“Ja sam Katica Đurđević. Medicinska sestra. 1991. radila sam u bolnici u Osijeku, a živjela sam u Sarvašu. Tamo mi je živjela majka, sin mi je išao u osnovnu školu. Kad je u rujnu 1991. Sarvaš pao, prognana sam u Osijek….” Tako počinje priča u kojoj sestra Katica Đurđević prebirući po sjećanjima na rat prebire i po životima – svom, svojih najmilijih, svojih kolegica medicinskih sestara

Kada je u studenom 2019. godine u Osijeku održavan IV. Simpozij Društva medicinskih sestara i tehničara Domovinskog rata pod nazivom “Da se ne zaborave devedesete – Osijek 2019.”, dvorana Doma Hrvatske vojske bila je puna medicinskih sestara koje su o suštini sestrinstva i iskustvu rata pričale prisjećajući se događaja iz vlastitih života proživljenih gotovo trideset godina ranije.

Trideset godina je u razmjerima ljudskog trajanja ogromno vrijeme u kojem se događa štošta: čovjek se mijenja, gubi mladalačku naivnost, okoštava u svojim umorima i gorčinama, u trideset godina životi će se i raspadati, i sastavljati, rušit će se pa opet graditi, djeca će i doći i otići, sjećanja će blijedjeti.

Govoriti o nečemu što se događalo prije tridesetak godina trebalo bi biti lakše – pitanja su trebala dobiti odgovore, i nepravde su odavno trebale dobiti traženu i pripadajuću im pravdu – ali ako već ništa od toga nije, onda bi trebalo biti lakše bar zato što je već prošlo trideset godina, život je prošao pa su valjda do tada i suze presušile.

Simpozij je počeo projekcijom dokumentarnog filma o osječkoj bolnici u kasno ljeto i jesen 1991. Sve poznato, viđeno, i opet tjeskobno – detonacije, pucaju zidovi i rasipa se žbuka, mlohava tijela koja na rukama iz gepeka automobila prebacuju na bolnička nosila, plač i dovikivanje, operacije ranjenika u podrumu, čitavi nizovi izranjavljenih, amputiranih mladića na krevetima duž podzemnih hodnika, i liječnici, i medicinske sestre koje punih ruku trče ovamo i onamo kao da je netko, tko će ga znati tko?, svu odgovornost zaustavljanja nadirućeg kaosa i sav teret spašavanja svijeta spustio ravno na njihova ramena. A među njima djevojka, gotovo djevojčica velikih očiju u odori medicinske sestre koja, kad osjeti da je kamera prati, odgovara kratkim plahim osmijehom.
Malo zatim, za govornicom… Prođe gotovo trideset godina, prođe život, promijeni se sve, ali velike oči i osmijeh ne.

“Ja sam Katica Đurđević. Medicinska sestra. 1991. radila sam u bolnici u Osijeku, a živjela sam u Sarvašu. Tamo mi je živjela majka, sin mi je išao u osnovnu školu. Kad je u rujnu 1991. Sarvaš pao, prognana sam u Osijek. Radila sam na osječkoj kirurgiji. Danonoćno, nije bilo radnog vremena, ali imala sam snage i volje, imala sam želje da dam sve od sebe. I nikad nisam imala dvojbe oko uključivanja u obranu. Nema dvojbe, to je bio moj zadatak.” Tako počinje priča u kojoj sestra Katica Đurđević prebirući po sjećanjima na rat prebire i po životima – svom, svojih najmilijih, svojih kolegica medicinskih sestara. “Spremačice, nosači, majstori, domari, oni nešto lakše ranjeni – svi su sudjelovali u zbrinjavanju ranjenika kad je trebalo. A uloga sestre nije bila samo da njeguje, mi smo te ranjene dečke prihvaćali kao svoje, kao rođene. Pomagali smo im da pronađu sebe, htjeli smo da osjete da smo mi uz njih. I nema mržnje, nije bilo mržnje. Medicinske sestre brišu suze i pružaju ljubav. One ne mrze. One liječe.”

U priči koju priča, Katica pušta sjećanjima da je nose, govori iz glave i smjenjuju se dijelovi zbog kojih u dvorani nastupi dubok tajac prekinut tek tihim jecajima iz publike, s onima koji izazovu smijeh. “I danas, dok hodam gradom ili sam u nekoj trgovini, priđe mi čovjek, maše, dovikuje mi: ‘Di si, sestro?!’ – a ja gledam, mislim, ne sjećam se pa mu kažem: ‘Ajde, skini se da vidim gdje si bio ranjen pa da se sjetim tko si.'”

A onda, ponirući opet u neke svoje dubine, tamo gdje su odgurnuta pitanja koja su ostala bez sigurnog odgovora i mira kojeg on donosi, Katica kaže: “Razmišljam jesam li bila dobra majka. Često se to pitam. Moj sin je sada 39, 40 godina i ja mu kažem: ‘Oprosti mi, sine’, a on kaže: ‘Za šta?’. A ja… ma samo ja znam zašto. Za ono što mu je ukradeno od djetinjstva. Za ono što sam ga trebala zagrliti kada je pala granata, za to što sam trebala obrisati njegovu suzu jer je bio dječak, i bio je sam – a mene nije bilo kraj njega, ja sam bila u bolnici. Za to ga tražim veliki oprost. A bio je tako jednostavan dječak, dobar, skroman. On je meni kuhao. On je mene čekao na kapiji da se vratim s posla, a ja kad dođem on kaže: ‘Mama, pa gdje si do sad?, sve se ohladilo… moram ponovo sve grijati.’ Molim ga za oprost.”

Gotovo trideset godina je prošlo. Hoće li ikada biti lakše?

Lada Puljizević
Foto: Mladen Čobanović