Razvijen je cijeli niz ubojnih sredstava kojima se koristi u “zoni sumraka” – od specijalnih igala, noževa, maskiranog oružja, preko raznih bacača svih vrsta projektila posebne namjene i nečujnog oružja, do nosača visoko virulentnih mikroorganizama, prilagođenih potrebama biološkog ratovanja

Suvremeni rat u sociološkom smislu odavno je jedna od najkompleksnijih društvenih aktivnosti, u kojem globalna naprezanja zajednice koja ga vodi u velikoj mjeri nadilaze glasovitu Clausewitzevu teoriju po kojoj je “rat nastavak politike drugim sredstvima”. Osnovni sadržaj rata kao kompleksnog sukoba i dalje je oružana borba koju vode oružane snage, iako u suvremenim uvjetima i ostali njegovi sadržaji dobivaju sve više na važnosti (jer osim vođenja oružane borbe, rat uključuje sve oblike intenzivnog angažiranja svih društvenih potencijala, osobito na ekonomskom, diplomatskom, gospodarskom i ideološkom planu). Nakon II. svjetskog rata, u situaciji u kojoj se zaoštrila konfrontacija velikih sila, a atmosfera Hladnog rata postala dominantnom u međunarodnim odnosima, utjecaj vojnog čimbenika postajao je sve izraženiji. U najrazvijenijim državama oružane snage su se transformirale u goleme, iznimno skupe i vrlo složene organizacijsko-tehničke sustave, isprepletene mnoštvom uzajamnih veza na području političke, ekonomske, znanstvene i tehničko-tehnološke strukture cjelokupnog društva.

Nestankom SSSR-a s međunarodne scene i raspadom socijalističkog bloka, društvena uloga oružanih snaga zapadnih zemalja i dalje se transformira. No, to nikako ne znači da zbog toga poprimaju marginalnu društvenu ulogu i važnost. Transformacija se uglavnom odnosi na kvalitativni i kvantitativni sadržaj vojne organizacije, ali ne i na njezinu suštinsku ulogu u društvu. Naime, pojava i nagli razvoj raketno-nuklearnog oružja, elektronike, automatizacije i tehničkih sredstava svih vrsta nakon II. svjetskog rata, uvjetovali su radikalne izmjene sastava i strukture svih grana, rodova i službi. Motorizacija oružanih snaga, započeta u većem obimu tijekom II. svjetskog rata, proširena je na sve vrste postrojbi, a broj vozila i tehničkih uređaja raznih vrsta povećan je u odnosu na II. svjetski rat za 10-30 puta. Ubrzano tehnološko osuvremenjivanje oružanih snaga i njihovo transformiranje u vrlo složene tehničke sustave, višestruko se reflektiralo na organizacijsku strukturu i sustav upravljanja i zapovijedanja, zahtijevajući profesionalno visoko obrazovan kadar, što uvelike utječe na poskupljenje cjelokupnog sustava vojne izobrazbe. Tako sofisticirane oružane snage mogu biti učinkovite u ratnom sukobu samo uz golemu potrošnju velikog asortimana raznih sredstava, što maksimalno napreže sve društvene resurse. Zbog toga je ratovanje vrlo skupa aktivnost, koju si ne mogu dopustiti niti najmoćnije i najbogatije zemlje tijekom dužeg vremenskog razdoblja, pa se njegova alternativa sve više pokazuje u obliku različitih pritisaka, prijetnje silom, lokalnih ratova i specijalnih operacija.
S druge strane, mir kao potpuni antagonizam ratu, temeljni je preduvjet za prosperitet i civilizacijski razvoj svake zemlje, zbog čega sve progresivniji multilateralizam međunarodne zajednice potiskuje politiku s pozicija sile. No, kako su sukobi interesa prateća, povijesno uvjetovana društvena pojava, koja za posljedicu uvijek ima primjenu sile, ona (sila) je u velikoj mjeri prisutna (više ili manje eksponirana) i unutar mirnodopskog razdoblja. Drugim riječima, stanje apsolutnog mira ili apsolutnog rata (u kojem se istodobno svi bore), objektivno nije moguće.

