Američka ratna mornarica namjerava protuminsku borbu prepustiti svojim novim Littoral Combat Ship brodovima, tj. helikopterima i besposadnim plovilima smještenim na njima

Morske mine su se prvi put rabile kao oružje u I. svjetskom ratu te su trajno promijenile dotadašnju strategiju ratovanja na moru. Od početka prošlog stoljeća uporaba morskih mina se brzo širila, pa je u konačnom zbroju više brodova potopljeno uporabom mina nego svim drugim oružjaem. Tako su npr. u II. svjetskom ratu savezničke snage izgubile oko 650 brodova zbog djelovanja morskih mina. Brodovi USS Samuel B. Roberts i USS Tripoli tijekom Zaljevskog rata oštećeni su jednostavnom kontaktnom morskom minom kojoj je cijena bila manja od 1500 američkih dolara, dok su troškovi remonta tih brodova, ne računajući razdoblje provedeno izvan službe, iznosili milijune dolara (USS Samuel B. Roberts 96 milijuna dolara, a USS Tripoli 3,5 milijuna dolara).

Jedna od najzahtjevnijih vojnih operacija tijekom rata u Iraku 2003. bila je operacija otvaranja pristupa luci Umm Qasr i njezino osiguranje. Iako nije bilo nikakve prijetnje iz zraka ili s mora iračke od ratne mornarice, na umu koalicijskih snaga bili su prije svega gubici pretrpljeni u Zaljevskom ratu 1990. i 1991. godine. Tada su zbog djelovanja morskih mina znatno oštećene američka fregata klase Oliver Hazard Perry USS Samuel B. Roberts (FFG 58), krstarica klase Ticonderoga USS Princeton (CG 59) i desantno-transportni brod (nosač helikoptera) klase Iwo Jima USS Tripoli. Zbog toga neugodnog iskustva okupljene su velike snage za protuminsku borbu koje su trebale koalicijskim snagama osigurati pristup u jedinu iračku luku. Unatoč tome što je pretraživanjem luke otkriven vrlo malen broj postavljenih mina (samo šest), zbog sumnji da ih ima mnogo više otvaranje luke Umm Qasr odgođeno je za 36 sati. No, moglo je biti mnogo gore. Tijekom Zaljevskog rata iračke su snage u priobalnim kuvajtskim vodama položile deset minskih polja s oko 1300 morskih mina različite vrste.

U rujnu 2007. američka je ratna mornarica prvi put prikazala protuminsku opremu namijenjenu uporabi na prvom Littoral Combat Shipu (LCS-1) USS Freedom. To je revolucionarno novi pristup protuminskoj borbi, ne samo za američku ratnu mornaricu već i za sve ostale mornarice. LCS-ov protuminski borbeni modul potpuno je novi pristup ovom problemu koji bi mogao, ako se pokaže učinkovitim, dovesti do eliminacije potrebe za uporabom namjenskih protuminskih brodova i ronilaca. Iako razvijeni isključivo za uporabu s LCS-a, ovi bi se protuminski sustavi, ili njihove izvedenice, lako mogli naći i na drugim ratnim brodovima. Naravno, pod uvjetom da se pokažu dovoljno učinkovitima.

Zadnjih deset godina traje intenzivan razvoj šest novih protuminskih sustava namijenjenih uporabi s LCS-a. Ti sustavi su Taytheonov AN/AQS-20A Sonar Mine Detecting Set (SMDS) i AN/AQS-235 Airborne Mine Neutralization System (AMNS), Northrop Grummanov AN/AES-1 Airborne Laser Mine Detection System (ALMDS) i AN/AWS-2 Rapid Airborne Mine Clerance System (RAMICS), EDO Corporationov (sata ITT) AN/ALQ-220 Organic Airborne and Surface Influence Sweep (OASIS) i Lockheed Martinov AN/WLD-1 Remote Minehunting System (RMS).

No, razvoj tako velikog broja različitih sustava (različitih proizvođača) doveo je do sve veće sumnje u sposobnost američke ratne mornarice da uspješno integrira nove programe u sustav sposoban za operativno djelovanja, i da to uspješno dovrši prije ulaska LCS-a u operativnu uporabu. Proračunska ograničenje i kašnjenja u gradnji dva LCS-ova prototipa Freedom i Independence (LCS-2), od kojih je ovaj drugi još u gradnji, samo su dodatno povećali broj pitanja i sumnjivaca koji tvrde da je cijeli program razvoja LCS-a preambiciozan.

