Novi britanski i francuski nosači zrakoplova

Iako je CVF projekt započeo kao britanski program, zbog interesa francuske ratne mornarice da napravi gotovo identičan nosač zrakoplova, postoji vrlo velika mogućnost da će se pretvoriti u međunarodni

Novi politički odnosi, nastali nakon raspada Sovjetskog Saveza i Varšavskog pakta, odrazili su se i na planove razvoja oružanih snaga europskih država. Tako je britanska ratna mornarica odustala od uporabe ne baš uspješnih lakih nosača zrakoplova klase Invicible i ponovno se priklonila velikim nosačima znatno boljih borbenih mogućnosti. Nakon podužeg promišljanja odlučeno je da će nosače klase Invicible zamijeniti dva nova nosača građena po programu “Future Aircraft Carrier” (CVF). Novi se brodovi opisuju kao “pokretni udarni nosači” s mogućnošću nošenja zračne grupe sastavljene od 30 Joint Combat Aircraft (JAC) čiju će osnovicu činiti avioni F-35B. Ako to zadaća posebno zahtijeva na nosače će se moći “nagurati” još šest zrakoplova više. Uz JAC grupu na nosačima će biti i četiri letjelice iz Maritime Airborne Surveillance and Control (MASC) komponente. Do trenutka pisanja ovog članka skupinu zainteresiranih strana (Aircraft Carrier Alliance – ACA) činili su britansko ministarstvo obrane (kao kupac), te BAE Systems, Thales i KBR kao dostavljači. Još uvijek je u tijeku proces pronalaženja i odabira svih dobavljača podsustava koji će se ugraditi na dva buduća britanska nosača. Na području nabave nove opreme za britanske oružane snage odluka tamošnjeg ministarstva obrane da se tri dotrajala nosača klase Invicible zamijene s dva znatno veća i modernija nosača iz projekta CVF najskuplja je i najznačajnija stavka u cijeloj “Strategic Defence Review” objavljenoj još 1998. Sadašnji planovi predviđaju da bi prvi novi nosač istisnine 65 000 tona trebao ući u operativnu uporabu 2012., a drugi 2015. godine (iako je to još uvijek veliko pitanje).

Najveće pitanje, koje je znatno usporilo razradu planova, odnosilo se na vrstu borbenih aviona koji će se rabiti s nosača. Ta je nepoznanica riješena u rujnu 2002. kad je britansko ministarstvo obrane obznanilo definitivnu odluku da će rabiti američke borbene avione F-35B s mogućnošću okomitog polijetanja i slijetanja. Doduše, u britanskoj se stručnoj literaturi F-35B opisuje kao STOVL (Short-TakeOff Vertical Landing) avion s mogućnošću okomitog polijetanja i slijetanja na vrlo kratke poletno-sletne staze. F-35B opisuje se kao trenutačno najbolji odabir koji će CVF nosačima omogućiti borbeno djelovanje u najsloženijim zadaćama i u svim uvjetima djelovanja. Unatoč tome ističe se kako će nosači zadržati dugoročnu mogućnost modernizacije koja može obuhvatiti ugradnju katapultova namijenjenih uzlijetanju aviona i sustava za kočenje (arrestor gear) namijenjenih njihovom zaustavljanju. Doduše, zadržavanje mogućnosti njihove ugradnje donekle će povećati cijenu gradnje, ali će istodobno znatno produžiti operativni vijek nosača i njihovu mogućnost prilagodbe budućim borbenim avionima, prije svega bespilotnim borbenim letjelicama. Uz sve to CVF program predstavlja dosada najizazovniji vojni program Velike Britanije koji obuhvaća vrlo kompliciran projekt u koji se pak mora integrirati vrlo veliki broj sustava i podsustava najrazličitijih proizvođača. Dodani. Sadašnja predviđanja govore izazov predstavlja činjenicu da britanska brodogradnja i cjelokupna industrija nemaju dovoljno iskustava u projektiranju i gradnji tako velikih ratnih brodova da će cijena gradnje dva nosača biti oko 3,4 milijarde britanskih funti.

