I dok su se talijanska i španjolska ratna mornarica odlučile za “višenamjenske nosače”, britanska ratna mornarica započela je gradnju prvoga od dva klasična velika nosača zrakoplova

Ako se zanemare ruski planovi gradnje čak šest novih nosača zrakoplova, koji su uostalom zbog ekonomske krize pod velikim upitnikom, naslov najambicioznijeg plana gradnje nosača ima britanska ratna mornarica. Ona planira izgraditi dva nosača klase Queen Elizabeth, istisnine oko 65 000 tona. Ti će nosači biti ujedno i najveći ratni brodovi u cjelokupnoj povijesti britanske ratne mornarice. Britanska ratna mornarica ima bogato iskustvo u uporabi nosača aviona i zrakoplova. Do kraja pedesetih godina XX. stoljeća, po broju operativnih nosača britanska je ratna mornarica bila druga u svijetu (odmah iza američke) i najveća u Europi. Nakon otpisa i prodaje većine klasičnih nosača, 1980. godine u operativnu je uporabu ušao prvi laki nosač zrakoplova HMS Invincible, kao prvi od ukupno tri broda iste klase. HMS Invincible (R05) povučen je u pričuvu 3. kolovoza 2005., tako da su u operativnoj uporabi ostali samo HMS Ark Royal i HMS Illustrious. Nakon povlačenja Sea Harriera, na tim je nosačima ostala letna skupina isključivo popunjena helikopterima.

Za razliku od nosača klase Invincible (istisnine 20 600 tona), dva nosača klase Queen Elizabeth bit će znatno potentniji ratni brodovi. Naravno, pod uvjetom da se dovrši barem prvi brod. Naime, već duže vrijeme u britanskim se medijima redovito javljaju najave otkazivanja cijelog projekta radi uštede proračunskog novca. Unatoč tome britanska je vlada 2007. potpisala ugovore za gradnju prvog nosača. Ti će nosači rabiti velik broj naprednih tehnologija, uključujući Integrated Full Electric Propulsion, čiju osnovu čine plinske turbine Rolls-Royce Trent M120. Osim toga, umjesto jednog brodovi će dobiti dva zapovjedna otoka. Ovo jedinstveno rješenje primijenjeno je da bi se poboljšalo strujanje zraka preko letne palube i da bi se poboljšalo upravljanje kretanjem zrakoplova, vozila i ljudi po njoj. Iako će se na nosače klase Queen Elizabeth moći ukrcati do 50 letjelica, standardna će zrakoplovna skupina brojiti tek 40. Od toga će biti čak 30 helikoptera, uglavnom AugustaWestland HM.1 Merlina. Do ulaska u operativnu uporabu HMS Queen Elizabeth (CVA-01) britanska ratna mornarica će dovršiti odabir i zamjenu za Westlandov Sea King ASaC.7 AEW leteći radar. Na svaki nosač ukrcavat će se do četiri leteća radara. Ulazak u operativnu uporabu HMS Queen Elizabeth planiran je najkasnije do kraja 2014. godine. Godinu ili dvije poslije u operativnu bi uporabu trebao ući i HMS Prince of Wales. Oba bi broda trebala u operativnoj uporabi ostati 50-ak godina.

Britanske kompanije BAE Systems i VT Group potpisale su konačan i zakonski obvezujući ugovor, kojim je utemeljena tvrtka BVT Surface Fleet, nastala zajedničkim ulaganjem što ujedinjuje dijelove kompanija, a odnosi se isključivo na ratnu brodogradnju površinskih plovila i na operativnu potporu. Ugovorom potpisanim sredinom lipnja ove godine također je utemeljena tvrtka Fleet Support Ltd. s jednakim udjelima navedenih kompanija, a radi potpore vojnim površinskim plovilima tijekom njihova životnog ciklusa. Objava ugovora uslijedila je točno nakon što je britansko ministarstvo obrane odobrilo nastavak na programu nosača zrakoplova klase Queen Elizabeth, prvobitno poznat pod imenom budućih nosača zrakoplova CVF. Ugovor je također dobio odobrenje od EU i američkih regulatornih tijela kao i dioničara kompanije VT. Tvrtka BVT službeno je započela s radom 1. srpnja prošle godine. Nakon svojevrsnog združivanja snaga, BVT i ministarstvo obrane nastavit će rad na finalizaciji samoga projekta i ugovora o gradnji, čime bi i službeno započela gradnja novih nosača zrakoplova HMS Queen Elizabeth i HMS Prince of Wales. Ukupna procijenjena vrijednost obaju nosača iznosi nevjerojatnih 7,4 milijarde dolara, a bit će građeni po sekcijama u brodogradilištima u Portsmouthu, Barrow-in-Furnessu, Glasgowu i Rosythu. Kako je za potrebe CVF programa osnovan savez ACA (Aircraft Carrier Alliance), preostali ulagači poput tvrtki Babcock, Thales U.K., BAE Systems Submarine Solutions i BAE Systems Integrated Technology, podržali su stvaranje tvrtke BVT. Posljednja objava uslijedila je nakon dodjele ugovora u ožujku o dobavi čelika za gradnju trupa i dijelova s dugim rokom isporuke te ugovora u veljači između tvrtki Babcock Engineering Services i Edmund Nuttall Ltd. o modifikaciju dokova kako bi započela gradnja prvoga nosača zrakoplova. Uz stvorenu alijansu i zeleno svjetlo britanskog ministarstva obrane, program nosača zrakoplova klase Queen Elizabeth ponovo je u punom zamahu unatoč ranijim indikacijama da bi moglo doći do kašnjenja od oko 18 mjeseci u čitavom programu i unatoč sumnji dijela čelnika ministarstva obrane da se za istu vrijednost mogla izgraditi daleko veća flota nekih drugih površinskih borbenih plovila.

