Kad je prije nešto više od dva mjeseca u brodogradilištu Dalian porinut Type 001A, prvi nosač zrakoplova izgrađen u Kini, bila je to kulminacija desetljećima dugog programa. No, porinuće je tek jedan od koraka koji bi trebali ojačati sposobnosti kineske mornarice za djelovanje širom svijeta

Projektiranje i gradnja tako velikog i složenog broda kao što je nosač zrakoplova iznimno je teško. Iza američkih i britanskih nosača cijelo je stoljeće postupnog razvoja, od 18. siječnja 1911. kad je pilot Eugene Burton Ely uspješno sletio na tešku krstaricu USS “Pennsylvania” te nakon sat vremena s nje i poletio. Na temelju iskustva projektiranja krstarica i bojnih brodova, Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija polako su razvijali koncept nosača aviona – letna paluba preko cijele duljine broda, zapovjedni otok na boku, sustavi za kočenje i polijetanje, hangari, teško naoružani ili samo s PZO naoružanjem, oklopljeni … Koncepti su se mijenjali, a nosači su stalno rasli po istisnini i veličini, da bi došli na današnjih 100 000 tona i tristotinjak metara.

Raskid sa Sovjetima
Dakle, projektirati nosač od praznog papira iznimno je teško, posebno ako se nema iskustva u projektiranju i gradnji velikih ratnih brodova. Kina je 1949. godine, kad je njezina Komunistička partija pobijedila u građanskom ratu, bila velika, ali ratom izmučena i tehnološki je zaostajala za svjetskim silama. Nakon tog rata, po uzoru na SSSR i uz njegovu tehničku pomoć, započela je velika industrijalizacija. Napredak je bio značajan, ali suradnja sa Sovjetima nije dugo trajala. Pedesetih su se godina političke i ideološke razlike dvaju saveznika sve više produbljivale. Sve je definitivno puklo 1961. kad je Mao Ce Tung i javno objavio da je Nikita Hruščov revizionistički izdajnik. Svaka politička, vojna i tehnološko-industrijska suradnja nakon toga više nije bila moguća.
Bez sovjetske tehnološke pomoći razvoj industrije, pa tako i vojne, bio je dodatno usporen. U takvim uvjetima razvoj nosača zrakoplova činio se nemoguć, ali postojale su i druge opcije, među njima i proučavanje drugih rješenja. Sovjetski Savez, uostalom, ni sam u to vrijeme nije znao kako izgraditi nosač.

“Melbourne” kao uvid
Kina je prvu priliku za proučavanje konstrukcije nosača dobila 1984., kad je od Australije kupila rashodovani nosač HMAS “Melbourne” (R21). Nosač je prodan u staro željezo, stoga je australska mornarica s njega prije prodaje skinula svu osjetljivu opremu i oružje, ali ostavila je parne katapulte i sustav za kočenje (arestere). Kineska ih je strana detaljno proučila, a neki izvori navode da je plovilo u cijelosti razrezano tek 2002. godine.
Iako je HMAS “Melbourne” bio dobra osnova za početak, ipak je bila riječ o nosaču projektiranom u skladu s tehnologijama primjenjivanim početkom četrdesetih godina, a porinutom 1945. kao HMS “Majestic”. Kineski su stručnjaci znali da bi kopiranjem tih rješenja dobili novi brod koji bi zapravo bio star četrdesetak godina, stoga su trebali izbliza proučiti nešto novije.
To nešto novije bila je sovjetska krstarica s ravnom palubom “Kijev”. Sovjetski veliki ratni brodovi klase Kijev bili su neobična mješavina snažnog raketnog naoružanja i ravne palube za prihvat helikoptera, svojevrstan zakašnjeli izdanak koncepcije iz dvadesetih godina kad su SAD, Velika Britanija i Japan još dvojili o pravoj namjeni nosača aviona.
Velika Britanija u to je vrijeme promovirala gradnju oklopljenih nosača s jakim topničkim naoružanjem. Tim je smjerom krenuo i SAD s nosačima klase Lexington, koji su nastali prenamjenom teških krstarica. Uz ne baš jak oklop (od 50 mm do 178 mm), ti su nosači dobili i osam topova kalibra 203 mm smještenih u dvocijevne kupole, po dvije ispred i iza zapovjednog otoka. Ubrzo se pokazalo da je takvo rješenje pogrešno jer su borbene mogućnosti aviona znatno premašivale mogućnosti topova, stoga su topovi od 203 mm uklonjeni tijekom 1940. godine. Slijedio ih je Japan, ali i ondje se već početkom tridesetih godina zaključilo da topovima tako velikog kalibra nije mjesto na nosačima te su uklonjeni. Umjesto njih, nosači “Akagi” i “Kaga” dobili su znatno dulje letne palube jer je cilj bio smjestiti što više aviona.