Jasno je da je sposobnost ograničavanja troškova gradnje kritični dio CVF programa. Rigorozno inzistiranje na odnosu cijena/učinkovitost, maksimalna iskoristivost dostupnih sustava i dosljedno uporaba komercijalnih projektantskih standarda označeno je kao esencijalni čimbenici koji će gradnju novih nosača zadržati u predviđenim novčanim okvirima. Čvrst zahtjev da se predviđena cijena ne smije premašiti pred projektante i graditelje stavlja veliki izazov koji će pokušati riješiti uporabom tehničkih inovacija, novim poslovnim postupcima i svježim pristupom cijelom proizvodnom lancu. Najvažnija odluka u tom smjeru je prihvaćanje “savezničke strukture” – pionirskog poteza u nabavi oružja i opreme za britanske oružane snage – u nastojanju da se izbjegnu mogućnosti probijanja rokova gradnje i cijene koji bi mogli ugroziti trenutačno najvažnije britanske mornaričke programe.
Dodatni problem bio je činjenica da u Velikoj Britaniji ne postoji dovoljno veliko brodogradilište koje bi moglo izgraditi nosač zrakoplova CVF veličine. Rješenje je nađeno u odluci da će se veliki blokovi broda graditi u različitim brodogradilištima, te će se u visokom stupnju dovršenosti prevoziti u određeno brodogradilište na završno sastavljanje. Ta je odluka jako dobro prihvaćena i u britanskim brodogradilištima jer im pruža mogućnost da dođu do svog “komada torte”.

Osnovni zahtjev koji je postavljen pred nove britanske nosače je da britanskim oružanim snagama (ne samo ratnoj mornarici) pruže mogućnost brzog prebacivanja ekspedicijskih snaga u bilo koji dio Zemljine kugle i da tim snagama pruže učinkovitu zračnu potporu u svim vrstama operacija. Pritom ovi nosači, iako su prilagođeni uporabi borbenih aviona F-35B, moraju imati mogućnost učinkovite potpore i najširem spektru drugih letjelica koje se rabe u britanskim oružanim snagama.
Unatoč takvim zahtjevima od nosača iz programa CVF očekuje se da će u prvom danu omogućiti 108 borbenih polijetanja (s 36 ukrcanih aviona komponente JCA koji će svaki dnevno izvesti tri borbene zadaće). U slijedećih 10 dana procjenjuje se da će se broj borbenih polijetanja smanjiti na 72 po danu, te na “samo” 36 u idućih 20 dana. Na taj način bi se ostvario zahtijevani broj borbenih polijetanja od 360 (396 s 36 ukrcanih borbenih aviona) u razdoblju od prvih pet dana. Za usporedbu sa sadašnjih nosača klase Invicible u tom se razdoblju može izvesti između 50 do 60 polijetanja. Kako bi se ostvarilo tako intenzivno djelovanje na nosače će se ukrcati udarna skupina (Tailored Air Group – TAG) od 30 borbenih aviona JAC komponente, te još četiri letjelice MASC komponente i šest helikoptera Merlin. Nosači će imati i mogućnost opsluživanja 36 borbenih aviona JAC komponente, ali na vrlo ograničeno vrijeme. U tom slučaju neće se ukrcati šest helikoptera Merlin. U mirnodopsko vrijeme na CVF nosače ukrcavat će se 12 borbenih aviona JAC komponente (periodično će se povećavati na 24), četiri aviona MASC komponente i šest helikoptera Merlin.

Projektantski koncept Delta, čija je osnovna namjena razvoj projekta i redukcija rizika, prihvaćen je u prosincu 2003. Delta je derivat originalnog Alpha koncepta kojeg su zajednički razvili Thales i BMT Defence Services. Dosad je dovršeno oko 65 posto projekta koji predviđa nosač dužine 283 m preko svega (263,5 m u vodenoj crti), širine trupa 39 m i širine letne palube 69 metara. Nosač će imati letnu palubu površine 1,6, što je više nego dvostruko u odnosu na nosače klase Invicible. Za prijevoz zrakoplova u potpalublje rabit će se dva dizala, od kojih će svaki moći odjedanput prevesti dva F-35B ili jedan helikopter Chinook sa sklopljenim elisama. Veličina hangara za smještaj zrakoplova bit će 163 metra dužine, najveće širine 29 m i visine 7,1 metar (na jednom mjestu namijenjenom održavanju zrakoplova visina hangara bit će 9 m). U hangar će stati do 20 F-35B, 26 Harriera ili 45 helikoptera veličine Sea King.
Mogućnost brzog opremanja zrakoplova gorivom i oružjem je čimbenik koji znatno utječe na broj borbenih djelovanja s nosača zrakoplova. Zbog toga će nosači zrakoplova iz programa CVF imati dva skladišna prostora namijenjena za pripremu naoružanja za ugradnju na zrakoplove koje će opremiti najsuvremenijim sustavima za rukovanjem oružjima. Oružje će se iz potpalubnih magazina i hangara do tih skladišnih prostora dostavljati posebnim dizalima.