Francuska
Nije jedino ruski program gradnje nosača zrakoplova u krizi zbog nedostatka novca. Francuska ratna mornarica već desetljeće i duže pravi planove na koji način doći do novog nosača zrakoplova, koji bi djelovao zajedno s nuklearnim Charlesom de Gaulleom (R 91), koji je porinut 7. svibnja 1994., a u operativnu je uporabu ušao tek 18. svibnja 2001. Ne tako davno francuska ratna mornarica je planirala da će se pridružiti britanskom CVF programu, s nekim manjim izmjenama, te s njim dijeliti čak 80 posto projektne dokumentacije. Najveće bi se izmjene obavile na letnoj palubi kako bi s nosača mogli djelovati avioni s klasičnim slijetanjem i polijetanjem. Međutim, Britanci su započeli s gradnjom HMS Queen Elizabeth, dok se francusko ministarstvo obrane još uvijek nećka da izgradi svoj novi nosač.

Problem je, naravno, u novcu. Naime, procijenjena cijena njihovog Porte Avions-2 (PA2) trenutačno je 3,5 milijuna eura, ili 500 milijuna eura više od početne procjene. Kad je uvidio da Pariz neće tako skoro donijeti odluku o početku gradnje nosača, London je pokrenuo samostalnu gradnju Queen Elizabeth, čime je praktički poništio svu uštedu koju su Francuzi mogli ostvariti unutar zajedničkog projekta. Osim povećanja cijene projektiranja i gradnje, dodatni problem je što je britansko ministarstvo obrtane (naravno) veliku većinu ugovora za gradnju dodijelilo domaćim tvrtkama. Tako francusko ministarstvo ima samo dvije opcije: ili po nižoj cijeni naručiti sustave iz Velike Britanije ili po znatno višoj cijeni te sustave razvijati u Francuskoj. U drugom slučaju cijena nosača drastično bi porasla. Zbog toga ne začuđuje što je francuski predsjednik Nicolas Sarkozy u govoru u svibnju prošle godine objavio da se odluka o gradnji nosača PA2 odgađa sve do 2012. godine.

Projekt za PA2 nastao je iz preliminarnih studija u prvoj polovici 2006. i trebao je biti nešto veći od originalnog CVF-a, s punom istisninom od oko 70 000 tona. To bi značilo da bi imao gotovo dvostruko veću istisninu od francuskog nuklearnog nosača zrakoplova Charlesa de Gaulle. Iako je drugi nosač zrakoplova vrlo potreban francuskoj ratnoj mornarici, dugogodišnja stagnacija tamošnjeg gospodarstva (i prije najnovije svjetske krize) bitno je “stanjila” vojni proračun. Kako je znatan dio novca preusmjeren u razvoj transportnog aviona A400M, VBCI borbenog vozila na kotačima i višenamjenskih fregata FREMM (sve projekti koji imaju znatan izvozni potencijal), za gradnju novog nosača nije ostalo gotovo ništa. Kako do sada nije započelo niti rezanje prvih ploča za PA2, tamošnje je ministarstvo obrane zaključilo da je jedino moguće rješenje odgoda njegove gradnje sve dok se ne okončaju već pokrenuti (skupi) projekti. Zbog smanjenja priljeva novca u proračun, francuska vlada troši malo novca na projekte koji bi joj donijeli dugoročne troškove.

