilleu. Oriskany je 15. svibnja 1951. isplovio iz Newporta kako bi se pridružio Šestoj floti u Sredozemnom moru.

Kao najsuvremeniji nosač zrakoplova američke ratne mornarice Oriskany je bio najvažniji brod Šeste flote koja je imala zadaću odvratiti bilo kakvu sovjetsku vojnu intervenciju na Sredozemnom moru i Bliskom istoku. Oriskanyjeva zadaća bila je tim važnija jer je američka ratna mornarica morala većinu svojih snaga rasporediti u Sedmu flotu koja je uglavnom djelovala uz obale Južne Koreje. Kako bi pokazao Američku nazočnost u Sredozemlju Oriskany je tijekom 1951. posjetio luke u Italiji, Francuskoj, Grčkoj, Turskoj i Libiji. U Sjedinjene Američke Države, preciznije u Quonset Point vratio se 4. listopada 1951. Već 6. listopada 1951. Oriskany je u Gravesend Bayu (New York) kako bi iskrcao streljivo i da bi mu maknuli jarbole sa zapovjednog otoka kako bi mogao proći ispod East River Bridges do brodogradilišta New York Shipyard. U brodogradilište je poslan da bi kao prvi od devet nosača prošao program modernizacije Project 27A. Modernizacija je uključivala postavljanje nove letne palube, novi sustav za kočenje i novi zapovjedni otok. Rad je završen 15. svibnja 1952., a već idućeg dana Oriskany je zaplovio u Norfolk na ukrcaj streljiva i ostale opreme. Iz Norfloka je isplovio 22. svibnja kako bi se pridružio Pacifičkoj floti. Put ga je vodio prvo do Guantanamo Baya, zatim do Rio de Janeira, Cape Horna, Valparaisa i Lime do San Diega (California) gdje je uplovio 21. srpnja.

Djelovanje u Koreji

Oriskany je iz San Diega isplovio 15. rujna 1952. i prvi put se pridružio UN-ovim snagama u Južnoj Koreji. U japansku bazu Yokosuka uplovio je 17. listopada, da bi se 31. listopada pridružio Fast Carrier Task Force 77 koja je djelovala uz obale Južne Koreje. Njegovi su avioni odmah počeli djelovati protiv sjevernokorejskih linija opskrbe te pružati blisku vatrenu potporu američkim snagama na kopnu. Oriskanyjevi su piloti 18. studenog uspjeli oboriti dva MiG-a 15 i oštetiti treći. Napadi na sjevernokorejske topničke položaje, transporte snaga i opskrbne rute trajali su do 11. veljače 1953. Nakon kratkog odmora u Japanu Oriskany se vratio u borbu 1. ožujka iste godine. Dana 6. ožujka tijekom slijetanja jednog aviona koji se vraćao s misije iznad Južne Koreje otkačila se bomba s potkrilnog nosača. Nakon što se dvaput odbila od palube eksplodirala je i ubila dva člana brodske posade te ranila još 15.
Ovaj put u akciji je ostao sve do 29. ožujka. Kratak posjet Hong Kongu i povratak u borbu 8. travnja. Jedino sudjelovanje u Korejskom ratu nosača zrakoplova Oriskany okončano je 22. travnja 1953. U povratku u Sjedinjene Američke Države Oriskany je nakratko posjetio bazu Yokosuka, a u San Diego uplovio je 18. svibnja.
U Sjedinjenim Američkim Državama nije ostao dugo. Već 14. rujna 1953. isplovljava iz San Francisca kako bi se pridružio brodovima Sedme flote. U Yokosuku uplovljava 15. listopada. Ovaj put ne sudjeluje u borbama u Koreji već krstari Japanskim morem, Istočnim kineskim morem i oko Filipina. U San Diego se vraća 22. travnja 1954., preciznije u brodogradilište San Francisko Shipyard radi modernizacije. Radovi na nosaču završavaju 22. listopada.