Inovativna konfiguracija

Ono što najočitije razlikuje nosače CVF projekta od svih ostalih koji su trenutačno u operativnoj uporabi ili u izgradnji je konfiguracija s dva zapovjedna otoka. ACA tvrdi da ta nova konfiguracija nudi optimiziranu mogućnost smještaja za kontrolu letenja i razmještaja letjelica po letnoj palubi (smjestit će je u drugi otok), optimizira razmještaj dizala za zrakoplove te istodobno pojednostavnjuje njihovu manipulaciju po nosaču. Kao posebna pogodnost navodi se poboljšanje u području elektromagnetskih interferencija jer omogućava postavljanje različitih elektroničkih sustava (njihovih antena) na znatnu udaljenost.

Nosači iz programa CVF dobit će sustav integriranog električnog pogona koji će istodobno davati dovoljno električne energije i za pokretanje broda i za napajanje svih brodskih sustava. Bazirat će se na dvije plinske turbine MT30 koje će pokretati velike generatore standardne snage 36 MW svaki. Ako bude potrebno snaga im se može povećati na čak 40 MW. Uz njih na brodove će instalirati i dva dizelska generatora snage 10 MW i dva snage 9 MW. Tako će se dobiti ukupna instalirana snaga od 110 MW, od čega je 80 MW “rezervirano” za pogonski sustav.
Pogonski će se sustav sastojati od četiri napredna indukcijska elektromotora snage 20 MW. Po jedan par pokretat će po jednu pogonsku osovinu na čijem će se kraju nalaziti peterokraki brodski vijak. Maksimalna brzina nosača na mirnom moru bit će 26,6 čvorova. Dvije plinske turbine MT30 smjestit će relativno visoko na četvrtu palubu. Tim rješenjem želi se olakšati njihovo održavanje ili moguća zamjena, a da se pritom brod ne treba odvući na dok ili se dirati u konstrukciju hangara.
Posebna je pažnja posvećena smještaju posade. Osiguran je prostor za smještaj približno 1400 kreveta namijenjenih brodskoj posadi, osoblju zračne grupe (pilotima i pomoćnom osoblju), te za smještaj zapovjedništva borbene grupe ili zapovjedništva operacije.

Ono što najočitije razlikuje nosače CVF projekta od svih ostalih koji su trenutačno u operativnoj uporabi ili u izgradnji je konfiguracija s dva zapovjedna otoka
Zahtjev za mogućnošću prilagodbe novim zahtjevima, koji je već prije spominjan u ovom tekstu, rezultirao je velikom letnom palubom neobičnog oblika i veličine. To je stoga jer na njoj mora biti dovoljno mjesta za ugradnju barem dva avionska katapulta i ukošene sletne staze. Na dvije pozicije ispod letne palube ostavljen je prostor za ugradnju parnih kotlova potrebnih za rad parnih katapultova. Isto tako na krmenom je dijelu letne palube ostavljen prostor za ugradnju sustava za brzo zaustavljanje aviona.
U brodskom je trupu ostavljeno dovoljno prostora za ugradnju dodatnih dizelskih elektrogeneratora koji bi dodatno povećali dostupnu električnu energiju potrebnu za ugradnju novih sustava. Jedan takav mogao bi biti elektromagnetski katapult koji Amerikanci razvijaju za svoje nosače zrakoplova iz programa CVN 21 (vidi Hrvatski vojnik broj 60). Ništa manje važan je i zahtjev da projektanti već sada osiguraju brzu pretvorbu novih britanskih nosača iz onih namijenjenih uporabi aviona s okomitim uzlijetanjem u nosače namijenjene uporabi aviona s klasičnim uzlijetanjem i slijetanjem. Najnovije studije pokazuju da bi se ta pretvorba mogla obaviti za 18 mjeseci, što baš i nije obećavajuća procjena.
Uz sav dosad obavljen, pred projektantima je još uvijek veliki posao, tim prije jer bi cjelokupni razvoj nosača trebao biti gotov do ožujka 2006. Taj će se rok morati produžiti jer još nisu dani odgovori na pitanja kao što su industrijska strategija gradnje nosača i model ugovaranja poslova, cijena gradnje i rokovi isporuke. Još uvijek nije do kraja riješeno ni pitanje suradnje s Francuskom koja se složila da će umjesto svog drugog nosača zrakoplova klase Charles de Gaulle graditi jedan nosač po projektu CVF, ali prilagođen njihovim potrebama (program PA2).