Teško naoružanje
Brodovi klase Kijev imali su iznimno jako raketno naoružanje na pramcu. Osnovu su činili protubrodski vođeni projektili P-500 Bazalt 4K80 (NATO-ova oznaka SS-N-12 Sandbox). Namjena im je bila potapanje američkih nosača pa su stoga imali domet od 550 km, brzinu 2,5 maha i bojnu glavu mase 1000 kg, a mogla se postaviti i nuklearna bojna glava snage 350 kilotona. Da bi se barem donekle poboljšali izgledi za preživljavanje u izravnom srazu s američkim nosačima, ugrađena su dva dvostruka lansera PZO raketnog sustava M-11 Štorm (SA-N-3 Goblet) i dva dvostruka lansera PZO raketnog sustava 9K33 Osa (SA-8 Gecko). Osnovu protupodmorničke komponente činili su helikopteri Kamov Ka-25 odnosno Ka-27, a uz njih, na pramcu je postavljen dvostruki lanser za protupodmorničke projektile s nuklearnom bojnom glavom RPK-1 Vihor (SUW-N-1) te dva dvanaestocijevna lansera protupodmorničkih raketa RBU-6000. Usto, ukomponiran je i dvocijevni top kalibra 76 mm i osam proturaketnih topova ADMG-630 kalibra 30 mm. Sve to naoružanje bilo je potrebno jer su brodovi klase Kijev nosili borbene avione Jakovljev Jak-38 (Forger) koji su imali tek simbolične borbene mogućnosti (više o klasi Kijev u tekstu Trilogija o nosaču – “Baku”, HV, br. 439, 17. siječnja 2014., op. ur.).
Kina je rashodovani “Kijev” kupila 1996., a nakon detaljnog proučavanja nije razrezan kao “Melbourne”, nego je prenamijenjen u luksuzni hotel, a na letnoj palubi postavljena je izložba zrakoplova i naoružanja. Kineskim stručnjacima nisu puno pomogli ni “Melbourne” ni “Kijev”. Doduše, “Melbourne” im je dao uvid u prilično zastarjelu tehnologiju izrade arestera i parnih katapulta, a “Kijev” u nešto modernija rješenja same gradnje trupa i brodskih sustava. Trebalo je naći novo rješenje.

Tegljenje oko Afrike
Pitanje je koliko bi se kineska mornarica još bavila razvojem nosača zrakoplova da se Sovjetski Savez nije raspao. Zemlje nastale raspadom SSSR-a postale su tako voljne prodati svoje najsuvremenije naoružanje i tehnologije, a ekonomski ojačana Kina bila je spremna to kupiti.
Unutar sve te trgovine u ponudi se našao i nosač zrakoplova, doduše nedovršen, ali ipak dovoljno izgrađen da je mogao plutati. Neovisna Ukrajina, među ostalim, imala je nedovršeni nosač “Varjag”, koji se prvotno zvao “Riga”, ali je 1990. preimenovan. Nedostajalo je, međutim, sredstava za dovršetak izgradnje. Brod je porinut u prosincu 1988. sa 68 % opremljenosti, a na ukrajinsku žalost, preostala 32 % uključivala su najskuplji dio – radare i druge elektroničke sustave, naoružanje i zrakoplovnu skupinu. Vlada Ukrajine objavila je stoga da je spremna prodati nedovršeni nosač, a kao najizgledniji kupci spominjani su Indija i Kina.
Zanimljivo je da je kinesko vojno izaslanstvo još 1992. obišlo nosač, ali je navodno zbog političkih razloga kupnja odgođena. Dolazak u Kinu aktualiziran je 1998., kad je nedovršeni brod kupila kineska privatna tvrtka te objavila da će ga pretvoriti u luksuzni hotel i kockarnicu. Umjesto toga, “Varjag” je nakon mukotrpnog tegljenja oko Afrike (Egipat nije dopustio prolaz kroz Suez) te nakon 20 mjeseci, 20. veljače 2002. uplovio u brodogradilište Dalian. Ukupan trošak iznosio je više od 25 milijuna dolara – Ukrajini je plaćeno 20 milijuna, dok je trošak tegljenja iznosio oko 5,5 milijuna.