Oriskany ponovno u Yokosuku uplovljava 2. travnja 1955. a u Sjedinjene Američke Države vratio se 21. rujna iste godine. Nakon nekoliko većih vježbi i manevara tijekom 1956. Oriskany je prvi put otpisan iz aktivne službe 2. siječnja 1957. radi opsežne rekonstrukcije i modernizacije. U brodogradilište Puget Sound Naval Shipyard u Brementonu (Washingoton) poslan je 13. lipnja da bi kao prvi od devet nosača prošao program modernizacije SCB-125A. Modernizacija je obuhvaćala novu letnu palubu sa zakošenom sletnom stazom te ugradnju jačih parnih katapultova. Proces modernizacije dovršen je 7. ožujka 1959. u brodogradilištu San Francisco Naval Shipyard, te je Oriskany istog dana vraćen u operativnu službu.
Tijekom 1960. i početkom 1961. Oriskany je djelovao u zapadnom Pacifiku a 30. ožujka 1961. poslali su ga u brodogradilište San Francisco Naval Shipyard na petomjesečni remont i modernizaciju. Tijekom te modernizacije Oriskany je postao prvi američki nosač zrakoplova na koji je ugrađen Naval Tacitcal Data System.
Do obala Južnog Vijetnama Oriskany je prvi put doplovio 31. listopada 1963. ali nije borbeno djelovao. U San Diego se vratio 10. ožujka 1964. Nakon kraćeg remonta u Puget Sound Naval Shipyard na Oriskanyju je testiran mornarički avion za radarski nadzor zračnog prostora i površine mora E-2A Hawkeye. Uz to je ugostio i najviše časnike osam američkih saveznika.
Prema Vijetnamu Oriskany je iz San Diega ponovno zaplovio 5. travnja 1965. U Subic Bay je doplovio 27. travnja, baš na vrijeme da potpomogne djelovanja američkih snaga protiv Viet Conga. Oriskany se, unutar Carrier Wing 16, odmah uključio u masovne zračne i pomorske udare na vietcongovske snage u Južnom Vijetnamu. U razdoblju od 10. svibnja do 6. prosinca 1965. s Oriskanyja je obavljeno 12 000 borbenih zadaća pri čemu je potrošeno više od 10 000 tona streljiva. Subic Bay je napustio 30. studenog da bi se u San Diego vratio 16. prosinca 1965.

Nakon povratka iz Korejskog rata

U San Diegu ne ostaje dugo jer već 26. svibnja 1966. isplovljava prema Yokosuki gdje stiže 14. lipnja. Ni tu se ne zadržava dugo jer je već 27. lipnja na “Dixie Station” ispred obala Južnog Vijetnama. Burni dani za posadu i posebno za letačko osoblje počeli su nakon 8. srpnja kad je Oriskany zaposjeo svoj položaj na “Yankee Station” u Tonkinškom zaljevu ispred obala Sjevernog Vijetnama. U slijedećim mjesecima s letne palube Oriskanyja prema ciljevima u Vijetnamu obavit će se 7794 borbene misije.

Nesreća

Dana 27. listopada 1966. u prednjem desnom dijelu prednjeg brodskog hangara izbio je požar. Požar je izazvao član posade koji je slučajno aktivirao baklju te ju je u panici ubacio u spremnik u kojem se nalazilo još 650 baklji. Kao posljedica eksplozije izbio je požar koji se vrlo brzo proširio preko pet pramčanih paluba. U nesreći su poginula 44 člana posade, uglavnom piloti-veterani koji su se samo nekoliko sati ranije vratili sa svojih borbenih zadaća iznad Vijetnama i koji su se odmarali u svojim kabinama. Oriskany se našao u velikoj opasnosti kad se vatra probila do spremišta za padobrane nakon čega se još više rasplamsala i zahvatila i pramčani dio letne palube. Posada je uz veliku hrabrost i napore uspjela s palube u more baciti teške bombe koje je nekontrolirani požar mogao aktivirati, a čija bi eksplozija nanijela još veću štetu. Za to vrijeme drugi su članovi posade odvlačili avione što dalje od požara. Unatoč svim naporima požar je uništio ili teško oštetio šest aviona. Neizvjesna borba s požarom trajala je puna tri sata prije nego što je stavljen pod kontrolu. Medicinska pomoć nastradalima ubrzo je došla s nosača zrakoplova USS Constellation (CVA 64) i USS Franklin D. Roosevelt (CVA 42).

