Uvjeti ratovanja u urbanom okruženju diktiraju razvoj nove kategorije lakih i srednjih oklopnih vozila, koji nisu isključivo borbene namjene, ali moraju imati veću vjerojatnost preživljavanja

Kako je još uvijek jedini prihvaćeni način povećanja razine zaštite dodavanje sve više oklopa tako raste i masa, kao neželjena posljedica. Povećana masa ima mnoge loše učinke, a ona najuočljivija je otežan prijevoz transportnim avionima (smanjenje strateške pokretljivosti).

Do prije petnaest godina područjem oklopnih vozila nedodirljivo su dominirali oklopnjaci na gusjenicama, posebno tenkovi. Nakon hladnog rata, a posebno nakon Prvog zaljevskog rata 1991. znatno se povećalo zanimanje za lakša oklopna vozila, prije svega na kotačima. Povećanjem potražnje povećavala se i ponuda, tako da danas na tržištu kupci mogu birati između velikog broja osnovnih modela i njihovih specijaliziranih inačica. Unatoč takvoj raznolikosti ta se vozila, radi lakšeg analiziranja, mogu svrstati u tri ili četiri osnovne kategorije.

Oklopni transporteri na kotačima
Osnovna kategorija lakih oklopnih vozila (LAV – light armoured vehicles) je oklopni transporter (APC – armoured personel carriers) na kotačima. Na početku razvoja LAV APC vozila uglavnom su projektirani tako da u njih stane pješačka desetina. Namjena im je bila da što brže i (po mogućnosti) sigurnije vojnike dopreme do mjesta djelovanja djelujući zajedno s drugim oklopnim vozilima na klasičnom (otvorenom) bojištu. No, potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća većina kopnenih vojski zazirala je od uporabe oklopnih vozila na kotačima i dalje se isključivo oslanjajući na APC-e na gusjenicama. Tako je američka kopnena vojska dugo odbijala svaku pomisao na uporabu LAV-ova na kotačima, tako da je na tom području prednjačio marinski korpus.

Situacija se počela mijenjati početkom devedesetih godina prošlog stoljeća kad je dio vojski uključenih u mirovne operacije na Balkanu otkrio da je znatno bolje (jeftinije) rabiti oklopna vozila na kotačima nego gusjeničare. Druga velika promjena koja je dovela do općeg prihvaćanja LAV-ova na kotačima zbila se nakon što je američka kopnena vojska odlučila provesti sveukupnu transformaciju s gusjenica na kotače. Do velike promjene došlo je tijekom 1999., nakon snažnog zalaganja tadašnjeg načelnika združenog stožera generala Erica Shinsekia. Osnova transformacije bila je kupnja lakih oklopnih vozila na kotačima čija je masa i veličina bila dovoljno mala da stanu u transportni avion C-130 Hercules. Krajnji je cilj bio znatno povećanje strateške mobilnosti američkih kopnenih snaga.

I tada i danas kad se spomene mala masa onda se ponajviše misli na oklopna vozila na kotačima vrlo velike taktičke i operativne mobilnosti. Operativnu pokretljivost zorno su pokazale ruske snage 1999. godine kad su sa svojim borbenim vozilima na kotačima BTR-80 prestigli sporije NATO snage u “utrci” za prištinski aerodrom. Vjerojatno je i taj događaj pomogao generalu Shinsekiu da se već iduće godine izbori za uvođenje oklopnih transportera na kotačima programom Interim Armored Vehicle. Nije mu bilo lako jer su protivnici ustrajno dokazivali da su oklopna vozila na kotačima kompaktnija i s boljom razinom oklopne zaštite uz istu masu. Samim tim, isticali su, pogodnija su za zračni transport. Zahtjev da se vozila mogu transportirati avionom C-130 bitno je ograničavao i veličinu i masu (morala je biti manja od 20 tona), a i razinu oklopne zaštite. Zbog toga je za Future Combat Systems (FCS) program, koji je naslijedio Interim Armored Vehicle program – odlučeno da vozila budu na gusjenicama i da im masa može premašiti nosivost C-130J (21 687 kg). Tijekom 2000. godine, kad su se donosile najvažnije odluke vezane uz Interim Armored Vehicle program nisu se mogle percipirati opasnosti koje će se tri ili četiri godine kasnije pojaviti u Iraku. Zbog toga oklopna zaštita nije bila na vrhu prioriteta. Tako je vozilo koje je odabrano u programu Interim Armored Vehicle Piranha III u konfiguraciji 8×8 švicarske tvrtke Mowag. Za potrebe američkog marinskog korpusa i kanadske vojske Piranhe su se već proizvodile u kanadskim pogonima General Motorsa. Piranha III za američku kopnenu vojsku prvo je dobila oznaku LAV III, da bi kasnije postala poznatija kao Stryker.