Brod s mnogo imena
Usprkos svemu, napor se isplatio – kineska mornarica dobila je svoj prvi pravi, uporabljivi nosač zrakoplova, doduše nedovršen i neadekvatno održavan.
Kineski su stručnjaci tri godine uz pomoć ukrajinskih kolega proučavali brod i radili planove za njegovo dovršavanje. Imali su dva izbora – ili ga dovršiti prema izvornim sovjetskim planovima ili pokušati izgraditi nešto još bolje. Opis nekadašnjih sovjetskih planova treba početi činjenicom da je nekadašnja “Riga” drugi brod iz klase Kuznjecov. Ti su prvi veliki sovjetski nosači izgrađeni prema Projektu 1143.5 iz sedamdesetih godina. Gradnja prvog nosača započela je 1982. pod imenom “Riga”, a porinut je 1985. pod imenom “Leonid Brežnjev”. Maritimna testiranja prošao je kao “Tbilisi”, a danas nosi ime “Admiral flote Sovjetskog Saveza Kuznjecov”. Kako je u cijelom Sovjetskom Savezu bio samo jedan navoz dovoljno velik za gradnju takvog broda – u Brodogradilištu 444 (danas Smart Maritime Group – Chernomorsky Shipbuilding Yard) u Ukrajini, gradnja drugog nosača započela je 1985. po neznatno promijenjenom projektu 1143.6.
Taj je projekt još uvijek imao neke sovjetske specifičnosti. Iako je sovjetska mornarica imala bogato iskustvo s nuklearnim pogonom na podmornicama i ledolomcima, te su izgrađene i četiri nuklearne krstarice klase Kirov, za Projekt 1143.5/6 odabran je davno zastarjeli pogon s parnim kotlovima i parnim turbinama (osam kotlova KVG-4 i četiri turbine TB-12).

Naslijeđena ograničenja
Iako su novi nosači mogli primiti višenamjenske borbene avione zavidnih borbenih sposobnosti, zadržana je protubrodsko-raketna komponenta. Tako je u pramčani dio postavljeno čak dvanaest okomitih lansera za protubrodske vođene projektile P-700 Granit (SS-N-19 Shipwreck). Riječ je o projektilu namijenjenom za uništavanje velikih ciljeva, prije svega nosača zrakoplova, najveće brzine 2,5 maha i dometa (ovisno o brzini leta) od najmanje 550 km do najviše 625 km. Može biti opremljen klasičnom bojnom glavom mase 750 kg ili nuklearnom snage 500 kilotona.
Zanimljivo je da nosači Projekta 1143.5/6 mogu primiti velike borbene zrakoplove Su-33 i MiG-29K koji se mogu naoružati velikim protubrodskim projektilima. No, problem je nastao u načinu djelovanja aviona. Naime, odlučeno je da se brodovi ne opreme parnim katapultima, nego skakaonicom postavljenom pod kutom od 14 stupnjeva, što je značilo mnoga ograničenja, kao prvo, nemogućnost uporabe aviona kao što su leteći radari, protupodmornički te transportni avioni. Drugo, avioni polijeću nakon kratkog zatrčavanja, pri čemu se oslanjaju jedino na snagu svojih motora, što znači znatna ograničenja u poletnoj masi. U takvim je uvjetima najveća poletna masa Su-33 ograničena na dvije tone zbog čega može ponijeti samo vođene projektile zrak-zrak. U odnosu na Jak-38, i to je bio izniman napredak.

