Domovinski rat presudno je razdoblje hrvatske povijesti, a Oluja je presudna operacija tog razdoblja, i za Hrvatsku, i za Bosnu i Hercegovinu. Ne samo zbog činjenice da je Olujom deblokiran Bihać, grad u BiH koji je UN proglasio “zaštićenom zonom”, čime je spriječena nova humanitarna katastrofa u Bosni i Hercegovini i zločin poput masakra u Srebrenici, gdje su u srpnju 1995., prema podacima iz Memorijalnog centra u Potočarima, pripadnici srpskih postrojbi ubili više od 8000 Bošnjaka muslimana. “Oluja” je vrhunac procesa vojnog oslobađanja okupiranog teritorija Republike Hrvatske i ne može se promatrati kao izoliran događaj. Značaj Oluje i okolnosti u kojima je provedena nije moguće razumjeti ako se zanemari proces obnove velikosrpske politike od sredine 1980-ih i velikosrpska oružana agresija na Hrvatsku i BiH od ljeta 1991. godine, koju su organizirala i provela tadašnja vodstva Srbije i JNA. Podižući hrvatsku zastavu na Kninskoj tvrđavi svake godine, čime ponosno obilježavamo oslobađanje Knina u operaciji Oluja 5. kolovoza 1995. i pobjedu Hrvatske u Domovinskom ratu, ne smijemo zaboraviti da su temelje za taj proces postavili hrvatski dragovoljci koji su slabo naoružani, kao pripadnici ZNG-a i hrvatske policije, 1991. obranili Hrvatsku od napada JNA i srpsko-crnogorskih postrojbi, a potom su godinama, po rovovima i “čukama”, u svim vremenskim uvjetima, držali crtu bojišta.
Dakako, prije svih, sjećanje i zahvalnost zaslužuju poginuli hrvatski branitelji, njima dugujemo slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Treba se sjetiti i svih nedužno ubijenih i poginulih civila, bez obzira na njihovu nacionalnost ili vjeroispovijest. Taj civilizacijski čin ima smisla samo ako se provodi u nedvojbenim i na izvorima utemeljenim okvirima, odnosno na sadržaju koji ne zanemaruje uzrok i tijek Domovinskog rata. Nažalost, primjetno je da najmoćniji političari u današnjoj Srbiji, ali i pojedine neznanstvene udruge u Hrvatskoj, zanemarujući izvore i kronologiju događaja, odnosno činjenice, pokušavaju krivotvoriti povijest Domovinskog rata, a agresiju na Hrvatsku iza koje stoji Srbija prikazati kao građanski rat. Oni uglavnom zanemaruju i činjenicu da je zbog beskompromisne politike tadašnjeg srpskog vodstva, koje početkom 1995. nije prihvatilo ni tzv. Plan Z-4 o iznimno širokoj autonomiji Srba u Hrvatskoj (zapravo “državi u državi”), vojna operacija u kolovozu 1995. bila jedina moguća i neodgodiva opcija povratka okupiranog teritorija RH u njezin ustavno-pravni poredak, te da kaznena djela počinjena tijekom i nakon Oluje nad pojedinim srpskim civilima i njihovom imovinom, koje je najveći dio hrvatske javnosti, ali i hrvatskog pravosuđa, osudio, ne mogu biti alibi da se legitimna operacija hrvatskih snaga nazove “zločinom”, a hrvatsko vodstvo “zločinačkim”.
Uz činjenicu da je u Domovinskom ratu u Hrvatskoj, uz hrvatski, stradao i srpski narod, čija se tragedija očituje u napuštanju svojih domova uoči i tijekom Oluje, ne smije se zanemariti ni činjenicu da je za tu tragediju, odnosno za rat u Hrvatskoj (i BiH) odgovorno srpsko vodstvo. To je potvrdio i Međunarodni sud pravde (ICJ) u Den Haagu, utvrdivši u procesu između Hrvatske i Srbije zbog povrede odredbi UN-ove Konvencije iz 1948. o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, održanom u ožujku 2014., da su u Domovinskom ratu “politička vodstva Srbije i Srba u Hrvatskoj zajednički dijelila cilj stvaranja etnički homogene srpske države”, kao i da je to bio kontekst u kojem su se događali zločini (čl. 426. presude).