Povrh toga, u listopadu 2007. US Government Accountability Office (GAO) objavio je nimalo ohrabrujuću vijest da se smanjuju obavještajne pripreme za mapiranje globalnih minskih polja. A upravo je postupak iscrtavanja minskih polja esencijalan za uspješno djelovanje LCS-ova koji moraju po svaku cijenu ostati izvan opasnih zona.

Popuna praznine
Novi protuminski sustavi namijenjeni uporabi na LCS-ima moraju popuniti prazninu u otkrivanju minskih polja koju sada obavljajuju klasični protuminski brodovi. Vremena za njihov razvoj ima sve manje jer bi prvi LCS u operativnu uporabu trebao ući već tijekom proračunske godine 2011. (FY11). Zbog toga bi svako kašnjenje u njihovu razvoju dovelo ili do odgode uvođenja LCS-a u operativnu uporabu, ili bi brodovi imali bitno smanjene mogućnosti borbenog djelovanja.

AQS-20A SMDS tvrtke Raytheon sastoji se od standardnog sustava za otkrivanje i klasifikaciju mina iz zraka. Njegov je razvoj započeo 2000. godine. On omogućava otkrivanje, precizno određivanje položaja i klasifikaciju na dnu ležećih mina u plitkim vodama, te zaronjenih i plutajućih mina u dubokim vodama. Za njega je Raytheon razvio novi sustav senzora koje vuče helikopter. Jedna je od odlika tog sustava što može djelovati na različitim dubinama. Druga je posebno razvijen hardver i softver (posebni algoritmi), koji zajedno omogućavaju otkrivanje i klasifikaciju mina u realnom vremenu. Sastavni dio sustava AQS-20A čini pet različitih sonarskih podsustava koji osiguravaju motrenje podmorja u svih 306 stupnjeva. Jedan je sonar namijenjen otkrikvanju mina u smjeru plovidbe, drugi je sonar za pretragu šireg područja (može se zamijeniti elektrooptičkim senzorom kako bi operater vidio videosliku otkrivenog objekta u visokoj rezoluciji), bočno motreći sonari na lijevoj i desnoj strani, a sonar za precizno mjerenje udaljenosti. Elektrooptički sustav proizvod je tvrtke Arete Associates, te operateru pruža trodimenzionalnu sliku visoke rezolucije. Slika se s ronilice prenosi do operatera preko optičkog kabela, koji ujedno služi za vuču.

Po do sada spomenutom vidi se da će u skoroj budućnosti američka ratna mornarica veliki dio zadaća otkrivanja morskih mina prepustiti helikopterima. Do 2015. ta će zadaća biti na “plećima” samo jednog helikoptera – Sikorsky MH-60S. Međutim, evaluacijska sustava AQS-20A obavit će se na znatno većem helikopteru MH-53E Sea Dragon, a tek potom (ako sve bude u redu) i na MH-60S.
Trenutno američka ratna mornarica traži odobrene novca za kupnju 20 AQS-20A kako bi započela maloserijska proizvodnja. U veljači 2008. mornarica je naručila tri sustava za neutralizaciju mina AN/AQ-235 AMNS, a koji će djelovati zajedno sa sustavima AQS-20A.

Ako AMNS uspješno prođe prvi dio testiranja koja su usmjerena na ispitivanje mogućnosti integracije u helikoptere, započet će prva testiranja na moru. Originalni planovi predviđaju početak testiranja na moru s uporabom pravih mina sredinom ove godine, a početak operacionalne evaluacije već početkom FY10. Iako je izvorno predviđeno da tijekom djelovanja AMNS bude direktno spojen na AQS-20A, njegova mu modularnost omogućava da se brzo prilagodi uporabi i s drugim sustavima i/ili platformama.

Tijekom djelovanja AMNS za uništavanje mina rabi daljinski upravljiv sustav Archerfish. Archerfish proizvodi BAE Systems. Četiri Archerfisha nalaze se u LHS (launch and handling system) sustavu, koji je oblikom sličan lakom torpedu, te prilagođen uporabi na helikopteru MH-60S. Kad se jednom nađe u vodi, Archerfish rabi svoj sonar kako bi otkrio cilj, čiju sliku šalje na MH-60S kako bi operater indentificirao minu. Tek nakon toga operater ispaljuje probojnu bojnu glavu i čeka potvrdu da je mina (ili neki drugi cilj) uništena. Archerfish može postići vršnu brzinu od šest čvorova. Zanimljivo je da će tijekom uništavanja mine zbog snage eksplozije doći i do uništenja Archerfisha.