Dobra osnova
Kineska mornarica odlučila je bila koliko je god moguće promijeniti i modernizirati “Varjag”. Ugrađeni su kineski radari i naoružanje, uklonjeni lanseri za protubrodske projektile, a čak je razvijen i vlastiti palubni višenamjenski borbeni avion J-15 (sličan sovjetskom/ruskom Su-33).
Do ožujka 2011. opremanje prvog kineskog nosača “Liaoning” bilo je dovršeno, a maritimna su testiranja započela u kolovozu te godine. Kineska ratna mornarica “Liaoning” službeno vodi kao školski nosač, što on zasigurno i jest jer će proći godine dok se za djelovanje s nosača osposobe posade i letačko osoblje.
Bez obzira na sve nedostatke, “Varjag” je kineskim inženjerima dao dobru osnovu na kojoj su (konačno) mogli započeti projektiranje svojeg prvog nosača. Zadaća im je bila olakšana time što se u međuvremenu Kina znatno industrijski i tehnološki razvila. Danas su kineska brodogradilišta po usvojenim tehnologijama u samom svjetskom vrhu, sposobna graditi i najveće trgovačke brodove. Napredak se očitovao i u mogućnosti gradnje velikih i složenih ratnih brodova kao što su razarači i podmornice, te, na koncu, i u sposobnosti gradnje najvećih – nosača zrakoplova.
Usprkos svekolikom napretku, izrada nacrta za nosač ipak nije bila jednostavna. Dakle, “Varjag” je u Kinu doplovio 2002. godine. Rezanje prvih čeličnih ploča za Type 001A započelo je tek 2013., a kobilica je položena 2015. godine. Pritom treba napomenuti da je Type 001A, doduše, nalik na “Varjag” odnosno “Liaoning”, ali ipak nije njegova kopija jer su kineski inženjeri donekle promijenili nacrte kako bi ga poboljšali. Porinuće je obavljeno prije dva mjeseca, 26. travnja 2017. godine.

Procijenjene promjene
Kineska mornarica zasad nije objavila službene TT podatke za novi nosač, tako da se sve još uvijek svodi na procjene. Do velikih promjena, barem što se tiče zrakoplovne komponente, nije došlo, jer je zadržana skakaonica, samo što je kut smanjen na 12 stupnjeva, što znači mogućnost polijetanja samo jednog tipa aviona – J-15.
Svi se izvori slažu da su izmjene dovele do povećanja istisnine. “Liaoning” ima najveću istisninu od 67 500 tona, dok za Type 001A ona iznosi 70 000 tona. Najuočljivija je razlika u nešto manjem (za otprilike 10 %) i znatno drukčije oblikovanom zapovjednom mostu, prije svega u dijelu gdje su postavljene radarske antene AESA sustava Type 346A. Znatno veće promjene učinjene su unutar nosača. Po svemu sudeći, iznimno su poboljšani radni i smještajni kapaciteti za posadu, što ne čudi jer je poznato da nosači klase Kuznjecov imaju nižu razinu uvjeta boravka. S obzirom na to da su uklonjeni okomiti lanseri protubrodskih vođenih projektila, dobiveno je više prostora unutar broda. Kineski projektanti to su iskoristili kako bi povećali zapremninu hangara i tako dobili dodatni prostor za još osam zrakoplova.

Novi projekt
Type 001A, za koji se nagađa da bi mogao dobiti ime “Shangdong”, trebao bi iduće godine započeti maritimna testiranja, nakon kojih slijedi još nekoliko godina školovanja za brodsku posadu i tehničko osoblje letne skupine. Očekuje se da bi operativan trebao biti 2020. godine.
Međutim, kako s Type 001A nije ostvaren neki značajniji napredak, barem ne u odnosu na američke nosače zrakoplova, brojni izvori navode da je već započela gradnja potpuno nove, znatno veće i sposobnije klase nosača. Označena je kao Type 002, a gradnja prvog nosača započela je još u ožujku 2015. godine. Kako su kineska brodogradilišta usvojila najsuvremeniji princip modularne gradnje, u velikim proizvodnim halama mogu izgraditi module od više stotina tona, a potom ih brzo spojiti na navozu. Osim što tako pojednostavnjuju i ubrzavaju gradnju, istodobno i skrivaju nosač od znatiželjnih pogleda.
Ne čudi stoga da se o projektu Type 002 ništa ne zna sa sigurnošću, osim da je prvi nosač u gradnji, a izvori i analitičari slažu se i oko tvrdnje da će biti opremljen katapultima. Najveći ih broj tvrdi da će biti riječ o parnim, dok neki spominju i elektromagnetske. Osim toga, nisu suglasni ni oko njihova broja – najmanje dva, najviše tri. Da će biti tako, dokazuju i fotografije J-15 na kojima se vidi nova nosna noga stajnog trapa s vučnom kukom za katapult. Satelitske snimke zrakoplovne baze “Huangdicun” pokazuju da su u tijeku intenzivna testiranja jednog parnog i jednog elektromagnetskog katapulta. Još su indikativnije promjene na velikoj zgradi u specijalnom istraživačkom i obučnom središtu u Wuhanu. Ta zgrada umjesto krova ima vjernu kopiju letne palube nosača “Liaoning” i dosad je služila za obuku pilota i tehničara. Satelitske snimke i fotografije na kineskim forumima pokazuju da je s pramčanog dijela skinuta skakaonica te da se izvode složeni radovi, što bi moglo navoditi na ugradnju katapulta.
Ako su kineski stručnjaci uspjeli razviti katapult do razine operativne uporabe, to će uvelike povećati borbene mogućnosti J-15, ali i omogućiti uporabu palubnih letećih radara. Daljnje značajno povećanje uslijedilo bi ako bi se jedan od najnovijih kineskih višenamjenskih borbenih aviona, najvjerojatnije J-31, prilagodio za palubnu uporabu.