Do sada je francuska vlada potrošila 80 milijuna eura samo na pristup projektnoj dokumentaciji nosača klase Queen Elizabeth. I to će, po svemu sudeći, biti to. Kako se nastavlja razvoj i gradnja Queen Elizabeth, sličnosti između britanskog i mogućeg francuskog nosača bit će sve manje. Od samog početka znalo se da će PA2 dobiti drukčije dizajniranu letnu palubu, sa sustavom za zaustavljanje aviona i dva katapulta, kako bi s njega mogli djelovati višenamjenski borbeni avioni Dassault Rafale F3 i leteći radari E-2C Hawkeye. Iako su i britanski nosači projektirani da se naknadno mogu opremiti katapultovima, oni će dobiti ski-jump platformu na pramcu namijenjenu avionima F-35B Lightning II.

Kako je izjava predsjednika Sarkozyja o odgodi odluke o početku gradnje PA2 za 2012. godinu dana u svibnju prošle godine, i prije nego što je buknula nova globalna kriza, danas se budućnost tog nosača čini još sumornija. Po svemu sudeći, francuska će ratna mornarica još dugo vremena imati samo nosač Charles de Gaulle. Kako je sve manje vjerojatno da će novi nosač ući u operativnu uporabu prije 2025. godine, jasno je da će do tada Charles de Gaulle prijeći 25 godina operativne uporabe, ili otprilike polovinu vijeka trajanja. Osim toga, zbog intenzivne uporabe, Charles de Gaulle će sve češće morati na remont, što znači privremeni gubitak sposobnosti djelovanja francuskog palubnog zrakoplovstva. Povrh toga, a na štetu francuske ratne mornarice, svaka odgoda gradnje novog nosača zrakoplova znači i da će ministarstvo obrane obustaviti daljnje narudžbe za palubni višenamjenski borbeni avion Rafale F3.

Italija
Donedavno je jedini talijanski nosač zrakoplova bio ITS Giuseppe Garibaldi (551), dok 27. ožujka prošle godine nije obavljena službena primopredaja nosača ITS Cavour (550). ITS Giuseppe Garibaldi porinut je još 11. lipnja 1983., a talijanskoj ratnoj mornarici predan je 30. rujna 1985. Radi se o malom nosaču zrakoplova čija maksimalna istisnina ne premašuje 14 000 kg (13 850 kg). Na brodu dužine tek 180,2 metra ima mjesta za samo 16 McDonnell Douglas AV-8B Harriera II ili osamnaest helikoptera. Zbog toga je Giuseppe Garibaldi zapravo velika protupodmornička krstarica s ravnom palubom i mogućnošću ukrcaja STOVL aviona.

Za razliku od njega, ITS Cavour je znatno veći višenamjenski ratni brod. Spletom okolnosti, ITS Cavour je 2007. godine postao jedini nosač zrakoplova porinut ili dovršen, a da nije napravljen u Sjedinjenim Američkim Državama. Početak gradnje ITS Cavoura seže u studeni 2000., kad je tvrtka Fincantieri dobila ugovor vrijedan 900 milijuna eura, kojim je obuhvaćeno projektiranje i gradnja novog talijanskog nosača zrakoplova, ali i razvoj sustava za nadzor borbenog djelovanja. U srpnju 2002. konzorcij tvrtki, predvođenih tvrtkom Alenia Marconi Systems (sada Selex Sistemi Integrati), dobio je ugovor vrijedan 229 milijuna eura, kojim je pokrivena isporuka i instalacija senzora i oružnih sustava. Na kraju je u studenom 2003. Selex-SI je dobio ugovor vrijedan 145 milijuna eura za dovršenje razvoja i integracije te testiranje i operativnu evaluaciju sustava za nadzor borbenog djelovanja. Prve čelične ploče izrezane su u srpnju 2001. Zanimljivo je da je nosač građen u dvije sekcije. Prva je napravljena u brodogradilištu Riva Trigoso, a druga u brodogradilištu Muggiano, oba u vlasništvu Fincantierija. Nakon njihova spajanja, brod je porinut 20. srpnja 2004. Prva testiranja na moru obavljena su u prosincu 2006.