Piranha III je izvrsno vozilo iz više razloga, ali su njegove borbene mogućnosti ograničene. Najveći nedostatak je nedovoljna razina oklopne zaštite što je čini neprikladnim za uporabu u većim borbama, posebice u gradskim uvjetima gdje se na malim udaljenostima rabe sve vrste streljačkog i lakog protuoklopnog oružja. S druge strane Piranha III je gotovo idealno vozilo za mirovne misije održavanja mira. Unatoč nedostacima, već sama odluka američke vojske da je kupi potaknula je i veliki broj drugih vojski da krenu istim smjerom. Nisu sve kupile baš Piranhu III, ali su odlučile svoje kopnene snage opremiti oklopnim transporterima na kotačima. Najhrabriji korak učinila je belgijska vojska koja je odlučila potpuno povući vozila na gusjenicama te svoje postrojbe isključivo opremiti borbenim vozilima na kotačima. To je značilo i povlačenje tenkova Leopard 1 iz operativne uporabe. Sličnim je smjerom krenula i kanadska vojska, ali je ove godine odustala i odlučila kupiti tenkove Leopard 2. Do promjene je došlo zbog loših iskustava u Afganistanu.

S obzirom na to da ima najveće iskustvo u razvoju oklopnih transporterima na kotačima tvrtka Mowag je donedavno sa svojom obitelji Piranha dominirala ovim tržištem. Zahvaljujući i američkim narudžbama dosad je proizvedeno i naručeno više od 9300 Piranha. Među zadnjim kupcima su australska i novozelandska vojska.

Dominacija Piranhe na europskom tržištu odnedavno je ozbiljno uzdrmana proizvodima austrijske tvrtke Steyr i finske Patrie. Steyr je napravio veliki izvozni uspjeh svojim Pandurom II a Patria svojim AMV-om (Armoured Modular Vehicle). Oba se vozila uglavno kupuju u inačici pogona 8×8 iako su se neki kupci odlučili i za inačicu 6×6. Za Pandur II odlučili su se češka i portugalska vojska. Još veći uspjeh postigao je AMV-e kojeg su odabrale finska, poljska, slovenska, južnoafrička i odnedavno Hrvatska vojska.

U Europi su u završnoj fazi razvoja ili početku serijske proizvodnje još nekoliko borbenih vozila na kotačima. Tako je njemačko-nizozemski Artec Boxer u završnoj fazi testiranja i u visokoj fazi priprema za serijsku proizvodnju (vidi Hrvatski vojnik broj 147/148). Za francusku vojsku tvrtka Nexter razvila je VBCI (Véhicule Blindé de Combat d’Infanterie). Tvrtke Iveco i OTO Melara za potrebe talijanske vojske, a na osnovi lovca tenkova na kotačima Centauro, razvile su borbeno vozilo pješaštva na kotačima Freccia. Oklopno vozilo u konfiguraciji pogona 8×8 razvija i španjolska tvrtka Santa Barbara Sistemas. U tijeku je i FRES (Future Rapid Effect Systems) program britanskog ministarstva obrane na kojem se, između ostalog, bira i novo višenamjensko borbeno vozilo na kotačima za britansku kopnenu vojsku. U završni krug odabira ušli su Piranha Evolution, Boxer i VBCI (vidi Hrvatski vojnik broj 156).

Kako bi zadovoljila potrebe turske vojske, tvrtka FNSS u suradnji s američkom tvrtkom General Purpose Vehicles (GPV) razvija vozilo Pars 8×8 u inačici oklopnog transportera i borbenog vozila pješaštva.

