Sjedinjene Američke Države bile su 1932. dvostruki domaćin Olimpijskih igara: III. Zimske održane su u veljači u Lake Placidu, a domaćin X. Ljetnih bio je Grad Anđela

Protukandidata za dobivanje domaćinstva 1932. nije bilo, a Los Angeles posebno se istaknuo kako bi privukao što veći broj sportaša. Taj je grad u povijesti Igara zabilježen kao prvi koji je izgradio olimpijsko selo, odnosno mjesto gdje borave svi natjecatelji. Gradnja olimpijskog sela odlična je ideja domaćina koja je imala više ciljeva, među ostalim i smanjenje troškova smještaja i prehrane za sve natjecatelje te pružanje prilike za upoznavanje i sklapanje prijateljstava. Usto, cilj je bio i stvaranje zajedništva, jer to i jest olimpijski pokret. Ideja se pokazala uspješnom i povratne informacije bile su dobre. Na Igrama je sudjelovalo 37 zemalja, koje su na Zapadnu obalu poslale 1332 sportaša, među kojima je bilo 126 žena. Bio je to osjetan pad broja sudionika u odnosu na Igre u Amsterdamu. Igre u Los Angelesu trajale su 16 dana, od 30. srpnja do 14. kolovoza, a otvorio ih je potpredsjednik SAD-a Charles Curtis. U povijest se upisao kao jedini potpredsjednik neke zemlje koji je otvorio Igre. Iz Los Angelesa pamte se uspjesi vrhunskih sportaša te prvo pojavljivanje pobjedničkog postolja na kojem su se našli osvajači medalja, iako je zapravo preuzeto od Zimskih olimpijskih igara održanih te godine također u SAD-u, u Lake Placidu. Prvi se put u povijesti pojavila i maskota Olimpijskih igara, iako još uvijek neslužbena. Bio je to psić Smoky, oštenjen u olimpijskom selu uoči Igara.

Jedna od zvijezda Igara bio je Eddie Tolan, američki atletičar poznat po nadimku Ponoćni Ekspres, koji je osvojio zlata na utrkama na 100 i 200 metara. Mladić iz Detroita, tadašnjeg diva američke autoindustrije, dva je puta 1929. izjednačavao tadašnji svjetski rekord u vremenu 10.4. Jednom ga je uspio i oboriti, ali kako se radilo o neslužbenom natjecanju, rekord nije priznat. Talijan Romeo Neri osvojio je tri zlatne medalje u gimnastici. Bio je svestran sportaš, koji se bavio i plivanjem, dizanjem utega, trčanjem i boksom. Rodni grad Rimini odužio mu se nazvavši nogometni stadion njegovim imenom. Barun Takeichi Nishi jedini je japanski olimpijac u povijesti koji je osvojio zlato u preponskom jahanju. Tijekom Drugog svjetskog rata bio je visoki vojni časnik. Njegov sunarodnjak plivač Kusuo Kitamura sa samo 14 godina i 309 dana pobijedio je u utrci na 1500 metara.

Mildred Ella “Babe” Didrikson Zaharias jedno je od istaknutijih imena s Igara u Los Angelesu. Ta sportašica iz Teksasa nastupila je u tri atletske discipline, te osvojila dva zlata – u utrci na 80 metara s preponama i bacanju koplja, te srebro u skoku u vis. Nakon Olimpijskih igara posvetila se golfu, u kojem je ostvarila svjetski uspjeh. Unatoč karcinomu crijeva, nakon operacije vratila se turnirima i nastupima. Preminula je u dobi od 45 godina.

Berlin 1936.

Glavni grad Njemačke bio je domaćin XI. Olimpijskih igara. U vrijeme dobivanja, odnosno određivanja domaćinstva na vlasti u Njemačkoj nisu bili nacisti stoga Međunarodni olimpijski odbor nije mogao ni slutiti da će povijest te Igre pamtiti upravo po zloglasnom kancelaru Adolfu Hitleru, koji ih je otvorio, i tamnoputom američkom sportašu Jesseju Owensu. Jedini protukandidat za dobivanje domaćinstva bila je Barcelona, ali Odbor je odabrao Berlin. Jedna je od ključnih osoba u organizaciji Igara bio Carl Diem. Njegova je ideja bila da se iz Olimpije, gdje se upali s pomoću sunčevih zraka, plamen do mjesta održavanja Igara prenosi olimpijskom bakljom. Njemački trkač Fritz Schilgen nikad nije osvojio olimpijsku medalju, ali upamćen je kao čovjek koji je prvi zapalio olimpijski plamen. Igre su trajale od 1. do 16. kolovoza. Sudjelovala su 3963 natjecatelja, najveći broj dotad, među kojima je bila 331 žena. Riječ je o prvim Olimpijskim igrama koje su televizijski prenošene. Korištena je različita tehnika, suvremene kamere, i sve je bilo spremno za početak nečeg novog i velikog.

U Berlinu je sport pokazao da je iznad diskriminirajućih ideologija. To je na atletskoj stazi potvrdio spomenuti James Cleveland “Jesse” Owens. Rođen u brojnoj obitelji, kao dijete radio je kao berač pamuka, a već sa 18 godina postao je otac. Zbog iznimnih sportskih uspjeha dobio je stipendiju Sveučilišta u Ohiu, koja mu je omogućila da pokaže svoj talent i nastupi na Igrama u Berlinu. U to je vrijeme i u njegovu rodnom SAD-u postojala rasna segregacija. Međutim, Owens, podijeljen između pokreta za ravnopravnost i želje za dokazivanjem i promjenama, odlučio je nastupiti na Igrama. U Berlinu je osvojio četiri zlatne medalje, u utrkama na 100 i 200 metara, štafeti 4 x 100 metara te skoku u dalj.

Među sportašima koji su ostvarili velik uspjeh u Berlinu je i Glenn Edgar Morris, farmer iz Colorada, koji je osvojio zlato u desetoboju. Britanski veslač Jack Beresford osvojio je peto zlato, što je rekord koji je oboren tek 2000. u Sydneyu. Jedna od velikih priča je i ona Novozelanđanina Johna Lovelocka, koji je za vrijeme Igara već bio liječnik, a sportska karijera bila mu je ugrožena zbog niza ozljeda. Smrtno je stradao sa 38 godina nakon pada pod vlak. Snage u vaterpolu odmjerilo je čak 16 zemalja. Prvi su se put u tom sportu natjecali Hrvati, kao članovi reprezentacije Kraljevine Jugoslavije. Splićanin Ivo Giovanelli sa svojih je 17 godina bio najmlađi vaterpolist Igara. Njegov sugrađanin Miro Mihovilović proglašen je najboljim golmanom vaterpolskog turnira. Sportaši su na Igrama u Berlinu svojim uspjesima zasjenili nacizam. Međutim, njegovo je širenje izravno dovelo do Drugog svjetskog rata te ponovnog prekida olimpijskog ciklusa.

TEKST: Ivan Šurbek