Kad je 1998. završila mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske, ostvareni su snovi, ali i životni pothvat Franje Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika, o punoj samostalnosti, suverenosti i međunarodnom priznanju Republike Hrvatske

Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman ostavio je kao državnik, disident, uznik, povjesničar, zapovjednik, političar, vizionar, a prije svega pobjednik, neizbrisiv trag u povijesti hrvatskog naroda. San o samostalnoj, suverenoj i međunarodno priznatoj hrvatskoj državi bio mu je iznad svega i tom cilju posvetio je najveći dio života. Čekajući strpljivo pravi trenutak, svojom mudrošću i znanjem prepoznao je prekretničke događaje na europskom kontinentu kako bi hrvatskom narodu ostvario tisućljetni san o slobodnoj, samostalnoj i neovisnoj Hrvatskoj.

Premda je zbog svojih razmišljanja i stanovišta o Hrvatima i hrvatskoj državi završio i u zatvoru, to ga nije obeshrabrilo, nego naprotiv, učvrstilo ga je i dodatno motiviralo da nastavi tražiti najbolji put do ostvarenja cilja. Ne smijemo danas, s vremenskim odmakom, zaboraviti okolnosti u kojima se to zbivalo, kad u Hrvatskoj još nije bilo demokracije, nije bilo pluralizma ni slobodnih medija, a što se tiče međunarodnih okolnosti, postojale su sve moguće rezerve prema postajanju Hrvatske samostalnom državom. S druge strane, hrvatski narod, među sobom podijeljen na iseljenike, one koji su, da bi sačuvali živu glavu, morali otići iz Hrvatske, ili jednostavno nisu željeli živjeti u onoj državi, one koji su ostali i možda se kroz određene institucije borili za minimum vlastitih prava, ali i na one koji samostalnu Hrvatsku uopće nisu željeli.

Neugodna iskustva s hrvatskim proljećem 1971., kad je dobar dio hrvatske mladosti i inteligencije završio u zatvoru jer je želio svoju državu, svakako su dodatno usložnjavala ionako teške okolnosti. Da bi se iskoristio trenutak koji se polako otkrivao, trebao je lider kojem će se vjerovati, osoba koja će imati dovoljno hrabrosti pa čak i pozitivne drskosti, dovoljno vještine i znanja, s jasnom vizijom što želi i neustrašivošću da pod svaku cijenu to i provede. Trebalo je povezati suprotstavljene strane – domovinsku i iseljenu Hrvatsku jer je u tim presudnim trenucima svaki pojedinac bio bitan – i srećom, našli smo ga upravo u Franji Tuđmanu. Godine Tuđmanova državništva obilježene su Domovinskim ratom, nezapamćenim razaranjima, uništavanjima i agresijom na Republiku Hrvatsku, ali više ništa nije moglo zaustaviti zanos i želju Hrvata za svojom državom.

Kad je međunarodnim priznanjem 15. siječnja 1992. ostvarena jedna od prvih značajnijih diplomatskih pobjeda, put do pune samostalnosti i suverenosti unutar svojih granica bio je puno lakši, ali i dalje jednako tako zahtjevan i popločan položenim životima brojnih hrvatskih branitelja.

Kao vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske, Franjo Tuđman predvodio je operacije oslobađanja Maslenice, Novskog ždrila, Zemunika i brane Peruća te vojno-redarstvene operacije u kojima su 1995. oslobođena okupirana područja zapadne Slavonije (Bljesak) te Dalmacije, Like, Banovine i Korduna (Oluja). Kad je 1998. završila mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske, ostvareni su snovi, ali i životni pothvat Franje Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika, o punoj samostalnosti, suverenosti i međunarodnom priznanju Republike Hrvatske.

Franjo Tuđman umro je 10. prosinca 1999. u Zagrebu nakon duge borbe s teškom bolešću. Pokopan je 13. prosinca na Mirogoju, uz crkvu Krista Kralja na početku glavne mirogojske aleje.

Pripremili: Lada Puljizević, Željko Stipanović
Foto: Arhiva HVGI-ja