Oriskany je 28. listopada 1966. uplovio u Subic Bay kako bi se ozlijeđeni članovi posade prebacili do zrakoplovnih baza na kopnu iz kojih su avionima prebačeni u Sjedinjene Američke Države. Tjedan dana kasnije nosač je zaplovio prema San Diegu gdje je stigao 16. studenog. Odmah je otplovio u San Francisko Bay Naval Shipyard gdje je ostao na popravku sve do 23. ožujka 1967. Nakon što je ukrcao novu zrakoplovnu skupinu 16. srpnja 1967. Oriskany je ponovno zaplovio iz San Francisca prema Vijetnamu. Kao zapovjedni brod Carrier Division Nine doplovio je u Subic Bay 9. srpnja, da bi već 14. srpnja bio na “Yankee Station”. Posada Oriskanyja je 26. srpnja pritekla u pomoć nosaču USS Forrestal (CVA 59) kojeg je zahvatio požar.
Svoje zadnje sudjelovanje u Vijetnamskom ratu Oriskany je okončao početkom 1968. a 7. veljače iste godine ponovno se našao u San Francisco Bay Naval Shipyardu na osmomjesečnom remontu. U travnju 1969. zaplovio je prema Bliskom istoku. Sredina 1972. bit će teško vrijeme za nosač i njegovu posadu. Prvo je 28. lipnja došlo do manjeg sudara s opskrbnim brodom USS Nitro (AE 23) tijekom opskrbe nosača u plovidbi. Zatim je 20. srpnja Oriskany usred Pacifika izgubio porivni vijak i dio nosača pogonske osovine, ostavši tako na samo tri vijka što mu je bitno smanjilo vršnu brzinu i poremetilo brodsku stabilnost. Nakon dvadeset i pet godina službe Oriskany je otišao iz operativne uporabe 30. rujna 1976., a iz flotne je liste izbrisan u srpnju 1989. U rezalište je prodan 9. rujna 1995., ali je ugovor poništen 30. srpnja 1997. Nakon toga usidrili su ga u Beaumont Reserve Fleet u Beaumontu (Texas), da bi ga 17. svibnja ove godine namjerno potopili u Meksički zaljev.

Opis broda

Kao što je već spomenuto Oriskany je nosač klase Essex koja je nastala na osnovama klase Yorktown. Cilj je bio napraviti veće nosače aviona koji će moći nositi veću zrakoplovnu skupinu. Zbog toga su dobili dužu i širu poletno-sletnu stazu te jača zrakoplovna dizala. Nosači su mogli ponijeti između 80 do 100 klipnih aviona. Kako je Oriskany prekasno porinut da bi se uključio u borbe II. svjetskog rata tijekom njegovog opremanja napravljene su neke izmjene kako bi se prilagodio uporabi aviona s turbomlaznim pogonom. Izmjene su obuhvaćale ugradnju dva jača hidraulička katapulta, dizala za avione veće nosivosti i jači sustav za zaustavljanje aviona pri slijetanju. Ovbavljena je i rekonstrukcija zapovjednog otoka s kojeg je uklonjeno protuzračno topništvo te postavljeni jarboli za radarske antene. Tako modificiran Oriskany je u trenutku porinuća imao istisninu od 30 800 tona. Bio je dugačak 271,2 metara i s palubom širine 38,7 m. Gaz mu je bio deset metara.