Američka ratna mornarica naručila je AMNS sustav još 1998. godine, unutar inicijalnog programa koji je tada vodio Lockheed Martin. Izvorni AQS-232 rabio je daljinski upravlji sustav za neutralizaciju mina SeaFox tvrtke Atlas Electronik. Međutim, 2002. godine američka je ratna mornarica zatražila ponude za manji sustav od AQS-232, kako bi ga se moglo rabiti na helikopteru MH-60S umjesto na znatno većem MH-53E Sea Dragonu, za koji je AQS-232 prvobitno projektiran. Tegljeni AQS-20A SMDS i AMNS trebali su u operativnu uporabu ući tijekom proračunske godine 2010. U odnosu na stare klasične sustave, oni donose znatne prednosti. Prije svega povećanu sigurnost jer ne zahtijevaju prisutnost ljudi u minskom polju ili u njegovoj blizini. Osim toga znatno je povećana brzina djelovanja, posebice u odnosu na klasične protuminske sustave na brodovima. Tako MH-60S može tegliti ove sustave brzinom od 20 čvorova, ili četiri puta brže od tradicionalnih sustava. Povrh toga, tijekom djelovanja MH-60S nije u vodi te je zaštićen od posljedica eksplozije mine.

Lasersko rješenje
Northrop Grummanov ALMDS nudi uporabu lasera koje je razvio Raytheon. Laser se rabi za otkrivanje, klasifikaciju i precizno pozicioniranje mina u plitkim vodama ili ako se mine nalaze neposredno ispod površine mora, do najveće dubine od 15 metara.
Američka je ratna mornarica prvobitno planirala početak testova integracije sustava ALMDS i helikoptera MH-60S u prosincu 2008. Prema izjavama američke mornarice, završna tehnička evaluacija započela je u veljači 2009. Dva maloserijska ALMDS-a već su isporučena mornarici radi testiranja i evaluacije. U međuvremenu su naručena dodatna tri sustava. Ako sve prođe prema planovima, završna operativna evaluacija započet će do kraja proračunske godine 2009. Northrop Grumman je već 2005. dobio 124,5 milijuna dolara za pripremu proizvodnje. ALMDS je prošao dvije faze testiranja na kopnu, nakon kojih je Northrop Grumman u ožujku 2008. dobio dodatnih 24,9 milijuna dolara za pokretanje maloserijske proizvodnje.

ALMDS je razvijen kako bi osigurao zaštitu brodova tijekom djelovanja u priobalnim vodama ili u tjesnacima. Njegova se namjena potencijalno može proširiti na otkrivanje podmornica, ali i površinskih ciljeva. Najavljuje se i mogućnost da ALMDS rabi i američka oblana straža. Po najavama iz US Naval Sea Systems Command (NAVSEA), razmatra se mogućnost integracije ALMDS-a u patrolne avione P-3C Orion i u najnovije patrolne avione P-8A Poseidon.

Kako bi otkrio, locirao i klasificirao plutajuće ili plitko zaronjene mine, ALMDS rabi Light Detection and Ranging (LIDAR) sustav. LIDAR rabi plavo-zeleni laser kako bi otkrio, ali i klasificirao mine. Čak se i trodimenzionalna slika mine osigurava uporabom lasera. Slika se u realnom vremenu prenosi operateru u helikopteru, u ovom slučaju MH-60S. Na taj se način znatno smanjuje vrijeme djelovanja jer više neće biti potrebno rabiti daljinski upravljive ronilice ili čak ronioce da se obavi klasifikacija mine. ALMDS se nosi na BRU-14 Bomb Rack Unit na lijevom boku MH-60S. Kako bi generirao sliku, ALMDS rabi kretanje helikoptera.

Tijekom djelovanja LIDAR sustav je povezan sa sustavom za uništavanje mina RAMICS. Glavni dio sustava je automatski top Mk 44 Bushmaster II kalibra 30 mm, koji je prilagođen za ispaljivanje posebnih probojnih granata Mk 258 Mod I. Navođenje paljbe obavlja se pomoću ALMD-ova plavo-zelenog lasera. Pod kutom ulaska u vodu od 45 stupnjeva, penetrator granate Mk 258 Mod I stvara efekt superkavitacije kako bi zadržao brzinu i preciznost. Sam penetrator nema eksplozivnog punjenja već se mina uništava tako što tijekom proboja penetrator aktivira eksploziv u mini. Na taj način mina uništi sama sebe. Kako bi se osigurala preciznost za top Mk 44, moralo se razviti posebne algoritme za izračunavanje putanje granata kroz zrak i nakon ulaska u vodu, što je bilo znatno složenije. Prvo testiranje zajedničkog djelovanja RAMICS sustava i topa Mk 44 obavljeno je tijekom 2008. godine. Testiranje je obavljeno u Naval Surface Warfare Centeru u Indiani, tako da su cjelokupni sustav smjestili na visoki kran iznad mora. Prvo testiranje kompletnog RAMICS sustava (zajedno s topom) na helikopteru MH-60S planirano je za ovu godinu. Tek nakon toga moći će se donijeti odluka o početku serijske proizvodnje ALMDS i RAMICS sustava. Po sadašnjim planovima, prva sredstva za pripremu serijske proizvodnje trebala bi se odobriti iz proračuna za FY10.