Intenzivan razvoj oklopnih vozila na kotačima nije ograničen isključivo na Europu i Sjevernu Ameriku. Na dalekom istoku tvrtka Singapore Technologies Kinetics razvila je vozilo Terrex AV 81 8×8, dok se na Tajvanu proizvodi vozilo CM-32 8×8. Nekoliko se različitih borbenih vozila u konfiguraciji 6×6 i 8×8 razvija i u Južnoj Koreji unutar programa kopnene vojske: Rotem KW 1 (6×6), Doosan Black Fox (6×6) i Samsung APC (8×8). Iako japanska vojska već rabi oklopno vozilo Type 96 8×8 tamošnja tvrtka Komatsu razvija novi APC u konfiguraciji pogona 8×8. Ovome treba pridodati i veliki broj borbenih vozila na kotačima koja su nedavno razvijena ili se još uvijek razvijaju u Kini, kako za potrebe tamošnje vojske tako i za izvoz.

Poboljšana zaštita
Te velike investicije u nove oklopnjake na kotačima, ili bolje rečeno nedostatak investiranja u druga oklopna vozila, uvjetovat će njihovu intenzivnu uporabu u oružanim sukobima svih vrsta, čak i u onima za koje nisu namijenjeni. Zbog toga će se broj ugroza drastično povećavati. Jedini je odgovor povećanje razine zaštite, iako to ne mora značiti isključivo dodavanje novog oklopa.

Veliki napredak na tom području ponovno je učinio Mowag na Piranhi IV i još više na Piranhi V. Iskorištavajući svoje bogato iskustvo najvećeg svjetskog proizvođača borbenih vozila na kotačima izvan Kine i bivšeg Sovjetskog Saveza, Mowag pokušava sačuvati i image proizvođača najnaprednijih vozila. Zbog toga je upravo obitelj Piranha najbolji primjer kako je tekao razvoj borbenih vozila na kotačima od sedamdesetih godina prošlog stoljeća do danas. Kao i velika većina tadašnjih lakih oklopnih vozila i Piranha I je imala oklop koji je bio taman toliko debeo da posadu zaštiti od standardnog streljiva kalibra 7,62 mm. Zbog toga je bilo dovoljno imati tešku strojnicu kalibra 12,7 mm ili još bolje 14,5 mm i izbušite Piranhu I kao “švicarski sir”. Niti Piranha II nije donijela bitniji napredak na području okopne zaštite. Kako se s takvim vozilima nikako niste mogli upustiti u ozbiljnije zadaće, Mowag je sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća razvio Piranhu III. Osnova je ostala ista – zavarene ploče pancirnog čelika koje su posadu štitile od pješačkog streljiva malog kalibra. Povećanje razine zaštite ostvarivalo se uporabom pasivnog keramičkog oklopa koji se na vozilo postavljao po potrebi. Novi je oklop bitno povećao zaštitu, sve do STANAG 4569 Level 4 razine ili jednostavno rečeno štitio je posadu od pancirnog streljiva B32 kalibra 14,5 mm. To je već bilo dovoljno da se s takvim vozilom upustite u mirovne operacije očuvanja mira. kako bi se Piranha IV, koja je još uvijek u razvoju, mogla rabiti kao klasični oklopni transporter ili borbeno vozilo pješaštva projektanti su joj morali dati dodatni oklop na STANAG 4569 Level 5 razini. To znači da bi Piranha IV morala izdržati paljbu automatskog topa kalibra 25 mm koji rabi potkalibarno probojno streljivo (APDS- Armour Piercing Discarding Sabot) koje pogađa vozilo pod kutom od 60 stupnjeva. Tijekom osamdesetih i devedesetih godina to je bila standardna razina zaštite i za borbena vozila pještaštva na gusjenicama.

Još je veći napredak napravljen na području zaštite od protutenkovskih mina i eksplozivnih naprava. Za primjer Piranha I je mogla izdržati eksploziju mine s pet kilograma TNT-a, ali samo ako bi se eksplozija dogodila ispod jednog od kotača. Piranha III može preživjeti eksploziju osam kilograma TNT-a ispod kotača ili šest kilograma ispod sredine tijela. Još bolji rezultat postignut je na Piranhi IV koja preživljava eksploziju 10 kilograma TNT-a ispod kotača i čak osam kilograma ispod tijela.