Pitanje pogona
Vrlo je vjerojatno da će novi nosač imati klasično, a ne nuklearno pogonsko postrojenje. Nije poznato hoće li zadržati kombinaciju parnih kotlova i turbina koje se koriste na Type 001 i Type 001A, ili će dobiti znatno suvremeniji pogonski sklop, npr. s plinskim turbinama kao na najnovijim britanskim nosačima klase Queen Elizabeth. U svakom slučaju, očekuje se da će nosači Type 002 imati još veću istisninu, oko 85 000 tona.
Iako bi nosači Type 002 bili velik iskorak u povećanju borbenih mogućnosti, pravo bi rješenje bio nuklearni pogon. Zapravo nije pitanje hoće li kineska mornarica izgraditi nuklearne nosače, nego kad će ih izgraditi. O postojanju kineskog programa gradnje nuklearnih nosača govore i američki izvori, iako ne daju točne rokove. Činjenica je da je kineska mornarica stekla solidno iskustvo s projektiranjem, gradnjom i uporabom brodova na nuklearni pogon. Riječ je zapravo o nuklearnim podmornicama, ali princip je isti. Prva kineska nuklearna podmornica 401 iz serije Type 091 (NATO-ova oznaka Han class) porinuta je još 1970., a u operativnu je uporabu uvedena 1974. godine. Razvoj nuklearnog pogona za podmornice otad je znatno napredovao te su se pojavile čak tri nove klase. Doduše, nosač zahtijeva jači reaktor i parne turbine, ali nije nemoguće i da se za početak koriste pogonska rješenja s podmornica.

Maketa koja će postati stvarnost?
Prvi američki nosač na nuklearni pogon USS “Enterprise” (CVN 65) imao je čak osam nuklearnih reaktora koji su pokretali četiri parne turbine. U operativnu je uporabu uveden 1962., a služio je sve do 2012., pri čemu nisu zabilježeni značajniji problemi s pogonom. Kineska mornarica pokušat će razviti znatno ekonomičniji i učinkovitiji pogonski sustav s dvama nuklearnim reaktorima i četirima parnim turbinama, po uzoru na klasu Nimitz. Možda će Kina odabrati srednji put s četirima reaktorima i četirima turbinama? Sve su to zadovoljavajuća tehnička rješenja, a u svakom slučaju, imat će katapulte. S obzirom na to da satelitske snimke pokazuju da je barem jedan elektromagnetski katapult u fazi testiranja, ne čude najave da će upravo oni biti odabir za Type 003. Zanimljivo je da je još 2014. javnosti prikazana maketa nosača CV-18 koji bi trebao biti prvi na nuklearni pogon. Maketa prikazuje nosač koji iznimno podsjeća na najnoviju američku klasu Ford, s četirima katapultima (vjerojatno elektromagnetskim) i trima dizalima za zrakoplove. Iako samo prikazivanje makete ne znači i da će CV-18 zaista tako izgledati, treba napomenuti da kinesko ministarstvo obrane ima običaj upravo tako javnosti prikazivati svoje nove projekte. Tako je i izgled nosača “Liaoning” prvi put javnosti prikazan kao maketa.

Mario GALIĆ