Za realizaciju svojih političkih ciljeva i nacionalnih interesa putem sile, u situaciji kada bi rat bio kontraproduktivan, mnoge države ili nacionalni pokreti razvili su vrlo suptilne i rafinirane metode koje provode specijalne snage, posebnim, za tu svrhu namijenjenim sredstvima. Takvu situaciju, kada u miru žestoko bjesni rat bez javno vidljivih učinaka, kada nema jasno definiranih i precizno označenih strana u sukobu, kada ne postoje “bad and good guys”, kada su pojmovi herojstva i kukavičluka, poštenja i kriminala, karakternosti i podlosti nerazmrsivo povezani u jedinstvenu masu, u kojoj je uobičajeno društveno vrednovanje vrlina i mana irelevantno, slikovito možemo nazvati “sivom zonom” ili “zonom sumraka”. Tako definirana “zona sumraka” nema jasno izraženo ratište niti bojišnicu – ona se proteže od prljavih predgrađa i sumnjivih lučkih krčmi do blistavih balskih dvorana i diplomatskih prijama. Slično tome ne bira ni profil svojih sudionika. Siva zona graničnog područja između rata i mira, ali i u ratu i miru, gdje se politika nastavlja “još nekim drugim sredstvima” (da parafraziramo Clausewitza), a koja se u načelu svodi na tihu i diskretnu smrt, postoji od početaka povijesti (naime, političko ubojstvo staro je koliko i politika). Ovisno o političkim okolnostima i svrsi kojoj služi, može biti otvoreno ili tajno, jer nije isto ako nekog nađu s raznesenom glavom, ili padne od preciznog pogotka snajpera pred velikim auditorijem, koji ga podržava i s njim se identificira, ili ako taj isti umre u krevetu od npr. ciroze jetre ili upale pluća, nakon što je prije nekoliko mjeseci bio na piću s uglednim liječnikom ili diplomatom. Dakle, ukoliko se ne uzimaju u obzir vještine, kao što je organiziranje prometnih nesreća, samoubojstava i nesretnih slučajeva, ostaje atentat kao najčešći oblik političkog ubojstva, za koji se razvio cijeli spektar najraznovrsnijih i najneuobičajenijih oružja, kojima se koriste posebno odabrani i uvježbani pripadnici pojedinih službi.

Nekonvencionalne snage

Za operacije specijalnih namjena angažira se raznovrsni profil ljudi, širokog spektra psihofizičkih mogućnosti i karakternih osobina, kao što je već navedeno, no, jedna od njihovih temeljnih odlika je vrhunska uvježbanost i strogo namjenska specijalizacija (slika br.1). U tom poslu vrlo su rijetki univerzalni borci u stilu Ramba, koji je uspješan samo kao komercijalni produkt filmske industrije. U praksi, uglavnom se radi o visokospecijaliziranim pojedincima, uvježbanim za pojedine specijalne zadaće, dok ostali dio posla neke specijalne operacije odrađuju specijalisti uvježbani za to.
Jedna od važnijih značajki specijalnih operacija je golemo bogatstvo formi i vrlo velika fleksibilnost u njihovoj primjeni, kao i stalno obogaćivanje njihovog sadržaja. Pri tome, u planiranju, organizaciji, razradi i praktičnoj realizaciji operacije takvog tipa, rabi se mnogo različitih elemenata, među kojima obavještajni podaci zauzimaju središnje mjesto, zbog čega moraju biti iznimno precizni i detaljni. Snage koje realiziraju planirano, koriste se doslovno svime što im stoji na raspolaganju kako bi postigle zadane ciljeve (drugim riječima, u ovom slučaju se najbolje i najdosljednije može primijeniti poznata Machiavellijeva izreka kako “cilj opravdava sredstvo?). Tijekom provedbe uvijek se ostavljaju otvorene mogućnosti za daljnju eskalaciju ili sužavanje ciljeva koji se žele postići, pa čak i odustajanje od njih, kako se javnom mnijenju ne bi pružili čvrsti dokazi o izvedbi operacije (iznimka je kad specijalni rat eskalira u otvoreni sukob i kad je vrlo teško prikriti prave sudionike i krivce). Zbog toga takve operacije može planirati i realizirati samo visoko organizirana i hijerarhijski koordinirana institucija velikih financijskih i političkih mogućnosti. U praksi su to najčešće:
• obavještajne službe (središnje, resorne, vojnoobavještajne – sa svojim snagama i sredstvima);
• specijalizirana tijela najvišeg vojnog zapovijedanja, zadužena za planiranje i uporabu specijalnih postrojbi oružanih snaga;
• tijela za psihološko-propagandna djelovanja oružanih snaga;
• razne institucije i kompanije izvan državnog aparata (znanstvene, ekonomske, trgovačke i sl.);
• specijalne vojne i paravojne snage (za organiziranje gerilskih i protugerilskih akcija, diverzantske, prepadne, pomorsko-diverzantske i sl.).

Oružja “zone sumraka”