ITS Cavour je najveći ratni brod izgrađen u Italiji nakon II. svjetskog rata. Puna istisnina mu je 27 500 tona, otprilike dvostruko više nego nosaču zrakoplova ITS Giuseppe Garibaldi. Dužina preko svega mu je 244 m (oko 60 m duži od Garibaldija), širina 39 m, a gaz 7,6 m. Cavour je višenamjenski ratni brod čije su mogućnosti veće nego klasičnih nosača zrakoplova. Formalno novi zapovjedni brod talijanske ratne mornarice označen je kao STOVL (Short Take-Off/Vertical Landing) nosač zrakoplova, sposoban za nadzor mora, projekciju snage, amfibijske i ekspedicijske zadaće, operacije održanja mira, neborbenu evakuaciju, humanitarnu pomoć i spašavanje nakon prirodnih katastrofa. Osim toga, ITS Cavour se može rabiti i za zadaće borbene potpore amfibijskim operacijama i snagama na kopnu, te za uništavanje ciljeva na moru i u zraku. Njegova helikopterska grupa može obavljati prijevoz snaga, oružja i opreme mornarice i kopnene vojske. Letna paluba ima površinu od 6800 m2 (234×34,5 m), a na njezinu pramčanom dijelu nalazi se ski-jump platforma pod kutom od 12 stupnjeva namijenjena olakšanju polijetanja STOVL aviona. Poletno-sletna staza dužine 183 i širine 14 metara može primiti do šest helikoptera AgustaWestland AW101. Iako se brodski hangar može rabiti kao garaža za vozila, njegova površina od 2500 m2 (134×21 m) i maksimalna visina od 7,2 m prilagođene su smještaju 12 helikoptera AW101 ili osam jurišnih aviona Boeing AV-8B Harrier II Plus, koje će naknadno zamijeniti višenamjenski STOVL borbeni avioni Lockheed Martin F-35B Lighting II Joint Strike Fighter (JSF). Naravno, moguće su i najrazličitije kombinacije helikoptera i aviona. Veza između hangara i letne palube ostvarena je pomoću dva dizala nosivosti 30 tona. Jedno je dizalo smješteno ispred zapovjednog otoka, a drugo neposredno iza njega. Za prijevoz ljudi, streljiva te ostalog tereta brod je opskrbljen i s dva manja dizala nosivosti 15 tona. Zahvaljujući snažnoj konstrukciji u hangar se mogu smjestiti vozila i druga oprema mase oko 1000 tona. U praksi, to znači do 24 tenka Ariete, 50 oklopnih borbenih vozila ili 100 lakih borbenih vozila. Utovar istovar vozila i opreme obavlja se preko dvije rampe nosivosti 60 tona. Jedna je na krmenom dijelu, a druga na desnom boku broda, ispod zapovjednog otoka. Sve to od Cavoura čini pravi višenamjenski ratni brod. Pri brzini krstarenja od 17 čvorova može preploviti 7000 nautičkih milja. Vršna brzina mu je oko 30 čvorova.

Cavour može ukrcati kombiniranu zrakoplovnu skupinu od oko 20 aviona i helikoptera (standardna zrakoplovna skupina imat će između osam do 10 zrakoplova, ovisno o misiji, koliko je optimum za nesmetano djelovanje). Zračnu zaštitu na većim udaljenostima osiguravat će AV-8B Harrieri II Plus (koje će naknadno zamijeniti F-35B Lightingi II JSF), opremljeni vođenim projektilima zrak-zrak srednjeg dometa AIM-120 AMRAAM i kratkog dometa AIM-9 Sidewinder. Za nadzor zračnog prostora i površine mora rabit će se helikopteri AW101 HEW (Helicopter Early Warning) opremljeni radarom Selex Galileo HEW-784, te datalinkom za prijenos podataka u realnom vremenu Link 11 (naknadno će se ugraditi Link 16). Zadaće uništavanja ciljeva na kopnu i površini mora obavljat će avioni AV-8B naoružani laserskim i/ili GPS navođenim projektilima. Glavna zadaća helikoptera AW101, osim što će se rabiti za uništavanje ciljeva na površini mora, bit će otkrivanje i borba protiv podmornica. Za uništavanje ciljeva na površini mora rabit će vođene projektile zrak-brod MBDA Marte Mk 2/S, a za uništavanje podmornica laka samonavođena torpeda kao što je MU90 Impacta ili A244/S. Helikopterska skupina će se popuniti i helikopterima NHIndustries NFH90. Desantiranje snaga, oružja i opreme na kopno, te ostale vrste transporta obavljat će ASH (Amphibious Support Helicopter), inačica helikoptera AW101 i, ubrzo, NH90 (mornarička inačica transportnog TTH). Naravno, uz njih će se još jedno vrijeme rabiti i stariji helikopteri Agusta/Bell AB212 i Agusta/Sikorsky SH-3D.