Srpsko vodstvo niti nakon poraza u operaciji Bljesak u svibnju 1995. nije odustalo od isključive odluke da će teritorij samoproglašenog “RSK”, zapravo okupirani teritorij Republike Hrvatske, biti dio Srbije ili da Srba tu više neće biti. Oluja je stoga bila legitiman i neizbježan vojni odgovor na nezakonitu okupaciju, odgovor koji je i prema presudi međunarodnih sudova proveden zakonito. Odbijanjem mirne reintegracije okupiranog teritorija u sastav RH, vođe pobunjenih Srba u Hrvatskoj preuzele su odgovornost za žrtve i razaranje koji prate svaku takvu operaciju. Činjenica je i da su tri najmoćnija političara u današnjoj Srbiji početkom 1990-ih zagovarala zapadnu granicu “velike Srbije”, koja je, prema velikosrpskim projektima od prve pol. XIX. st. do 1990-ih uglavnom planirana duboko na teritoriju Republike Hrvatske, otprilike na crti Virovitica – Karlovac – Karlobag. U tom je kontekstu spomenuti sudski proces između Hrvatske i Srbije na Međunarodnom sudu pravde u Den Haagu bio  potreban i zbog sadašnjeg srbijanskog vodstva, koje i dalje negira odgovornost Srbije i srbijanskog vodstva iz 1990-ih za agresiju na Hrvatsku 1991., a potom i na Bosnu i Hercegovinu.
Izvori, posebice dokumenti srpske strane, izravan su i argumentiran odgovor na pitanja zašto vojna opcija, nažalost, nije imala alternativu i zašto hrvatsko vodstvo Oluju više nije moglo odgađati, te na pitanje tko je odgovoran za odlazak u izbjeglištvo hrvatskih građana srpske nacionalnosti uoči i tijekom Oluje. Dramatično stanje obrane Bihaća, odbijanje svih mirovnih inicijativa – i Vlade RH i međunarodne zajednice, čak i spomenutog Plana Z-4, te već od 1991. neprekidan rad Srba iz Hrvatske i BiH na stvaranju jedinstvene srpske države na okupiranom prostoru RH i BiH – “Ujedinjene Republike Srpske”, koji je upravo prije Oluje ušao u završnu fazu donošenja zajedničkog Ustava, jasno pokazuju koliko su neuvjerljive tvrdnje da je Hrvatska požurila s vojnim rješenjem i da je trebalo ostaviti još vremena za pregovore. Izniman značaj Bihaća, čiji bi pad vjerojatno imao presudne posljedice za konačan ishod rata, potvrđuje i velik interes medija za bihaćku krizu. Početkom kolovoza 1995., Bihać je kao “ključ u ratovanju i daljnjem razvoju događaja u BiH i Hrvatskoj”, spominjan i u srbijanskom tisku, u kojem je takav zaključak pojačan citatima iz stranih medija. Primjerice, prema pisanju The Independenta, pad bihaćke zaštićene zone (u ruke bosanskih Srba) bio bi “kolosalan i možda smrtonosan udar čitavoj operaciji UN-a” (Sedma vojska, Nin, br. 2327, 4. 8. 1995., str. 10-11). Prema tome, situacija na terenu krajem srpnja 1995. jednostavno je nalagala ili bezuvjetan pristanak pobunjenih Srba u Hrvatskoj na trenutačnu reintegraciju u ustavno-pravni poredak RH ili vojnu operaciju hrvatskih oružanih snaga.