Specijalna snajperska puška VSS kal. 9 mm. Na prvi pogled prikazana puška izgleda kao skraćena, integralno prigušena poznata sovjetska snajperska puška Dragunova – SVD, no, radi se o sasvim različitom modelu oružja, s posebnim, podzvučnim metkom 9 mm. Puška se jednostavno rasklapa na tri dijela, a inače je razmjerno malih gabarita, što je čini gotovo idealnim oružjem za atentate. Studioznijim pristupom tom oružju može se konstatirati kako su njegovi konstruktori očigledno imali za uzor iznimno kvalitetni i vrlo poznati integralno prigušeni karabin “De Lisle” (proizvodila ga je RSAF iz Enfielda, V. Britanija), slične namjene
Zbog velike vrijednosti koju povjerljiva informacija ima u očima ljudi koji drže novac i vlast, obavještajne službe su bile rasadnik vrlo specijaliziranih oružja i središta njihovog istraživanja i razvoja za druge svrhe. Prava potreba za specijalnim i tihim oružjem vezana je za učinkovitu realizaciju nekonvencionalne operacije. To su prije svega gerilska djelovanja, kako u izvornom smislu riječi (dakle ratovanje naoružanog naroda koji danju radi a noću se bori), tako i specijalne operacije posebnih snaga iza neprijateljskih crta ili na neprijateljskom teritoriju, zatim operacije protiv gerilskih i sličnih postrojbi, kada se borba vodi pod uvjetima koje nameću gerilci. U tom kontekstu razvijen je i cijeli niz ubojnih sredstava kojima se koristi u “zoni sumraka” – od specijalnih igala, noževa, maskiranog oružja, preko raznih bacača svih vrsta projektila posebne namjene i nečujnog oružja, do nosača visoko virulentnih mikroorganizama, prilagođenih potrebama biološkog ratovanja. Ukoliko se iz tih sredstava izuzmu razne eksplozivne, otrovne, bakteriološke i sl. tvari, te razni oblici alternativnog oružja (o čemu će biti riječi drugom prigodom), standardno oružje “zone sumraka” kojim se koristi većina specijalnih postrojbi (ali i razne gerilske, terorističke i kriminalne organizacije i skupine) može se, po svojim glavnim karakteristikama, generalizirano razvrstati u tri velike skupine, i to:
• nečujno i prigušeno oružje,
• prikriveno oružje, te
• specijalizirano namjensko oružje i borbena sredstva.

Nečujno i prigušeno oružje

Osnovna karakteristika ove velike skupine je njihova nečujnost, odnosno emitiranje relativno slabog zvuka tijekom borbenog djelovanja. Ubrzo nakon pojave vatrenog oružja i njegove apsolutne dominacije na bojnom polju, uočena je potreba za tihim oružjem kojim se mogu rješavati zadaće u kojima je buka pucnja kontraproduktivna. S obzirom na to da je već postojalo odgovarajuće tiho oružje – luk i strijela, odnosno samostrel koji su nastali duboko u povijesti (po nekim arheološkim nalazima luk i strijela su rabljeni već u paleolitiku, dok je samostrel mlađi i javlja se u širokoj primjeni tijekom IX. i X. stoljeća), njihov daljnji razvoj uslijedio je kao logičan odgovor na rješavanje takvog problema. Zbog svoje gotovo potpune nečujnosti tijekom uporabe (jedini zvuk prilikom ispaljenja je udar tetive), te iznimne učinkovitosti na cilju (ovisno prije svega o konstrukciji vrha strjelice), usavršenim modelima samostrela još uvijek se u ograničenoj količini koriste u pojedinim oružanim snagama (slika br. 2). Njihov najveći nedostatak je relativno mali učinkoviti domet (prosječno 50 – 80 m) i mala brzina gađanja (nakon ispaljenja potrebno je zapeti luk i namjestiti novu strijelu), što je dodatni razlog zbog kojeg je razvijeno prigušeno vatreno oružje.
Zapravo, želja da se žestoki pucanj vatrenog oružja utiša vjerojatno se javila već s njegovim pronalaskom, međutim kako dugo vremena nije bilo moguće riješiti buku pucnja, puškari su primijenili novo načelo – ispaljivanje zrna pomoću komprimiranog zraka, drugim riječima zračnu pušku. Jedino zračno oružje rabljeno u vojne svrhe bila je puška koju je 1780. godine konstruirao tirolski urar Bartolomeo Girardoni. Iste godine uvedena je u naoružanje austrijske vojske u kojem je ostala do 1815. godine pod službenom oznakom “Repetierwindbüchse M-1780”. Prve postrojbe naoružane Girardonijevim zračnim puškama bili su austrijski lovci (Jägern) i Korpus tirolskih snajpera (Tiroler Scharfschützencorps), koji su sudjelovali u borbama protiv Turaka 1790. i u Napoleonovim ratovima 1801. i 1802. godine. Girardonijeva zračna puška nije bila mnogo preciznija od konvencionalnih pušaka na crni barut iz onog doba, ali je za razliku od njih bila gotovo nečujna i bez demaskirajućeg bljeska i oblaka dima kojeg stvara crni barut pri eksplozivnom sagorijevanju, jer je zrno potiskivano komprimiranim zrakom.
Prvi učinkoviti prigušivač suvremene konstrukcije patentirao je 1909. godine Hairam Percy Maxim (sin Sir H. S. Maxima, konstruktora poznate, iznimno pouzdane i široko korištene strojnice na vodeno hlađenje “Maxim M-08”). Od tada počinje razvoj prigušenog naoružanja koje je neizostavni dio arsenala specijalnih postrojbi i jedno od najučinkovitijih sredstava u “zoni sumraka”. Konstrukcijski, prigušiti se može gotovo svako pješačko naoružanje, no u praksi se obično rabi prigušeni pištolj (slika br. 3), kratka strojnica (slika br. 4) i pojedini tipovi specijalnih snajperskih pušaka (slike br. 5 i 6). Konstrukcijskim rješenjem prigušivač može biti integralni ili vanjski, odnosno montažni, a u praksi se podjednako često rabe oba rješenja.

Marinko OGOREC