Industrijska pitanja

Upravo činjenica da CVF projekt ujedinjava tako puno različitih ugovarača poslova najveća je opasnost za njegovo uspješno dovršenje. Čini se da je dosad više napora utrošeno na pronalaženja načina kako uskladiti zahtjeve i potrebe svih tih subjekata nego što je potrošeno vremena na razvoj samog projekta i njegovo definiranje. Zbog toga britansko ministarstvo obrane stalno provodi program nadzora nad zahtjevima, opcijama, cijenama, rokovima i rizicima od kojih bi samo jedan mogao ugroziti cijeli projekt. Činjenica je da je dosad CVF program napredovao relativno uspješno, ali je isto tako činjenica da je pred njim najkritičniji dio – direktno ugovaranje poslova i njihovo izvođenje u zadanim rokovima i po ugovorenim cijenama. U rješavanje tih problema aktivno su se uključili i izvođači, prije svega KBR i BAE Systems, koji pokušavaju, zajedno s ministarstvom obrane, iznaći optimalnu strategiju gradnje. Osnova strategije je da se gradnja razdijeli na “blokove” koji bi se pak dodijelili velikim ugovaračima BAE Systems Naval Ships u Govanu, Swan Hunter u Tynesideu i VT Shipbuilding u Portsmouthu. Nadgledanje gradnje i usklađivanje povjerili bi tvrtki Babcock Engineering Services u Rosythu. Međutim, kako je brodogradilište Swan Hunter zaokupljeno gradnjom jednog desantnog broda klase Bay očekuje se da će njegova uloga u CVF programu spasti samo na podugovarača – davatelja usluga, prije svega u obradi metala. Zbog toga će BAE Systems Submarines u Barrow-in-Furnessu dobiti znatno veću ulogu od prvobitno planiranje – nositelja gradnje jednog od “blokova”.

Cijeli posao dodatno je zakomplicirala politika, to jest Francuska odluka da se priključi CVF projektu s namjerom da na toj osnovi izgradi svoj nosač zrakoplova po programu PA2. U osnovi to bi bio identičan nosač osim što bi dobio dva parna katapulta i sustav za zaustavljanje aviona. Iako ulazak Francuske u cijeli projekt donosi dodatno smanjenje troškova britanska industrija baš i nije oduševljena, ponajviše želja francuskih brodogradilišta da se uključe i u gradnju britanskih nosača. Britancima je najprihvatljiviji model prodaja projektne dokumentacije Francuzima i/ili zajednička nabava brodskih sustava. Na taj bi se način smanjili britanski troškovi razvoja i gradnje. Upitno je samo što bi u takvom modelu dobili Francuzi. U međuvremenu je britanski ministar obrane John Reid izjavio da, bez obzira na francuske želje i zahtjeve, neće dopustiti daljnja kašnjenja pri izradi projekta nosača zrakoplova kako bi brodovi mogli ući u službu britanske ratne mornarice početkom 2012. godine. U međuvremenu je potkraj kolovoza dovršena 100-dnevna revizija DVF projekta, te se potkraj ožujka 2006. očekuje odluka o nastavku projekta i početku gradnje.

Zrakoplovna skupina

Osnovu zrakoplovne skupine britanskih nosača činit će F-35B. Locheed Martininov F-35 (Joint Strike Fighter) trebao bi postati novi F-16, barem po prodajnom uspjehu. Već sada se zna da će ući u naoružanje američkog ratnog zrakoplovstva, ratne mornarice i marinaca, te britanskog mornaričkog zrakoplovstva. Za njega su zainteresirana i ratna zrakoplovstva brojnih drugih zemlja. Kako se očekuje da će F-22 biti preskup i da ga Amerikanci neće baš rado prodavati, F-35 je jedina opcija za zamjenu. Kao i u primjeru F-22 i F-35 je prvo morao pobijediti konkurenciju, u ovom slučaju Boeingov X-32. To mu je uspjelo u listopadu 2001. kad je Locheed Martin dobio ugovor za razvoj novog lakog višenamjenskog lovačkog aviona. Razvoj je još uvijek u tijeku i ide polako i teško. To ne čudi jer se na osnovi jednog aviona zapravo razvijaju tri. Prvi je F-35A (CTOL), “klasični” avion namijenjen da zamijeni F-16. Druga inačica je F-35B (STOVL) koja je daleko najsloženija i oko čijeg razvoja ima daleko najviše problema. Namijenjena je zamjeni Heriera, te ima mogućnost vertikalnog uzlijetanja i slijetanja. Uz “klasični” motor ta će inačica imati i fan za vertikalni potisak smješten iza kabine pilota. Treća inačica je F-35C (CV) namijenjena uporabi na američkim nosačima aviona. Ona bi trebala zamijeniti Hornete i Super Hornete. Sve tri inačice imaju STEALT odlike. Kako bi se smanjili troškovi razvoja i nabave odabran je motor Pratt & Whitney F119-PW-100 koji se koristi i na F-22, iako postoji mogućnost da se stranim kupcima isporuči i s nekim drugim motorom.