Španjolska
Što se tiče nosača zrakoplova, španjolska ratna mornarica je u jednakom položaju kao i talijanska. Donedavno je u operativnoj uporabi imala samo laki nosač zrakoplova Principe de Asturias (R11), koji je porinut još 22. svibnja 1982., a španjolskoj je ratnoj mornarici predan 30. svibnja 1988. Radi se o malom nosaču pune istisnine 16 700 tona i dužine preko svega od samo 195,9 metara. Zbog toga se na njega može ukrcati zrakoplovna skupina od samo 29 zrakoplova. Opremljen je ski-jump rampom na pramcu tako da s njega djeluju STOVL borbeni avioni AV-8B Harrieri.

U odnosu na Principe de Asturias, novi španjolski nosač zrakoplova, zapravo višenamjenski desantni brod Juan Carlos I (L61), ima znatno veće mogućnosti borbenog djelovanja. Porinut je 10. ožujka prošle godine, te je još uvijek u fazi opremanja. Maksimalni deplasman Juana Carlosa I iznosi 27 080 tona. Duljina preko svega je 230,8 m, a širina 32 m, po čemu je to najveći ratni brod izgrađen u španjolskim brodogradilištima te najveći ratni brod u povijesti španjolske ratne mornarice. Poletno-sletna paluba ima dimenzije 202 x 32 m i na svojih 6464 m2 korisne površine ima šest sletnih točaka za helikoptere, od čega je ono najbliže krmi prilagođeno za prihvat konvertoplana V-22 Osprey. Sletna paluba je opremljena s dva teretna dizala dovoljno velikog kapaciteta dizanja i dovoljno prostrana da u hangar spuste helikopter CH-47 Chinook sa skupljenim elisama rotora. Pramčano teretno dizalo ugrađeno je ispred palubnog “otoka” na desnoj polovini sletne palube. Krmeno dizalo ugrađeno je centralno na kraju sletne palube. Osim teretnih dizala namijenjenih za prebacivanje letjelica i vozila sa sletne palube u potpalubni hangar odnosno u brodsku garažu (i obrnuto), na Juana Carlosa ugrađeno je još nekoliko dodatnih teretnih dizala. Jedno od njih, smješteno na desnoj strani ispred nadgrađa (ispred teretnog dizala), namijenjeno je za transport standardnih 6-metarskih ISO kontejnera i vozila između palube i kargo prostora i ima nosivost od 16 tona. Ostala dizala služe za transport streljiva i brodskih zaliha, a povezuju palubu s brodskom bolnicom, odnosno služe za brzi transport brodskog osoblja.

Na samoj krmi broda nalazi se brodski mokri dok. Njegove dimenzije iznose 69,3 x 16,8 m, odnosno 1164 m2, što je sasvim dovoljno da se u njega mogu smjestiti četiri laka desantna jurišna plovila tipa LCM 1E i još četiri manja desantna plovila tipa RHIB. Umjesto četiri desantna plovila tipa RHIB, u brodski dok je moguće smjestiti desantno plovilo tipa LCAC na zračnom jastuku. Potopivi krmeni dok povezan je s garažom za teška vozila pomoću fiksne kose rampe, koja omogućava transfer (ukrcaj i iskrcaj) teških oklopnih vozila iz brodske garaže preko brodskog doka. Osim preko krmene hidrauličke rampe-vrata, ukrcaj i iskrcaj vozila je moguć također preko dviju pomoćnih hidrauličnih rampi-vrata smještenih po sredini duljine desnog boka broda. Višefunkcionalnost Juana Carlosa ogleda se također u činjenici da se njegovi ukrcajni kapaciteti mogu brzo i lako prilagoditi trenutačnoj zadaći. Tako npr. u slučaju uporabe broda kao čistog nosača letjelica, u njegov hangar i garažu za oklopna vozila može se komotno smjestiti do 30 letjelica (uključujući i 10 teških helikoptera tipa CH-47). U tom slučaju puni deplasman doseže 24 700 tona. U slučaju potrebe, na palubu za smještaj oklopnih vozila može se bez problema smjestiti 30 tenkova. Ta se brojka može povećati čak na 46 tenkova u slučaju da se za njihov smještaj iskoristi prostor krmenog doka (iz kojega su, naravno, u tom slučaju iskrcana desantna plovila). Isto tako moguće je garažni prostor iskoristiti za smještaj različitih kombinacija lakših vozila i letjelica, odnosno za smještaj 144 standardna 6-metarska ISO (TEU) kontejnera. U inačici desantnog broda maksimalni deplasman dostiže spomenutih 27 080 tona.

Siniša RADAKOVIĆ