Pogonski sustav sastojao se od osam parnih kotlova koji su davali pritisak vodene pare od 565 psi. pri temperaturi od 454 stupnja Celzijusa. Para je pokretala četiri parne turbine tvrtke Westinghouse ukupne snage 150 000 KS. Svaka je turbina preko pogonske osovine pokretala po jedan porivni vijak. To je bilo dovoljno za vršnu brzinu od 33 čvora (61 km/h). Tako visoka vršna brzina bila je potrebna da bi se nad letnom palubom generirao dovoljno jak vjetar potreban za polijetanje aviona. Pri brzini krstarenja od 15 čvorova (pri kojoj avioni nisu mogli polijetati) Oriskany je mogao preploviti 20 000 nautičkih milja. U početku operativne uporabe Oriskany je imao posadu od 2600 časnika, dočasnika i mornara. Na početku operativne uporabe Oriskany je imao jako protuzračno topništvo koje se sastojalo od osam topova kalibra 127 mm, 28 topova kalibra 76 mm i 14 topova kalibra 20 mm. Kako je već 1951. bilo jasno da je to topništvo neučinkovito protiv sve bržih borbenih aviona s tubromlaznim motorima 1954. je napravljena prva redukcija naoružanja. Tako su uklonjeni svi topovi kalibra 20 mm a zadržano je osam topova kalibra 127 mm i šesnaest topova kalibra 76 mm (na zapovjednom otoku). Pojavom krstarica i razarača naoružanih protuzračnim vođenim projektilima bliska protuzračna obrana nosača zrakoplova potpuno je prebačena na njih te je Oriskany 1960. ostao samo sa sedam teških strojnica kalibra 12,7 mm. Godine 1967. ostale su samo četiri da bi kraj operativne službe dočekao samo s dvije. Uklanjanjem dvocijevnih kupola s topovima kalibra 127 mm dobiven je dodatni prostor na letnoj palubi.

Odlike broda bitno su se izmijenile nakon što je od 1957. do 1959. prošao kroz program modernizacije SCB-125A. Najvažniji dio tog programa modernizacije bio je ugradnja potpuno nove letne palube sa zakošenom sletnom stazom koja se protezala od stražnjeg desnog dijela broda prema prednjem lijevom. Tim je rješenjem, koje se danas rabi na svim velikim nosačima zrakoplova, bitno povećana učinkovitost Oriskanyja. Sa starom sletnom stazom koja se protezala uzdužnicom broda nije bilo moguće istodobno slijetanje i polijetanje aviona, dok je zakošena sletna staza omogućavala da na nosač istodobno slijeće dok s pramčanog katapulta polijeće avion. Ukošena je sletna paluba istodobno bitno povećala sigurnost zrakoplovnih posada jer je omogućavala da se avion, nakon što je promašio sve četiri sajle za kočenje sigurno podigne i ponovi proceduru slijetanja. Sa starom letnom palubom koja je imala sletnu stazu po uzdužnici broda to najčešće nije bilo moguće jer je pramčani dio palube služio za smještaj aviona.

Zakošenom sletnom stazom riješen je još jedan problem: nezgodan smještaj dva dizala za avione. Naime, u početku operativne uporabe Oriskany je imao dva dizala za zrakoplove smještene po uzdužnici broda i jedno dizalo na lijevom boku. Iako je ovo bilo standardno rješenje za sve nosače zrakoplova četrdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća ono je uvelike otežavalo djelovanje aviona s nosača. Spuštanjem bilo kojeg od dva središnje postavljena dizala automatski bi se onesposobljavala sletna staza. Uporaba bočnog dizala ne bi onesposobljavala sletnu stazu ali bi dovlačenje aviona na njega ili odvlačenje s njega opet moralo ići preko nje. Zakošenjem sletne staze dobila se mogućnost da se jedno dizalo postavi na desni bok odmah iza zapovjednog otoka. Uporaba tog dizala bila je moguća i dok su avioni slijetali na nosač i polijetali uz pomoć pramčanih katapultova. Kako avioni više nisu slijetali po uzdužnici broda otvorila se i mogućnost uporabe pramčanog dizala koje se nalazilo između dva katapulta. Dizalo na lijevom boku sad je postalo sastavini dio sletne staze te se je moglo rabiti samo kad avioni nisu slijetali na nosač.