Sve češća uporaba borbenih vozila na kotačima u ozbiljnim borbenim djelovanjima (recimo u Iraku) dovela je do zahtjeva za poboljšanjem zaštite od lakih protuoklopnih sustava, prije svega RPG-a 7. Iako je RPG-7 u uporabi još od sredine šezdesetih godina prošlog stoljeća, i pojavljivao se u gotovo svim ratovima od tada do danas, svoju najveću “slavu” doživio je tek nakon okupacije Iraka 2003. godine. Kako je iračka vojska imala na desetke tisuća RPG-a 7, veliki broj ih je dospio u naoružanje iračkih pobunjenika. Iako je mala opasnost za američke i britanske tenkove, pokazao se znatno učinkovitiji protiv lakih oklopnih vozila. Zbog toga su vrlo brzo omiljenim ciljevima iračkih pobunjenika naoružanih RPG-ima postali laka oklopljena vozila, prije svega Strykeri. Zbog toga su ih počeli opremati raznim dodatnim oklopima od kojih je najzanimljiviji tzv. slat oklop. Riječ je o rešetkastoj konstrukciji čija je namjena da aktivira RPG-ov projektil prije njegovog udara u samo vozilo. Iskustvo je pokazalo da je učinkovitost slat oklopa protiv RPG-a 7 oko 60 posto, te da slabo ili nikako ne štiti od modernijeg protuoklopnog oružja s jačim kumulativnim bojnim glavama. S druge strane povećava masu vozila za dvije tone, a svojom veličinom znatno umanjuje mogućnost kretanja u uskim ulicama (posebno bitno tijekom djelovanja u bagdadskim predgrađima).

Reaktivni oklop
Znatno veću zaštitu od svih vrsta kumulativnih projektila pružaju (eksplozivno) reaktivni oklopi. Riječ je o pločama napunjenim posebnim eksplozivima koji razbijaju kumulativni mlaz projektila prije nego što dođe u kontakt s oklopom. Najpoznatiji proizvođači reaktivnih oklopa su izraelska tvrtke Rafael i Israel Military Industries (IMI).

Potrebno je istaknuti da su se reaktivni oklopi dokazali kao učinkovita zaštita od kumulativnih projektila, ali i da su otkrivene mnogi nedostaci. Najveći je sam način djelovanja kod kojeg se jedna eksplozija neutralizira drugom. Na otvorenim terenima klasičnog bojišta reaktivni je oklop idealan, ali u gradskim uvjetima ratovanja baš i nije. Naime, eksplozija reaktivnog oklopa štiti vozilo ali zato može itekako ozlijediti (a često i ubiti) sve ljude koji se nalaze oko vozila. O ovoj neugodnoj osobini reaktivnog oklopa počelo se više govoriti nakon ruskog osvajanja čečenskog glavnog grada Groznog. Iako proizvođači tvrde da su od tada do danas bitno unaprijedili reaktivne oklope, činjenica je da je tek neznatni broj Strykera u Iraku opremljen njima, te da ga američke oružane snage ne rabe niti na jednom drugom vozilu.

Činjenica da protuoklopni kumulativni projektili (i vođeni i nevođeni) lete relativno malim brzinama navela je mnoge da počnu s razvojem aktivnih obrambenih sustava koji se u stručnoj literaturi često označavaju kao HKDAS (Hard-Kill Defensive Aids Suites) sustavi. I na tom području najdalje je otišla tvrtka izraelska tvrtka Rafael koja nudi svoj sustav Trophy koji je prilagođen za ugradnju i na laka oklopna vozila. Za projekt FCS američka tvrtka Raytheon razvila je sustav Quick Kill (u razvoju je od 2005.). Sustav se sastoji od okomitih lansera malih projektila presretača koji se na cilj precizno navode putem Multi-Function Radio Frequency System (MFRFS) radara i računalnog sustava velike brzine rada. Iako je Quick Kill prošao veliki broj najrazličitijih testova, američka vojska još uvijek nije odlučila hoće li ga prihvatiti kao standardnu opremu svojih oklopnih vozila.