Zadnja crta obrane
Iako se od prije opisanih sustava očekuje visok stupanj učinkovitosti, ipak je moguće da neće otkriti i neutralizirati sve mine. Zbog toga će brodovi dobiti i OASIS sustav, koji je još 2002. ravzila tvrtka EDO Corporation. Nakon serije demonstracija mogućnosti, 2008. godine je otkriveno da su neki elementi sustava podložni koroziji. Nakon toga je proveden redizajn prototipa, te su testiranja nastavljena 24. studenog prošle godine. Sam OASIS nije ni jednostavan ni malen sustav, a u osnovi je sličan vučenim ometačima koje rabe borbeni avioni. Tako je dužina tegljenog tijela 304,8 cm, a masa mu je veća od 400 kg. Usprkos tome, ako se rabi na helikopteru, MH-60S može djelovati pri brzini od čak 40 čvorova. Tako je projektiran da može zadržati pravac i dubinu ronjenja bez obzira na manevre helikoptera. Pritom može ili zadržati konstantnu dubinu ili konstantnu udaljenost od morskog dna, rabeći pritom senzore tlaka. Teglejno tijelo nosi sustave za magnetsko i akustičko djelovanje koji ometaju magnetske i akustičke upaljače na zaronjenim (sidrenim) ili na dnu ležećim minama. Iako je prvotno planirano da maloserijska proizvodnja OASIS sustava započne u proračunskoj godini 2010., prvi potpuni prototip bit će dostupan za testiranje tek krajem ove godine.

Poluuronjeni sustavi igrat će kričtičnu ulogu u budućim autonomnim podvodnim izvidničkim operacijama, koje ne moraju uvijek biti protuminske. Površinska i podvodna komponenta LCS-ovih protuminskih mogućnosti bit će dopunjena i Remote Minehunting Systemom (RMS), te s Battlespace Preparation Autonomous Undersea Vehicle (BPAUV). Razmatra se i mogućnost naknadnog uključivanja još nekih besposadnih autonomnih plovila i ronilica.

RMS može obuhvatiti više protuminskih sustava uključujući već prije opisani AQS-20A SMDS. Uz LCS-e, RMS bi se trebao rabiti i na razaračima klase Arleigh Burke (od DDG-96 do DDG-101). No, RMS se trenutno priprema za operativna testiranja koja bi trebalo obaviti protuminski dio posade USS Freedoma. RMS se sastoji od pet podsustava. U nosnom modulu nalazi se sonar čija je primarna namjena otkrivanje i izbjegavanje objekata. Tu je i eletkronički podsustav namijenjen procesiranju podataka i komunikaciji u realnom vremenu s matičnim plovilom. Modul s gorivom zaprima 718 litara brodskog dizela ili zrakoplovnog goriva JP-5. Sve to pokreće dizelmotor Cummins snage 370 KS. Tu je i sustav za porinuće i podizanje natrag na palubu matičnog broda. U vodi RMS je plovilo dužine sedam metara, koje plovi, ili, bolje rečeno, roni neposredno ispod površine vode. Jedini dio koji je vidljiv iznad vode jest hidrodinamički oblikovan šnorkel, koji dovodi svjež zrak do motora i izbacuje ispušne plinove. Povrh toga, šnorkel je iskorišten i za postavljanje antena navigacijskog (GPS) i komunikacijskog sustava. Za porinuće i vađenje RMS-a iz mora rabi se hidraulički sustav koji je nalik sustavima za spuštanje čamaca za spašavanje. Hidraulički se sustav prvo pomakne s palube tako da RMS udalji nekih 4,5 metara od boka broda. Potom se plovilo pomoću čeličnih užadi spušta u vodu.