Uklonjeni su topnički sustavi s pramca te je letna paluba produžena preko pramca (tzv. hurricane bow). Umjesto dva hidraulička katapulta ugrađena su dva znatno snažnija katapulta na paru. Dotadašnji drveni pokrov letne palube zamijenjen je aluminijskim preko kojeg je presvučen debeli sloj gume. Tako velika rekonstrukcija letne palube donijela je i promjene u dimenzijama i istisnini broda. Produženjem letne palube preko pramca dužina Oriskanyja je povećana na 277,7 metara. Nova letna paluba sa zakošenom sletnom stazom donijela je i novu širinu broda od 59,5 metara. Sve je to dovelo do povećanja najveće istisnine na 44 700 tona. Povećao se i broj posade na 3460.

Zrakoplovne skupine

U početku operativne uporabe 1951. Oriskany je nosio lovačke avione F2H-2 Banshee i bombardere AD-2 Skyraider. McDonnellov F2H Banshee opsežno je opisan u Hrvatskom vojniku broj 35. Douglasov AD Skyraider imao je dvojnu namjenu kao bombarder iz obrušavanja i torpedni bombarder. Pri je put poletio 18. ožujka 1945., prekasno za uključivanje u borbe II. svjetskog rata. Zato je uspješno rabljen u Korejskom i Vijetnamskom ratu. Ukupno je napravljeno 3180 Skyraidera u inačicama od AD-1 do AD-7. Inačica AD-7 imala je zvjezdasti klipni motor snage 2700 KS i nosivost od 3629 kg. Tijekom 1953. na Oriskany dolaze lovački avioni Grumman F9F-5 Panter koji su opisani u Hrvatskom vojniku broj 77. Za potrebe bliske potpore snagama na zemlji na nosač se ukrcavaju i klipni lovci Chance Vought F4U Corcair. Inačica F4U-4 uvedena je u operativnu uporabu početkom 1945. Na nosač su došle i Skyraiderove inačice AD-3W i AD-4N.

Od 1960. na Oriskany su počeli dolaziti lovci sa strelastim krilima. Jedan od njih bio je McDonnell F3H-2 Demon. Ovaj je jednomotorni lovac prvi put poletio 7. kolovoza 1951. Inačicu F3H-2 pokretao je turbomlazni motor potiska 63,39 kN, što je bilo dovoljno za maksimalnu bzrinu od 1170 km/h. Naoružali su ga s četiri topa kalibra 20 mm te projektilima zrak-zrak srednjeg dometa Sparrow (do četiri projektila) i kratkog dometa Sidewinder (dva projektila). Mogao je ponijeti do 2700 kg oružja. Drugi lovac sa strelastim krilima bio je Chance-Vought F8U-2 Crusader. Prvi je Crusader poletio 25. ožujka 1955., a inačica F8U-2 20. kolovoza 1957. Pokretan turbomlaznim motorom maksimalnog potiska 75,1 kN imali su maksimalnu brzinu od 1768 km/h. Naoružanje im se sastojalo od četiri topa kalibra 20 mm i dva projektila Sidewinder. Mogli su ponijeti do 2270 kg naoružanja. Uz njih je došao i lovac North American FJ-4B Fury koji je opisan u Hrvatskom vojniku broj 57. Od 1962. s Oriskanyja djeluje i mornarički jurišnik Douglas A-4 Skyhawk. Taj slavni palubni jurišnik koji je još i danas u operativnoj uporabi prvi je put poletio 22. lipnja 1954. O njegovoj kvaliteti najbolje govori činjenica da je napravljen u 2960 komada, te je prodan u devet država, od kojih mnoge uopće nisu imale nosače zrakoplova. Inačica A-4E, koja je s Oriskanyja djelovala od 1965., imala je motor potiska 41 kN, dva topa kalibra 20 mm i nosivost od 3690 kg.

Siniša RADAKOVIĆ