Osnovna zadaća F-35 bit će da u prvim satima i danima rata prodre u neprijateljski zračni prostor te tamo ostvari potpunu prevlast. Da bi to mogao opremit će ga projektilima zrak-zrak srednjeg dometa AIM-120 Ameraam i kratkog dometa AIM-9X Sidewinder. Za neposrednu zračnu borbu na vrlo malim udaljenostima moći će se koristiti i ugrađenim topom. Istodobno će F-35 morati uništavati i ciljeve na zemlji, osobito radare i protuzračne raketne sustave. Zasad nije određeno koje će projektile zrak-zemlja F-35 nositi jer su se javili problemi oko njihovog smještaja u trup aviona. Ako bi ih se vješalo pod krila onda bi se znatno povećao radarski odraz aviona.
Planirano vrijeme uvođenja F-35 u operativnu uporabu je 2008. godina, iako postoje nagovještaji da će znatno kasniti. U jednom trenutku, zbog velikih problema u razvoju, stalnog kašnjenja, i sve veće cijene razvoja američko je ratno zrakoplovstvo tražilo da se cijeli projekt prekine. Politika je odlučila drukčije, ne zbog toga što je F-35 potreban Americi (F-22 je znatno bolji avion) već zbog toga što su u program uključeni brojni strani partneri čija ratna zrakoplovstva očekuju F-35 kao najbolju zamjenu za svoje islužene borbene avione.
Osnovu zračne skupine francuskih nosača zrakoplova činit će višenamjenski borbeni avion Rafale. Odnos tvrtke Dassault i francuske vlasti uvijek je bio specifičan. Obično bi francuska Vlada naručila veliki dvomotorni lovački avion, Dassault bi uz njega razvijao i manji jednomotorni, da bi na kraju francusko ratno zrakoplovstvo dobilo manji avion. Ta je tradicija konačno prekinuta s višenamjenskim borbenim avionom Rafale. Dassault je u osnovi razvio napredni lovački avion velike pokretljivosti. Kako si više ni jedno ratno zrakoplovstvo ne može priuštiti specijalizirane borbene avione i Rafale je naknadno prilagođen za uporabu i kao jurišnik. Maksimalna nosivost od čak 9500 kg pruža mogućnost uporabe širokog asortimana naoružanja. Na odluku da francusko ratno zrakoplovstvo ovaj put prihvati veliki dvomotorni avion najviše je utjecao pritisak francuske ratne mornarice koja je tražila zamjenu za svoje palubne borbene avione Crusader i Super Etandard. Kako je nepisano pravilo da avioni koji djeluju s nosača zrakoplova moraju imati dva motora, a razvoj dva lovačka aviona usporedno nije dolazio u obzir, francusko je ratno zrakoplovstvo moralo prihvatiti veliki avion. Ima to svoje pozitivne strane, ali i negativne. Najnegativnija je što je Rafale skup avion koji do kraja 2005. još nije uspio pronaći stranog kupca iako je puno država pokazivalo interes. U međuvremenu mu je konkurenciju počeo raditi i Eurofighter Typhoon II, koji iz čisto političkih razloga ima puno veće mogućnosti prodaje. Rafale su natrpali najsuvremenijom elektronikom, između ostalog i radarom Thompson-CFS RBE2 velikog dometa motrenja. Uz njega idu projektili zrak-zrak MATRA MICA i Magic 2. Na 14 podvjesnih točaka može se postaviti vođeni projektili zrak-zemlja, između ostalih i projektil s nuklearnom bojnom glavom ASMP. Razvijena je i dvosjedna borbena inačica Rafale B.

Tomislav JANJIĆ