Iako hladna, znanstvena raščlamba može pokazati da operacija Oluja zbog niza problema u njezinoj pripremi i izvođenju nije bila tako besprijekorna kakvom je neki prikazuju, što je i razumljivo s obzirom na okolnosti u kojima se provodila i na brojnost mobiliziranog ljudstva, za većinu Hrvata i građana ostalih narodnosti koje žive u Hrvatskoj i smatraju je svojom domovinom, ona je veličanstvena. Prije svega zbog njezina rezultata – oslobađanja okupiranog teritorija Republike Hrvatske te spašavanja od sigurne smrti tisuća ljudi, uglavnom Bošnjaka muslimana, u Bihaću. To je razlog zbog kojeg ni primjedbe vojnih analitičara i povjesničara o nedostacima u provedbi Oluje ne mogu dovesti u pitanje njezin uspjeh. Posebice, zato što pri donošenju konačne ocjene treba uzeti u obzir da je tako složenu operaciju izvela vojska koja je stvorena u kratkom roku i ustrojavana u ratnim uvjetima, nakon što se Hrvatska 1991. godine obranila od agresije nadmoćnih srpskih snaga i potpune okupacije. Oluja je zapravo kruna Domovinskog rata u Hrvatskoj i potvrda vojnog umijeća hrvatskih časnika, dočasnika i vojnika, odnosno njihove hrabrosti i odlučnosti, te organiziranosti i sposobnosti za primjenu znanstvenih dostignuća, ali i za improvizaciju. Neovisno o tome je li učinak njegove postrojbe bio manji ili veći, svaki hrvatski vojnik i policajac koji je časno sudjelovao u Oluji zaslužuje priznanje i zahvalnost ostalih građana Hrvatske koji su godinama čekali oslobađanje svoje domovine i završetak rata. Slobodno se može reći da je o ishodu Oluje ovisio opstanak Hrvatske u međunarodno priznatim granicama i da bi neuspjeh te operacije za teritorijalnu cjelovitost RH imao kobne i trajne posljedice.
Pobjeda hrvatskih snaga u Oluji jedan je od najvažnijih događaja u hrvatskoj povijesti jer je njome osigurana sloboda njezinih građana i razvoj Republike Hrvatske te teritorijalna cjelovitost i opstanak u međunarodno priznatim granicama. Operacijom Oluja, uz pobjedonosne operacije hrvatskih snaga u BiH u rujnu i listopadu 1995. – Maestral-1 i Južni potez, kojima je slomljena moć srpske vojske u BiH, omogućena je i mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja jer su se srpske vlasti na tom području “urazumile” tek nakon vojnih poraza. Oluja je zato i simbol pobjede Hrvatske u Domovinskom ratu. Preduvjet te pobjede bilo je zajedništvo Hrvata – u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i iseljeništvu. Naša je obveza da, posebice kroz obrazovni sustav, činjenice o Oluji i Domovinskom ratu prenesemo našoj djeci, koja trebaju osjetiti i zašto pripadnici pobjedničkih hrvatskih snaga s ponosom govore o Oluji kao kruni Domovinskog rata i kraljici svih hrvatskih pobjeda, a o Domovinskom ratu kao najsjajnijem razdoblju hrvatske povijesti.
Kad je riječ o Domovinskom ratu, u simboličnom smislu, dva su mjesta neupitna: Vukovar kao simbol obrane i stradanja Hrvatske 1991., što ne znači da su druga naselja i gradovi manje važni za obranu Hrvatske ili da druga područja također nisu znatno stradala, i hrvatski kraljevski grad Knin kao simbol pobjede Hrvatske u Domovinskom ratu i sloma velikosrpske politike u 1990-im. Jednako tako, simboličnu važnost imaju i dva datuma: 18. studenog 1991. (premda su borbe u Borovu naselju trajale još 19. i 20. studenog) i 5. kolovoza 1995., kad hrvatske snage oslobađaju Knin.
Uza sve osjećaje koje budi sjećanje na zastave na vukovarskom vodotornju i na tvrđavi Imperijal na Srđu iznad Dubrovnika, koje su tijekom opsade tih gradova 1991. dizale moral njihovim braniteljima i stanovnicima, uza sve emocije koje idu uz sjećanje na zastavu i himnu koju na trubi svira mladić u netom osobođenoj Mokošici 1992., ili na zastavu koju hrvatski vojnici, uz pjesmu Zovi samo zovi, dižu na početku starog srušenog mosta na Novskom ždrilu u operaciji Maslenica početkom 1993., vijest da je Knin oslobođen, koju su hrvatski mediji objavili 5. kolovoza 1995., vjerojatno je najvažniji trenutak, a fotografija hrvatskih branitelja s hrvatskom zastavom na Kninskoj tvrđavi 5. kolovoza 1995. najdojmljiviji prizor Domovinskog rata. Oluju treba slaviti u cijeloj Hrvatskoj, no pozornicom glavnog čina proslave Oluje treba ostati Knin i dizanje hrvatske zastave na Kninskoj tvrđavi u prijepodnevnim satima 5. kolovoza, uz nazočnost naroda, branitelja i državne vlasti!

dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj HMDCDR