Nakon spuštanja u vodu plovilo mora uspostaviti dvosmjernu komunikaciju s matičnim brodom, koja se nerpestance održava sve do povratka plovila na matični brod. Potom se rabe dva komunikacijska moda. Jedan se rabi za upravljanje plovilom, a drugi (protoka 3,1 Mb/s) za prijenos podataka u realnom vremenu sa sonara i videosustava. Međutim, ovaj protok podataka može se održavati samo ako je plovilo u vidokrugu. Ako izađe iz vidokruga, protok podataka se smanjuje na samo 64 kb/s. To je dostatno da se nastavi upravljanje plovilom, prijenos slike u realnom vremenu te fragmenti sonarne slike. Za upravljanje RMS-om dovoljna je zapovjedno-nadzorna konzola AN/UYO-70 koja je nadograđena softverom Mine Warfare Environmental Decision Aids Library (MEDAL). MEDAL omogućava da se cijela misija RMS-a isplanira unaprijed te njeno automatizirano odvijanje od trenutka porinuća do povratka na matični brod. Naravno, operater u svakom trenutku može preuzeti nadzor nad plovilom te upravljati njime preko datalinka.
RMS se može rabiti za više različitih zadaća. Ako se rabi u protuminskoj borbi, onda je (za sada) opremljen AQS-20A sustavom te pripadajućim kablom dužine 6096 m. RMS će se rabiti i za zadaće nadzora i zaštite određenog područja, priobalnog patroliranja i izviđanja, danju i noću, bez obzira na vremenske uvjete.

Lockheed Martin je maloserijsku proizvodnju pokrenuo 2005. godine, a prvi je RMS američkoj ratnoj mornarici isporučen u travnju 2007. Prvotno je planirano da se operativna testiranja obave na razaraču USS Bainbridge, ali su ona morala biti otkazana jer je razarač poslan u borbenu zadaću. Kako je jedino Bainbridge opremljen za evaluaciju RMS-a, cijeli je proces zastao do isporuke prvog LCS-a.

Priprema za bitku
Battlespace Preparation Autonomous Undersea Vehicle (BPAUV) manje je važan dio protuminskog arsenala LCS-a. No, on će omogućiti snimanje i mapiranje dna mora koje će imati širu primjenu. BPAUV je baziran na Bluefin-21 ronilici tvrtke Bluefin Robotics. U suradnji s Office of Naval Research (ONR), Bluefin je prilagodio BPAUV za uprabu s LCS-a. BPAUV će moći prikupljati podatke do dubine od 200 m s mogućnošću 18 sati snimanja. Pritom će imati rezoluciju od 7,5 do najviše 10 cm.

Hydroidov REMUS 100 (Remote Environmental Monitoring Units) još je jedan manje bitan i jeftin sustav koji će se rabiti za protuminsku borbu, ponajviše za njihovo otkrivanje. REMUS 100 može djelovati sve do dubine od 100 m. U njegovu su razvoju sudjelovali i National Oceanographic and Atmospheric Administration (NOAA) i National Undersea Research Program (NURP) kako bi ga rabili za nadgledanje i mapiranje priobalnih i oceanskih voda. REMUS 100 je kupilo nekoliko europskih i azijskih ratnih mornarica.
Najveća opasnost za opstanak i daljnji razvoj ovih sustava dolazi iz nesigurne budućnosti LCS brodova. Zbog velikog rasta troškova razvoja i gradnje, ali i zbog duboke recesije u Sjedinjenim Američkim Državama, trenutni su planovi gradnje LCS-a smanjeni su s početnih 55 na samo sedam. Usprkos tome program se, doduše usporeno, i dalje nastavlja. USS Freedom je preuzet u studenom 2008., a primopredaja USS Independencea očekuje se tijekom ove godine. Američka ratna mornarica je objavila zahtjev za ponude za slijedeća tri do pet LCS-a, a Kongres je odobrio dodatnih 900 milijuna dolara za FY09.

Iako se to još ne spominje, smanjenje izgradnje LCS-a ugrožava plan zamjene 14 oceanskih lovaca mina klase Avenger, jedinih protuminskih brodova u američkoj ratnoj mornarici. Nakon otpisa 12 lovaca mina klase Osprey tijekom 2006. i 2007. američka ratna mornarica je prvo namjeravala kombinirati snage LCS-a, s brodovima klase Avenger. Potom, kako bi rastao broj operativnih LCS-a tako bi postupno otpisivala i lovce mina klase Avenger. Prvi brod klase Avenger preuzet je još u rujnu 1987., a zadnji u studenom 1994. Zbog toga je njihov otpis planiran u razdoblju od 2016. do 2024., nakon što bi u operativnoj uporabi proveli oko 30 godina.

Igor KAUCKI