Na tržištu su se u međuvremenu pojavili i sustavi AWISS njemačke tvrtke Diehl i Iron Fist tvrtke IMI. Iron Fist rabi kombinaciju radara i infracrvenog senzora koji otkrivaju opasnost (projektil) te mjere njegovu brzinu, udaljenost i smjer dolaska. Na temelju tih podataka sustav za usmjeravanje paljbe ispaljuje projektil-presretač koji obara projektil bez aktiviranja njegove bojne glave. Proizvođač navodi da Iron Fist sustav može djelovati protiv svih vrsta protuoklopnih oružja, čak i protiv potkalibarnih penetracijskih projektila jer mu od trenutka otkrivanja prijetnje do reakcije treba manje od jedne sekunde. Izraelska vojska obavlja testiranja Iron Fist sustava i još uvijek nije poznato hoće li ga uvesti u operativnu porabu.
Njemačka tvrtka IBD razvila je sustav AMAP ADS (Advanced Modular Armor Protection – Active Defense Systems) koji je kombinacija reaktivnog oklopa i aktivnog obrambenog sustava. Iako je razvoj AMAP-a pokrenut kako bi se njime opremila vozila iz švedskog programa SEP, zbog velikog je zanimanja prilagođen za uporabu na raznim oklopnim vozilima, između ostalog i na Patrijinim AMV-ovima namijenjenim finskoj i poljskoj vojsci. Način djelovanja AMAP-a nije ispaljivanje projektila već se vozilo, kao i kod klasičnog reaktivnog oklopa, oprema većim brojem eksplozivnih modula koje se postavljaju na vozilo. Za razliku od klasičnog reaktivnog oklopa koji se aktivira tijekom udara kumulativnog projektila u njega AMAP ima sustav za otkrivanje i praćenje cilja te računalo koje aktivira eksplozivni modul prije udara projektila u njega.

Aktivni obrambeni sustavi mogli bi u skoro vrijeme postati važan čimbenik zaštite svih oklopnih vozila, posebno borbenih vozila na kotačima. Prednost aktivnih obrambenih sustava je učinkovitost protiv širokog spektra opasnosti te mala masa. Nedostatak im je njihova složenost i neučinkovitost protiv projektila koji se prekasno uoče. Uz to svojim aktivnim djelovanjem neprikladnih su za uporabu u urbanim područjima jer su podjednako opasni i za protuoklopne projektile kao i za ljude koji se nalaze oko vozila. Uz to pitanje je kako će se nositi sa situacijama kad se na vozilo istovremeno ispali više projektila iz više pravaca, a što se dosta često događa u Iraku. Uz to, unatoč svojoj maloj masi nije za vjerovati da će se projektanti, ali i korisnici, tako brzo usuditi prihvatiti aktivne obrambene sustave kao osnovu zaštite svojih vozila. I dalje će oklopna zaštita biti odlučujuća, što znači da će masa vozila premašiti 20 tona. To znači da definitivno otpada mogućnost prijevoza transportnim avionima C-130. Zapravo je od samog početka zahtjev da se borbena vozila mogu prevoziti Herculesima bio nerealan. Na kratkim udaljenostima Herculesi mogu prevesti oko 18 tona tereta, a s povećanjem trajanja leta njihova nosivost drastično pada sve do 13 tona. Danas ne postoje oklopi koji bi omogućili sigurnost borbenim vozilima tako male mase. Osim toga, osim američkih oružanih snaga, niti jedna članica NATO saveza nema ni približno dovoljno Herculesa da bi njima mogla prevesti oklopnu bojnu, a kamoli brigadu.

To uključuje i britansku vojsku koja je u početku slijedila američkim primjer, te je tražila da vozila u programu FRES moraju biti dovoljno lagana i mala da se mogu prevoziti Herculesima. Prije dvije godine britansko je ministarstvo obrane shvatilo da je to nerealan zahtjev te se sada zahtjeva da vozilo bude dovoljno lagano za prijevoz transportnim avionom A400M koji će moći prevoziti terete mase 37 tona i pritom preletjeti 3100 kilometara. To je bilo dovoljno da se u završnici FRES programa nađe Artecov Boxer s njegovih 33 tone.
Povećanje mase borbenih vozila na kotačima ne odražava se negativno samo na njihove mogućnosti zračnog transporta. Naime, dosad se povećanje taktičke pokretljivosti oklopnih (pa i borbenih) vozila na kotačima postizalo povećanjem broja osovina i povećanjem kotača. Nakon što su mase premašile 30 tona javio se problem znatnog slabljena pokretljivosti po mekanim i mokrim podlogama. Jedna je mogućnosti dodavanje pete osovine (konfiguracija 10×10) ali to dodatno usložava cijelu konstrukciju vozila i povećava cijenu. Druga je mogućnost postavljanje još većih kotača, što pak dovodi do povećanja visine vozila i drugih problema. Uz to tehnologija izrade guma ne dopušta njihovo beskonačno povećavanje. Zbog toga je moguće da će se borbena vozila mase veće od 30 ili 35 tona i dalje proizvoditi kao gusjeničari.

Tomislav JANJIĆ